Neuravnoteženo

Kao što je to običaj na početku korizme, Sveti Otac se 19. veljače 2015. susreo sa svećenicima svoje dijeceze. 

Dok Crkva još trpi i plaća zbog posljedica raspuštenosti u svojim odgojnim ustanovama- o čemu se detaljno može čitati u velikom članku oca Oka, a ne treba zaboraviti ni repove nekih sudionika Sinode o obitelji- papa Franjo istaknuo je sjemeništarce naklonjene Tradiciji kao negativan primjer i tradicijske krugove kao mjesto gdje se često [sic] nalaze problematični slučajevi. 

Da sve bude zanimljivije, dan prije mu je homoskupina koju je predvodila redovnica sankcionirana u vrijeme prošlih dvaju papa- nakon što su  dobili mjesta skroz naprijed- otpjevala himnu nove, inkluzivne crkve (1, 2).

Nije prvi put da je Papa diskvalificirao svećenike i vjernike privržene Tradiciji, no ovaj je put pokosio čak i ideju reforme reforme svoga, još uvijek živoga, prethodnika. Sljedeći papa kojem padne na pamet umirovljenje, sigurno će dvaput o tomu razmisliti.

"[...]

Papa Franjo je motuproprij 'Summorum Pontificum' i tradicionalni obred označio kao gestu koju je htio učiniti njegov predšasnik, 'čovjek jedinstva', kako bi pružio ruku 'lefebvristima i tradicionalistima', odnosno onim osobama čija je želja celebrirati misu prema starom obredu. Ta vrsta tzv. 'tridentske' mise- tako Papa- ipak je samo 'izvanredni oblik rimskog obreda', onoga koji je bio potvrđen nakon II. vatikanskog koncila. Stoga ga ne treba promatrati kao poseban obred, već samo kao 'različit oblik istoga obreda'. Međutim- kaže Franjo- ima svećenika i biskupa koji govore o 'reformi reforme'.

Neki su od njih 'sveti' i govore u 'dobroj vjeri'. No, to je 'krivo'- kaže Papa. Zatim ih je izvijestio o nekim biskupima koji su primali 'tradicionalističke' sjemeništarce koje su druge dijeceze izbacile, a da prethodno nisu o njima prikupili informacije zato što su se ti 'vrlo dobro i vrlo pobožno predstavili'. Ali, kad su bili zaređeni, pokazalo se da imaju 'psihološke i moralne probleme'. To nije pravilo, ali se 'često događa' u tim krugovima, rekao je Papa. Rediti takav tip sjemeništaraca je slično kao 'opteretiti Crkvu jednom hipotekom'. Osnovni je problem što su neki biskupi katkad pritisnuti 'potrebom za novim svećenicima u biskupiji'. Zato ne dolazi do nužnog odabiranja među kandidatima, među kojima neki mogu skrivati izvjesne 'neuravnoteženosti' koje se onda očituju u liturgiji. Kongregacija za biskupe je morala intervenirati kod trojice biskupa zbog takvih slučajeva, no ne u Italiji.

- Tradicija kao 'hipoteka za Crkvu'?

Dok prema onima udaljenim od Crkve Papa pokazuje toleranciju, čini se da Tradiciji želi od svake niti kudelje saviti omču. Time javno očituje kako zastrašujuće malo zna o Tradiciji, no i o onima koji je vole. [...] Ukoliko se ne radi o neznanju, tada se može raditi samo o ideološkoj karakteristici koja postaje podcjenjivanje prošlosti i doktrine. Takvomu Tradicija stoji na putu sa svojom vjernošću nauku koji slijedi i koji prenosi dalje s naraštaja na naraštaj kao istinu darovanu i povjerenu joj od Krista- jedinoga Spasitelja. To znači i da se pastoral koji nije čvrsto usidren u toj istini, pokazuje kao vjetrokaz na vjetru koji ne pokazuje ni puta k slobodi ni k dverima spasenja.

- Otkuda dolazi Papino potcjenjivanje Tradicije?

Čini se da je papa Franjo zaboravio da je papa Benedikt XVI. bio taj koji je govorio o 'reformi reforme'. Sintagma koja mu se, očito, ne oprašta. Povjerenstvo koje je Benedikt u tu svrhu osnovao, čvrsti otpor je tiho pokopao. 

Mogu li tradicijski svećenici i sjemeništarci općenito biti pod sramotnom sumnjom? Može li se podcjenjivački izražavati o onima koji vjerno čuvaju baštinu Crkve? Surječje je jednoznačno. Navedeni su 'neki' da u glavi slušatelja padne negativan sud o svima. Franjevci Bezgrješne su osjetili 'novo milosrđe'.

Ne, Sveti Oče, nisu sjemeništarci i svećenici Tradicije hipoteka za Crkvu. Kako je poznato, crnih ovaca može biti posvuda. Ne, hipoteka su puno više oni svećenici koji svojim nećudorednim i kriminalnim ponašanjem uzrokuju skandal, oni koji amputiraju nauk, unakazuju, izobličuju i obeščašćuju liturgiju zloporabama, oni koji više ne vjeruju u stvarnu prisutnost Krista u Presvetom Otajstvu, oni koji manipuliraju naukom, liturgijom i savješću. To su oni koji tovare tešku hipoteku na Crkvu. Zar Njegova Svetost nema ništa za reći o takvim svećenicima? Ni riječi?

