Konac nereda?

Na početku snimke razgovora s M. Mosebachom o vjeri i umjetnosti, Toma je stavio slike würzburške augustinske crkve koja je nakon velikih oštećenja u II. svjetskom ratu bila obnovljena, da bi danas ponovo doživjela sličnu sudbinu. To me malo potaknulo da složim jednu slikovnicu, kratku zbirku od nekoliko fotografija, bez posebnoga reda, koje prikazuju svu hladnoću i bezličnost mnogih suvremenih crkava. Pogotovo je žalosno i dramatično vidjeti zahvate u starim crkvama s ciljem da ih se prilagodi novotarijama. Nije čudno da Papa u mnogim kreativnim liturgijama vidi prave parodije. Slike sam kao i Toma u videu preuzeo pretežno s kreuz.net-a, izostavivši većinom njihove britke komentare.

Najprije je tu slika preuređene würzburške augustinske crkve. Na ovom linku možete vidjeti njezin izvorni izgled prije bombardiranja 1945., zatim poslijeratnu obnovu i konačno današnje uređenje kojemu je cilj da se tu slavi 'gozba s jednakopravnima', tj. da nitko, pa ni svećenik, ne odskače. Treba li se čuditi onda inicijativama koje zahtjevaju laičke mise?

U ciriškom kantonu se u jednoj župi od proljeća prošle godine nalazi oltar na staklenim nogama- riječ je o tzv. pleksiglasu.

Ovdje vidimo jednonogi oltar koji je prošle godine posvetio münchenski pomoćni biskup u sjemeništu, dobio je nadimak 'barski oltar'.

U lipnju 2010. münchenski je nadbiskup Marx posvetio žičani oltar.

Također u lipnju 2010. kard. Lehmann je posvetio ovakav oltar u jednom dominikanskom samostanu.

U studenom 2010. jedna je župa u Biskupiji Linz dobila oslikani stakleni oltar.

U prosincu 2010. je bolnica u Klagenfurtu dobila ovakav metalni oltar. Te šipke navodno predstavljaju apostole.

Rorate caeli spominje lijepu anegdotu iz života bl. Terezije Benedikte od Križa, prije njenog obraćenja. Vidjela je ženu koja se vraćala iz kupovine i svratila u frankfurtsku katedralu na molitvu. To je za Edith bilo nešto posve novo, jer se u inovjernim krugovima u kojima se kretala odlazilo u bogomolje samo za vrijeme službe. Sliku žene koja odlazi u praznu crkvu kao na neki intiman susret nije mogla zaboraviti. Kasnije je shvatila da jedna katolička crkva, zapravo, nikada nije prazna. Vjerojatno nema opasnosti da da bi se ovakav događaj mogao ponoviti s preuređenom crkvom hildesheimskog sjemeništa; jer u njoj Presvetoga i nema, a i po svemu drugom predstavlja vjernu sliku desakralizacije i hermeneutike diskontinuiteta:

Sve je to i podrobno objašnjeno nevjerojatnim fantaziranjem; ambon je znatno udaljen od oltara, tako da se nakon službe riječi 'cijela zajednica kreće, svatko si ponovo mora potražiti svoje mjesto. Crkva je tako vidljiva kao živa zajednica', tumači jedan svećenik. 'Crkva su oni koji se ovdje okupljaju.'

Sav je prostor u istoj ravnini- 'Nema hijerarhije između svetog prostora (prezbiterija) i gledališta.' Bitno je da je pohoditelj takve službe uvučen u zbivanje- 'Ja mogu samo suslaviti, a ne se povući.'

Biskup je pak u propovijedi istaknuo o preuređenoj crkvi: 'Ona je bez ukrasa, ukras je čovjek.' Nastala je kao rezultat iskustva raznih skupina, tečajeva za pastoralnu izobrazbu i savjetovanje, školskih bogoslužja i sl. 'Razgovarali smo s mnogim dušobrižnicima i učiteljima. Naše su ideje nastale iz njihovih iskustava, slavljenja bogoslužja s grupama.'

Uglavnom, ovaj je ikonoklastični pothvat koštao 495 000 €. Uklonjene su slike i ukrasi kao i stube prema ranijem oltarskom prostoru, a Presveto je završilo u posebnoj prostoriji i 'stoji na raspolaganju za osobnu molitvu.' Tako ta crkva 'nudi slobodu i omogućuje nova iskustva'.

Kad su mediji napadali Papu zbog ukidanja izopćenja biskupima Piova bratstva, biskup se ogradio i izjavio da se osjeća bliži svakom luteranu, nego Piovu bratstvu. Sada je jasnije na što je mislio.

Župnik u Bad Ischlu, član Inicijative župnika- pokreta koji poziva na neposluh crkvenom auktoritetu- možda je nadmašio i one kamaldulce koji služe misu na ovakvoj crvenoj plastičnoj (?) kocki.

Tamo im, naime, smeta i poslijekoncilski oltar pa su ga, uz znanje biskupije, zamijenili pomičnim kako bi bilo više mjesta za- ples!?

U novu godinu, ipak, ulazimo s nekim optimizmom. Pri Kongregaciji za bogoštovlje će se uskoro osnovati jedno povjerenstvo za umjetnost i glazbu u liturgiji, koje će biskupijama moći dati precizne naputke kako bi se izbjegli ovakvi nakaradni primjeri, i kako bi se po želji Svetog Oca obnovio osjećaj za sveto i za otajstveno u liturgiji.