Malabar

Papa Benedikt XVI. će na svom četvrtom konzistoriju, 18. veljače 2012., uz ostale, kardinalom kreirati velikog nadbiskupa Siromalabarske crkve, koji je ujedno i nadbiskup Ernakulama i Angamalyja, mar Jurja Alencherryja.

Vjernici Siromalabarske crkve žive pretežito u indijskoj Saveznoj državi Kerali, a nazivaju se i Tominim kršćanima jer im je taj apostol donio Radosnu vijest 52. godine, a dvadeset godina kasnije pretrpio mučeničku smrt. Grob sv. Tome u Chennaiju važno je hodočasničko mjesto. Vjeru su dalje učvrstili sirijski misionari koji su došli sve do Kine. U Indiji u kojoj je postotak kršćana oko 2%, u Kerali, naprotiv, iznosi gotovo 20%. Ponosni su na svoj identitet koji su uspjeli očuvati usprkos nekršćanskom okruženju i kolonizaciji.

Mar Juraj je tek od svibnja 2011. veliki nadbiskup Siromalabarske crkve, nakon smrti velikog nadbiskupa V. kard. Vithayathila, i prvi kojega su izabrali samostalno. Na čelu je vrlo žive crkve s mnogo zvanja te s mnoštvom muških i ženskih redovničkih zajednica, čiji članovi dolaze u pomoć i zapadnim zemljama koje se suočavaju s nedostatkom klera. Osim toga od velike su pomoći svojim sunarodnjacima koji rade u okolnim, kršćanstvu nesklonim, zemljama. Zadnjih je desetljeća više Božjih ugodnika Siromalabarske crkve uzdignuto na čast oltara, a 12. listopada 2008. papa Benedikt XVI. kanonizirao je prvu Indijku, sv. Alfonzu.

Treba spomenuti da je mar Juraj još 2006. godine bio u Međunarodnom sjemeništu Sv. Petra u Wigratzbadu i da je tamo slao neke kandidate za svećeništvo iz svoje biskupije na studij filozofije. Vjesnik Petrova bratstva od srpnja 2011. donosi izvještaj o mladoj misi o. J. P. Puthuvalputhena. On se nakon studija filozofije, vratio se u domovinu i nastavio s teologijom. Kad je 30. travnja 2011. postao svećenikom vratio se u Wigratzbad kako bi služio svoju mladu misu. Iako su do sada u tom mjestu vidjeli mnogo mladih misa, ova je bila posebna po tome što ju je o. John Paul služio prema svom obredu. Prenosim jednu zanimljivu sliku, a ostale možete pogledati na blogu Frischer Wind.

Tijekom bogoslužja svećenik više puta dijeli blagoslov, pri čemu mu jedna ruka ostaje na oltaru. Tako blagoslov dolazi iz povezanosti s Kristovom žrtvom.

Sastavljeno prema: katholisches.info, Frischer Wind, petrusbruderschaft.eu
Slika: Frischer Wind

Otac monahâ

Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije lud, napast će ga govoreći: "Ti si lud, nisi kao mi!" (sv. Antun Veliki)

Litanije sv. Antuna Velikog, pustinjaka i opata

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,

Sveti Antune, kojega su roditelji u krjeposti odgojili, moli za nas
Sveti Antune, svjetlo pustinje,
Sveti Antune, uzore pustinjaka,
Sveti Antune, zrcalo svih krjeposti,
Sveti Antune, ražaren ljubavlju prema Bogu,
Sveti Antune, primjeru ljubavi prema čovjeku,
Sveti Antune, preziratelju zemaljskih stvari,
Sveti Antune, uzvišen po poniznosti,
Sveti Antune, bogat siromaštvom,
Sveti Antune, ogledalo pokore,
Sveti Antune, žedan slave Božje,
Sveti Antune, protivniče krivovjerjâ,
Sveti Antune, veliki ljubitelju svetoga križa,
Sveti Antune, pun povjerenja u Boga,
Sveti Antune, gorljiv u molitvi,
Sveti Antune, zaštitniče od mnogih bolesti,
Sveti Antune, naš zaštitniče,
Sveti Antune, naš zagovorniče kod Boga,