Otkuda to Papino podcjenjivanje Tradicije?

Budući da je liturgija vrhunac i vrelo vjerskog života koja postaje život Crkve i društva, od obeščašćenja liturgije potječe patnja mističnoga Tijela Kristova. Otuda proizlaze svi negativni utjecaji na stegu i moral."

Izvor: Katholisches.info

Nemirno doba

Novi članak R. de Matteija približava nam nemirno vrijeme razdoblja katoličke obnove.

"Konklave koje su počele 30. studenog 1549., nakon smrti Pavla III., bile su jamačno jedne od najdramatičnijih u povijesti. Engleskog su kardinala R. Polea (1500.-1558.) svi proglašavali velikim favoritom. Za njega je već bilo napravljeno papinsko ruho, a sâm je nekima pokazao pripremljeni zahvalni govor. 

Poleu je 5. prosinca nedostajao samo jedan glas da dobije papinsku tijaru kad je ustao G. P. kard. Carafa i optužio ga za krivovjerje pred zapanjenim skupom. Predbacio mu je, među ostalim, da podupire kriptoluteransko dvostruko opravdanje koje je 1547. odbacio Tridentski koncil. Carafa je bio poznat zbog svoga doktrinarnog integriteta i pobožnoga života. Raspala se suglasnost za Polea i nakon podužega razilaženja u mišljenjima, 7. veljače 1550. izabran je G. kard. del Monte koji je uzeo ime Julije III. (1487.-1555.).

Optužba zbog krivovjerja, predbačena prvi put na konklavama protiv jednog kardinala, odražavala je podijeljenost katolika pred izazovom protestantizma.[1] Od tridesetih do pedesetih godina XVI. st. krivovjerne su se tendencije proširile i do crkvenog okruženja Rima. Tako je nastala stranka 'spiritualaca' koju su zastupale ambivalentne osobe poput kardinalâ R. Polea, G. Contardinija (1483.-1542.) i G. Moronea (1509.-1580.). 

Oni su gajili jedno irenično kršćanstvo i htjeli su unutarcrkvenim reformama dovesti u sklad luteranstvo s institucionalnim strukturama Rimske Crkve. Pole je u Viterbu bio osnovao jedan heterodoksni krug. Morone je kao biskup Modene (1543.-1546.) pozvao propovjednike koji su redom bili procesuirani zbog krivovjerja. Inkvizicijski akti procesa protiv kardinalâ Moronea (1557.-1559.), P. Carnesecchija (1557.-1567.) i V. Soranza (1550.-1558.)- svi su pripadali spiritualcima- koje su između 1981. i 2004. objavili 'Istituto Storico Italiano per l’età moderna e contemporanea' i Vatikanski tajni arhiv, pokazuju koliko je bila gusta ta mreža protiv koje su se odlučno borila dva čovjeka, oba određena da postanu papama: G. P. Carafa, budući papa Pavao IV., i M. Ghislieri, budući papa Pio V. Oba su bila uvjerena da su spiritualci zapravo kriptoluterani.

G. P. Carafa je zajedno sa sv. Kajetanom iz Thiene osnovao Red regularnih klerika ili teatinaca, a papa Hadrijan VI. ga je bio izabrao da surađuje na općoj obnovi Crkve. Obnovi koja je prekinuta preranom smrću pape iz Utrechta. Prvenstveno je zasluga kard. Carafe osnutak Svetog uficija Rimske inkvizicije. Bula 'Licet ab initio' od 21. srpnja 1542., kojom je Pavao III., prihvativši Carafin prijedlog, stvorio tu ustanovu, bila je objava rata krivovjerju. U tom je ratu bilo onih koji su ga htjeli voditi do iskorijenjenja svake zablude, i onih koji su ga htjeli okončati u ime vjerskog mira.

Nakon smrti Julija III., dvije su se strane opet suočile na konklavama iz 1555. na kojima je za papu, 23. svibnja 1555., izabran G. P. kard. Carafa, tako što je vrlo tijesno prestigao kard. Moronea. Tada je već imao 79 godina, a uzeo je ime Pavao IV. Bio je to beskompromisni papa čiji je prvenstveni cilj bila borba protiv krivovjerja i stvarna obnova Crkve. Suzbijao je simoniju, nametnuo dijecezanskim biskupima dužnost rezidiranja u vlastitoj dijecezi, opet uspostavio monašku disciplinu, dao odlučujući impuls Rimskoj inkviziciji i uveo 'Index librorum prohibitorum'. 

Njegova je desna ruka bio ponizni brat dominikanac M. Ghislieri, kojeg je imenovao biskupom Nepija i Sutrija (1556.), kardinalom (1557.) i doživotnim velikim inkvizitorom (1558.), otvorivši mu tako put prema papinstvu. Pavao IV. je 1. lipnja 1557. priopćio kardinalima da je zapovjedio zatvaranje kard. Moronea zbog sumnje na krivovjerje. Za proces je zadužio Inkviziciju koja je trebala izvijestiti Sveti kolegij. Istu je optužbu Pavao IV. podigao protiv kard. Polea koji se zadržao u Engleskoj i bio razriješen svoje službe apostolskog legata. Kardinal Morone držan je Anđeoskoj tvrđavi iz koje je oslobođen tek u kolovozu 1559., uoči osude. Papina smrt omogućila mu je povratak na slobodu i sudjelovanje na konklavama.

