Splendor Domini: Ego ſum ſtella ſplendida et matutina (Apoc 22, 16)

petak, prosinca 25, 2015

Ego ſum ſtella ſplendida et matutina (Apoc 22, 16)

Adeſte fideles læti triumphantes,
Venite, venite in Bethlehem.
Natum videte Regem angelorum.
Venite adoremus, venite adoremus
Dominum.

Sretan Božić svima uz prigodni članak R. de Matteija!

"Božić nije samo jedna kulturalna tradicija Zapada ili jednostavan spomen, drag kršćanima, povijesne činjenice koja se dogodila u Palestini prije 2015 godina. Božić je trenutak u kojem nam se Otkupitelj čovječanstva uprisutnio u jaslicama, tražeći da mu se klanjamo kao Kralju i Gospodaru svemira. Pod tim je vidikom Božić jedno od središnjih otajstava naše vjere, dveri koje nam omogućuju ulazak u sva otajstva Kristova.

Sveti papa Lav Veliki (440.-461.) piše: 'Onaj koji je po svojoj naravi bio nevidljiv, učinio se vidljivim našoj naravi. Neshvatljivo je htjelo postati shvatljivim; Onaj koji je prije vremena, počeo je bivstvovati u vremenu; Gospodar svemira, sakrivši svoje Veličanstvo, uzeo je oblik roba' ('Sermo in Nativitate Domini', II, § 2).

Očitovanje Utjelovljene Riječi u povijesti bio je također čas najvećeg trijumfa za anđele. Od trenutka svoga stvaranja, u zoru svemira, oni su znali da bi Bog postao čovjekom i klanjali su mu se, blistajući u Presvetom Trojstvu. Ta je objava nepovratno odijelila vjerne anđele od pobunjenih, nebo od zemlje, sinove svjetla od sinova tame. Konačno je u Betlehemu došao trenutak za anđele da se prostru pred Božanskim Djetetom, uzrokom i sredstvom njihove ustrajnosti, kako piše otac Faber.

Harmonije himna 'Gloria in excelſis' odjekivale su nebom i zemljom, ali te su ih noći mogle čuti samo duše koje su živjele u odijeljenosti od svijeta i u ljubavi Božjoj. Među njima su bili betlehemski pastiri. Oni nisu spadali u krug bogatih i moćnih, već su u samoći i noćnom bdijenju kod svojih stada, sačuvali vjeru Izraela. Bili su to jednostavni ljudi, otvoreni za čudesno i nisu bili zapanjeni zbog anđelova ukazanja, koji im je- obasjavajući ih nebeskim sjajem- rekao: 'Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj- Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama' (Lk 2, 11-12).

Pastiri su poslušno slijedili anđelove naputke i bili su dovedeni sve do spilje gdje su našli Dijete u jaslama, s Marijom i sv. Josipom: 'Invenerunt Mariam, et Joſeph et Infantem poſitum in Præſepio' (Lk 2, 16). Imali su milost biti prvima na zemlji nakon Marije i Josipa koji će Betlehemskom Djetetu prinijeti vanjski čin klanjanja. Klanjajući mu se, shvatili su da je u svojoj prividnoj krhkosti On bio obećani Mesija, Kralj svemira. Božić je prva potvrda kraljevskoga dostojanstva Kristova, a jaslice su mu prijestolje. Jaslice su bile također škrinja kršćanske civilizacije koja je u tom trenutku nastala, a pastiri su joj bili prvi proroci. Program te civilizacije bio je sadržan u riječima koje su čete anđela navješćivale te noći: 'Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim' (Lk 2, 14).

Pastiri su s beskrajnom radošću išli navješćivati posvuda, po poljima i gorama, radosnu vijest. 'Omnes qui audierunt mirati ſunt' (Lk 2, 18). Svi su se divili, no nisu se svi zaputili k Betlehemu. Mnogi su bili zaokupljeni svojim poslovima i odustali su od napora koji bi u vremenu i u vječnosti promijenio njihove živote. Mnogi su drugi tih dana prolazili pokraj spilje i možda iz znatiželje zavirivali unutra, no nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti čudesni događaj.