Da možemo savršeno nasljedovati tvoje krjeposti, moli za nas sv. Antune
Da po tvom primjeru čvršće prianjamo uz vječna dobra, nego uz propadljive zemaljske stvari,
Da mognemo Bogu služiti u poniznosti i jednostavnosti srca,
Da zatvorimo svoje srce pred pokvarenim svjetovnim nasladama i nasljedujemo tebe u tvojoj čistoći,
Da svoje pouzdanje stavimo u Boga i da iz Njegove očinske ruke očekujemo sva dobra,
Da ne pokleknemo u našim slabostima, nego da ostanemo čvrsti u napastima,
Da se strpljivo utječemo molitvi i tako primimo što je potrebno za spasenje,
Da oplakujemo svoje grijehe i istinskom pokorom damo zadovoljštinu,
Da budemo od zamki i navala đavolskih slobodni,
Da Bog od nas pošasti bolesti i vatre odvrati,
Da Bog našu stoku od svih zala očuva,
Da Bog naše molitve usliši,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Oče naš...

Moli za nas sveti Antune,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Gospodine usliši molitvu moju,
I vapaj moj k Tebi da dođe!

Pomolimo se
Gospodine, udijeli nam milost po zagovoru svetoga Antuna, da se Tvojom zaštitom od svake pobune naše volje očuvamo i u našoj nevolji u tvoju dobrotu pouzdajemo. Po Isusu Kristu. Amen.

Gospodine, daj da Ti po zagovoru sv. Antuna omilimo, da po njemu dobijemo što ne možemo postići vlastitim zaslugama, daj da nasljedujemo primjer njegova života i zatim Te zajedno s njim kroz svu vječnost gledamo u nebu. Po Isusu Kristu Gospodinu našemu. Amen.

maronitski antunovci

Izvor: adolphus.nl
Slike: Orbis Catholicus Secundus, Zakony i zgromadzenia zakonne na świecie

Mirjam

Na svetkovinu Rođenja Blažene Djevice Marije prošle godine, biskup Tulse, msgr. E. Slattery, u svojoj je biskupiji uspostavio novu kongregaciju benediktinki otvorenih objema formama rimskog obreda. U obje koriste latinski, a svećenik je usmjeren 'ad Dominum'.

Utemeljiteljica je R. Moss, sada majka Mirjam od Jaganjca Božjega. Rođena je u brooklynskoj židovskoj obitelji koja je čekala dolazak Mesije.

"S trideset i dvije godine je prvi put čula o Židovima koji više ne čekaju Mesiju jer vjeruju da je već došao. 'Naučili su me da su sva žrtvena janjad Staroga zavjeta, iako nisu mogla skinuti grijehe, bila praslike jednoga Jaganjca Božjega, koji je doista bio sposoban da oduzme grijehe svijeta. Nakon što smo prošli kroz cijeli Stari zavjet, pokazali su mi samo jednu rečenicu iz Novoga zavjeta; u kojoj Ivan navješćuje Isusa Krista riječima: 'Evo Jaganjca Božjega, koji odnosi grijeh svijeta!' Tada sam spoznala da je Isus bio Mesija za kojim sam tragala.'

Rosalind je put vodio najprije jedinom obliku kršćanstva koji je do tada upoznala; k jednoj evangeličkoj, protestantskoj- usto još protukatoličkoj skupini." Napustila je posao menadžerice, završila protestantsku teologiju i nastojala obratiti i katolike, među kojima je bio i njezin brat David koji se obratio šesnaest godina prije nje. S njim je prvi put bila na svetoj misi. Uskliknula je: "To je sinagoga, ali s Kristom!" Tako je počelo njezino obraćenje; studirala je katoličku vjeru i na Uskrsnoj vigiliji 1995. ušla u Katoličku crkvu. Sestra je pokušavala spasiti brata, a brat sestru. "On je pobijedio", kaže majka Mirjam. Kasnije će reći: "Puno sam puta rekla da je najžidovskija stvar koju jedan Židov može učiniti, ta da postane katolikom. To ne vrijedi samo općenito, nego i u detaljima. Nema ništa što je katoličko, a da nije ukorijenjeno u Starom zavjetu. Naša katolička vjera nije nikla iz ničega, nego iz vjere Abrahamove, Izakove i Jakovljeve. Isto vrijedi i za liturgiju- imamo tabernakul, oltar i svećeništvo u Novom zavjetu; slično kao i u Starom."

