Obraćenja

"Petar će im: Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš." 

(Dj 2, 38-39)

Tako je svojim sunarodnjacima govorio sveti Petar, ali obraćenje nije mio pojam mnogim biskupima zadnjih desetljeća. Iako ima uglednih židovskih stručnjaka koji u molitvi za Židove na Veliki petak ne vide ništa sporno jer i sami Židovi svakodnevno mole za obraćenje inovjeraca, engleski su biskupi službeno zatražili od Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei promjenu molitve za Židove na Veliki petak u klasičnoj misi (1, 2):

"Biskupska konferencija traži od Papinskoga povjerenstva 'Ecclesia Dei' da revidira molitvu 'Pro conversione Iudaeorum' u svečanoj liturgiji Velikog petka u izvanrednom obliku rimskog obreda, u svjetlu razumijevanja odnosa između Katoličke Crkve i židovstva u izjavi Nostra aetate."

Čin je to izravno usmjeren protiv pape Benedikta XVI. koji je osobno napisao zadnju inačicu te molitve. Ovo što engleski biskupi čine službeno, već se čulo u Njemačkoj. Tako msgr. Mussinghof iz Aachena "nikada nije razumio zašto je papa Benedikt ponovo [?, op. splendor] uveo tu molitvu u stari obred... To, s dopuštenjem i sa svim poštovanjem, nije dobra stvar" (3).

Danas je Rorate objavio reakciju novoizabranog predsjednika FIUV-a koji među ostalim podsjeća da iako molitva na Veliki petak u novom obredu ne spominje izričito nužnost priznavanja Krista kao Spasitelja, ipak se to nalazi na drugim mjestima novoredne liturgije: Večernja nedjelje Uskrsa ili Jutarnja 31. prosinca. Spomenuli su i rabina J. Neusnera koji u njoj prepoznaje "altruistični duh" itd.

Ovdje postoji post o majci Mirjam od Jaganjca Božjega, suvremenoj obraćenici sa židovstva koja je u Isusu prepoznala očekivanog Mesiju. Osnovala je kasnije redovničku zajednicu blisku Tradiciji. Za ovu sam priliku izdvojio izvanredan primjer jedne obitelji dvoje židovskih obraćenika na katoličku vjeru čiji su se članovi prinijeli Gospodinu kao žrtva za obraćenje svojih sunarodnjaka. Obitelj je to Ludwiga i Jansje Löb. Za Ludwiga je katolička vjera bila ispunjenje mesijanskog obećanja. Židovstvo je shvaćao kao pripremnu fazu. Svoje židovsko podrijetlo nikada nije skrivao, nego je štoviše htio obratiti sve svoje sunarodnjake kao što je i sam bio obraćen. Zastupao je shvaćanje da svaki Židov koji doista poznaje svoju religiju i želi je ispovijedati sa svim posljedicama u duhu, mora postati katolikom (usp. en, nj). Par je imao osmero djece od kojih je šestero izabralo duhovni stalež i to u Redu cistercita strožijega opsluživanja tj. trapistima. 

Osim životopisa na stranici opatije Koningshoeven, može se pronaći još i sljedeći kratki životopis iz pera A. Christensena o nedovoljno poznatoj braći i sestrama trapistima za koje se vodi postupak za beatifikaciju:

"Usred lijepo uređena groblja opatije Konogshoeven, Reda cistercita strožijega opsluživanja, u središnjem dijelu koji je rezerviran za opate, stoji neobičan granitni križ s poštovanjem okružen nizozemskim cvijećem:

'U spomen na našu braću, oca Ignacija, oca Nivarda i brata Lina iz obitelji Löb koji su 1942. u Auschwitzu umrli za ime Kristovo'.

Posjetitelj se pita zašto su za smrt odabrani samo ti koludri, prvenstveno što je Löb njemačko, a ne nizozemsko prezime. Iza toga se otvara jedna povijest čiji je svaki element dragocjen. Ta tri brata bili su sinovi jednog neobično talentiranog i pobožnog bračnog para, roditelja koji su se bili obratili na katoličku vjeru. Lutz i Jansje bili su posebni po nečemu što u modernim vremenima nema usporedbe; istodobno su imali tri sina u jednoj cistercitskoj opatiji i tri kćeri u drugom, jedinom ženskom cistercitskom samostanu u Nizozemskoj. Sve šestero tih izvanredno predanih kršćanskih muževa i žena uhitio je nacistički režim samo stoga što su bili semitskoga podrijetla. U svojim su patnjama pokazali herojsku vjernost i slobodni od svake ogorčenosti umrli za svoju vjeru. Isplati se promotriti ih izbližega:

Ludwig Löb, nadimkom Lutz, bio je otac obitelji vrijedne spomena. Rođen je u Porajnju 1881. u obitelji liberalnih židovskih roditelja. Otac mu je imao dobar posao odjećom u Den Haagu pa se 1882. cijela obitelj tamo preselila. Premda su sva Ludwigova djeca bila nizozemski državljani, on se sâm nikada nije odrekao svoga njemačkog državljanstva. 

