Odšteta

Kad za nekoliko godina sada progonjeni franjevci Bezgrješne budu mogli slobodno govoriti i iznijeti sve činjenice, bit će to sigurno neugodno za mnoge koji su sudjelovali u njihovu uništavanju. Od samog se početka manipuliralo neizmjerno napuhujući broj onih koji su tražili vizitaciju i komesarijat, a posebo je bila ružna povjerenikova optužba od 8. prosinca 2013. da je utemeljitelj otuđivao pokretnu i nepokretnu imovinu od svoje kongregacije i prenosio je na svoje rođake i prijatelje. 

PROMJENA, 16. II. 2015.

Članovi obitelji o. Manellija nisu mogli prijeći preko komesarovih neistina pa su ga tužili zbog klevete. Jučer se pojavila vijest da je povjerenik zbog toga osuđen, no kasnije je objavljen ispravak prema kojem se povjerenik nagodio kako bi izbjegao sudsku osudu jer jednostavno nije ni mogao dokazati svoje optužbe. Nadležni sudac u Rimu je 12. veljače 2015. prihvatio nagodbu između apsotolskog povjerenika i državnog odvjetnika, tako da se neće pokrenuti sudski postupak. Apostolski povjerenik je priznao da je iznio neistine i prema nagodbi mora nepravedno optuženoj obitelji isplatiti 20 000 € odštete zbog klevete, platiti sve pravne troškove, javno se ispričati na svim internetskim stranicama koje su pod njegovim nadzorom, kao i u okružnom pismu franjevcima  i franjevkama Bezgrješne.

DODANO 19. II. 2015.

Povjerenik je reagirao na gore navedene vijesti i u potpunosti ih je odbacio. U duhu sv. Franje se 12. veljače 2015. dogovorio s drugom strankom u postupku, no taj dogovor isključuje bilo kakvo priznanje s njegove strane i jedini cilj dogovora je bio izbjegavanje daljnjeg procesa s dodatnim troškovima redovničkoj ustanovi kojom upravlja. Obitelj utemeljitelja franjevaca Bezgrješne je obavijestio da dogovor otpada i pokrenut će tužbu zbog klevete koja mu je nanesena.

Prema: Chiesa e post concilio, Le pagine di don Camillo, Katholisches.info, The Eponymous Flower

Za obnovu u Kristu

Blaženi Alojzije Stepinac bi još ove godine mogao biti kanoniziran, pa je danas možda zadnji njegov spomendan o kojem ga oslovljavamo kao blaženog. Neosporna su njegova sveta djela, a govori mu odišu evanđeoskom jasnoćom kojom se borio protiv duha svog vremena. 

Danas je objavljen jedan takav govor nadbiskupa čije smo obraćanje na Sinodi iz 2005. mogli čitati i ovdje. Monsinjor je član Kongregacije marijanskih otaca Bezgrješne koju je utemeljio bl. Stanislav od Isusa i Marije.

"Osobno sam poznavao mnogo svećenika koji su bili u staljinističkim zatvorima i logorima te su usprkos tomu ostali vjerni Crkvi. Za vrijeme progona su bili ljubavlju proželi svoju svećeničku dužnost u propovijedanju Kristova nauka, provodeći tako dostojan život u nasljedovanju Krista, svoga nebeskog Učitelja.

Svećeničke studije sam završio u podzemnom sjemeništu u Sovjetskom Savezu. Za svećenika me potajno noću zaredio jedan pobožni biskup koji je i sâm trpio zbog vjere. Prve sam godine svećeništva doživio da me KGB prognao iz Tadžikistana. 

Nakon toga sam za tridesetogodišnjeg boravka u Kazahstanu služio deset godina kao svećenik, brinući za vjernike na osamdeset i jednom mjestu. Kao biskup sam služio dvadeset godina. Najprije kao biskup pet država Središnje Azije koje su obuhvaćale prostor od oko četiri milijuna kvadratnih kilometara.

U biskupskoj sam službi kontaktirao sa sv. Ivanom Pavlom II., s mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima iz različitih zemalja i u različitim uvjetima. Bio sam član nekih skupina Biskupske sinode u Vatikanu koje su pokrivale teme kao što su 'Azija' i 'Euharistija'. 

To i druga iskustva dala su mi podlogu da mogu izraziti mišljenje o trenutačnoj krizi u Katoličkoj Crkvi. To su moja uvjerenja i diktirana su mojom ljubavlju prema Crkvi i željom za njenom autentičnom obnovom u Kristu. Prisiljen sam pribjeći ovakvom javnom načinu izražavanja jer se bojim da bi bilo koja druga metoda naišla na zid šutnje i ignoriranja. 

Svjestan sam mogućih reakcija na moje otvoreno pismo, no istodobno mi glas moje savjesti ne dopušta da ostanem nijem dok se razara djelo Božje. Isus Krist je ustanovio Katoličku Crkvu te nam riječju i djelom pokazao kako treba ispunjavati volju Božju. Apostoli koje je obdario auktoritetom, ispunili su gorljivošću povjerenu im dužnost, pateći zbog istine koju treba naviještati jer su se 'više pokoravali Bogu, nego ljudima'. 