U ožujku 1559., nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Pavao IV. je objavio bulu 'Cum ex apostolatus officio' koja se tiče problema mogućeg krivovjerja nekog pape.[2] U njoj piše: 'da se može suprotstaviti i samom Rimskom prvosvećeniku- koji je na zemlji zastupnik Božji i našega Gospodina Isusa Krista, i koji je primio svu vlast nad svim pucima i kraljevstvima i nad svima sudi, pri čemu nitko na ovom svijetu ne može suditi njemu- ako bi odstupio od vjere.' Također 'ako bi u bilo koje vrijeme postalo očito da [...] je prije svoga promaknuća u kardinala ili uzdizanja za Rimskog prvosvećenika odstupio od katoličke vjere ili upao u krivovjerje (ili dospio u raskol ili jedan takav izazvao), njegovo je promaknuće ili uzdignuće ništavo i nevažeće i bezvrijedno, čak i ako je uslijedilo kao rezultat sloge i jednodušnog odobravanja svih kardinala'.

Ova bula potvrđuje gotovo doslovno srednjovjekovno kanonističko načelo prema kojem papi ne može suditi nitko i nitko mu ne može proturječiti, 'nisi deprehandatur a fide devius'- osim ako bi odstupio od vjere.[3] Raspravlja se o tomu je li ova bula Pavla IV. dogmatska odluka ili stegovni čin; je li još na snazi ili ju je implicitno ukinuo Zakonik iz 1917.; treba li se primijeniti na papu, koji je upao u krivovjerje, prije ili poslije izbora, i tako dalje. Ne ulazimo u te rasprave. Bula 'Cum ex apostolatus officio' ostaje jedan značajan papinski dokument koji navodi mogućnost krivovjernoga pape i na to reagira, premda nema konkretnih uputa kako bi taj izgubio pontifikat.

Nakon Pavla IV., izabran je 25. prosinca 1559. Pio IV. (Giovanni Angelo Medici di Marignano, 1499.-1565.), politički papa. Zapovjedio je 6. siječnja 1560. poništenje procesa protiv Moronea, povratio ga u njegovu bivšu službu i ozbiljno se sukobio s kardinalom Ghislierijem, kojeg je držao za inkvizicijskog fanatika. Velikom i trajnom inkvizitoru [Inquisitor maior et perpetuus] Ghislieriju oduzete su njegove izvanredne ovlasti koje mu je dao Pavao IV., i premješten je u Mondovì, jednu malu biskupiju. No, nakon smrti Pija IV., potpuno neočekivano za papu je 7. siječnja 1566. izabran M. Ghislieri s imenom Pio V. Svoj je pontifikat stavio potpuno u kontinuitet s onim Pavla IV. i opet inkviziciji vratio posao. 

Kardinal Morone koji je po nalogu Pavla III. kao papinski legat otvorio Tridentski koncil i vodio predsjedanje, i koji je po mandatu Pija IV. vodio njegove zadnje sjednice, postigao je suspenziju svoje osude.

Crkvena je povijest i u trenutcima najoštrijih unutarnjih sukoba kompleksnija, nego što bi to mnogi mislili. Tridentski koncil, veliki trenutak katoličke vjere, otvorila je i zatvorila osoba koja je bila pod velikom sumnjom za luteransko krivovjerje. Kad je G. Morone 1580. umro kao kardinal dekan, pokopan je u crkvi Santa Maria sopra Minerva (grob mu se danas ne može locirati), u istoj bazilici u kojoj je Pio V. htio podići mauzolej Moronijevu optužitelju čiju je beatifikaciju pokrenuo: predvodniku pravovjerja, G. P. Carafi, odnosno papi Pavlu IV.

Bilješke:

[1] usp. P. Simoncelli, Il caso Reginald Pole. Eresia e santità nelle polemiche religiose del cinquecento, Edizioni di Storia e Letteratura, Rim, 1977.

[2] Magnum Bullarium Romanum, sv. 1: Ab Leone Magno ad Paulum IV, Andreae Chevalier, Luxemburgi 1727, I, str. 840-842.

[3] Ivo iz Chartresa, Decretales, V, cap. 23, coll. 329-330."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 3, 4, 5)

Posjeti

Dominikanke Presvetog Imena Isusova iz Fanjeauxa (1, 2), povezane s Piovim bratstvom, organizirale su od 9 do 14. veljače 2015. zahvalno hodočašće u Rim povodom četrdesete obljetnice svoje družbe. Sudjelovalo je 1500 hodočasnika od čega oko 200 sestara koje imaju više škola u Francuskoj, SAD-u i Njemačkoj. U Papinskoj lateranskoj bazilici otpjevali su Credo, molili za Papu i obavili pobožnost križnog puta. Međutim, iako svećenici Bratstva često služe mise i u Bazilici sv. Petra, ovaj put su za misu morali iznajmiti dvoranu. Tako se nastavlja sad topao, sad hladan odnos prema piovcima. U pozitivniju sliku spadaju pohodi kardinala i biskupa ustanovama najveće tradicijske zajednice u Crkvi. 