Lutz je bio vrlo misaon, osjetljiv i plemenit mladić. Nakon interesa za marksizam, okrenuo se čitanju kardinala Merciera i ostalih te se tako zainteresirao za katoličku vjeru. Zaručio se za mladu židovsku gospođicu Johannu van Gelder (nadimkom Jansje), kći imućnih amsterdamskih izvoznika. Kažu da je za razliku od njega, ona bila žustra, talentirana i ekstrovertirana djevojka. Oboje su se krstili nekoliko dana prije svog vjenčanja 1906. godine. Ludwig je bio promjenjive sreće kao rudarski inženjer i profesor. Obitelj se iz Nizozemske preselila u Indoneziju, ali se naposljetku vratila natrag i nastanila u Bergenu op Zoomu. U međuvremenu je od 1908. do 1918. rođeno osmero djece. U Bergenu op Zoomu nalazili su se u snažno katoličkoj regiji. Nisu bili bogati, ali su njihove osobnosti rasle na zdrav način. Jansje je bila omiljena kao gostoprimka u gradu- 'Kod Löbovih je uvijek neko slavlje!'. Lutz je bio uglađen, omiljen nastavnik i voditelj mladeži. Bio je predan tihom razmatranju, studirao je sv. Bernarda, prevodio francuske knjige (uključujući Thibautov život dom C. Marmiona), svake je godine obavljao osmodnevne duhovne vježbe u nedalekoj opatiji Koningshoeven i svi su ga znali kao pravog svetca. 

Tako je došlo do toga da je najstariji sin Georg, kad je završio školu, htio postati svećenikom i nakon nešto teškoća i oklijevanja, 1926. stupio novicijat za korske koludre te trapističke opatije. I tako je to počelo. Nakon njega, došla su i njegova mlađa braća, Robert kao brat laik i Ernst kao korski koludar. U međuvremenu je i najstarija kći Lina osjetila istu privlačnost i htjela pristupiti k trapistkinjama. Najbliži je samostan bio frankofoni u Chimayu u južnoj Belgiji. Tu je ušla kao prva nizizemska djevojka- 'Prikazujem se za obraćenje Židova'. I za njom su došle dvije sestre, Doroteha i Louise. Godine 1937. sve su pošle u novoosnovani samostan u Berkel u Nizozemskoj, nedaleko od Koningshoevena. Tako su tu bila dva patra, jedan brat laik i tri koludrice iz iste obitelji, i svako od njih bilo je prava osobnost svoje vrste. Georg (dom Ignacije) bio je ekstrovertiran, srdačan i spreman pomoći. On i njegov brat Rober imali su katkad svojih poteškoća glede propusta, ali su ih dobro svladali. Robert (brat Lino) bio je pristao, aktivan i društven. Čak je sâm napravio tada zabranjeni radio s limenim krovom kao antenom i tajno slušao Hitlerove govore. Ernst (dom Nivard) bio je najozbiljniji- 'Koludar do srži'. Bio je zamjenik meštra novaka, dobro je vladao sobom, strog prema sebi, ali ljubazan prema ostalima. Nervoza mu je znala uzrokovati besane noći, ali muški je podnosio noćne vigilije i borio se protiv sna preko mnogih 'zadovoljština'. Lien, kako su zvali Linu (sestru Hedvigu), bila je ljubazna, majčinski zrela djevojka. Obnašala je različite službe u zajednici i bila je poznata kao uzorna redovnica, otvorena srca i spontana, no ne neumjereno. Door (Dorothea) i Wies (Louise), odnosno redovničkim imenima Marija Terezija i Veronika, bile su velikodušne u žrtvi i imale su nježnu ljubav prema Blaženoj Djevici. Međutim, tjelesno nisu bile tako jake kao Lien. Doma je ostalo samo dvoje djece; Hans i Paula. 

U međuvremenu je umro Lutz svetačkom smrću i imao je siromaški pogreb, kako je želio. Kratko nakon mlade mise oca Nivarda, umrla im je i majka Jansje.

