"Pastir treba štap zbog obrane od divljih životinja koje napadaju stado i od lopova koji vrebaju plijen. Uz štap je i palica koja mu pomaže kada prolazi teškim putovima. I jedno i drugo su ušli u crkvenu službu, u svećenikovu službu. I Crkva se mora služiti štapom pastira da zaštiti vjeru od onih koji je iskrivljuju, od usmjerenja koja usmjeravaju na krivi put. Upravo se štap može koristiti u službi ljubavi. Danas vidimo kako nema govora o ljubavi kada se tolerira ponašanje koje nije dostojno svećeničkog života. Jednako kao što nema govora o ljubavi kada dopuštamo da se šire krivovjerja, iskrivljuje i nagrđuje vjeru, kao da bismo mi bili ti koji sami od sebe vjeru stvaramo. Kao da vjera nije dragocjeni Božji dar, dragocjeni biser kojeg ne smijemo dopustiti da nam otmu. Istodobno štap mora uvijek iznova biti pastirska palica koja pomaže ljudima kročiti teškim stazama i slijediti Gospodina."
(izvor)
Ove mudre riječi izgovorio je papa Benedikt XVI. na zaključenju Svećeničke godine, 11. lipnja 2010. U homiliji tadašnjeg prvosvećenika štap i palica metafore su auktoriteta Crkve na području vjere i morala.
No, tema ovog posta bit će pravi štapovi- oni svakodnevni koji služe lakšem kretanju u nemoći i starosti te oni zaboravljeni, malo veći, kojima su se svetci i ostali vjernici služili kad se više pješačilo i hodočastilo, koji su podupirali "noge glasonoše radosti" (Iz 52,7) te služili za obranu od divljih životinja, a možda i od divljih ljudi- kako gore spominje papa Benedikt XVI. Potonji su bili visinom malo iznad hodočasnikova ramena ili čak glave i bili su neizostavni dio romarske opreme. U umjetnosti ih znaju prikazivati idealizirano, ali najčešće je to bio jednostavno obrađeni drveni štap bez posebnih ukrasa, ali zato vrlo praktičan, pa se na nj mogla objesiti i tikvica s vodom (Calabaza y bordón). Jedna francuska pjesma hodočasnika svetom Jakovu u Compostelu štap naziva čak prijateljem ("Mon bourdon mon compagnon"*).
Ove se godine obilježava 500. obljetnica rođenja sv. Terezije Avilske, obnoviteljice karmelićana i crkvene naučiteljice. Taj se jubilej obilježava mnogobrojnim događajima, a jedan od dojmljivih je putovanje njena hodočasničkog štapa. I on je drven, savijeni vrh ima oblik slova C i posebno je izrađen, a krajevi su ukrašeni kovinom. Terezijin je štap, kako se vidi na fotografijama, vrlo elegantan pa su u Čileu naručili od obrtnikâ njegove replike koje su položili uz original i podijelili kao jedinstvenu uspomenu na jubilej. Original će papi Franji donijeti 11. ožujka 2015.
Osim Terezijinog štapa, do danas su se sačuvali štapovi i drugih utemeljitelja i svetaca, a ovdje je jedan izbor samo onih do čijih je fotografija ili crteža moguće doći na ovaj način.
Na sljedećoj se fotografiji nalazi štap sv. Franje Paulskog, vjerojatno najomiljenijeg svetca južne Italije, a čuva se na Siciliji, Jedanput je svezao kraj plašta za štap i tako prešao Mesinski tjesnac.
Štap osnivača milosrdne braće, sv. Ivana od Boga izgleda vrlo robusno:
Crtež štapa sv. Elizabete Ugarske nalazi se ovdje. S njom je u rodu bila sveta kraljica Elizabeta Portugalska, odnosno Aragonska, koja je od biskupa grada Santiaga de Compostele dobila lijep štap sa sljedeće fotografije u obliku slova T s lavljim glavama kad je tamo hodočastila. Isti takav drži sv. Jakov Stariji na Portiku slave u tamošnjoj katedrali. Nakon smrti svoga muža, postala je klarisa. Štuju je kao mirotvorku jer je dvaput hrabro izašla na bojno polje između dviju vojska i spriječila krvoproliće.
U Španjolskoj je popularan svetac benediktinski opat Dominik iz Silosa po kojem je utemeljitelj Reda propovjednika dobio ime. Blažena Ivana de Aza, majka poznatijeg nam Dominika, pohodila je svetčev grob i po običaju ostala devet dana moleći u crkvi. Sedmog joj se dana ukazao sv. Dominik iz Silosa i rekao joj: "Začet ćeš sina koji će biti svjetlo Crkve i uništenje krivovjerjâ"*. Kad je utemeljitelj dominikanaca osnovao samostan svojih koludrica u Madridu, stavio ga je pod zaštitu sv. Dominika iz Silosa. Španjolske kraljice su imale privilegij da pri porodu uz njih bude štap ovog svetog opata kojeg vidimo na sljedećoj slici. Drvo je iz XI., a metalni oklop iz XVIII. stoljeća.
I može se nastaviti s još takvih relivija od kojih su u ovom postu spomenute dvije- sv. Ivana Josipa od Križa i sv. Kajetana, ali njihove fotografije, barem koliko sam pretražio, nisu dostupne na internetu.
Na koncu još spomen svetca čiji je štap prema apokrifima procvjetao i tako označio tko je taj koji će postati čuvar Blažene Djevice Marije. Ali, kako se na takve relikvije gleda vrlo sumnjičavo, to onda na njih gotovo nitko više i ne obraća previše pozornosti, pa onda imamo dostupnu samo gornju blijedu crno-bijelu fotografiju tog štapa. Relikvija se čuva u riznici relikvija Svete kamaldulske pustinje (Arezzo) u zlatnom relikvijaru gdje je prenesena 1935. iz crkve Svete Marije od Anđelâ u Firenci. Potječe iz Niceje, a Ambroziju Traversariju, generalnom prioru tog reda, poklonio ju je kardinal Bessarion 1439. Zbog čudesa koja su se događala, sveti Josip je 1719. bio proglašen suzaštitnikom Firence. Fragmenti štapa nalaze se u raznim rimskim crkvama, na Malti, San Martinu al Cimino i drugdje.
Na koncu možete pogledati dva videa (1, 2) zanimljivog pučkog običaja na Siciliji gdje se na blagdan svetog Josipa u procesiji nosi štap nazvan njegovim imenom, visok čak 2 m i ukrašen raznovrsnim cvijećem i voćem, a teži po nekoliko desetaka kilograma.
Slike: 1. Gotitas Espirituales, 2. Blog ocdchile.org, 3. Facebook/Terz'Ordine di san Francesco di Paola, 4. pampuri.unblog.fr, 5. Traditión Jacobea, 6. CyR, 7. Movimento Giuseppino
){kind=link}
Nema komentara:
Objavi komentar