"Biskup A. Schneider, ORC, pomoćni biskup Astane u Kazahstanu, 11. veljače 2015. susreo se s biskupom B. Fellayem, poglavarom Piova bratstva, te s nekolicinom svećenika Bratstva u sjemeništu Sv. Tome Akvinskog u Winoni u SAD-u [hr].

To je bio drugi posjet msgr. Schneidera jednom od sjemeništa Bratstva. U Flavignyju u Francuskoj, 16. siječnja 2015. posjetio je sjemenište Sv. Župnika Arškog. Oba susreta odnosila su se na pitanje liturgijske reforme Pavla VI. i doktrinarnih pretpostavaka novoga misnog reda.

Umirovljeni predsjednik Papinskog vijeća za povijesne znanosti, W. kard. Brandmüller, posjetio je 5. prosinca 2014. sjemenište Presvetog Srca Isusova u Zaitzkofenu u Njemačkoj, gdje se diskusija bila usredotočila na učiteljski auktoritet II. vatikanskog koncila. 

Ti su susreti način nastavljanja doktrinarnih diskusija između Piova bratstva i rimskih auktoriteta 'u širem i manje formalnom kontekstu od prethodnih susreta', u skladu s odlukom donesenom tijekom susreta biskupa Fellaya s G. kard. Müllerom, prefektom Kongregacije za nauk vjere, 23. rujna 2014.

To su također prigode da se posjetitelji pobliže upoznaju sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. i doznaju što se postiže s djelima Tradicije.

Posjet Winoni poklapa se s godišnjim susretom svećenika kada se 80 svećenika iz američkog distrikta okuplja u dotičnom sjemeništu na studijskom tjednu."

Izvor: DICI
Slike: DICI (1, 2)

Odšteta

Kad za nekoliko godina sada progonjeni franjevci Bezgrješne budu mogli slobodno govoriti i iznijeti sve činjenice, bit će to sigurno neugodno za mnoge koji su sudjelovali u njihovu uništavanju. Od samog se početka manipuliralo neizmjerno napuhujući broj onih koji su tražili vizitaciju i komesarijat, a posebo je bila ružna povjerenikova optužba od 8. prosinca 2013. da je utemeljitelj otuđivao pokretnu i nepokretnu imovinu od svoje kongregacije i prenosio je na svoje rođake i prijatelje. 

PROMJENA, 16. II. 2015.

Članovi obitelji o. Manellija nisu mogli prijeći preko komesarovih neistina pa su ga tužili zbog klevete. Jučer se pojavila vijest da je povjerenik zbog toga osuđen, no kasnije je objavljen ispravak prema kojem se povjerenik nagodio kako bi izbjegao sudsku osudu jer jednostavno nije ni mogao dokazati svoje optužbe. Nadležni sudac u Rimu je 12. veljače 2015. prihvatio nagodbu između apsotolskog povjerenika i državnog odvjetnika, tako da se neće pokrenuti sudski postupak. Apostolski povjerenik je priznao da je iznio neistine i prema nagodbi mora nepravedno optuženoj obitelji isplatiti 20 000 € odštete zbog klevete, platiti sve pravne troškove, javno se ispričati na svim internetskim stranicama koje su pod njegovim nadzorom, kao i u okružnom pismu franjevcima  i franjevkama Bezgrješne.

DODANO 19. II. 2015.

Povjerenik je reagirao na gore navedene vijesti i u potpunosti ih je odbacio. U duhu sv. Franje se 12. veljače 2015. dogovorio s drugom strankom u postupku, no taj dogovor isključuje bilo kakvo priznanje s njegove strane i jedini cilj dogovora je bio izbjegavanje daljnjeg procesa s dodatnim troškovima redovničkoj ustanovi kojom upravlja. Obitelj utemeljitelja franjevaca Bezgrješne je obavijestio da dogovor otpada i pokrenut će tužbu zbog klevete koja mu je nanesena.

Prema: Chiesa e post concilio, Le pagine di don Camillo, Katholisches.info, The Eponymous Flower

Za obnovu u Kristu

Blaženi Alojzije Stepinac bi još ove godine mogao biti kanoniziran, pa je danas možda zadnji njegov spomendan o kojem ga oslovljavamo kao blaženog. Neosporna su njegova sveta djela, a govori mu odišu evanđeoskom jasnoćom kojom se borio protiv duha svog vremena. 

Danas je objavljen jedan takav govor nadbiskupa čije smo obraćanje na Sinodi iz 2005. mogli čitati i ovdje. Monsinjor je član Kongregacije marijanskih otaca Bezgrješne koju je utemeljio bl. Stanislav od Isusa i Marije.

"Osobno sam poznavao mnogo svećenika koji su bili u staljinističkim zatvorima i logorima te su usprkos tomu ostali vjerni Crkvi. Za vrijeme progona su bili ljubavlju proželi svoju svećeničku dužnost u propovijedanju Kristova nauka, provodeći tako dostojan život u nasljedovanju Krista, svoga nebeskog Učitelja.

Svećeničke studije sam završio u podzemnom sjemeništu u Sovjetskom Savezu. Za svećenika me potajno noću zaredio jedan pobožni biskup koji je i sâm trpio zbog vjere. Prve sam godine svećeništva doživio da me KGB prognao iz Tadžikistana. 

Nakon toga sam za tridesetogodišnjeg boravka u Kazahstanu služio deset godina kao svećenik, brinući za vjernike na osamdeset i jednom mjestu. Kao biskup sam služio dvadeset godina. Najprije kao biskup pet država Središnje Azije koje su obuhvaćale prostor od oko četiri milijuna kvadratnih kilometara.

