subota, listopada 20, 2018

Korijeni krize

Na blogu S. Magistera objavljen je članak o. S. M. Lanzette o korijenima duboke krize koja razdire Crkvu, ali i o putu prema izlazu. Ovaj ugledni svećenik i teolog već se istaknuo knjigom Drugi vatikanski, pastoralni koncil. Hermeneutika koncilskih doktrina, Cantagalli, Siena, 2014. 


"Sveta majka Crkva suočava se danas s krizom bez presedana u čitavoj svojoj povijesti. Zloporabe svake vrste, posebno u spolnoj sferi, uvijek su postojale među klerom. Ipak, sadašnja epidemija atipična je zbog križanja moralne i doktrinarne krize, čiji su korijeni puno dublji od prijestupa pojedinih članova hijerarhije i klera. Moramo zagrebati površinu i dublje kopati. Doktrinarna konfuzija stvara moralni nered i obratno; spolne zloporabe napredovale su tolike godine pod velom nemara, sve do točke dok nisu uspjele doktrinu koja se odnosi na spolni moral potiho transformirati u jednostavno anakronu činjenicu.

Nesumnjivo, kako je kazao engleski biskup P. Eagan iz Portsmoutha, ta kriza postoji na tri razine: 'prvo, pretpostavljeni katalog grijeha i zločina koje su članovi klera počinili protiv mladih; drugo, istospolni krugovi centrirani oko nadbiskupa. T. McCarricka, no prisutni i u drugim područjima Crkve; i treće, loše upravljanje i prikrivanje svega toga koje je činila hijerarhija sve do najviših krugova'.

Koliko daleko moramo ići da identificiramo korijene te krize? U biti možemo, među ostalim, smatrati dva moralna uzroka kao glavne korijene. Jedan je na dalji način povezan sa sadašnjim problemom koji pogađa Crkvu, a drugi na bliži.

*

Prvi se uzrok može izdvojiti iz unutarcrkvene opozicije okružnici 'Humanae vitae'. Prigovorom protiv nerazrješive povezanosti unitivnoga načela i onoga prokreativnoga u braku, utrta je staza za toleriranje svakoga drugog oblika zajedništva opravdavajući to u ime ljubavi. Ljubav je morala biti stavljena ispred i iznad stabilnosti naravi. Kontracepcija bi se tako držala za legitimno moralno sredstvo koje osigurava prioritet čovjekove odgovornosti u odnosu na zakon Božji, bilo naravni bilo nadnaravni. 

U stvarnosti je scenarij koji se otvarao bio prilično drugačiji. Zapravo, ako prokreacija više nije glavna svrha braka, trebalo je odvojiti je ne samo od ljubavi, nego i obratno, i ljubav je trebala biti odvojena od prokreacije, sve do opravdanja prokreacije bez sjedinjenja kao logičnoga zaključka ljubavi bez prokreacije. Sterilna ljubav, izolirana od svoga naravnoga i sakramentalnoga konteksta, silom je gurnuta u društvo i u Crkvu.

U igri je bio identitet ljubavi. Kako je nedavno naglasio biskup K. Doran, predsjednik bioetičkoga povjerenstva Irske biskupske konferencije, postoji 'izravna povezanost između 'kontracepcijskoga mentaliteta' i iznenađujuće visokoga broja osoba koje su, čini se, spremne danas redefinirati brak kao odnos između dviju osoba bez obzira na spol'. Također je dodao da ako se čin ljubavi može odvojiti od svoje prokreativne svrhe, 'onda je prilično teško objasniti zašto bi brak trebao biti između jednoga muškarca i jedne žene'.

Današnja je kriza u Crkvi s jedne strane manifestacija krize spolnoga identiteta, ideološke pobune protiv Učiteljstva koje je ukorijenjeno u trajnoj moralnoj tradiciji; s druge strane, to je nesposobnost da se uvidi pravi problem, tj. istospolnost i istospolni krugovi u Crkvi. Više od 80 % slučajeva spolnoga zlostavljanja koje je počinio kler, nisu slučajevi pedofilije, nego pederastrije. Uvjerenje da svaki oblik ljubavi treba biti prihvaćen, postalo je opće mjesto kao posljedica ukidanja zabrane kontracepcije, čak i bez mijenjanja dogmatskih formula. Prava bît modernizma sastoji se u zamjenjivanju teorije praksom, navikavajući ljude na običaje koje prihvaća većina.

Okružnica 'Humanae vitae' postala je objektom nikad prije viđenih protesta koji su se digli unutar Crkve. Knjiga naslovljena 'Raskol iz '68.' među ostalim opisuje kako su se katolici borili za spolno posadašnjenje. 'Aggiornamento' je bila jedna od ključnih riječi za tumačenje II. vatikanskog i njegovih dokumenata. 

