Sa zadrškom

Prije pet dana papa Franjo proglasio je sedmero svetaca, najviše pozornosti privukla su dva imena: papa Pavao VI. i msgr. O. Romero. Prenosim osvrt R. de Matteija:

"Među raznim obljetnicama koje su pale 2018. godine jedna je ostala neprimijećena: šezdeseta godišnjica smrti časnog Pija XII. koji je umro nakon 19-godišnje vladavine u Castelgandolfu, 9. listopada 1958. Ipak, spomen na nj još uvijek živi, osobito, kako to C. Siccardi primjećuje, kao slike svetosti dostojne vikara Kristova, a zbog opsežnosti njegova Učiteljstva, u surječju tragičnih događaja poput II. svjetskog rata koji je buknuo šest mjeseci nakon njegova izbora za papu, 20. ožujka 1939. Smrt Pija XII. zatvorila je jednu epohu koja se danas prijezirno naziva 'pretkoncilskom', ili 'konstantinskom'. Izborom Ivana XXIII. (28. listopada 1958.) i sazivanjem II. vatikanskog koncila, otvorila se nova era u povijesti Crkve: ona koja je svoj trenutak trijumfa dosegla 14. listopada 2018. s kanonizacijom Pavla VI., nakon pape Roncallija.

Blaženi Pio IX. još čeka kanonizaciju, a Pio XII. još nije beatificiran, ali svi koncilski pape, s iznimkom Ivana Pavla I., već su kanonizirani. Čini se da je ono što oni preko glavnih aktera žele kanonizirati određeno razdoblje, koje je pak vjerojatno najtamnije koje je Crkva ikada u svojoj povijesti doživjela.

Nećudrednost se raširila čitavim tijelom Crkve, počevši od najviših razina. Papa Franjo odbio je priznati realnost tragičnoga scenarija koji je na svjetlo iznio nadbiskup C. M. Viganò. Doktrinarna je zbrka potpuna, do te mjere da je kardinal W. J. Eijk, nadbiskup utrechtski, javno izjavio da su 'biskupi, a osobito Nasljednik Petrov zakazali u održavanju i prenošenju, vjerno i u jedinstvu, poklada vjere'.*

Ta drama svoje korijene ima u II. vatikanskom koncilu i u poslijekoncilskom razdoblju, a oni koji su najviše odgovorni bili su pape koji su upravljali Crkvom zadnjih šezdeset godina. Njihova kanonizacija proglašava herojske krjeposti u upravljanju Crkvom. Koncil i poslijekoncilsko vrijeme zanijekali su nauk poradi 'pastorala' i radi toga 'pastoralizma' odbili su definirati istinu i osuditi zabludu. Jedina je istina koja se danas svečano naviješta nepogrješivost koncilskih papa - i jedino njih. Čini se da je nakana više sugerirati kao nezabludive njihove političke i pastoralne odluke nego kanonizirati te ljude.

Ali koju vjerodostojnost moramo dati tim kanonizacijama? Čak ako i većina teologa ustraje da su kanonizacije nezabludivi čini Crkve, ovdje nije riječ o vjerskoj dogmi. Zadnji veliki predstavnik 'Rimske teološke škole', msgr. Brunero Gherardini (1925. - 2017.), oglasio je sve svoje sumnje o nezabludivosti kanonizacija u časopisu 'Divinitas'. Za toga rimskog teologa dekret o kanonizaciji nije nezabludiv jer nedostaju uvjeti za nezabludivost, počevši s činjenicom da kanonizacija kao svoj izravni ili eksplicitni objekt nema istinu vjere ili morala sadržanu u Objavi, nego samo činjenicu neizravno povezanu s dogmom, a da strogo uzevši nije 'dogmatički čin'. Doista, ni Zakonik kanonskoga prava iz 1917. ni iz 1983., niti stari niti novi Katekizam Katoličke Crkve ne razjašnjavaju nauk Crkve o kanonizaciji.