U biskupskoj sam službi kontaktirao sa sv. Ivanom Pavlom II., s mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima iz različitih zemalja i u različitim uvjetima. Bio sam član nekih skupina Biskupske sinode u Vatikanu koje su pokrivale teme kao što su 'Azija' i 'Euharistija'. 

To i druga iskustva dala su mi podlogu da mogu izraziti mišljenje o trenutačnoj krizi u Katoličkoj Crkvi. To su moja uvjerenja i diktirana su mojom ljubavlju prema Crkvi i željom za njenom autentičnom obnovom u Kristu. Prisiljen sam pribjeći ovakvom javnom načinu izražavanja jer se bojim da bi bilo koja druga metoda naišla na zid šutnje i ignoriranja. 

Svjestan sam mogućih reakcija na moje otvoreno pismo, no istodobno mi glas moje savjesti ne dopušta da ostanem nijem dok se razara djelo Božje. Isus Krist je ustanovio Katoličku Crkvu te nam riječju i djelom pokazao kako treba ispunjavati volju Božju. Apostoli koje je obdario auktoritetom, ispunili su gorljivošću povjerenu im dužnost, pateći zbog istine koju treba naviještati jer su se 'više pokoravali Bogu, nego ljudima'. 

Na nesreću, u naše dane postaje sve očitije da je Vatikan preko Državnog tajništva preuzeo smjer političke korektnosti. Neki su nunciji postali propagatori liberalizma i modernizma. Ovladali su vještinom načela 'sub secreto Pontificio', kojim se manipulira i ušutkava usta biskupâ, tako da se čini da je ono što im nunciji kažu gotovo sigurno Papina želja. Takvim metodama se biskupim međusobno razjedinjuju, dotle da biskupi jedne zemlje više ne mogu govoriti jednim glasom u duhu Krista i Njegove Crkve u obrani vjere i morala. To znači da neki biskupi kako ne bi pali u nemilost nuncija, prihvaćaju te preporuke koje su ponekad utemeljene ni na čemu drugom osim na njihovim riječima. Umjesto revnoga širenja vjere, propovijedajući hrabro Kristov nauk i čvrsto stojeći u obrani istine i morala, sastanci biskupskih konferencija tematiziraju pitanja strana naravi dužnosti nasljednika apostola. 

Na svim se crkvenim razinama može zamijetiti očito opadanje 'sacruma'. 'Duh svijeta' hrani pastire. Grješnici Crkvi daju instrukcije kako im ona treba služiti. U svojoj zbunjenosti pastiri šute o tekućim problemima i napuštaju ovce dok one same pasu. Svijet napastuje đavao i protivi se Kristovu nauku. Pa ipak, pastiri su obvezni poučavati cijeloj istini o Bogu i čovjeku, 'bilo zgodno ili nezgodno'.

Međutim, tijekom vladavine zadnjih svetih papa, u Crkvi se može zamijetiti preveliki nered u pogledu nauka i svetosti liturgije u kojoj se Isusu Kristu ne odaje vidljiva čast koja mu se duguje. U nemalo biskupskih konferencija su najbolji biskupi 'persona non grata'. Gdje su apologeti naših dana koji bi ljudima na jasan i shvatljiv način naviještali opasnost od gubitka vjere i spasenja? 

U naše dane glas većine biskupa podsjeća na mûk janjadi pred bijesnim vukovima, vjernici su napušteni poput ovce koju nitko ne brani. Krista su ljudi prepoznali kao onoga koji je govorio i djelovao, kao onoga tko je imao moć, i tom je moći obdario svoje apostole. U današnjem se svijetu biskupi moraju osloboditi svih svjetovnih spona- nakon što su obavili pokoru- obratiti se Kristu tako da osnaženi Duhom Svetim mogu naviještati Krista kao jednog jedinog Spasitelja. Naposljetku, Bogu treba dati račun za sve što je učinjeno i što nije učinjeno. 

Prema mojem mišljenju, slab glas mnogih biskupa je posljedica činjenice da se u procesu imenovanja novih biskupa, kandidate nedostatno ispituje s obzirom na njihovu nesumnjivu postojanost i neustrašivost u obrani vjere, s obzirom na njihovu vjernost prema stoljetnoj crkvenoj predaji i njihovoj osobnoj pobožnosti. Glede pitanja imenovanja novih biskupa, pa i kardinala, sve očitije je da se katkad prednost daje onim kandidatima koji zastupaju određenu ideologiju ili onima koje su preporučile Crkvi strane skupine. Nadalje, čini se da se katkad u razmatranje uzima i naklonost masovnih medija koji obično izrugaju svete kandidate negativno ih oslikavajući, dočim se kandidati kod kojih je manje duha Kristova hvale kao otvoreni i moderni. S druge se, pak, strane kandidate koji se odlikuju apostolskom gorljivošću, koji imaju hrabrosti u naviještanju nauka Kristova i pokazuju ljubav prema svemu što je sveto i posvećeno, namjerno eliminira.

Jedan mi je nuncij rekao: 'Šteta što papa [Ivan Pavao II.] nije sudjelovao osobno u imenovanju biskupâ. Papa je pokušao nešto promijeniti u Rimskoj kuriji, no nije uspio. Postao je stariji i stvari su opet pošle uobičajenim tijekom'. 