Uzdigao se Treći Reich. Stigao je rat. Nacistički oklopnjaci su provalili u Nizozemsku. Nizozemski su biskupi u pastirskoj izjavi protestirali protiv okrutnosti prema Židovima. Umjesto da izravno napadnu hijerarhiju, komesar general Schmidt izabrao je varijantu da ih ušutka preko javno naviještene odmazde: tjedan dana kasnije obuhvaćeni su i svi Židovi katoličke vjere. To je razlog što se njihova susljedna smrt s pravom može nazvati mučeništvom pretrpljenim iz mržnje prema vjeri i učiteljskom auktoritetu Crkve.

U nedjelju ujutro, 2. kolovoza 1942., dok su koludrice u Berkelu još pjevale noćni oficij, stigla je policija i tražila da im izruče sestru Hedvigu i sestru Mariju Tereziju. Napustile su kor, kapelan im je dao svetu pričest i s osmjehom su pozdravile sve u blizini. 'Ne želite li pobjeći?' 'Ne, rekla sam našem Gospodinu: 'Predajem se Tebi; čini sa mnom što hoćeš'.' Sestra Veronika je ležala ozbiljno bolesna od tuberkuloze i nije bila uhićena. 

Kad su u policijskom vozilu stigli u Koningshoeven, SS-ovci su uzeli braću s noćnog oficija, no dopustili su dom Nivardu i dom Ignaciju da još jedanput odsluže svete mise. Otac Nivard je bio zamjetan po načinu kako je služio svetu misu svojim uobičajenim spokojem i svjesnom ozbiljnošću. Kad su ga pitali ne želi li pokušati pobjeći, dom Ignacije je odgovorio: 'Ali kako bi se to odrazilo na samostan? Zaprijetili su da će ubiti desetero otaca ako ne pođemo s njima'. Jednom drugom bratu je rekao: 'Dok se ponovo ne vidimo u nebu'. Prva reakcija brata Lina je bila da bježi, ali pomirio se s neizbježnim i ministrirao svom bratu dom Ignaciju.

Kad su braća izašla i otišla u vozilo te ugledala svoje sestre koje nisu vidjeli 12 ili 14 godina, susret je bio srdačan i pun radosti. Zapanjeni SS-ovac im je rekao: 'Mislite da ste odvedeni na zabavu?!' 'Tako je'- odvratila je sestra Hedviga- 'vi nam samo pomažete da brže stignemo u nebo!' Toga je dana uhićeno barem 300 katoličkih Židova i odvedeno u sabirno središte Amersfoort, a zatim u logor Westerbork na njemačkoj granici. Spominje se da su u to vrijeme nacisti još mislili da će Amerika njihovim žrtvama osigurati utočište, pa su im postavljali detaljna pitanja o prijateljima i rođacima u Americi i to bilježili. No, vlada SAD-a nije pristala prihvatiti ih. Löbovi su bili u briljantnom društvu s liječnicima, intelektualcima, učenim dominikanskim patrima i sestrama i u društvu s velikom karmelićankom sestrom Benediktom od Križa, Edith Stein. Zbog silne snage njena karaktera, potonja je bila prirodna predvodnica skupine redovnika koji su skupa molili oficij i krunicu. 

Svjedoci kažu da su oba svećenika iz obitelji Löbovih bila djelatna u tješenju i u slušanju ispovijedi, a koludrice su bile hrabre i spremne pomoći, posebno djeci. To je otprilike sve što znamo. Skupina je bila odvedena u strašni logor Auschwitz u Poljskoj gdje jedan dokument nacista kratko i šturo bilježi njihove datume rođenja i smrti: kolovoz i rujan 1942. Nepotvrđeni izvještaj jednoga anonimnog pisma kaže da su oci Ignacije i Nivard, zato što su ispovijedali, bili izvedeni pred streljački vod s dvojicom poljskih i dvojicom grčkih svećenika, a otac Nivard, nekoć zamjenik meštra novaka, prije nego što su ispaljeni hitci, uzviknuo je: 'Za novicijat Koningshoevena!'

Bolesnu sestru Veroniku su nacisti odveli u Westerbork, no nakon 8 ili 10 dana su je pustili. Poglavarice su je slale u razne bolnice i napokon je umrla u svom samostanu u kolovozu 1944. Najmlađi brat Hans uhićen je i poslan na prisilni rad u rudniku cinka u Poljskoj. Kad su komunisti uznapredovali, odvezen je zapadnije na otvorenom transportnom kamionu. Smrzla su mu se stopala i umro je u bolničkoj baraci u Auschwitzu u veljači 1945. Najmlađa kći Paula, udana za Nizozemca, ostala je tijekom rata skrivena u kući odvažnih katolika iz Nymegena i jedina je iz obitelji preživjela rat." 

Izvor: TOTUS CATHOLICUS, Dom C. de Chergé