U njenom životu kao katolikinje, veliku su ulogu imala djela sv. Franje Saleškog. Iz bratove knjižnice je uzela "Uvod u pobožni život ili Filoteu". "Tada sam najprije razmišljala: 'Zašto bih čitala ovu knjigu? Pa već sam kršćanka devetnaest godina- ne trebam knjigu za početnike. No, ipak sam je pročitala- i otada je ne mogu ostaviti iz ruku. Pročitala sam zatim još devet knjiga sv. Franje Saleškoga koji je svojim spisima, punima najdubljega razumijevanja ljudske naravi i odgovora na sva društvena zla, vratio 72000 kalvina natrag u Crkvu. Molila sam Gospu da mi toga velikog sveca dade kao duhovnog učitelja s neba. Pet dana kasnije mi je netko poklonio "Duhovni boj" Lorenza Scupolija, a na stražnjoj strani korica sam pročitala da je upravo ova knjiga bila ta koju je sv. Franjo Saleški davao svima koji su se povjeravali njegovu duhovnom vodstvu. Gospa je uslišila moju molitvu. Taj me duhovni učitelj odveo k jednom drugom- svetom Benediktu, ocu zapadnoga monaštva, čije će pravilo slijediti Kćeri Marije, Majke Nade Izraelove."

Rosalind je bila od 1999. do 2008. stalna apologetkinja za "Catholic Answers", redaktorica mnogih katoličkih publikacija i moderatorica emisija na EWTN-u. U kolovozu 2008. slijedila je poziv tadašnjega nadbiskupa St. Louisa, danas R. kard. Burkea, da u njegovoj dijecezi ostvari svoj san o ženskoj redovničkoj kongregaciji koja bi trebala iz kontemplativnoga života prema tradicionalnom uzoru, crpiti snagu za navješćivanje evanđelja u svijetu. Kao osobnu pripremu na utemeljenje provela je novicijat (2009./'10.) kod vizitatinki u Tyringhamu- kontemplativnom redu s papinskom klauzurom kojemu je utemeljitelj sv. Franjo Saleški.

U intervjuu je ispričala i jedan doživljaj koji joj se dogodio davno prije nego što je spoznala da je Krist došao. Kada je kao mlada djevojka prije pedeset godina čitala da su katoličke redovnice dobile dopuštenje da skrate svoje habite (era mini-sukanja iz '60.-ih godina) kaže da ju je to tada "upravo pogodilo na tjelesan način". Zapitala se: "Kako su te žene, koje su, naprotiv, trebale svijet otvoriti utjecaju Božjem, mogle tako podleći utjecaju svijeta?"

Sestre njezine kongregacije nose puni benediktinski habit u javnosti, što je važan dio njihova apostolata- "Mnogi ljudi- i katolici i nekatolici- spontano nas zamole da za njih molimo. Nekima zasuze oči dok nam govore kako im je drago ponovno vidjeti koludrice u habitu. Mi smo znak Božji u svijetu i svatko nam se može slobodno obratiti, a najuzbudljivije je što ljudi vjeruju da im mi na neki način pripadamo. Vjeruju da nam mogu pristupiti, da smo mi tu za njih, da imaju pravo očekivati od nas da molimo za njih, da im pomognemo, da smo Božja ruka za njihove potrebe. To je predivno očekivanje s njihove strane, i mislim, da to tako i treba biti."

Odlazak nadbiskupa Burkea iz St. Louisa u Rim i dolazak novoga nadbiskupa R. J. Carlssona, ljeti 2009., značio je udarac za planove sestre Rosalind. Novi joj je nadbiskup dao do znanja da u njegovoj nadbiskupiji nema mjesta za redovničku zajednicu po njenim predodžbama; neka si potraži drugo mjesto. Zato je odabrala nekolicinu biskupa kojima je odlučila pisati, a prije nego što je poslala pisma, izmolila je za njih devetnicu. Od biskupa Slatteryja je dobila lijep odgovor i poziv da dođe u Tulsu, kamo se s prvim susestrama preselila u ožujku 2011. "Mnogo je onih koji se zanimaju za ulazak u družbu. U svibnju je bilo sedamdeset žena na listi za uži izbor. Otada Mirjam od Jaganjca Božjega provodi puno vremena u pojedinačnim razgovorima kako bi ispitala ta zvanja i dala rastu zajednice siguran temelj."

Nova redovnička zajednica je svim srcem prihvatila primjer Svetog Oca kojim želi obnoviti liturgiju. Onomu što je na početku rečeno o latinskom i usmjerenosti svećenika "ad Dominum" za vrijeme svete mise, treba dodati i da sestre njeguju gregorijanski koral "čiji korijeni leže u bogoslužju Staroga zavjeta. Psalmi se nisu samo čitali, nego i pjevali u javnom bogoslužju, u kojemu je sudjelovao i Isus u djetinjstvu. To pjevanje je dalje razvijeno u Katoličkoj crkvi i konačno postalo onim što danas zovemo gregorijanskim koralom. Čula sam mnoge vrste koralnoga pjevanja, ali ni jedno nije kao gregorijansko.