Na početku pontifikata pape Benedikta XVI. napisao sam mu pismo u kojem sam ga zamolio da imenuje svete biskupe. Prenio sam mu priču o njemačkom laiku koji je u svom kraju pred degradacijom Crkve nakon II. vatikanskog koncila, ostao vjeran Kristu i okupljao mlade na klanjanje i molitvu. Taj je čovjek bio na samrti kad je doznao da je izabran novi papa i rekao je: 'Ako papa Benedikt bude iskoristio svoj pontifikat samo u svrhu da postavlja dostojne, dobre i vjerne biskupe, ispunio bi svoju zadaću'.

Na nesreću, bjelodano je da papa Benedikt XVI. u tomu često nije uspio. Teško je vjerovati da se on slobodno odrekao svoje službe nasljedika Petrova. Papa Benedikt XVI. bio je poglavar Crkve, no njegova okolina jedva da je prenijela njegove pouke u život, često ih šutke zaobilazeći ili opstruirajući njegove inicijative za autentičnom obnovom Crkve, liturgije, načina podjele svete pričesti. Pred takvom velikom konspirativnošću u Vatikanu, mnogim je biskupima realno bilo nemoguće pomoći papi u njegovoj dužnosti glave i upravitelja cijele Crkve. 

Neće biti naodmet podsjetiti moju braću u biskupstvu o izjavi talijanske masonske lože iz 1820.: 'Naš posao je posao od sto godina. Okanimo se staraca i idimo mladima. Sjemeništarci će postati svećenici s našim liberalnim idejama. Ne utvarajmo si. Ne možemo od pape napraviti framasona. No, liberalni biskupi koji će raditi u njegovu okruženju predlagat će mu u službi upravljanja Crkvom takve misli i ideje koje su za nas probitačne, a papa će ih implementirati u život'. Ta se namjera framasona sve otvorenije provodi, ne samo zahvaljujući otvorenim neprijateljima Crkve, nego i zahvaljujući prešutnom pristanku lažnih svjedoka koji zauzimaju neke visoke dužnosti u Crkvi. Nije bez razloga bl. Pavao VI. rekao: 'Sotonin duh je kroz neku pukotinu prodro u Crkvu'. Mislim da je ta pukotina u naše dane postala prilično široka, a đavao koristi sve snage da uruši Crkvu Kristovu. Da se to spriječi, nužno se vratiti preciznom i jasnom naviještanju evanđelja na svim razinama crkvenih služba, jer Crkva posjeduje svu moć i milost koju joj je Krist dao: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode [...] i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio' (Mt 28, 18-20), 'istina će vas osloboditi' (IV 8, 32) i 'vaša riječ neka bude: 'Da, da- ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je' (Mt 5, 37). Crkva se ne može prilagoditi duhu ovoga svijeta, nego mora svijet preobraziti prema duhu Kristovu. 

Očita je tendencija u Vatikanu da sve više i više popušta šumu medijâ. Nije rijetko da se u ime neshvatljivog mira i tišine žrtvuje najbolje sinove i sluge s ciljem da se dopadne masovnim medijima. Neprijatelji Crkve, međutim, ne izručuju svoje vjerne sluge, čak i kad im je ono što čine očito loše.

Ako želimo ostati vjerni Kristu u riječi i djelu, On će sam pronaći sredstva da probrazi srca i duše ljudi, a time će se promijeniti i cijeli svijet.

U vremena crkvenih kriza Bog je često za pravu obnovu Crkve tražio žrtve, suze i molitve one djece i slugu Crkve koji su u očima svijeta i crkvene birokracije smatrani beznačajnima, ili su bili progonjeni i marginalizirani zbog svoje vjernosti Kristu. Uvjeren sam da će se i u našim teškim vremenima ispuniti taj Kristov zakon i da će se Crkva obnoviti. No, to zahtijeva našu vlastitu, istinsku, nutarnju obnovu i obraćenje.

1. siječnja 2015., na svetkovinu Blažene Djevice Marije Bogorodice

+ J. P. Lenga, MIC"

Izvor: PCh24.pl, RORATE CÆLI
Slika: catholic-kazakhstan.org

Iz Terama

Franjevke Bezgrješne su u prosincu reagirale (1, 2) na netočnosti koje se o njima prenose u medijima, posebno na članak jednog časopisa iz studenog 2014. Najprije su naglasile da kod njih nikada nije uvedena komesarska uprava, već je pokrenuta vizitacija. Kako je poznato, Apostolska signatura je prihvatila žalbu sestara protiv povjereničkih ovlasti danih vizitatorici, tako da "Generalno vijeće naše kongregacije može provoditi upravne odluke bez prethodne potvrde apostolske vizitatorice, kako je to predviđao dekret o vizitaciji". Ponovile su da njihova odluka kojom prvenstvo daju tradicionalnoj liturgiji nije nametnuta, nego je rezultat jednodušnog izbora "svake zajednice Ustanove". Izjavljuju da se u tomu ili u vjernosti utemeljiteljima njihove kongregacije ne smiju iščitavati naznake opozicije crkvenom Učiteljstvu ili nejedinstvo s Papom. Napominju da nikada nisu dovodile u pitanje auktoritet dokumenata II. vatikanskog niti poslijekoncilskog Učiteljstva, kao niti valjanosti i zakonitost redovitog oblika svete mise koji je također prihvaćeni oblik u gotovo svim njihovim zajednicama. Što se tiče interne formacije, djelovale su u skladu s hermeneutikom kontinuiteta pape Bendikta XVI. i čuvale se protivnih tumačenja. Na koncu ponavljaju ono što je njihova poglavarica napisala u pismima Svetom Ocu. Naime, da sav svoj redovnički život prikazuju za "Majku Crkvu i njenog Vrhovnog pastira [...] u skladu s našim posebnim zvanjem koje izravno proizlazi od serafskog oca sv. Franje" po zavjetu neograničene posvete Bezgrješnoj. 