Na nesreću, u naše dane postaje sve očitije da je Vatikan preko Državnog tajništva preuzeo smjer političke korektnosti. Neki su nunciji postali propagatori liberalizma i modernizma. Ovladali su vještinom načela 'sub secreto Pontificio', kojim se manipulira i ušutkava usta biskupâ, tako da se čini da je ono što im nunciji kažu gotovo sigurno Papina želja. Takvim metodama se biskupim međusobno razjedinjuju, dotle da biskupi jedne zemlje više ne mogu govoriti jednim glasom u duhu Krista i Njegove Crkve u obrani vjere i morala. To znači da neki biskupi kako ne bi pali u nemilost nuncija, prihvaćaju te preporuke koje su ponekad utemeljene ni na čemu drugom osim na njihovim riječima. Umjesto revnoga širenja vjere, propovijedajući hrabro Kristov nauk i čvrsto stojeći u obrani istine i morala, sastanci biskupskih konferencija tematiziraju pitanja strana naravi dužnosti nasljednika apostola. 

Na svim se crkvenim razinama može zamijetiti očito opadanje 'sacruma'. 'Duh svijeta' hrani pastire. Grješnici Crkvi daju instrukcije kako im ona treba služiti. U svojoj zbunjenosti pastiri šute o tekućim problemima i napuštaju ovce dok one same pasu. Svijet napastuje đavao i protivi se Kristovu nauku. Pa ipak, pastiri su obvezni poučavati cijeloj istini o Bogu i čovjeku, 'bilo zgodno ili nezgodno'.

Međutim, tijekom vladavine zadnjih svetih papa, u Crkvi se može zamijetiti preveliki nered u pogledu nauka i svetosti liturgije u kojoj se Isusu Kristu ne odaje vidljiva čast koja mu se duguje. U nemalo biskupskih konferencija su najbolji biskupi 'persona non grata'. Gdje su apologeti naših dana koji bi ljudima na jasan i shvatljiv način naviještali opasnost od gubitka vjere i spasenja? 

U naše dane glas većine biskupa podsjeća na mûk janjadi pred bijesnim vukovima, vjernici su napušteni poput ovce koju nitko ne brani. Krista su ljudi prepoznali kao onoga koji je govorio i djelovao, kao onoga tko je imao moć, i tom je moći obdario svoje apostole. U današnjem se svijetu biskupi moraju osloboditi svih svjetovnih spona- nakon što su obavili pokoru- obratiti se Kristu tako da osnaženi Duhom Svetim mogu naviještati Krista kao jednog jedinog Spasitelja. Naposljetku, Bogu treba dati račun za sve što je učinjeno i što nije učinjeno. 

Prema mojem mišljenju, slab glas mnogih biskupa je posljedica činjenice da se u procesu imenovanja novih biskupa, kandidate nedostatno ispituje s obzirom na njihovu nesumnjivu postojanost i neustrašivost u obrani vjere, s obzirom na njihovu vjernost prema stoljetnoj crkvenoj predaji i njihovoj osobnoj pobožnosti. Glede pitanja imenovanja novih biskupa, pa i kardinala, sve očitije je da se katkad prednost daje onim kandidatima koji zastupaju određenu ideologiju ili onima koje su preporučile Crkvi strane skupine. Nadalje, čini se da se katkad u razmatranje uzima i naklonost masovnih medija koji obično izrugaju svete kandidate negativno ih oslikavajući, dočim se kandidati kod kojih je manje duha Kristova hvale kao otvoreni i moderni. S druge se, pak, strane kandidate koji se odlikuju apostolskom gorljivošću, koji imaju hrabrosti u naviještanju nauka Kristova i pokazuju ljubav prema svemu što je sveto i posvećeno, namjerno eliminira.

Jedan mi je nuncij rekao: 'Šteta što papa [Ivan Pavao II.] nije sudjelovao osobno u imenovanju biskupâ. Papa je pokušao nešto promijeniti u Rimskoj kuriji, no nije uspio. Postao je stariji i stvari su opet pošle uobičajenim tijekom'. 

Na početku pontifikata pape Benedikta XVI. napisao sam mu pismo u kojem sam ga zamolio da imenuje svete biskupe. Prenio sam mu priču o njemačkom laiku koji je u svom kraju pred degradacijom Crkve nakon II. vatikanskog koncila, ostao vjeran Kristu i okupljao mlade na klanjanje i molitvu. Taj je čovjek bio na samrti kad je doznao da je izabran novi papa i rekao je: 'Ako papa Benedikt bude iskoristio svoj pontifikat samo u svrhu da postavlja dostojne, dobre i vjerne biskupe, ispunio bi svoju zadaću'.

Na nesreću, bjelodano je da papa Benedikt XVI. u tomu često nije uspio. Teško je vjerovati da se on slobodno odrekao svoje službe nasljedika Petrova. Papa Benedikt XVI. bio je poglavar Crkve, no njegova okolina jedva da je prenijela njegove pouke u život, često ih šutke zaobilazeći ili opstruirajući njegove inicijative za autentičnom obnovom Crkve, liturgije, načina podjele svete pričesti. Pred takvom velikom konspirativnošću u Vatikanu, mnogim je biskupima realno bilo nemoguće pomoći papi u njegovoj dužnosti glave i upravitelja cijele Crkve. 

