Milosrdna kazna

Na povratku iz Afrike Papa je opet odgovarao na pitanja novinara u zrakoplovu. Usput je spomenuo i poznato pustošenje Rima koje je naredio car Karlo V. Možda je to bio povod da se pojavio ovaj članak R. de Matteija.

"Crkva proživljava razdoblje doktrinarnog i moralnog skliznuća. U Njemačkoj je buknuo raskol, ali čini se da Papa nije svjestan težine drame. Skupina kardinala i biskupa zastupa nužnost dogovora s krivovjercima. Kao i uvijek u dramatičnim časovima povijesti, stvari se odvijaju krajnje hitro.

U nedjelju, 9. svibnja 1527. vojska koja se spustila iz Lombardije prispjela je do Janikula. 

Car Karlo V., rasrđen političkim savezom pape Klementa VII. s njegovim protivnikom francuskim kraljem Franjom I., pokrenuo je vojsku protiv prijestolnice kršćanstva. Te je večeri sunce zadnji put zašlo za blistave ljepote renesansnoga Rima. Oko 20 000 ljudi, Talijana, Španjolaca i Nijemaca, među kojima plaćenici Landsknechti, luteranske vjere, pripremali su se za napad na Vječni grad. Zapovjednik im je dao dopuštenje za pljačku.

Svu je noć odjekivalo zvono Kapitolija pozivajući Rimljane na oružje, no već je bilo prekasno da se organizira učinkovita obrana. U zoru 6 svibnja, potpomognuti gustom maglom, 'Landesknechti' su napali zidine između Svetog Onofrija i Svetog Duha. Švicarska se garda postrojila oko vatikanskog obeliska, odlučna da do smrti održi svoju prisegu vjernosti. Posljednji od njih žrtvovali su svoje živote kod velikog oltara bazilike Sv. Petra. Njihov je otpor omogućio papi da s nekim kardinalima uspije pobjeći na sigurno.  

Klement VII. je preko Passetta del Borgo, koridora koji spaja Vatikan i Anđeosku tvrđavu, uspio doći do utvrde, jedinog preostalog bedema protiv neprijatelja. S vrha Anđeoske tvrđave papa je svjedočio strašnoj krvavoj kupelji koja je počela masakrom onih koji su bili pred zatvorenim vratima tvrđave tražeći utočište, dok su bolesnici u Bolnici Duha Svetoga 'in Saxia' bili pogubljeni kopljima i mačevima.

Dopuštenje neograničenog pljačkanja i ubijanja trajalo je osam dana, a okupacija grada devet mjeseci. 'Pakao je ništa u usporedbi sa sadašnjim izgledom Rima'- stoji u jednom mletačkom izvještaju od 10. svibnja 1527. koje u svojoj 'Povijesti papa' citira L. v. Pastor ('Storia dei Papi', Desclée, Roma 1942, vol. IV, 2, p. 261).

Redovnici su bili glavne žrtve bijesa 'Landesknechta'. Kardinalske su palače bile opljačkane, crkve oskvrnute, svećenici i redovnici ubijeni ili zarobljeni, redovnice silovane i prodavane kao ropkinje. Mogle su se vidjeti opscene parodije vjerskih ceremonija, misni kaleži korišteni za pijanke u psovkama, svete hostije pečene u tavama i bacane kao hrana životinjama. Grobovi svetaca bili su obeščašćeni, glave apostola, kao ona sv. Andrije, korištene za igru umjesto lopte na ulicama. Jednog su magarca odjevenog u crkveno ruho doveli na oltar jedne crkve, a svećenika koji mu je odbio dati pričest sasjekli su u komade. Grad je bio obeščašćen u svojim vjerskim simbolima i u svojim najsvetijim uspomenama (vidi također André Chastel, 'Il Sacco di Roma', Einaudi, Torino 1983; Umberto Roberto, 'Roma capta. Il Sacco della città dai Galli ai Lanzichenecchi', Laterza, Bari 2012).

Klement VII. iz obitelji Medici nije mario za apel svoga predšasnika Hadrijana VI. za korjenitom obnovom Crkve. Martin Luther je već deset godina širio svoja krivovjerja, no papinski je Rim nastavio s uronjenošću u relativizam i hedonizam. Međutim, nisu svi Rimljani bili korumpirani i ženskasti, kako čini se vjeruje povjesničar F. Gregorovius. Nisu to bili plemeniti Giulio Vallati, Giambattista Savelli i Pierpaolo Tebaldi koji su podigli barjak s natpisom 'Pro fide et patria' i suprotstavili se napadačima zadnjim herojskim otporom na Ponte Sistu. Nisu to bili ni alumni Kolegija Capranica, koji su pohitali k Duhu Svetom 'in Saxia' da brane papu u opasnosti. 