Papa Benedikt je potaknuo vjernike da se priviknu na taj oblik pjevanja i da ga primjenjuju u liturgiji; mi želimo slijediti taj Papin naputak."

Biskup je primio zavjete majke Mirjam na svetoj misi, 8. rujna 2011. i objavio dekret o ustanovljenju nove zajednice:

"U svako doba i na svakom mjestu, Duh Sveti, Gospodin i Životvorac, djeluje u Tijelu Kristovu da obnavlja i širi različite oblike posvećenog života kojima se Crkva obogaćuje i uprisutnjuje u svijetu.

Počevši sa zvanjem sv. Antuna Egipatskog, oca svakog oblika posvećenog života na Istoku i na Zapadu, te nastavljajući preko karizmi sv. Pahomija, sv. Bazilija, sv. Augustina i sv. Benedikta, te nebrojenih svetih utemeljitelja i utemeljiteljica u svakom stoljeću, Crkva nikada nije bila bez novih i različitih izražaja poziva da se slijedi siromašnoga i djevičanskoga Krista, poslušna do smrti, i to do smrti na križu.

Čak što više, od apostolskih su vremena neudane žene i udovice težile nasljedovati Kći Sionsku, Blaženu Djevicu Mariju, u njenom bezuvjetnom predanju volji Očevoj i sjeni Duha Svetoga. Rekavši svoje 'da' na poruku Gabrijela Arkanđela, Nazaretska Djevica je postala blagoslovljena nad svim ženama, radost Izraela i slava Jeruzalema.

Među ženama koje nastoje nasljedovati Blaženu Djevicu Mariju i teže danas udjelovati u njenom duhovnom majčinstvu, Kćeri su Marije, Majke Nade Izraelove. Otajstvo Prikazanja Isusova u Hramu svijetli je uzorak njihove crkvene misije svim narodima: Židovima i poganima, mladima i starima, bogatima i siromašnima.

Razmatrajući to otajstvo, one se raduju da je došlo Svjetlo svijeta i primaju Dijete Isusa, Izraelovo Ufanje i Utjehu, iz ruku Njegove Presvete Majke kao što je to učinio Šimun; njihova misija je da pouče druge da isto čine i tako nađu nadu u ovoj dolini suza.

One slušaju Šimunovu proročku izjavu i u njegovim rukama prepoznaju Obećanoga, koji će s oltara križa prinijeti sebe Ocu kao pomirno janje. Stoga su potaknute poduzimati djela kateheze kako bi svi ljudi u svetoj misnoj žrtvi mogli pronaći vrelo spasenja, života i uskrsnuća.

One promatraju Anu, kći Penuelovu, koja je hvalila Boga i govorila o Djetetu svima koji su iščekivali otkupljenje Izraela. Ojačane hrabrošću i gorljivošću svete Ane, one će se posvetiti misijama prema onima 'koji sjede u tmini i sjeni smrtnoj', apostolskim djelima evangelizacije, učvršćivanju obiteljskog života i promicanju katoličke kulture dobrote, ljepote, istine i života.

Nove ustanove posvećenog života su krhki pothvati; moraju s poniznošću i zahvalnošću prihvatiti mudrost prošlih generacija, učiti od nauka i primjera svetaca koji nikad ne zastarjevaju. Hvalevrijedan je i pouzdan instinkt kojim su Kćeri Marije, Majke Nade Izraelove izabrale ucijepiti svoj nježni izdanak na vjekovito stablo benediktinske tradicije.

Od vremena svete Liobe jedne od evangelizatora Sjeverne Europe u osmom stoljeću, benediktinke misionarke su donosile ljubav prema učenju i želju za Bogom narodima koji su bili u verigama neznanja i idolatrije. U XV. stoljeću je sv. Franjka Rimska u Pravilu sv. Benedikta pronašla snažan poticaj za svoje služenje siromašnima, bolesnima i napuštenima. Od toga vremena su brojne misijske ustanove sestara posvećenih djelima aktivnoga apostolata, u Pravilu sv. Benedikta pronašle jako uporište, potrebno onima koje će kao ponizne službenice raditi u vinogradu Gospodnjem.

Iz toga razloga, zadovoljstvo mi je potvrditi i odobriti Pravilo sv. Benedikta kao temeljni obrazac života Kćeri Marije, Majke Nade Izraelove. Njihov život će se nadalje ravnati prema Konstitucijama, ovdje priloženima, koje ovime odobravam i objavljujem.