Neće biti naodmet podsjetiti moju braću u biskupstvu o izjavi talijanske masonske lože iz 1820.: 'Naš posao je posao od sto godina. Okanimo se staraca i idimo mladima. Sjemeništarci će postati svećenici s našim liberalnim idejama. Ne utvarajmo si. Ne možemo od pape napraviti framasona. No, liberalni biskupi koji će raditi u njegovu okruženju predlagat će mu u službi upravljanja Crkvom takve misli i ideje koje su za nas probitačne, a papa će ih implementirati u život'. Ta se namjera framasona sve otvorenije provodi, ne samo zahvaljujući otvorenim neprijateljima Crkve, nego i zahvaljujući prešutnom pristanku lažnih svjedoka koji zauzimaju neke visoke dužnosti u Crkvi. Nije bez razloga bl. Pavao VI. rekao: 'Sotonin duh je kroz neku pukotinu prodro u Crkvu'. Mislim da je ta pukotina u naše dane postala prilično široka, a đavao koristi sve snage da uruši Crkvu Kristovu. Da se to spriječi, nužno se vratiti preciznom i jasnom naviještanju evanđelja na svim razinama crkvenih služba, jer Crkva posjeduje svu moć i milost koju joj je Krist dao: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode [...] i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio' (Mt 28, 18-20), 'istina će vas osloboditi' (IV 8, 32) i 'vaša riječ neka bude: 'Da, da- ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je' (Mt 5, 37). Crkva se ne može prilagoditi duhu ovoga svijeta, nego mora svijet preobraziti prema duhu Kristovu. 

Očita je tendencija u Vatikanu da sve više i više popušta šumu medijâ. Nije rijetko da se u ime neshvatljivog mira i tišine žrtvuje najbolje sinove i sluge s ciljem da se dopadne masovnim medijima. Neprijatelji Crkve, međutim, ne izručuju svoje vjerne sluge, čak i kad im je ono što čine očito loše.

Ako želimo ostati vjerni Kristu u riječi i djelu, On će sam pronaći sredstva da probrazi srca i duše ljudi, a time će se promijeniti i cijeli svijet.

U vremena crkvenih kriza Bog je često za pravu obnovu Crkve tražio žrtve, suze i molitve one djece i slugu Crkve koji su u očima svijeta i crkvene birokracije smatrani beznačajnima, ili su bili progonjeni i marginalizirani zbog svoje vjernosti Kristu. Uvjeren sam da će se i u našim teškim vremenima ispuniti taj Kristov zakon i da će se Crkva obnoviti. No, to zahtijeva našu vlastitu, istinsku, nutarnju obnovu i obraćenje.

1. siječnja 2015., na svetkovinu Blažene Djevice Marije Bogorodice

+ J. P. Lenga, MIC"

Izvor: PCh24.pl, RORATE CÆLI
Slika: catholic-kazakhstan.org

Iz Terama

Franjevke Bezgrješne su u prosincu reagirale (1, 2) na netočnosti koje se o njima prenose u medijima, posebno na članak jednog časopisa iz studenog 2014. Najprije su naglasile da kod njih nikada nije uvedena komesarska uprava, već je pokrenuta vizitacija. Kako je poznato, Apostolska signatura je prihvatila žalbu sestara protiv povjereničkih ovlasti danih vizitatorici, tako da "Generalno vijeće naše kongregacije može provoditi upravne odluke bez prethodne potvrde apostolske vizitatorice, kako je to predviđao dekret o vizitaciji". Ponovile su da njihova odluka kojom prvenstvo daju tradicionalnoj liturgiji nije nametnuta, nego je rezultat jednodušnog izbora "svake zajednice Ustanove". Izjavljuju da se u tomu ili u vjernosti utemeljiteljima njihove kongregacije ne smiju iščitavati naznake opozicije crkvenom Učiteljstvu ili nejedinstvo s Papom. Napominju da nikada nisu dovodile u pitanje auktoritet dokumenata II. vatikanskog niti poslijekoncilskog Učiteljstva, kao niti valjanosti i zakonitost redovitog oblika svete mise koji je također prihvaćeni oblik u gotovo svim njihovim zajednicama. Što se tiče interne formacije, djelovale su u skladu s hermeneutikom kontinuiteta pape Bendikta XVI. i čuvale se protivnih tumačenja. Na koncu ponavljaju ono što je njihova poglavarica napisala u pismima Svetom Ocu. Naime, da sav svoj redovnički život prikazuju za "Majku Crkvu i njenog Vrhovnog pastira [...] u skladu s našim posebnim zvanjem koje izravno proizlazi od serafskog oca sv. Franje" po zavjetu neograničene posvete Bezgrješnoj. 