Drugi valjani suvremeni bogoslovac, o. J.-M. Gleize, iz Piova bratstva, priznaje nezabludivost kanonizacija, ali ne onih nakon II. vatikanskoga koncila i to iz sljedećih razloga: reforme nakon Koncila povlače neke nedostatnosti u proceduri i uvele su novu kolegijalnu nakanu, dvije posljedice koje su nespojive sa sigurnošću beatifikacija i nezabludivosti kanonizacija. Treće, prosudba iznesena u postupku dopušta barem dvosmisleno shvaćanje i time sumnju o svetosti i herojskim krjepostima. Nezabludivost je temeljena na rigoroznoj cjelini istraživanja i verificiranja. Nesumnjivo je da je nakon reforme postupka koju je htio Ivan Pavao II. godine 1983., taj postupak verificiranja istine postao krhkiji i da je došlo do promjene u zamisli svetosti same.

Na istoj su liniji nedavno objavljeni drugi važni prinosi; P. Kwasniewski je na stranici 'Onepeterfive'* zabilježio da je nagora promjena u kanonskom postupku ona o broju čuda koja se traže: 'U starom sustavu tražila su se dva čuda i za beatifikaciju i za kanonizaciju, tj. ukupno četiri istražena i potvrđena čuda. Smisao toga zahtjeva je da se Crkvi dade dovoljna moralna izvjesnost da Bog 'odobrava' predloženog blaženika ili svetca očitovanjem svoga izvršavanja moći na zagovor tih pojedinaca. K tomu, čuda su tradicionalno bila istaknuta svojom bjelodanošću, tj. nisu dopuštala prirodno ili znanstveno objašnjenje. Novi je sustav srezao broj čuda na pola što je, mogli bismo kazati, također prepolovilo moralnu sigurnost i, kako su mnogi primjetili, ta čudesa kako se često činilo nisu imala težinu, ostavljajući dvojbu: je li to doista bilo čudo ili samo krajnje nevjerojatan događaj?'.

C. Ferrara sa svoje je strane u preciznom članku u 'Remnantu'*, nakon što je naglasio odlučujuću ulogu koju svjedočanstvo o čudima ima u kanonizacijama, primijetio da nijedno od čuda koja se pripisuju Pavlu VI. i msgr. Romeru ne zadovoljavaju tradicionalne kriterije za verifikaciju božanskoga u čudu: 'Ti su kriteriji da je (1.) ozdravljenje (2.) trenutačno, (3.) potpuno, (4.) trajno i (5.) znanstveno neobjašnjivo, što znači da nije rezultat tretmana niti prirodnog procesa liječenja, nego događaj koji potječe izvan naravnoga reda'.

J. Lamont koji je dao opsežnu i uvjerljivu studiju na temu auktoriteta kanonizacija na 'Rorate Caeli'* zaključuje svoje istraživanje ovim riječima: 'Ne trebamo smatrati da su kanonizacije Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. bile nezabludive jer nisu bili prisutni uvjeti potrebni za takvu nezabludivost. Njihove kanonizacije nije povezana ni s jednim naukom vjere, nisu bile rezultat pobožnosti koja je središnja za život Crkve i nisu bile rezultat pažljivoga i strogoga istraživanja. No, ne trebamo zbog toga bilo koju kanonizaciju isključiti iz karizme nezabludivosti; možemo tvrditi da su one kanonizacije koje su slijedile rigorozan postupak prethodnih stoljeća imale udjela u toj karizmi'.

Dakle, budući da kanonizacija nije dogma vjere, nema pozitivne obveze za katolike da na nju daju svoj pristanak. Uporaba razuma jednostavno pokazuje da koncilska papinstva nisu pogodovala Crkvi. Vjera transcendira razum i uzdiže ga, ali ne proturječi mu jer Bog, Istina u bîti, nije proturječje. Stoga, u [dobroj] savjesti možemo zadržati svoju rezerviranost o tim kanonizacijama.

Najrazorniji čin pontifikata Pavla VI. bio je razaranje drevnoga rimskog obreda. Povjesničari znaju da 'Novus ordo missae' nije Bugninijev, nego ga je pripremao, htio i proveo u djelo papa Montini uzrokujući, kako je napisao P. Kwasniewski, eksplozivni nutarnji lom: 'Bilo je to ravno bacanju atomske bombe na puk Božji koja je svojim zračenjem ili razorila vjeru ili prouzrokovala rak'.

Najpohvalniji čin pontifikata Pija XII. bila je beatifikacija (1951.), a onda i kanonizacija (1954.) svetog pape Pija X. nakon dugoga i strogoga kanonskoga postupka i četiri neoboriva čuda. Zahvaljujući Piju XII. ime Pija X. sja na svodu Crkve i predstavlja siguran vodič posred konfuzije našega vremena."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI