Karmelski obred zadnjih godina pobuđuje kod mnogih redovničkih zajednica karmelske duhovnosti zamjetan interes. Redovito se njime služe monasi karmelićani iz Wyominga te karmelićani pustinjaci i pustinjakinje koji su nastali u Brazilu, a sada se nalaze u Paragvaju i slijede način života kako ga je izložio bl. Franjo Palau (spisi na engleskom). Potonji odnedavno imaju i stranicu na engleskom jeziku.
Ovim su se obredom koristili augustinski kanonici Svetoga Groba Jeruzalemskog, zatim ivanovci, templari i karmelićani. U službenim dokumentima karmelićana su ga zvali "obred braće Blažene Gospe od Gore Karmelske prema običaju crkve Svetoga Groba Jeruzalemskog". Najraniji dokaz da su ga karmelićani preuzeli potječe iz njihovih konstitucija iz 1281., usvojenih na Generalnom kapitulu u Londonu, što su ujedno njihove najstarije sačuvane konstitucije. Na internetu su dostupni članci koji govore o važnosti toga obreda nastalog na mjestu Kristova uskrsnuća za karmelsku duhovnost.
Zanimanje za spomenuti obred javlja se i među samim karmelićanima starog opsluživanja, posebno među njihovim pustinjačkim samostanima, no do odobrenja generalnog priora za taj drevni obred ne dolazi se lako. Prvi put je takvo odobrenje svoga generalnog poglavara za javno služenje karmelskog obreda dobio obuveni karmelićanin otac Romaeus, 2012. godine (v. NLM 1, 2, 3, 4). U časopisu svoje redodržave opisao je kako je do toga došlo.
"Tajnica za molitvu i bogoštovlje Biskupije Albany iz New Yorka, gospođa E. Simcoe, pozvala me 2007. na susret u ured s članovima Društva sv. Josipa. Radi se o udruzi vjernika zainteresiranih za služenje tridentskog obreda. Tridentska se misa bila služila u crkvi Sv. Petra u Troyu u New Yorku svake nedjelje, no naišli su na neke poteškoće pa su zamolili mene da za njih služim latinsku misu. Odgovorio sam da ne znam tridentski obred, a kako sam karmelićanin, kad sam bio mlad, nikada nisam celebrirao misu prema tomu, već prema karmelskom obredu. Čak sam i zaređen prema karmelskom obredu jer je biskup reditelj bio obuveni karmelićanin, msgr. D. Lamont. Bio sam voljan pomoći, ali osjećao sam da trebam vremena kako bih ispravno naučio obred. Počeo sam celebrirati tridentski obred mjesec dana kasnije; svake druge nedjelje u crkvi Sv. Petra. Kroz to je vrijeme Biskupija Albany prolazila kroz 'Called to be Church'- proces spajanja, zatvaranja i povezivanja crkava. To je rezultiralo zatvaranjem crkve Sv. Petra, a tridentska je misa premještena u crkvu Sv. Josipa pod upravom obuvenih karmelićana. 'Missa cantata' se celebrira svake nedjelje, a tihe mise ponedjeljkom, srijedom i petkom.
Nakon što sam počeo redovito služiti misu prema tridentskom obredu, počeo sam se pitati: 'A što je s karmelskim obredom?'. Tako sam svog tadašnjeg provincijala M. Kissanea, OCarm., upitao kako bih mogao dobiti dopuštenje za taj obred. Nije znao, no rekao je da će saznati. Kontaktirao je Karmelsku kuriju i odgovorili su da im treba: 1.) pisani zahtjev od biskupa, 2.) pisani zahtjev od provincijala, 3.) izjavu da predsjedatelj [sic] zna latinski i 4.) da postoji skupina vjernika koja je izrazila želju za karmelskim obredom. Sve je to poslano u Rim.
Nakon godinu dana, upitao sam našega novoga generalnog priora F. Millána, OCarm., očekuje li se uskoro odluka o mojem zahtjevu. Prošle su još dvije godine prije nego što sam konačno primio odgovor. Kad je otac Fernando ovog proljeća vizitirao Provinciju sv. Ilije, predao mi je pismo kojim me ovlašćuje da javno celebriram karmelski obred. U pismu stoji da se dopuštenje odnosi samo na mene i da se karmelski obred može služiti samo u karmelskoj župi Sv. Josipa u Troyu u New Yorku. Spomenuo je da će to biti prvi put što se zakonito celebrira karmelski obred otkad su se obuveni karmelićani 1972. prestali njime služiti. Sada je bilo vrijeme da ponovim gradivo.
Najprije sam se obratio skupini koja pribiva tjednom služenju tridentske mise i upitao ih možemo li katkad celebrirati karmelski obred umjesto tridentskoga. Bili su entuzijastični. Zatim sam trebao pronaći knjige. Provincijalni pismohrana ima dosta primjeraka Karmelskog misala iz 1935. godine., objavljenog kad je generalni prior bio H. Doswald, OCarm., i jednu kopiju Karmelskog antifonala iz 1955. kad je generalni prior bio K. Lynch, OCarm. Naposljetku je trebalo uvježbati ministrante.
U mnogim biskupijama na Istočnoj obali se Uzašašće još uvijek slavi u četvrtak. Ove je godine [2012.] to bilo 17. svibnja. To je postao dan prve javne celebracije karmelskog obreda u četrdeset godina; na misi u 18.30. Jednom riječju, uzbudljivo.
Zašto sam tražio to dopuštenje? Ne zato da jednostavno budem drugačiji. Dovoljno je i to što sam redovito celebrirao tridenstski obred. Mislim da smo mi, karmelićani, mnogo napustili kad smo prestali rabiti karmelski obred. On je dio naše baštine, a to je lijepo nasljeđe. Primjerice, u Karmelskom su misalu latinske kolekte za karmelske blagdane posebno poetične. Karmelski je obred dio moje osobne povijesti. Bio je to obred moga ređenja i obred koji sam celebrirao tijekom prvih godina svoga svećeništva. Na primjer, jedinstvo euharistije sa zajednicom snažno je naglašeno kod obreda mira; misnik prvo poljubi patenu i kalež, a zatim, dok drži hostiju u lijevoj ruci, zagrli đakona i kaže: 'Habete vinculum pacis et caritatis, ut apti sitis sacrosanctis mysteriis Domini Nostri Jesu Christi' ('Primite [imajte] svezu mira i milosrđa da budete dostojni presvetih otajstava Gospodina našega Isusa Krista.'). Đakon, zatim, proslijedi mir- 'Pax tecum'- podđakonu i tako dalje k zajednici. Niti tridentski niti obred Pavla VI. ne izražavaju tako snažno svezu između euharistije i zajednice kao što to čini karmelski obred. Zaista divno.
Kakva je budućnost karmelskog obreda? To je stvar znanstvenika i liturgijskih stručnjaka- i vrijeme će pokazati. Meni je bilo predivno iskusiti u celebraciji, nakon toliko vremena, naš lijepi obred."
Izvor i slike: New Liturgical Movement, Carmelite Review (1, 2)
Nema komentara:
Objavi komentar