Sestre su na udaru više nevjerojatnih optužaba koje samo otkrivaju u kakvom vremenu živimo. Prva je da "ne znaju što mole", kao već otrcana fraza onih  koji se prave da su u jedinstvu s Crkvom, a odbacuju tradicionalnu misu izrugujući se latinskom. Zatim, da je "problematična praksa siromaštva na način na koji je sestre žive"- a žive je apsolutno se odričući svakog vlasništva po pravilu Asiškog Siromaška. Tko uživa povoljan vjetar vidi se iz sljedeće primjedbe franjevkama Bezgrješne: "Sestre se drži u neznanju jer u njihovu formaciju nije uključena gender teologija" [sic]. I na koncu strašna optužba protiv marijanskog zavjeta (osim siromaštva, poslušnosti i čistoće obitelj franjevaca i franjevaka Bezgrješne ima i četvrti zavjet, potpune posvete Bezgrješnoj) pod izlikom da se to protivi poslušnosti prema Bogu. To ide dotle da se ne podnosi niti Gospina slika: "molim vas, izbacite 'Ovu' odavde"- riječi vizitatorice. [infocatolica.com, tradikatolik.blogspot.com]

Istodobno se nastavlja uništavanje franjevaca Bezgrješne:

"Franjevci Bezgrješne napuštaju Teramo, grad u Abruzzima. Kako je filijala te kongregacije iz Terama objavila, samostan u Teramu zatvorit će se 11. veljače 2015. na temelju odluke apostolskog povjerenika o. Volpija.

Kao razlog je navedeno 'opadanje broja braće' i 'odlazak nekih redovnika'. U oba se slučaja radi o izravnoj posljedici povjereničke uprave jednog reda koji je cvao sve do srpnja 2013. 'Opadanje' broja redovnika uvjetovano je radikalnom intervencijom komesara kojeg je postavila Kongregacija za redovnike i zbog toga što je uništena izvorna karizma zajednice. 'Odlasci' zapravo znače povjerenikove prisilne premještaje braće i njihovo tjeranje u egzil. 

Biskup M. Seccia iz Terama povjerio je mladom franjevačkom redu 6. listopada 2007.  crkvu i samostan Sv. Dominika. Godine 2008. pokrenuti su i u Teramu laička zajednica Misija Bezgrješne Posrednice i treći red. Od te su godine patri provodeći motuproprij 'Summorum Pontificum' služili svoja vlastita bogoslužja- otvorena vjernicima- poput konventualne mise i večernje, prema tradicionalnom obredu. U dušobrižništvu su, pak, celebrirali i prema tradicionalnom i prema novom obredu."

Crkvu i samostan su dominikanci morali napustiti 2005. zbog "nedostatka zvanjâ". Donedavno rastuća zajednica franjevaca Bezgrješne mogla je "jamčiti sigurno daljnje postojanje samostana i dušobrižništva", ali zbog zaokreta nastalog 2013., sada ga moraju napustiti i oni.

Izvor: Katholisches.info

Mon bourdon mon compagnon

"Pastir treba štap zbog obrane od divljih životinja koje napadaju stado i od lopova koji vrebaju plijen. Uz štap je i palica koja mu pomaže kada prolazi teškim putovima. I jedno i drugo su ušli u crkvenu službu, u svećenikovu službu. I Crkva se mora služiti štapom pastira da zaštiti vjeru od onih koji je iskrivljuju, od usmjerenja koja usmjeravaju na krivi put. Upravo se štap može koristiti u službi ljubavi. Danas vidimo kako nema govora o ljubavi kada se tolerira ponašanje koje nije dostojno svećeničkog života. Jednako kao što nema govora o ljubavi kada dopuštamo da se šire krivovjerja, iskrivljuje i nagrđuje vjeru, kao da bismo mi bili ti koji sami od sebe vjeru stvaramo. Kao da vjera nije dragocjeni Božji dar, dragocjeni biser kojeg ne smijemo dopustiti da nam otmu. Istodobno štap mora uvijek iznova biti pastirska palica koja pomaže ljudima kročiti teškim stazama i slijediti Gospodina."

(izvor)

Ove mudre riječi izgovorio je papa Benedikt XVI. na zaključenju Svećeničke godine, 11. lipnja 2010. U homiliji tadašnjeg prvosvećenika štap i palica metafore su auktoriteta Crkve na području vjere i morala.

No, tema ovog posta bit će pravi štapovi- oni svakodnevni koji služe lakšem kretanju u nemoći i starosti te oni zaboravljeni, malo veći, kojima su se svetci i ostali vjernici služili kad se više pješačilo i hodočastilo, koji su podupirali "noge glasonoše radosti" (Iz 52,7) te služili za obranu od divljih životinja, a možda i od divljih ljudi- kako gore spominje papa Benedikt XVI. Potonji su bili visinom malo iznad hodočasnikova ramena ili čak glave i bili su neizostavni dio romarske opreme. U umjetnosti ih znaju prikazivati idealizirano, ali najčešće je to bio jednostavno obrađeni drveni štap bez posebnih ukrasa, ali zato vrlo praktičan, pa se na nj mogla objesiti i tikvica s vodom (Calabaza y bordón). Jedna francuska pjesma hodočasnika svetom Jakovu u Compostelu štap naziva čak prijateljem ("Mon bourdon mon compagnon"*).