S tm plemenitim ciljem na umu i na veću radost Crkve u Tulsi koja je povjerena mojoj skrbi, ovim dekretom, dakle, uzdižem i uspostavljam Kćeri Marije, Majke Nade Izraelove kao javnu udrugu vjernika, u skladu s kanonom 312, s perspektivom da će kasnije biti priznate kao redovnička ustanova dijecezanskoga prava.

U skladu s gore spomenutim Konstitucijama, imenujem Rosalindu Moss, u redovništvu majku Mirjam od Jaganjca Božjega, prioricom zajednice i odobravam otvorenje njihove rezidencije u Biskupiji Tulsa kao Priorata Gospe Guadalupske.

Dano u Tulsi, godine Gospodnje 2011., 8. rujna, na svetkovinu Rođenja Blažene Djevice Marije"

Sastavljeno prema: ncregister.com, vultus.stblogs.org, summorum-pontificum.de, marian.org
Slike: vultus.stblogs.org

Došlo je vrijeme

Prvi dan nove godine započinjem prošloga mjeseca objavljenim pismom kard. Ranjitha, nastalim u kolovozu 2011., kojim pozdravlja generalnu skupštinu udruge Una voce koja se još od '60.-ih godina bavi očuvanjem i promicanjem klasične rimske mise.

"Dragim sudionicima generalne skupštine Međunarodne federacije 'Una voce' koja će se održati 5. i 6. studenoga u Rimu

Pozdravi i bratske dobre želje iz Colomba, Sri Lanke

Izvršni predsjednik Vaše Federacije, g. L. Darroch, obavijestio me da ćete se okupiti u Rimu na Vašu opću skupštinu u studenom ove godine. Ponajprije želim zahvaliti svima Vama za Vašu zauzetost i entuzijazam kojima promičete djelo ponovne uspostave istinske liturgijske tradicije Crkve.

Kao što znate, bogoslužje je ono što produbljuje vjeru i omogućuje njeno herojsko ostvarenje u životu. Ono je sredstvo kojim se ljudska narav uzdiže na razinu transcendentnoga i vječnoga, mjesto dubokog susreta između Boga i čovjeka.

Stoga, liturgija nikada ne može biti ono što stvara čovjek. Ako Boga častimo onako kako to mi hoćemo i sami si postavljamo pravila, riskiramo da ponovo napravimo Aronovo zlatno tele. Moramo čvrsto ustrajati na tomu da je bogoslužje naše udjelovanje u onomu što sâm Bog čini- inače smo u opasnosti da zapadnemo u idolatriju. Simbolizam liturgije nam pomaže u tomu da se uzdignemo iznad onoga što je ljudsko k onomu što je božansko. S obzirom na to, moje je čvrsto uvjerenje, 'vetus ordo' [stari (misni) red, op. splendor] predstavlja u najvećoj mjeri i na najpotpuniji način taj mistični i transcendentni poziv k susretu s Bogom u liturgiji. Došlo je, dakle, vrijeme ne samo da radikalnim promjenama obnovimo sadržaj reformirane liturgije, nego također, da sve jače ohrabrujemo povratak k 'vetus ordu' kao putu prema istinskoj obnovi Crkve, kojoj su se tako jako nadali oci Drugog vatikanskog koncila.

Pažljivo čitanje koncilske Konstitucije o svetoj liturgiji 'Sacrosanctum Concilium' pokazuje da brze promjene, kasnije uvedene u liturgiju, nikada nisu bile na umu koncilskim ocima.

Došlo je, dakle, vrijeme da budemo odlučni u radu za pravu reformu reforme, kao i za povratak k istinskoj liturgiji Crkve koja se razvijala tijekom svoje dvotisućljetne povijesti u kontinuiranom tijeku. Nadam se i molim da se to dogodi!

Neka Bog Vaše napore blagoslovi uspjehom

+ M. kard. Ranjith
nadbiskup Colomba

24. VIII. 2011."

Izvor/slika: New Liturgical Movement

Benignitas Salvatoris

¡Svima želim blagoslovljen i radostan Božić!

Iz zadivljenosti Isusovim utjelovljenjem i rođenjem nastale su razne pobožnosti i nebrojena djela u književnosti, glazbi i umjetnosti, također pučkoj. Pobožne duše su se željele češće sjetiti ovih svetih otajstava pa je tako u Europi, u XVIII. stoljeću, bilo preko 50 hodočasničkih mjesta gdje se štovao Mali Isus. Do danas ih je preostalo 25, više ili manje poznatih. Da se ova preostala ne bi zaboravila, u Njemačkoj je 26. studenog 2011. otvoren prvi Christkindlmuseum- Muzej skulptura Malog Isusa i jaslica, a uzor mu je sličan talijanski muzej.