Kardinali, biskupi i episkopati preuzeli su aktivnu ulogu u toj pobuni. Belgijski primas L. J. kard. Suenens, uspio je nakon objave enciklike tiskati publikaciju s cijelim belgijskim episkopatom koja se protivi okružnici 'Humanae vitae' u ime pretpostavljene slobode savjesti. Ta je deklaracija zajedno s onom koju je formulirao njemački episkopat, služila kao uzor za proteste ostalih episkopata. Kardinal J. C. Heenan iz Westminstera opisao je encikliku pape G. B. Montinija o prenošenju života kao 'najveći šok od vremena reformacije'. Kardinal B. Alfrink, zajedno s devetoricom ostalih nizozemskih biskupa, čak je glasovao u korist deklaracije neovisnosti koja je pozivala puk Božji na odbacivanje zabrane kontracepcije.

U Engleskoj je više od 50 svećenika potpisalo pismo protesta objavljeno u 'Timesu'. Među tim je svećenicima bio i M. Winter, koji je opisujući svoju odluku da napusti svećeništvo kazao da je ona bila izazvana krizom oko 'Humanae vitae'. Winter se kasnije oženio i 1985. objavio knjigu naslovljenu 'Whatever happened to Vatican II?' s ciljem da oživi koncilski nauk od onoga što je smatrao da je pokop tog nauka koji čine rimski auktoriteti. Čini se da je bio uvjeren da se korijen kontracepcije, shvaćene kao nadmoć ljubavi, može naći u nauku II. vatikanskog. Winters je također bio i član-osnivač Pokreta za oženjeni kler. Ono što doista iznenađuje s gledišta klera - Winter nije jedini slučaj - drama je koju su neki od njih doživjeli -njihovim riječima - kada je teret zabrane kontracepcije pao na leđa laika. Kako su mogli - ako je tako bilo - doista shvatiti takvu patnju?

Međutim, postoji još jedna točka koju ovdje treba spomenuti: ako se 'službeni' protest protiv 'Humanae vitae', koji su vodili kardinali i biskupi, smatrao legitimnim zbog svoje usklađenosti s ideologijom trenutka - ne zaboravimo da je onih godina 68-aški pokret imao namjeru oboriti kršćanski moral u ime slobodnoga seksa - teško je shvatiti zašto 'službeni' mentalitet koji opravdava istospolnost među klerom i svaku vrstu spolnoga zajedništva ne bi mogao preuzeti premoć i jednoga dana postati većinski nazor. Kultura zataškavanja koja se danas čini tako proširenom među episkopatom i klerom, izvorno potječe otuda.

'Ako je pitanje pred preprekom savjesti', kako je T. Burns pisao 3. kolovoza 1968. u 'Tabletu' (isti je urednički komentar ponovo objavljen 28. srpnja 2018.), savjest uvijek može biti ta koja odbacuje prepreku kao takvu. Savjest je bez prethodnoga prosvjetljenja istinom poput broda koji bacaju morski valovi. Prije ili kasnije potone. 'Sama savjest', tj. 'savjest' bez istine, nije uopće savjest. Treba je odgajati da slijedi dobro, a odbacuje zlo.

Nije tajna da se oni koji rade na tomu da konačno pokopaju 'Humanae vitae' sada raduju kad je promulgirana 'Amoris laetitija', kao da je konačno popunjena praznina ljubavi u nauku Crkve. Sadašnji je teologijski pokušaj taj da se 'Humanae vitae' prevlada 'Amoris laetitijom', na način da se najnoviji nauk pape Franje o ljubavi u obitelji poveže izravno s 'Gaudium et spes', bez ikakvoga referiranja na 'Humanae vitae' i na 'Casti connubii'. Napast da se II. vatikanski izolira od cjelokupne Tradicije Crkve još je uvijek vrlo jaka. Kao sa 'savješću samom' tako je i s pojedinačnim dokumentom Učiteljstva (bilo 'Gaudium et spes' ili 'Amoris laetitijom'); nijedan se dokument ne može čitati u svjetlu sama sebe, već samo u svjetlu čitave Tradicije Crkve.