Sestre su na udaru više nevjerojatnih optužaba koje samo otkrivaju u kakvom vremenu živimo. Prva je da "ne znaju što mole", kao već otrcana fraza onih  koji se prave da su u jedinstvu s Crkvom, a odbacuju tradicionalnu misu izrugujući se latinskom. Zatim, da je "problematična praksa siromaštva na način na koji je sestre žive"- a žive je apsolutno se odričući svakog vlasništva po pravilu Asiškog Siromaška. Tko uživa povoljan vjetar vidi se iz sljedeće primjedbe franjevkama Bezgrješne: "Sestre se drži u neznanju jer u njihovu formaciju nije uključena gender teologija" [sic]. I na koncu strašna optužba protiv marijanskog zavjeta (osim siromaštva, poslušnosti i čistoće obitelj franjevaca i franjevaka Bezgrješne ima i četvrti zavjet, potpune posvete Bezgrješnoj) pod izlikom da se to protivi poslušnosti prema Bogu. To ide dotle da se ne podnosi niti Gospina slika: "molim vas, izbacite 'Ovu' odavde"- riječi vizitatorice. [infocatolica.com, tradikatolik.blogspot.com]

Istodobno se nastavlja uništavanje franjevaca Bezgrješne:

"Franjevci Bezgrješne napuštaju Teramo, grad u Abruzzima. Kako je filijala te kongregacije iz Terama objavila, samostan u Teramu zatvorit će se 11. veljače 2015. na temelju odluke apostolskog povjerenika o. Volpija.

Kao razlog je navedeno 'opadanje broja braće' i 'odlazak nekih redovnika'. U oba se slučaja radi o izravnoj posljedici povjereničke uprave jednog reda koji je cvao sve do srpnja 2013. 'Opadanje' broja redovnika uvjetovano je radikalnom intervencijom komesara kojeg je postavila Kongregacija za redovnike i zbog toga što je uništena izvorna karizma zajednice. 'Odlasci' zapravo znače povjerenikove prisilne premještaje braće i njihovo tjeranje u egzil. 

Biskup M. Seccia iz Terama povjerio je mladom franjevačkom redu 6. listopada 2007.  crkvu i samostan Sv. Dominika. Godine 2008. pokrenuti su i u Teramu laička zajednica Misija Bezgrješne Posrednice i treći red. Od te su godine patri provodeći motuproprij 'Summorum Pontificum' služili svoja vlastita bogoslužja- otvorena vjernicima- poput konventualne mise i večernje, prema tradicionalnom obredu. U dušobrižništvu su, pak, celebrirali i prema tradicionalnom i prema novom obredu."

Crkvu i samostan su dominikanci morali napustiti 2005. zbog "nedostatka zvanjâ". Donedavno rastuća zajednica franjevaca Bezgrješne mogla je "jamčiti sigurno daljnje postojanje samostana i dušobrižništva", ali zbog zaokreta nastalog 2013., sada ga moraju napustiti i oni.

Izvor: Katholisches.info

Mon bourdon mon compagnon

"Pastir treba štap zbog obrane od divljih životinja koje napadaju stado i od lopova koji vrebaju plijen. Uz štap je i palica koja mu pomaže kada prolazi teškim putovima. I jedno i drugo su ušli u crkvenu službu, u svećenikovu službu. I Crkva se mora služiti štapom pastira da zaštiti vjeru od onih koji je iskrivljuju, od usmjerenja koja usmjeravaju na krivi put. Upravo se štap može koristiti u službi ljubavi. Danas vidimo kako nema govora o ljubavi kada se tolerira ponašanje koje nije dostojno svećeničkog života. Jednako kao što nema govora o ljubavi kada dopuštamo da se šire krivovjerja, iskrivljuje i nagrđuje vjeru, kao da bismo mi bili ti koji sami od sebe vjeru stvaramo. Kao da vjera nije dragocjeni Božji dar, dragocjeni biser kojeg ne smijemo dopustiti da nam otmu. Istodobno štap mora uvijek iznova biti pastirska palica koja pomaže ljudima kročiti teškim stazama i slijediti Gospodina."

(izvor)

Ove mudre riječi izgovorio je papa Benedikt XVI. na zaključenju Svećeničke godine, 11. lipnja 2010. U homiliji tadašnjeg prvosvećenika štap i palica metafore su auktoriteta Crkve na području vjere i morala.