Ipak, kraljevsko su dostojanstvo Djeteta Isusa priznali neki od najmudrijih ljudi onoga vremena. Mudraci, kraljevi s Istoka, bili su ljudi čiji su pogledi bili usmjereni na nebeske stvari kad im se na nebu pojavila zvijezda. Za mudrace je zvijezda bila ono što je anđeo bio za pastire; glas Božji koji kaže: 'Ego ſum ſtella ſplendida et matutina' (Otk 22, 16). I mudraci, kao i pastiri, savršeno su odgovorili na božanski poticaj. Oni nisu bili jedini koji su vidjeli zvijezdu, a možda nisu bili ni jedini koji su razumjeli njeno značenje. Međutim, bili su jedini koji su se zaputili na zapad. Ostali su možda shvaćali, ali nisu htjeli napustiti svoju zemlju, svoje domove, svoje poslove.

Pastiri su bili blizu, a mudraci daleko od Betlehema, no i za jedne i za druge vrijedi načelo da Bog nikada ne napušta onoga tko ga traži čista srca. Pastiri i kraljevi donijeli su dare posve različite vrijednosti, ali i jedni i drugi donijeli su najveće dare koje su imali. Darovali su Bambinu oči, uši, usta, srce, sav svoj život; jednom riječju, posvetili su vlastito tijelo i vlastitu dušu Utjelovljenoj Mudrosti i to su učinili po Marijinim i Josipovim rukama, uz prisutnost čitavoga Nebeskoga dvora.

U tom su savršeno nasljedovali savršenu podložnost Volji Božjoj Djeteta Isusa koji se od Boga-Riječi poništio u oblik roba božanske Volje, i onda se dao provesti kroz sve postaje [it. stati, eng. phases, njem. Status] sve do smrti na križu i do slave. On si nije izabrao svoje postaje, nego se dao voditi, trenutak po trenutak, nadahnućem Milosti, kako piše jedan mistik iz XVII. st. (Jean-Baptist Sainte-Jure, 'Vita di Gaston de Renty, tal. prijevod Glossa, Milano, 2007., str. 254). Pobožnost prema Djetešcu Isusu pobožnost je u kojoj se iskusuje korjenito prepuštanje božanskoj Providnosti, jer je to Dijete povijeno u pelene Bogočovjek koji je poništio svoju volju da bi činio volju svoga Oca koji je na nebesima, a to je činio podlažući se dvama uzvišenim, ali njemu podložnim stvorenjima: Blaženoj Djevici Mariji i svetom Josipu.

Božić je dan krajnjega prepuštanja božanskoj Providnosti, ali i beskrajnoga povjerenja u otajstvene planove Božje. To je dan, piše opet sv. Lav Veliki, na koji se 'Sin Božji pojavio da razori djelo đavolsko (1 Iv 3, 8), dan na koji se On sjedinio s nama i na koji smo se mi sjedinili s Njim, da bi spuštanje Boga do ljudi, ljude uzdiglo sve do Boga' ('Sermo in Nativitate Domini', VII, § 2). U istom govoru sveti Lav osuđuje skandal onih koji su se u njegovo vrijeme uspinjali stubama Svetog Petra, ali su crkvene molitve miješali sa zazivima upućenim zvijezdama i prirodi: 'Vjernici trebaju odbaciti te opake navade vrijedne osude da se više ne bi čast koja se duguje samo Bogu miješala s obredima onih koji se klanjaju stvorenjima. Sveto pismo poučava: 'Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinom služi'.

Može li se prečuti aktualnost tih riječi dok se na pročelju Petrove bazilike projicira neopoganski spektakl i slavi panteistički kult prirode? U ovim mračnim časovima vjerni katolici i dalje imaju isto povjerenje koje su imali pastiri i mudraci koji su pristupili k jaslicama da motre Isusa. Božić dolazi, razilazi se tama u koju je ovaj svijet uronjen, a neprijatelji Božji drhte jer znaju da je trenutak njihova uništenja blizu. Zato mrze Božić, no zato mi s pogledom punim povjerenja motrimo novorođeno Sveto Dijete, i molimo ga da prosvijetli naš duh u tmini, da ugrije naša srca u hladnoći i da utvrdi naše zbunjene savjesti u tami našeg vremena.