"Ne bih rekao tako, u smislu da Duh Sveti bira papu jer postoji previše suprotnih primjera papa koje Duh Sveti bjelodano ne bi odabrao. Rekao bih da Duh ne preuzima kontrolu stvari, nego radije da nam kao dobar odgojitelj, takoreći, ostavlja mnogo prostora, mnogo slobode, a da nas ne napušta potpuno. Prema tomu, ulogu Duha Svetoga treba shvatiti u elastičnijem smislu, ne da diktira kandidata za kojeg treba glasovati. Vjerojatno je jedino jamstvo koje nudi to da cjelina neće biti potpuno upropaštena."
Papi Franji su u zadnjem skandalu u pomoć priskočili svjetovni mediji i unutarcrkveni promicatelji raskida s tradicionalnim naukom i moralom. U zajedničkom pothvatu nastoji se ukloniti svaki kritični glas.
"Srž se bergoglijanske zablude, prema mojem pogrješivom mišljenju, može pronaći u tekstovima kao što je pismo nadb. Nicholsa od prošle godine upućeno papi Franji, u kojem ga uvjerava da engleski katolici vjeruju da je njegov izbor djelo Duha Svetoga [ne u moje ime, Vinko] i da ga Duh Sveti dnevice vodi [ditto]; vidi i sličnu izjavu do sada kardinala Farrella u kojem Papu povezuje s Duhom Svetim... onda msgr. Pio iz Rote...
A sada je i jedan od vodećih i ekstremnih hiperultrapapista, papolatrijski kard. Maradiaga, uokvirio tu zabludu u jednu jasnu rečenicu i, učinivši to, pogurao zabludu par zareza više na skali... ili, može se osjetiti, čak izvan skale. Ovo su njegove riječi prema novinskom izvještaju:
'Tražiti Papin odstup, prema mojem mišljenju, grijeh je protiv Duha Svetoga koji u konačnici vodi Crkvu'.
Ne moram vas podsjetiti da je 'grijeh protiv Duha Svetoga', prema Gospodinovim riječima, neoprostiv grijeh: neoprostiv i na ovom i u budućem svijetu (Mt 12, 31 i dalje).
Očito, ne samo grijeh kanonski pridržan svetoj Stolici. Neoprostiv grijeh!
Kako vladavina pape Franje sve više biva ugrožena, naravno je da će njegovi pajdaši svakodnevno postajati sve ekstremniji u svojoj očajničkoj retorici konstruiranoj da zaštiti njihova nesretnoga i manjkavoga junaka.
Ali, reći da je pozivati na njegov odstup grijeh protiv Duha Svetoga ide čak dalje od onoga čega sam se bojao.
Nedavno sam napisao: 'Glavinjaju prestrašeni i postat će vrlo opasni'.
Kad sam to napisao, nisam imao dovoljno predodžbe o toj njihovoj preplašenosti i opasnosti. Ima li išta pred čime će se zaustaviti?"
Slika: WIKIMEDIA COMMONS
Da nije prežalosno bilo bi smiješno.
OdgovoriIzbrišiU svakome slučaju, većina kad to pročita osjeti mučninu barem nekoliko sekundi.
Ne zaboravimo pak da su se slični stavovi iznosili nekoliko posljednjih desetljeća.
I kad je Ivan Pavao II. sazivao Asiz i izazvao strašnu sablazan, svatko tko bi zucnuo nešto protiv, odmah je žigosan i kao gubavac isključen iz društva.
U nas se tijekom cijeloga tog pontifikata smjelo samo najpozitivnije govoriti, veličati...Bilo kakvo promišljanje o bilo čemu moglo nas je koštati ugleda. U strukturama koje imaju ikakve veze s Crkvom i radnoga mjesta.
Za vrijeme pontifikata Benedikta XVI. već je to malo splasnulo jer se sami neokonzervativci nisu pridržavali Papinih pokušaja kočenja i povratka Tradiciji.
Bilo je to skromno, stidljivo, usporeno...
Ali su još linčovali tradicionaliste za sve ono što bi oni primijetili da nije dobro.
Sada mogu vidjeti kako izgledaju ti njihovi ludi stavovi koji su danas poprimili još dimenziju morbidnosti i očitoga licemjerja.
Sada i oni mogu vidjeti da su bili samo karikature, kao što su danas ovakvi gore čiste karikature. A iza svega stoji interes, moć, napredovanje...i pljesak i ovacije masa.
Čim to izostane, taj sustav pada u vodu jer je to kuća građena na pijesku.
Tradicija je pedeset godina prošla najgoru i najtežu hajku, progon, poniženja, osude, podsmijeh. Nitko nije pljeskao, većina je pljuvala. U najboljem slučaju samo šutjela I te mrvice tumačile su se kao herojstvo i djelo milosrđa.
Opet je Tradicija živa i mlada.
Ne samo da se sustav nije urušio nego se još i nezaustavljivo širi, svagdje gdje dobije mrvicu slobode i prije nego modernistička mafija pokuša sve uništiti.
Kikii