Blago siromasima duhom (Mt 5, 3)

Članak R. de Matteija od 15. lipnja 2016. naslovljen je "Siromašna Crkva"- od II. vatikanskog do pape Franje.

"Dokumenti pape Franje, prema pretežitom sudu teologa, općeniti su naputci pastirskoga i ćudorednoga obilježja lišeni značaja učiteljske kakvoće. To je jedan od razloga što se o takvim dokumentima raspravlja na vrlo slobodan način, kako se nikada nije događalo s papinskim spisima. 

Među najpodrobnije analize tih tekstova uvrstio bih studiju F. Cuniberta, filozofa sa sveučilišta u Perugiji, naslovljenu 'Gospa Siromaština. Papa Franjo i ponovno utemeljenje kršćanstva' [Madonna Povertà. Papa Francesco e la rifondazione del cristianesimo] (Neri Pozza, Vicenza, 2016.), posvećenu posebno enciklikama 'Evangelii Gaudium' (2013.) i 'Laudato si' (2015.). Ispitivanje kojem prof. Cuniberto podvrgava tekstove, istraživanje je jednoga znanstvenika koji pokušava razumjeti temeljne teze, koje često skriva hotimice dvosmislen i eliptičan jezik. Cuniberto o temi siromaštva na svjetlo dana iznosi dva protuslovlja: prvo je teologijsko-doktrinarne naravi, a drugo praktičnoga biljega.

Što se tiče prve točke, ukazuje na to da papa Franjo, u suprotnosti s onim što slijedi iz evanđelja, od siromaštva pravi više materijalno nego duhovno stanje, preobražavajući ga tako u sociologijsku kategoriju. Takva se egzegeza, primjerice, pojavljuje u njegovu izboru da za raspravu o blaženstvima citira Luku 6, 20, a ne preciznijeg Mateja 5, 3 koji rabi pojam 'pauperes spiritu', dakle oni koji žive ponizno pred Bogom. Čini se da je siromaštvo istodobno zlo i dobro. Cuniberto o tomu piše: 'ako je siromaštvo kao materijalna bijeda, isključenost i napuštenost otpočetka označeno kao zlo protiv kojeg se treba boriti- da ne kažemo kao zlo svih zala- i tako je glavni objekt misionarske akcije', novo kristologijsko značenje koje mu Franjo daje 'čini ga istodobno vrjednotom, i to vrhovnom i egzemplarnom vrjednotom'. Radi se, naglašava filozof iz Perugije, o kompliciranoj zbrci. 'Zašto se boriti protiv siromaštva i iskorjenivati ga kad je ono, naprotiv, 'dragocjeno blago', pa i put u Kraljevstvo? Je li ono neprijatelj protiv kojeg se treba boriti ili dragocjeno blago?' (str. 25-26).

Drugi čvor tiče se 'strukturalnih uzroka' siromaštva. Pretpostavivši da je ono radikalno zlo, čini se da papa Bergoglio odlučujući uzrok vidi u 'nejednakosti'. Rješenje koje on pokazuje da se to zlo iskorijeni, bilo bi ono marksističko i rješenje trećeg svijeta o redistribuciji bogatstva; uzeti bogatima i dati siromašnima. Egalitaristička redistribucija koja bi išla preko veće globalizacije resursa, ne više pridržanih za zapadne manjine, nego za sav svijet. No, temelj globalizacije ipak čini logika profita koja se s jedne strane kritizira, a s druge se strane predlaže kao put za pobjedu siromaštva. Zapravo, superkapitalizam kako bi se razvijao treba sve veći broj potrošača, no širenje blagostanja na velikoj skali završava tako da se gaje nejednakosti koje bi se htjele iskorijeniti. 

Knjiga prof. Cuniberta zaslužuje da je se čita zajedno s knjigom učenog Napuljca don B. Di Martina 'Siromaštvo i bogatstvo. Egzegeza o evanđeoskim tekstovima' [Povertà e ricchezza. Esegesi dei testi evangelici] (Editrice Domenicana Italiana, Napulj, 2013.). Knjiga je vrlo tehnička. Don Beniamino rigoroznom analizom tekstova raskrinkava teze izvjesne teologije pauperizma. Izraz 'protiv lakomosti, a ne protiv bogatstva', prema auktoru, sažima nauk evanđeljâ koji analizira. 

No, na čemu počiva bogoslovna, egzegetska i ćudoredna zbrka između duhovnoga i materijalnoga siromaštva? Ne može se zanemariti 'Pakt iz katakomba', potpisan 16. studenog 1965. u Domicilinim katakombama u Rimu, koji je potpisalo oko 40 koncilskih otaca koji su se time obvezali da će živjeti i boriti se za 'siromašnu i egalitarnu' Crkvu. 