Ove se godine obilježava 500. obljetnica rođenja sv. Terezije Avilske, obnoviteljice karmelićana i crkvene naučiteljice. Taj se jubilej obilježava mnogobrojnim događajima, a jedan od dojmljivih je putovanje njena hodočasničkog štapa. I on je drven, savijeni vrh ima oblik slova C i posebno je izrađen, a krajevi su ukrašeni kovinom. Terezijin je štap, kako se vidi na fotografijama, vrlo elegantan pa su u Čileu naručili od obrtnikâ njegove replike koje su položili uz original i podijelili kao jedinstvenu uspomenu na jubilej. Original će papi Franji donijeti 11. ožujka 2015.

Osim Terezijinog štapa, do danas su se sačuvali štapovi i drugih utemeljitelja i svetaca, a ovdje je jedan izbor samo onih do čijih je fotografija ili crteža moguće doći na ovaj način.

Na sljedećoj se fotografiji nalazi štap sv. Franje Paulskog, vjerojatno najomiljenijeg svetca južne Italije, a čuva se na Siciliji, Jedanput je svezao kraj plašta za štap i tako prešao Mesinski tjesnac.

Štap osnivača milosrdne braće, sv. Ivana od Boga izgleda vrlo robusno:

Crtež štapa sv. Elizabete Ugarske nalazi se ovdje. S njom je u rodu bila sveta kraljica Elizabeta Portugalska, odnosno Aragonska, koja je od biskupa grada Santiaga de Compostele dobila lijep štap sa sljedeće fotografije u obliku slova T s lavljim glavama kad je tamo hodočastila. Isti takav drži sv. Jakov Stariji na Portiku slave u tamošnjoj katedrali. Nakon smrti svoga muža, postala je klarisa. Štuju je kao mirotvorku jer je dvaput hrabro izašla na bojno polje između dviju vojska i spriječila krvoproliće.

U Španjolskoj je popularan svetac benediktinski opat Dominik iz Silosa po kojem je utemeljitelj Reda propovjednika dobio ime. Blažena Ivana de Aza, majka poznatijeg nam Dominika, pohodila je svetčev grob i po običaju ostala devet dana moleći u crkvi. Sedmog joj se dana ukazao sv. Dominik iz Silosa i rekao joj: "Začet ćeš sina koji će biti svjetlo Crkve i uništenje krivovjerjâ"*. Kad je utemeljitelj dominikanaca osnovao samostan svojih koludrica u Madridu, stavio ga je pod zaštitu sv. Dominika iz Silosa. Španjolske kraljice su imale privilegij da pri porodu uz njih bude štap ovog svetog opata kojeg vidimo na sljedećoj slici. Drvo je iz XI., a metalni oklop iz XVIII. stoljeća.

I može se nastaviti s još takvih relivija od kojih su u ovom postu spomenute dvije- sv. Ivana Josipa od Križa i sv. Kajetana, ali njihove fotografije, barem koliko sam pretražio, nisu dostupne na internetu.

Na koncu još spomen svetca čiji je štap prema apokrifima procvjetao i tako označio tko je taj koji će postati čuvar Blažene Djevice Marije. Ali, kako se na takve relikvije gleda vrlo sumnjičavo, to onda na njih gotovo nitko više i ne obraća previše pozornosti, pa onda imamo dostupnu samo gornju blijedu crno-bijelu fotografiju tog štapa. Relikvija se čuva u riznici relikvija Svete kamaldulske pustinje (Arezzo) u zlatnom relikvijaru gdje je prenesena 1935. iz crkve Svete Marije od Anđelâ u Firenci. Potječe iz Niceje, a Ambroziju Traversariju, generalnom prioru tog reda, poklonio ju je kardinal Bessarion 1439. Zbog čudesa koja su se događala, sveti Josip je 1719. bio proglašen suzaštitnikom Firence. Fragmenti štapa nalaze se u raznim rimskim crkvama, na Malti, San Martinu al Cimino i drugdje. 

Na koncu možete pogledati dva videa (1, 2) zanimljivog pučkog običaja na Siciliji gdje se na blagdan svetog Josipa u procesiji nosi štap nazvan njegovim imenom, visok čak 2 m i ukrašen raznovrsnim cvijećem i voćem, a teži po nekoliko desetaka kilograma. 

Slike: 1. Gotitas Espirituales, 2. Blog ocdchile.org, 3. Facebook/Terz'Ordine di san Francesco di Paola, 4. pampuri.unblog.fr, 5. Traditión Jacobea, 6. CyR, 7. Movimento Giuseppino

Blaženo gledanje

Otac Hunwicke je u svom postu od prošlog mjeseca napisao da ne propuštamo članke R. de Matteija, i u svezi s njegovim novim prilogom podsjetio na riječi dogmatske konstitucije Pastor aeternus: "A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola" [Crkveni dokumenti].

"Među najljepše i najotajstvenije istine naše vjere spada blaženo gledanje [visio beata/visio beatifica] koje uživaju duše u nebu. To blaženo gledanje sastoji se u neposrednoj i intuitivnoj kontemplaciji Boga koja je pridržana dušama koje su u vječni život prešle u stanju milosti i potpuno očišćene od svake nesavršenosti. Ova vjerska istina koja je izložena u Svetom pismu i koju su potvrdila stoljeća Tradicije, nepromjenjiva je dogma Katoličke Crkve. 

