"Pedeset i pet godina nakon [II. vatikanskog koncila i nakon] što je Ivan Pavao I. odložio tijaru, Franjo je ponovo okrunjen. Čovjeka koji je izjavio da je 'karneval gotov'[1, 2], njegovi su prijatelji i savjetnici aklamacijom izabrali za apsolutnog monarha, s punim auktoritetom nad naukom Crkve.
'Duh II. vatikanskog' pokazao se totalitarnijim nego što je itko ikada očekivao."
Sljedeći članak R. de Matteija iz burne je godine uoči odreknuća Benedikta XVI. Jučer ga je "zbog važnosti i aktualnosti" ponovo objavio Katholisches.info.
"Što se događa u Vatikanu? Katolici čitavoga svijeta zapanjeni se pitaju i čude koji je smisao vijesti koje izbijaju u tisku, a koje čini se otkrivaju postojanje crkvenoga rata unutar Leonovih zidina, koji masovni mediji hotimice preuveličavaju. No, iako se nije lako domisliti što se zbiva, možemo pokušati shvatiti zašto se sve to danas događa.
Nije bez značaja da je ovo samozapaljenje buknulo upravo u trenutku kad se navršava 50 godina II. vatikanskoga koncila. Među svim dokumentima toga koncila jedan je posebno amblematski i možda najprijeporniji, naime Konstitucija 'Gaudium et spes' koja se nije svidjela teologu Ratzingeru. U tom se dokumentu s ireničnim optimizmom slavi zagrljaj između Crkve i modernoga svijeta. Bio je to svijet '60-ih godina, opijen konzumizmom i sekularizmom, svijet na kojem je ležala sjena komunističkoga imperijalizma, a o kojem Koncil nije htio govoriti.
Drugi vatikanski vidio je pozitivno sjeme modernoga vremena, ali ne i njegove opasnosti. Odrekao se toga da prokaže zablude i odbio prepoznati njegove protukršćanske korijene. Htio je slušati svijet i pokušao čitati 'znakove vremena' u uvjerenju da povijest znači beskrajni napredak. Čini se da su se koncilski oci požurili raskinuti s prošlošću u uvjerenju da će budućnost biti povoljna za crkvu i čovječanstvo. Nažalost, nije bilo tako. U poslijekoncilskim je godinama vertikalni zamah prema transcendentnim vrijednostima zamijenjen trčanjem za zemaljskim i mondenim vrijednosnim.
Filozofijsko načelo imanentnosti pretočilo se u horizontalno i sociologijsko viđenje kršćanstva koje u liturgiji simbolizira oltar okrenut prema puku. 'Conversio ad populum' plaćena cijenom nečuvene devastacije umjetnosti, izobličila je sliku mističnoga Tijela Kristova u sliku socijalnoga tijela ispražnjena od njegove nadnaravne duše. No, ako Crkva okrene leđa nadnaravnomu i transcendentnomu, da se okrene prirodnomu i imanentnomu, preokreće naglavce evanđeoski nauk prema kojemu treba biti 'u svijetu, ali ne od svijeta'. Prestaje kristijanizirati svijet i umjesto toga postaje posvjetovljena.
Kraljevstvo Božje postaje čista struktura moći u kojoj dominiraju računica i političko shvaćanje, ljudske strasti i sporedni interesi. 'Antropologijski obrat' donio je puno ljudske prisutnosti u Crkvu, ali malo božanske. Kad govorimo o Crkvi, to se naravno ne odnosi na Crkvu po sebi, nego na ljude koji joj pripadaju. Crkva ima božansku narav koja ničim ne može biti zamračena, i koja uvijek ostaje čista i neokaljana. Međutim, njezina ljudska dimenzija može biti prekrivena onom čađom koju je Benedikt XVI. na Križnom putu prije svoga izbora nazvao 'prljavštinom', a Pavao VI. pred koncilskim pukotinama nehotice označio proročkim riječima kao 'dim Sotonin' koji je prodro u kuću Božju.
Više nego ljudske slabosti i bijede, dim Sotonin su heretizirajući diskursi i dvoznačne izjave koji su u Crkvi uslijedili od II. vatikanskog koncila, a da još nije počelo ono djelo koje je Ivan Pavao II. nazvao 'čišćenjem pamćenja' i koje jednostavnije možemo nazvati 'ispitom savjesti', da spoznamo gdje smo pogriješili, što trebamo popraviti, kako se trebamo uskladiti s voljom Isusa Krista koji ostaje jedini Spasitelj, ne samo svojega mističnoga Tijela, nego i društva koje je na stramputici. Crkva proživljava epohu krize, ali je bogata duhovnim sredstvima i svetosti koji nastavljaju sjati u mnogim dušama. Časovi tame uvijek su u povijesti bili praćeni časovima svjetla koje rasvjetljuje."
Slika: WIKIMEDIA COMMONS
Nema komentara:
Objavi komentar