Među osnivačima skupine bio je svećenik P. Gauthier (1914.-2002.) koji je sudjelovao u 'svećenicima radnicima' E. kard. Suharda, koje je 1953. osudila Sveta Stolica. Kasnije je s potporom biskupa G. Hakima koji je bio koncilski teolog, osnovao u Palestini redovničku zajednicu 'Drugovi i drugarice Isusa Tesara'. Gauthiera je u tomu pratila drugarica po borbi M.-T. Lacaze koja je živjela s njim kad je napustio svećeništvo.

Među onima koji su podupirali taj pokret bio je msgr. C.-M. Himmer, biskup Tournaija u Belgiji, koji je ugošćavao susrete u Belgijskom kolegiju u Rimu, zatim H. Camara, tada pomoćni biskup u Riju i potom biskup Recifea, i kardinal P.-M. Gerlier, nadbiskup lyonski, koji je bio u bliskom kontaktu s G. kard. Lercarom, nadbiskupom bolonjskim, kojeg je predstavljao njegov savjetnik G. Dossetti i njegov pomoćni biskup msgr. L. Bettazzi ('The Pact of the Catacombs. The Mission of the Poor in the Church', ur. X. Pizaka i J. A. da Silva, Edizioni Missionarie Italiane, 2015.).

Monsinjor Bettazzi, jedini još živi talijanski biskup koji je bio na II. vatikanskom, bio je i jedini Talijan koji je pristao uz 'Pakt iz katakomba'. Danas ima 93 godine, sudjelovao je na tri zasjedanja II. vatikanskog i bio biskup Ivreje od 1966. do 1999. kada je bio umirovljen zbog navršene dobi.

Ako je H. Camara bio brazilski 'crveni biskup', msgr. Bettazzi ušao je u povijest kao talijanski 'crveni biskup'. U srpnju 1976., kad se činilo da bi komunizam mogao preuzeti vlast u Italiji, Bettazzi je napisao pismo tadašnjem sekretaru Talijanske komunističke partije E. Berlingueru, u kojem priznaje naklonost da se ostvari 'jedinstveno iskustvo komunizma, različito od komunizma u drugih nacija' i zatražio od njega da 'ne bude neprijateljski' raspoložen prema Crkvi, nego da 'stimulira' radije 'evoluciju prema potrebama vremena i očekivanjima ljudi, prvenstveno najsiromašnijih, koje vi možda možete ili znate pravodobnije tumačiti'.

Šef Komunističke partije odgovorio je ivrejskom biskupu pismom naslovljenim 'Komunisti i katolici: jasnoća načela i temelj sporazuma' [Comunisti e cattolici: chiarezza di princìpi e basi di intesa] koji je objavila 'Rinascita', 14. listopada 1977.

Berlinguer u tom pismu niječe da Talijanska komunistička partija eksplicitno ispovijeda marksističku ideologiju kao materijalističku, ateističku filozofiju i potvrđuje mogućnost susreta između kršćana i komunista na razini 'deideologiziranja' [de-ideologizzazione]. Berlinguer u biti tvrdi da se ne radi o tomu da se misli na isti način, nego da se zajedno ide istim putem, u uvjerenju da netko nije marksist po misli, nego to postaje praksom. 

Marksističko prvenstvo prakse prodrlo je danas u Crkvu tako što je nauk apsorbirala praksa. Crkva riskira da postane marksistička u praksi i da krivotvori bogoslovno shvaćanje siromaštva.  

Pravo siromaštvo je odvraćanje od dobara ove zemlje na način da ona služe za spasenje duše, a ne za njenu propast. Svi kršćani moraju biti odvojeni od dobara jer je Kraljevstvo nebesko pridržano 'siromašnima duhom', a neki od njih pozvani su živjeti u pravom siromaštvu odričući se vlasništva i uporabe materijalnih dobara. No, taj odabir ima vrijednost zato što je slobodan i nenametnut.

Naprotiv, krivovjerne su sekte od prvih stoljeća htjele nametnuti zajedništvo dobara s ciljem da se na ovoj zemlji ostvari egalitarna utopija. Na toj se liniji danas kreće onaj koji želi vjersku kategoriju siromašnih duhom nadomjestiti onom sociologijskom materijalno siromašnih. Monsinjor Bettazzi, auktor sveščića 'Crkva siromašnih od Koncila do pape Franje' [La chiesa dei poveri dal concilio a Papa Francesco] (Pazzini, 2014.), postao je 4. travnja 2016. počasni građanin Bologne, a mogao bi dobiti i kardinalski grimiz od Franje pod čijim pontifikatom se, prema tom istom bivšem ivrejskom biskupu, 'Pakt iz katakomba' razvio 'kao pšenično zrno bačeno u zemlju koje je raslo polako, polako, dok nije donijelo svoj plod'."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2)