Zahvaljujući toj žrtvi najstariji papinski kolegij nosi naslov 'almo' [plemeniti]. Klement VII. se spasio i upravljao Crkvom do 1534., suočivši se nakon luteranskog raskola i s onim anglikanskim, no nazočiti Pljački Rima, a da ništa ne može poduzeti, bilo mu je teže od smrti. 

Carske su trupe 17. listopada 1528. ostavile grad u ruševinama. Jedan španjolski očevidac ostavio je zastrašujuću sliku grada nakon pljačke: 'U Rimu, prijestolnici kršćanstva, ne zvoni ni jedno zvono, crkve nisu otvorene, nema mise ni nedjeljom ni blagdanom. Bogate trgovačke prodavaonice služe kao staje konjima, preraskošne palače su opustošene, mnoge kuće izgorjele, na drugima razvaljena i odnesena vrata i prozori, ulice su postale gomile smeća. Smrad trupala je zastrašujući: ljudi i životinje imaju isti grob; u crkvama sam vidio leševe koje su oglodali psi. Ne znam s čim to usporediti, nego s razorenjem Jeruzalema. Sada prepoznajem pravdu Božju. On ne zaboravlja iako kasno dolazi. U Rimu su se javno počinjavali svi grijesi: sodomija, simonija, idolatrija, prijetvornost, prijevara. Zato ne možemo vjerovati da je to došlo slučajno, nego po božanskoj pravdi' (L. von Pastor, 'Storia dei Papi', cit., p. 278).

Klement VII. je naručio od Michelangela 'Posljednji sud' u Sikstinskoj kapeli da ovjekovječi dramu koju je Rimska crkva prošla tih godina. Svi su shvaćali da se radi o nebeskoj kazni. Nije manjkalo prethodnih upozorenja, kao što je munja koja je pogodila Vatikan i nastup jednog pustinjaka Brandana iz Petroja, kojeg je svjetina poštovala kao 'ludu za Krista', koji je na Veliki četvrtak 1527., dok je Klement VII. u Svetom Petru blagoslivljao narod, vikao: 'kopile, sodomitu, zbog tvojih će grijeha Rim biti razoren. Ispovjedi se i obrati jer za četranaest će se dana gnjev Božji sručiti na te i na grad'.

Godinu ranije su Osmanlije porazili kršćanske vojske na Mohačkom polju. Ugarski je kralj Ljudevit II. Jagelović umro u bitki, a vojska Sulejmana Veličanstvenog je zauzela Budim. Islamski se val u Europi činio nezaustavljivim.  

Ipak, čas kazne bio je kao i uvijek i čas milosrđa. Crkveni su ljudi shvatili kako su glupo slijedili privlačnost užitaka i moći. Nakon strašne Pljačke, život se stubokom promijenio.

Raspušteni Rim renesanse se preobrazio u strogi i pokornički rim protureformacije. Među onima koji su propatili tijekom Pljačke Rima bio je Gian Matteo Giberti, biskup veronski, no koji je živio u Rimu. Kad je bio među opkoljenima, zavjetovao se da bude li oslobođen, nikada neće napustiti svoje biskupsko sijelo. Održao je obećanje, vratio se u Veronu i svim se svojim snagama posvetio obnovi svoje dijeceze sve do smrti 1543. godine.

Sveti Karlo Boromejski koji je kasnije postao uzorom biskupa katoličke obnove, nadahnuo se na njegovu primjeru. U Rimu su bili i Gian Pietro Carafa i sv. Kajetan iz Tiene koji su 1524. osnovali red koji je bio izrugivan zbog svog beskompromisnog doktrinarnog stava i prepuštanja Božanskoj providnosti sve dotle da su živjeli od milostinje, ali ne proseći je. Dvojicu suutemeljitelja bili su zatočili i mučili 'Landesknechti', a smrti su umaknuli kao čudom. 

Kada je Gian Pietro Carafa postao kardinal i predsjednik sudišta Svete rimske i opće inkvizicije, htio je uza se još jednog svetca, oca Michelea Ghislierija, dominikanca. Ta dvojica, Carafa i Ghislieri, s imenima Pavao IV. i Pio V., postali su dvojica papa 'par excellence' katoličke protureformacije XVI. stoljeća. 

Tridentski koncil (1545.-1563.) i pobjeda kod Lepanta protiv Turaka (1571.) pokazuju da je i u najtamnijim časovima povijesti s pomoću Božjom moguć preporod; ali na početcima toga preporoda bila je pročišćujuća kazna Pljačke Rima. 

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 3, 4, 5, 7, 8), St. Cajetan's Corner