Mali pogled u zbirku nudi galerija fotografija Wochenblatta.

Na ovu je ideju došla bavarska umjetnica, restauratorica i kolekcionarka R. Bauer koja je i sama doživjela uslišanje Praškog Malog Isusa. Tijekom godina prikupila je više od 200 skulptura Božanskog Djetića i preko 25 jaslica i tako te vrijedne predmete nastale iz iskrene pobožnosti spasila od propadanja. Postavljeni su u pet prostorija, a obuhvaćaju razdoblje od zadnja četiri stoljeća. Glavna su tema europska središta pobožnosti Malom Isusu. Prikazi su nastali u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, Francuskoj i Češkoj.

Za gospođu Bauer je restauriranje i održavanje ovih skulptura poput molitve. Ona u njima ne vidi materijalnu, nego prije svega duhovnu vrijednost, a iskustvo joj je priskrbilo takav glas da njene usluge traže sve do Ukrajine. Ukoliko ne može doći do izvornih dijelova odjeće ili ukrasa sama crta, rezbari, boji. Kölnski nadbiskup, Joachim kard. Meisner, tako je zaželio lik Malog Isusa iz Altöttiga, a zauzvrat joj je dao kip Malog Nonnberškog Utješitelja. Najvrjednija je u njenoj zbirci skulptura koja pripada tipu Loretskog Djetića, a kupila ga je u oronulom stanju skupa sa zamjenskom odjećom od kapucinskog samostana u Neuötingu. Potječe iz polovice XVII. st. Posebnu atrakciju u muzeju predstavlja tzv. Nebeska radionica, u kojoj su prikazani anđeli kako se bave starim obrtima.

Fotografije na kojima se može vidjeti sva istančanost njezina rada, našao sam još ovdje. Sjemenište je tražilo po tradiciji bratstva lik Praškog Malog Isusa, za što je R. Bauer stručnjakinja pa je i članica Restauratorskog povjerenstva u Pragu za održavanje originalnoga kipa Maloga Praškog Isusa koji se čuva u karmelskoj crkvi Svete Marije od Pobjede o kojemu je i ovdje bilo riječi 2009. godine.

Sastavljeno prema: wochenblatt.de, ovb-online.de, leonhardimuseum.de, priesterseminar-herz-jesu.de
Slika: LAUS DEO

Postupno

Početkom svake godine mediji nas zaspu intervjuima poznatih i nepoznatih osoba koje iznose svoje planove i odluke kojih bi se željeli pridržavati u nadolazećem ljetu. Uglavnom se, naravno, radi o površnim i beznačajnim stvarima. Međutim, naišao sam na članak koji slijedi, a za koji sam pomislio da bi mogao biti poticaj svećenicima da se ugledaju u navedeni primjer i da ga imaju u vidu sljedeće godine. Otac Schnippel je ravnatelj ureda za zvanja Biskupije Cincinnati. Znajući da postoje mnogi svećenici koji bi se željeli pridružiti novom liturgijskom pokretu Svetog Oca, ali se ne usuđuju ili nemaju dovoljno vremena, sastavio je sljedeći naputak koji, korak po korak, objašnjava kako u tome uspjeti; na temelju njegova iskustva. Naravno, idealno bi bilo kad bi se to učilo na bogosloviji, ovako preostaje vlastita inicijativa.

"Svećenik sam sedam godina. Za to sam vrijeme želio naučiti služiti tridentsku misu iliti misu u izvanrednom obliku.

Kao što možete vidjeti, ovoga petka, uspeo sam se k oltaru Gospodnjemu da to prvi put učinim na svečanoj misi. Kako oni koji imaju malo vremena poput mene mogu u tomu uspjeti? Ovdje vam nudim ovaj naputak, korak po korak:

1.) u slobodne dane, ako nemate 'javnu misu', nego zbog legitimnih razloga, 'privatnu misu', tj. sami ili samo s jednim ministrantom, izaberite 'novus ordo' na latinskom. Sve su molitve u dodatku običnog misala. Koristite glavne molitve i čitanja na hrvatskom jeziku; sve ostalo na latinskom ili koliko više možete. Počnite samo s euharistijskom molitvom i aklamacijama; bilo što da vam latinski sjedne u misli i na jezik. To možete i bez puno vježbanja latinskoga.