*

Nakon glasne pobune, počela je šutnja o nauku. I tako smo došli do najbližeg korijena ovoga skandala: prikrivanja nauka o grijehu. Riječ 'grijeh' počela je već nestajati iz poslijekoncilskih propovijedi. Grijeh kao odvajanje od Boga, povrjeda Njega, odvraćanje od Boga i okretanje stvorenjima, bio je ignoriran. Ta izvanredna praznina koja je ostala iza nauka o grijehu popunjena je psihologijskim vrjednovanjima mnogolikih uvjeta slabosti u čovjeku. Duhovno bogoslovlje nadomješteno je čitanjem Freuda i Junga, pravih učitelja u mnogim sjemeništima. Grijeh je postao irelevantan, dok su samouvažavanje i prevladavanje svih tabua, posebno u spolnoj sferi, postale nove crkvene lozinke.

S druge strane, nova teologija milosrđa, posebno ona koju promiče kard. W. Kasper, išla je u korist novoj viziji milosrđa kao intrinzičnoga atributa božanske biti (ako je tomu tako, postoji li božansko opraštanje Boga za sebe sama, jer milosrđe zahtijeva pokoru i oproštenje?) tako da se prevlada pravda koja kažnjava pretvarajući je u ljubav koja uvijek oprašta. Ima li u toj novoj definicija vječna kazna u paklu još ikakvu ulogu? Milosrđe je postalo teologijski surogat da se pokrije (i prikrije) grijeh, da ga se ignorira i prihvati pod plaštem opraštanja. Lutherova ideja o opravdanju nije daleko od toga. 

Bilo bi zanimljivo pitati one među klerom koji su počinili tako teške zločine što misle o grijehu? Svetopisamske riječi 'oni koji su Kristovi razapeli su svoje tijelo sa strastima i požudama' (Gal 5, 24), lako se mogu učiniti staromodnima, ne zato što je Pismo krivo ili nije nadahnuto Duhom Svetim, nego jednostavno zato što bi predložiti takav nauk našemu modernom društvu bilo anakrono, staromodno. Duh svijeta, često pomiješan s pretpostavljenim 'duhom Koncila', ugušio je pravi nauk o vjeri i moralu.

Je li klerikalizam, dakle, korijen sadašnje krize spolnoga zlostavljanja? Papa Franjo neprestano tako govori. Zasigurno, klerikalna moć upravljala je u spolnom porobljavanju sjemeništaraca i muškaraca u formiranju. No, vrlo je teško shavatiti kako klerikalizam može objasniti napadanje generacija sjemeništaraca ako homoseksualnost nije igrala nikakvu ulogu. Bilo bi to kao kazati da je pijanac uvijek pijan ne zato što je ovisan o piću, nego zato što ima novca i može si kupiti alkohola koliko hoće. 

Klerikalizam ne može biti jedini odgovor, također stoga što postoji još jedan njegov oblik - puno suptilniji i često se zanemaruje - koji je puno gori: uporaba kleričke moći da se izopači dobar nauk. Kler lako umišlja da je vlasnik evanđelja, dopuštajući si da oslobađa od zapovijedi Božjih i crkvenih prema teologiji trenutka. Kad se tko više ne drži ispravnoga crkvenoga nauka, lako pada u jamu puke zabave i grijeha. Život u grijehu bez milosti Božje koja posvećuje najbolji je saveznik u manipulaciji naukom. Nauk vjere i moralni život uvijek idu skupa.

Da sažmem: glavni je korijen ovoga preteškoga skandala modernizam koji je danas već postao postmodernizam. Od favoriziranja promjene dogmatičkih formula tijekom vremena došli smo do toga da ih potpuno ignoriramo. Doktrina je na sigurnom, kao kakva važna knjiga na prašnjavoj polici, ali nema što reći za puls svakodnevnog života.

Ne smije biti nikakve sumnje o razmjerima ove krize i o potrebi da se poduzme akcija kako bi se iščupalo zlo u korijenu. Ali ta drastična akcija, za koju se nadamo da će se uskoro poduzeti, bit će daleko od učinkovitosti ako se ne vratimo najprije istini ljubavi, mudro shvaćajući da je kontracepcijski mentalitet donio samo vrlo rigidnu demografsku zimu s kulturom smrti. Kontracepcija je sterilna ljubav koja otvara mogućnost ljubavi izvan svoga konteksta, dalje od sebe, nezrelo. Jedna mrtva ljubav sada prijeti Crkvi sa svojim vidljivim posljedicama u spolnom zlostavljanju i kleričkim skandalima. Mentalitet svijeta silovito je utjecao na život Crkve.  

Konačno, trebamo ponovo nazivati stvari njihovim imenom. Grijeh je još grijeh. Ako za to nemamo snage, to je već znak da je grijeh prevladao. Ako, naprotiv, grijeh nazivamo njegovim imenom, utire se put tomu da ga iskorijenimo."

Izvor: Settimo CieloST. MARY'S CATHOLIC PARISH
Slika: Youtube/St. Mary Magdalen Church

Nema komentara:

Objavi komentar