Potvrđuje ju novi katekizam u br. 1023: 'Oni koji umru u prijateljstvu s Bogom i koji su potpuno očišćeni, zauvijek žive s Kristom. Zauvijek su Bogu slični jer ga gledaju 'kakav jest' (1 Iv 3,2), 'licem u lice' (usp. 1 Kor 13,12).'

Početkom XIV. st. jedan je papa, Ivan XXII., osporio tu istinu u svom redovitom Učiteljstvu i pao u heterodoksiju. Najgorljiviji katolici toga vremena javno su ga ispravili. Ivan XXII.- napisao je bl. kardinal Schuster- 'natovario si je tešku odgovornost pred poviješću', jer je 'ponudio čitavoj Crkvi ponižavajući spektakl kneževa, klerika i sveučilišta koji su vraćali prvosvećenika na pravi put katoličke bogoslovne tradicije, te ga stavili u tešku situaciju da mora proturječiti samom sebi' (A. I. Schuster OSB, 'Gesù Cristo nella storia. Lezioni di storia ecclesiastica', Benedictina Editrice, Rim, 1996., str. 116-117).

Ivan XXII., u svijetu Jacques Duèze, na papinsko je prijestolje bio izabran u Lyonu, 7. kolovoza 1316. nakon dvogodišnje sedisvakancije, poslije smrti Klementa V. Suočio se s nemirnim razdobljem crkvene povijesti, između nakovnja francuskog kralja Filipa IV. Lijepog i čekića cara Ljudevita Bavarskog. Obojica su bila nenaklona rimskom prvenstvu. Kako bi reafirmirao supremaciju rimskog prvosvećenika protiv galikanskih i sekularističkih težnja, augustinski teolog Augustin Trijumf iz Jakina (1243.-1328.), po papinu je nalogu sastavio između 1324. i 1328. svoje djelo 'Summa de ecclesiastica potestate'. No, Ivan XXII. je ušao u konflikt s crkvenom Tradicijom na jednoj točki od primarne važnosti.

U tri govora koja je održao u avignonskoj katedrali između 1. studenoga 1331. i 5. siječnja 1332., zastupao je mišljenje da duše pravednika ne uživaju blaženo gledanje Boga niti nakon potpunoga očišćenja u čistilištu. Bog bi ih tek nakon uskrsnuća tijela i posljednjeg suda uzdigao do gledanja njegova božanstva. Smještene 'pod žrtvenikom' (Otk 6,9), duše svetih bi bile utješene i zaštićene čovještvom Kristovim, no blaženo gledanje bilo bi odgođeno do uskrsnuća tijela i posljednjeg suda (M. Dykmans u: 'Les sermons de Jean XXII sur la vision béatifique', Università Gregoriana, Rim, 1973., objavio je integralne govore koje je izgovorio Ivan XXII; usp. također: Ch. Trottman, 'La vision béatifique. Des disputes scolastiques à sa définition par Benoît XII', Ecole Française de Rome, Rim, 1995., str. 417-739).

Zabluda prema kojoj bi blaženo gledanje božanstva bilo dano dušama ne nakon prvoga suda, nego tek nakon uskrsnuća tijela, bila je vrlo stara. U XIII. ju je stoljeću konačno pobio sv. Toma Akvinski, posebno u 'De veritate' (q. 8 ad 1) i u 'Sumi teologije'  (I, q. 12, a. 1). Kad je Ivan XXII. ponovio istu zabludu, otvoreno su ga kritizirali mnogi teolozi. Među onima koji su intervenirali u raspravu bili su Vilim Durand de Saint-Pourçain, biskup Meauxa (1270.-1334.), koji je optužio papu da ponavlja katarske hereze, zatim engleski dominikanac Toma Waleys (1318.-1249.) koji je zbog svog javnog otpora pretrpio proces i zatvor, također franjevac Nikola iz Lyre (1270.-1349.) i kardinal Jakov Fournier (1280.-1342.), papinski teolog i auktor traktata 'De statu animarum ante generale iudicium'.

Kad je papa pokušao nametnuti svoj krivi nauk pariškom bogoslovnom fakultetu, francuski kralj Filip VI. Valezijski zabranio je da se on naučava. Prema navodima kasnijeg kancelara Sorbonne, Ivana Gersona, kralj je išao tako daleko da je Ivanu XXII. zaprijetio lomačom ako to ne povuče. Propovijedi Ivana XXII. 'totus mundum christianum turbaverunt' (uznemiravale su čitav kršćanski svijet), kazao je meštar pustinjaka sv. Augustina Toma iz Strasbourga (u: Dykmans, idem, str. 10).

Uoči same smrti, Ivan XXII. je izjavio da je govorio jednostavno kao privatni teolog, ne pridajući tomu svoj učiteljski auktoritet. Ivan Villani u svojoj kronici izvješćuje da je papa opozvao svoje teze 3. prosinca 1334., dan prije svoje smrti, na nagovor kardinala Du Pougeta, svoga nećaka, te ostalih rođaka. Za novog papu bio je 20. prosinca 1334. izabran kardinal Fournier koji je uzeo ime Benedikt XII. (1335.-1342.). 

On je htio okončati to pitanje dogmatskom definicijom. U konstituciji 'Benedictus Deus' od 29. siječnja 1336. kaže: 'Našom apostolskom vlašću definiramo da su po općoj Božjoj odredbi duše sviju svetih [...] još prije uskrsnuća svojih tijela i posljednjega suda bile, jesu i bit će u nebu [...] i te duše su gledale i gledaju božansku bit intuitivnim gledanjem i licem u lice, bez posredovanja kakva stvorenja' (Denz-H, br. 1000). Taj je članak vjere 6. srpnja 1439. preuzeo Firentinski koncil u buli 'Laetentur coeli' (Denz-H, br. 1305).

Nakon tih doktrinarnih odluka, tezu koju je podržavao Ivan XXII. treba i formalno smatrati krivovjernom iako u to vrijeme, kad ju je papa zastupao, nije bila definirana kao vjerska dogma. Sveti Robert Belarmin koji se opsežno bavio tim slučajem u 'De Romano Pontifice' (Opera omnia, Venetiis 1599, Lib. IV, cap. 14, coll. 841-844), piše da je Ivan XXII. zastupao krivovjernu tezu s namjerom da je nametne vjernicima kao istinu, međutim umro je prije nego što ju je mogao definirati kao dogmu, dakle ne naškodivši svojim ponašanjem načelu papinske nezabludivosti.

Heterodoksni nauk Ivana XXII. zasigurno je bio čin redovitoga Učiteljstva koji se ticao vjere Crkve, ali ne nezabludiv jer je bio lišen definirajućeg karaktera. Da smo morali doslovno upotrijebiti naputak 'Donum Veritatis' Kongregacije za nauk vjere od 24. svibnja 1990., to autentično učenje, ako i nije nezabludivo, trebalo bi prema nekima prihvatiti kao nauk koji je objavljen od pastira koji su u apostolskom nasljeđu 'primili karizmu istine' ('Dei Verbum' br. 9), 'naoružani Kristovim autoritetom' (Lumen gentum br. 25) i 'svjetlom Duha Svetoga' (isto). Njegova bi teza zahtijevala stupanj prihvaćanja nazvan 'vjerski posluh volje i razuma', 'ukorijenjeno na pouzdanju u božansku prisutnost koja je dana Učiteljstvu'  i time 'u logici i pod impulsom vjerničke poslušnosti' (msgr. Ocariz, 'Osservatore Romano', 2. prosinca 2011. [hrvatski]).

Branitelji katoličkog pravovjerja su se prema tomu, umjesto što su se otvoreno suprotstavili papinim krivovjernim doktrinama, bili trebali pokloniti pred njegovim 'živim Učiteljstvom', a Benedikt XII. ne bi smio Učiteljstvu svog predšasnika suprotstaviti vjersku dogmu koja nas čini sigurnima da nakon smrti duše pravednih uživaju božansku bit intuitivnim i izravnim gledanjem. No, Bogu hvala, neki dobri teolozi i prelati toga vremena, pokretani svojim 'sensusom fidei', javno su odbili pristanak vrhovnom auktoritetu. Tako je važna istina naše vjere mogla biti očuvana, dalje prenesena i definirana."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

O apelu

U članku za portal La Nuova Bussola Quotidiana, M. Matzuzzi piše da novotari glede nauka o obitelji nakon božićnih blagdana i početka godine, ponovo pokazuju svoju snagu. Kardinal Baldisseri je prije nekoliko dana za Avvenire izjavio: "Mislimo da je ovo razdoblje između dviju sinoda najvažnije".

Doista, već se oglasilo više istaknutih kasperovaca. Kardinal Marx dao je važan intervju američkom liberalnom isusovačkom časopisu o kojem se može više doznati na QVC, a vicepapa Maradiaga uvjeravao je na konferenciji na Sveučilištu svete Klare da na prošlogodišnjoj sinodi "nije bilo nikakvih kontroverza, nikakvih povišenih glasova protiv prijedloga kard. Baldisserija da se relacije koje su sastavili 'circuli minores' ne objavljuju. 

Što se tiče triju kontroverznih paragrafa na kojima je tako zauzeto radio tajnik B. Forte, koji među ostalim sadržavaju otvaranje prema istospolnim parovima, oni prema Maradiaginu sudu uopće nisu bili odbačeni: 'To je bila velika zbrka u medijima glede tri ili četiri prijedloga koji nisu dobili dvotrećinsku većinu. Ali oni su prihvaćeni. Ne tom većinom, ali su prihvaćeni.'" (LNBQ)

Na konferenciji Papinskog vijeća za obitelj (22.-24. siječnja 2015.) na kojoj su svoja mišljenja iznosili predstavnici laičkih pokreta, kard. Baldisseri je branio "pravo" kard. Kaspera da osporava crkveni nauk. No, ono što je izazvalo pravo negodovanje bila je njegova izjava: "Samo stoga što je jedno određeno shvaćanje vrijedilo prije 2000 godina na jednom mjestu, ne znači da se ono ne može staviti u pitanje" (Katholisches.info). Što su mu odgovorili predstavnici laika nalazi se na QVC.