2.) Polako pođite korak dalje. Ako ste najprije molili latinske dijelove tiho, to je u redu. Započnite sada dijelove izgovarati glasno da sve bude tečnije; od riječi do riječi, od rečenice do rečenice. Ako je moguće, uvedite neke dijelove u župu, predložio bih najprije u mise radnim danom.

3.) Kad ste usvojili taj dio, prisustvujte tradicionalnoj misi u koru. Pretpostavljam da već znate gdje se u vašoj dijecezi ili gradu ona služi. Bit ćete i više nego dobrodošli, makar da samo sjedite u koru. OD PRIJATELJÂ SVEĆENIKÂ ČUJEM: 'Ne bih znao što trebam raditi'! Odgovaram: 'Ne moraš ništa RADITI!'; (osim, naravno, moliti s ostalima). Sjetite se da tu nema koncelebracije; doslovno jednostavno sjedite na najboljem mjestu u crkvi. Za promjenu malo uživajte!

4.) Kupite si 'Veliku knjigu' ako je već nemate. Da, vrijeme je da kupite misal iz 1962. Predložio bih daljnje dvije stvari: a) nabavite mali hrvatsko-latinski misal, s kojim je lakše moliti molitve na početku mise u podnožju oltara; u njemu se nalazi usporedni prijevod svih molitava na istoj stranici. Kako divno! b) Ako imate iPad, tada preuzmite iMass app od Svećeničkog bratstva sv. Petra. I tu je isto; latinski i engleski tekst plus video, tako da možete pratiti što svećenik govori za vrijeme celebracije mise. To sam uočio kao iznimno korisno! Dodatna je vrijednost što svaki dan donosi misu dotičnoga dana, pa je možete potražiti i u 'Velikoj knjizi' (od velike pomoći!!!).

U slobodno vrijeme (ma znam već da je oskudno) prolistajte Misal kako biste se na nj priviknuli.

5.) Kad sljedeći put budete na tradicionalnoj misi, zaustavite nakon mise ceremonijara (ili celebranta) i upitajte ga: 'Možete li mi pomoći?' Svatko će odgovoriti: 'Svakako!' Ja sam zamolio lokalnoga ceremonijara udruge 'Una voce' da mi objasni misal i rubrike. Na ovom stupnju je dobro nabaviti vlastite oltarne kartice, koje se mogu naći na internetu i otisnuti.

6.) Umjesto novoga misnoga reda na latinskom, celebrirajte svoje privatne mise u izvanrednom obliku, i tako nastavite.

7.) Zamolite da asistirate kao đakon ili podđakon na svečanoj misi.

8.) Idite sami na sredinu oltara i UČINITE TO!

U mojem je slučaju sve to trajalo četiri do šest mjeseci, nekih dana sam uzeo više vremena (ako sam ga imao), dok katkad danima ili tjednima nisam nastavljao; no, trudio sam se ne prekinuti!

Vrijedi truda za tvoje svećeništvo!!!!! To mi je pomoglo da bolje celebriram novi misni red; s više sabranosti. Uopće mi je pomoglo da sve više cijenim misu. Pomoći će da se cijene novi tekstovi koje ćemo koristiti ovoga došašća.

Kao svećenici imamo mnogo zadaća pa se učenje i napredovanje čini kao veliki teret. Razbijte to u male odsječke i prilagodite to svom vremenu, a zatim: UČINITE TO!!!"

Izvor: Paix Liturgique, CALLED BY NAME
Slika: RORATE CÆLI

Konac nereda?

Na početku snimke razgovora s M. Mosebachom o vjeri i umjetnosti, Toma je stavio slike würzburške augustinske crkve koja je nakon velikih oštećenja u II. svjetskom ratu bila obnovljena, da bi danas ponovo doživjela sličnu sudbinu. To me malo potaknulo da složim jednu slikovnicu, kratku zbirku od nekoliko fotografija, bez posebnoga reda, koje prikazuju svu hladnoću i bezličnost mnogih suvremenih crkava. Pogotovo je žalosno i dramatično vidjeti zahvate u starim crkvama s ciljem da ih se prilagodi novotarijama. Nije čudno da Papa u mnogim kreativnim liturgijama vidi prave parodije. Slike sam kao i Toma u videu preuzeo pretežno s kreuz.net-a, izostavivši većinom njihove britke komentare.