No, tema ovog posta bit će pravi štapovi- oni svakodnevni koji služe lakšem kretanju u nemoći i starosti te oni zaboravljeni, malo veći, kojima su se svetci i ostali vjernici služili kad se više pješačilo i hodočastilo, koji su podupirali "noge glasonoše radosti" (Iz 52,7) te služili za obranu od divljih životinja, a možda i od divljih ljudi- kako gore spominje papa Benedikt XVI. Potonji su bili visinom malo iznad hodočasnikova ramena ili čak glave i bili su neizostavni dio romarske opreme. U umjetnosti ih znaju prikazivati idealizirano, ali najčešće je to bio jednostavno obrađeni drveni štap bez posebnih ukrasa, ali zato vrlo praktičan, pa se na nj mogla objesiti i tikvica s vodom (Calabaza y bordón). Jedna francuska pjesma hodočasnika svetom Jakovu u Compostelu štap naziva čak prijateljem ("Mon bourdon mon compagnon"*).

Ove se godine obilježava 500. obljetnica rođenja sv. Terezije Avilske, obnoviteljice karmelićana i crkvene naučiteljice. Taj se jubilej obilježava mnogobrojnim događajima, a jedan od dojmljivih je putovanje njena hodočasničkog štapa. I on je drven, savijeni vrh ima oblik slova C i posebno je izrađen, a krajevi su ukrašeni kovinom. Terezijin je štap, kako se vidi na fotografijama, vrlo elegantan pa su u Čileu naručili od obrtnikâ njegove replike koje su položili uz original i podijelili kao jedinstvenu uspomenu na jubilej. Original će papi Franji donijeti 11. ožujka 2015.

Osim Terezijinog štapa, do danas su se sačuvali štapovi i drugih utemeljitelja i svetaca, a ovdje je jedan izbor samo onih do čijih je fotografija ili crteža moguće doći na ovaj način.

Na sljedećoj se fotografiji nalazi štap sv. Franje Paulskog, vjerojatno najomiljenijeg svetca južne Italije, a čuva se na Siciliji, Jedanput je svezao kraj plašta za štap i tako prešao Mesinski tjesnac.

Štap osnivača milosrdne braće, sv. Ivana od Boga izgleda vrlo robusno:

Crtež štapa sv. Elizabete Ugarske nalazi se ovdje. S njom je u rodu bila sveta kraljica Elizabeta Portugalska, odnosno Aragonska, koja je od biskupa grada Santiaga de Compostele dobila lijep štap sa sljedeće fotografije u obliku slova T s lavljim glavama kad je tamo hodočastila. Isti takav drži sv. Jakov Stariji na Portiku slave u tamošnjoj katedrali. Nakon smrti svoga muža, postala je klarisa. Štuju je kao mirotvorku jer je dvaput hrabro izašla na bojno polje između dviju vojska i spriječila krvoproliće.

U Španjolskoj je popularan svetac benediktinski opat Dominik iz Silosa po kojem je utemeljitelj Reda propovjednika dobio ime. Blažena Ivana de Aza, majka poznatijeg nam Dominika, pohodila je svetčev grob i po običaju ostala devet dana moleći u crkvi. Sedmog joj se dana ukazao sv. Dominik iz Silosa i rekao joj: "Začet ćeš sina koji će biti svjetlo Crkve i uništenje krivovjerjâ"*. Kad je utemeljitelj dominikanaca osnovao samostan svojih koludrica u Madridu, stavio ga je pod zaštitu sv. Dominika iz Silosa. Španjolske kraljice su imale privilegij da pri porodu uz njih bude štap ovog svetog opata kojeg vidimo na sljedećoj slici. Drvo je iz XI., a metalni oklop iz XVIII. stoljeća.

I može se nastaviti s još takvih relivija od kojih su u ovom postu spomenute dvije- sv. Ivana Josipa od Križa i sv. Kajetana, ali njihove fotografije, barem koliko sam pretražio, nisu dostupne na internetu.

Na koncu još spomen svetca čiji je štap prema apokrifima procvjetao i tako označio tko je taj koji će postati čuvar Blažene Djevice Marije. Ali, kako se na takve relikvije gleda vrlo sumnjičavo, to onda na njih gotovo nitko više i ne obraća previše pozornosti, pa onda imamo dostupnu samo gornju blijedu crno-bijelu fotografiju tog štapa. Relikvija se čuva u riznici relikvija Svete kamaldulske pustinje (Arezzo) u zlatnom relikvijaru gdje je prenesena 1935. iz crkve Svete Marije od Anđelâ u Firenci. Potječe iz Niceje, a Ambroziju Traversariju, generalnom prioru tog reda, poklonio ju je kardinal Bessarion 1439. Zbog čudesa koja su se događala, sveti Josip je 1719. bio proglašen suzaštitnikom Firence. Fragmenti štapa nalaze se u raznim rimskim crkvama, na Malti, San Martinu al Cimino i drugdje. 

Na koncu možete pogledati dva videa (1, 2) zanimljivog pučkog običaja na Siciliji gdje se na blagdan svetog Josipa u procesiji nosi štap nazvan njegovim imenom, visok čak 2 m i ukrašen raznovrsnim cvijećem i voćem, a teži po nekoliko desetaka kilograma. 

Slike: 1. Gotitas Espirituales, 2. Blog ocdchile.org, 3. Facebook/Terz'Ordine di san Francesco di Paola, 4. pampuri.unblog.fr, 5. Traditión Jacobea, 6. CyR, 7. Movimento Giuseppino