Uglavnom, iz sadašnje je perspektive jasnije da je Papino ustrajanje na ljubaznom dopisivanju s homoudrugama (1, 2) s početka pontifikata (koji ga i nije zadesio tako neočekivano- 3, 4), "tko sam ja da sudim" (5), ljubljenje ruke svećeniku disidentu i homoideologu (6, 7), famozne krstitke (8, 9), telefonski razgovor s rastavljenom i ponovo udanom ženom kojoj odobrava pričest preko telefona (10), čak dva telefonska poziva "Diegu" (na Bezgrješno Začeće i 20. prosinca) te audijencija za nju i "zaručnicu" (11, 12, 13, 14), slučaj još jedne "zaručnice" (15)... imalo jasan cilj i stvorilo dojam neobvezatnosti crkvenog nauka.

Međutim, i znatno oslabljena katolička strana uočila je važnost ovog razdoblja između dviju sinoda. Kardinal Burke je u intervjuu za Le Figaro (16) bio pozvao je sve katolike- laike, svećenike, biskupe- da se zauzmu u obrani kršćanskog braka uoči redovite sinode koja će za temu imati također obitelj, a na kojoj on, kako znamo, više neće smjeti sudjelovati. 

Kao odgovor na taj poziv, oko 30 organizacija koje se trude oko obrane života i kršćanske civilizacije te razni crkveni uglednici i osobe iz svijeta kulture i znanosti, istodobno su pokrenuli na različitim jezicima potpisivanje peticije kojom od Njegove Svetosti traže da izrekne riječi kojima bi prekinuo sa sadašnjom konfuzijom. U peticiji upućenoj Svetom Ocu stoje riječi nade da Papa nikada neće razdvojiti pastoralnu praksu od nauka koji su nam u baštinu ostavili Isus Krist i njegovi namjesnici. Podsjećaju da nas je Isus potpuno jasno podsjetio na povezanost koja mora postojati između istine i života (Iv 14, 6-7 i Mt 7, 24-27).

Peticiju su od nama poznatijih osoba potpisali: R. L. kard. Burke, W. kard. Brandmüller, J. A. kard. Medina Estévez, msgr. A. Schneider ORC, predsjednik Zaklade Lepanto i sveučilišni profesor R. de Mattei, pisac i novinar A. Gnocci, povjesničarka C. Siccardi, J.-H. Westen za LifeSiteNews.com, razni članovi Papinske akademije za život, veleposlanici, sveučilišni profesori...

Tekst peticije i obrazac za potpisivanje na raznim jezicima nalazi se OVDJE.

Slika: Chiesa e post concilio

Život bl. Mihaela, pustinjaka

Prošao je 21. siječnja kad se kamaldulci spominju tranzita bl. Mihaela, pustinjaka svoga reda i ustanovitelja Krunice Gospodnje, ali nije kasno sjetiti ga se ni danas jer ga neki kalendari (1, 2) spominju na današnji dan.

Osim ove fotografije iz 1925. na kojoj jedan brat koludar (s kožnatim remenom) i svećenik (s platnenim pojasom) istog reda sv. Romualda o boku nose krunicu ustanovljenu za promišljanje Isusova života, muke i smrti, kako bi kao svi koji je nose i pobožno mole zavrijedili "postići svakovrsne milosti i oproste i zadobiti na nebu vječnu krunu"- kako stoji u blagoslovu te krunice- upućujem još na biografiju bl. Mihaela u dvadeset i sedam poglavlja na usluzi Google Books koja do sada nije bila dostupna. Životopis je napisao dom A. R. Fiori. Kronološki polazi od rođenja bl. Mihaela i njegova zavičaja, odgoja u svijetu, ulaska na dvor Lovre de'Medicija, zatim opisuje kako se kod njega razvila čežnja prema duhovnom staležu, pohod kamaldulskom samostanu, hodočašće u Rim, ulazak u Romuladov red i zavjete.

Od XII. poglavlja prikazuje kontemplativni duh bl. Mihaela i njegovo zatvorništvo- najprije na jednu godinu, a zatim trajno- u Svetoj kamaldulskoj pustinji. Osim njegove strogosti života, opisuje i napasti koje je pretrpio te njegove krjeposti- poniznost, duhovnu gorljivost, pobožnost prema BDM. U svezi s pobožnošću prema Gospodinu Isukrstu, auktor piše o Krunici Gospodnjoj, papinskoj potvrdi i oprostima još za blaženikova života kao i nakon njegove smrti. Zadnja su poglavlja posvećena proroštvima i objavama bl. Mihaela, čudesima za života i nakon prijelaza u nebesku slavu, te štovanju među pukom. Knjiga završava papinskim brevima o Krunici Gospodnjoj Grgura XIII., Siksta V. i Klementa X. Na samom koncu je obrazac njena blagoslova.

Sljedeće godine će biti ravno pet stoljeća od nastanka ove pobožnosti.

Slika: Facebook/Camaldolesi Coronesi