Najprije je tu slika preuređene würzburške augustinske crkve. Na ovom linku možete vidjeti njezin izvorni izgled prije bombardiranja 1945., zatim poslijeratnu obnovu i konačno današnje uređenje kojemu je cilj da se tu slavi 'gozba s jednakopravnima', tj. da nitko, pa ni svećenik, ne odskače. Treba li se čuditi onda inicijativama koje zahtjevaju laičke mise?

U ciriškom kantonu se u jednoj župi od proljeća prošle godine nalazi oltar na staklenim nogama- riječ je o tzv. pleksiglasu.

Ovdje vidimo jednonogi oltar koji je prošle godine posvetio münchenski pomoćni biskup u sjemeništu, dobio je nadimak 'barski oltar'.

U lipnju 2010. münchenski je nadbiskup Marx posvetio žičani oltar.

Također u lipnju 2010. kard. Lehmann je posvetio ovakav oltar u jednom dominikanskom samostanu.

U studenom 2010. jedna je župa u Biskupiji Linz dobila oslikani stakleni oltar.

U prosincu 2010. je bolnica u Klagenfurtu dobila ovakav metalni oltar. Te šipke navodno predstavljaju apostole.

Rorate caeli spominje lijepu anegdotu iz života bl. Terezije Benedikte od Križa, prije njenog obraćenja. Vidjela je ženu koja se vraćala iz kupovine i svratila u frankfurtsku katedralu na molitvu. To je za Edith bilo nešto posve novo, jer se u inovjernim krugovima u kojima se kretala odlazilo u bogomolje samo za vrijeme službe. Sliku žene koja odlazi u praznu crkvu kao na neki intiman susret nije mogla zaboraviti. Kasnije je shvatila da jedna katolička crkva, zapravo, nikada nije prazna. Vjerojatno nema opasnosti da da bi se ovakav događaj mogao ponoviti s preuređenom crkvom hildesheimskog sjemeništa; jer u njoj Presvetoga i nema, a i po svemu drugom predstavlja vjernu sliku desakralizacije i hermeneutike diskontinuiteta:

Sve je to i podrobno objašnjeno nevjerojatnim fantaziranjem; ambon je znatno udaljen od oltara, tako da se nakon službe riječi 'cijela zajednica kreće, svatko si ponovo mora potražiti svoje mjesto. Crkva je tako vidljiva kao živa zajednica', tumači jedan svećenik. 'Crkva su oni koji se ovdje okupljaju.'

Sav je prostor u istoj ravnini- 'Nema hijerarhije između svetog prostora (prezbiterija) i gledališta.' Bitno je da je pohoditelj takve službe uvučen u zbivanje- 'Ja mogu samo suslaviti, a ne se povući.'

Biskup je pak u propovijedi istaknuo o preuređenoj crkvi: 'Ona je bez ukrasa, ukras je čovjek.' Nastala je kao rezultat iskustva raznih skupina, tečajeva za pastoralnu izobrazbu i savjetovanje, školskih bogoslužja i sl. 'Razgovarali smo s mnogim dušobrižnicima i učiteljima. Naše su ideje nastale iz njihovih iskustava, slavljenja bogoslužja s grupama.'

Uglavnom, ovaj je ikonoklastični pothvat koštao 495 000 €. Uklonjene su slike i ukrasi kao i stube prema ranijem oltarskom prostoru, a Presveto je završilo u posebnoj prostoriji i 'stoji na raspolaganju za osobnu molitvu.' Tako ta crkva 'nudi slobodu i omogućuje nova iskustva'.

Kad su mediji napadali Papu zbog ukidanja izopćenja biskupima Piova bratstva, biskup se ogradio i izjavio da se osjeća bliži svakom luteranu, nego Piovu bratstvu. Sada je jasnije na što je mislio.

Župnik u Bad Ischlu, član Inicijative župnika- pokreta koji poziva na neposluh crkvenom auktoritetu- možda je nadmašio i one kamaldulce koji služe misu na ovakvoj crvenoj plastičnoj (?) kocki.

Tamo im, naime, smeta i poslijekoncilski oltar pa su ga, uz znanje biskupije, zamijenili pomičnim kako bi bilo više mjesta za- ples!?

U novu godinu, ipak, ulazimo s nekim optimizmom. Pri Kongregaciji za bogoštovlje će se uskoro osnovati jedno povjerenstvo za umjetnost i glazbu u liturgiji, koje će biskupijama moći dati precizne naputke kako bi se izbjegli ovakvi nakaradni primjeri, i kako bi se po želji Svetog Oca obnovio osjećaj za sveto i za otajstveno u liturgiji.