Prošle sam nedjelje prvi put bio na jednoj prvoj pričesti gdje se djeci Svetotajstvo davalo na ruku. Kako, izgleda, još nisu svi sigurni koja im lijeva, a koja desna ruka, časna im je stavljala lijevu preko desne, da bi im zatim svećenik položio Tijelo Kristovo na dlan. Kad bi fotograf blicnuo, pomislili bi neki da je čin gotov, odnosno da su se pričestili time što su dobili hostiju u ruku, pa bi je stavili u usta vraćajući se na mjesto.
Ove je godine to prvi put uvedeno u toj crkvi jer je, navodno, vrijeme da se s tim počne. I to danas kada se vide porazni rezultati takvoga eksperimentiranja. Kardinal Joos je u intervjuu iz 2004. iznio poraznu statistiku: "U Nizozemskoj je prije nekoliko godina napravljeno jedno ispitivanje o vjeri u Euharistiju. Proizašlo je da 80 posto pastoralnih suradnika ne vjeruje više u stvarnu prisutnost u Euharistiji. Strašno." A ako je vjerovati ovom izvoru isti je postotak svećenika koji u navedenoj biskupiji ne vjeruje da je Isus stvarno prisutan u Presvetom Sakramentu.
Ove je godine to prvi put uvedeno u toj crkvi jer je, navodno, vrijeme da se s tim počne. I to danas kada se vide porazni rezultati takvoga eksperimentiranja. Kardinal Joos je u intervjuu iz 2004. iznio poraznu statistiku: "U Nizozemskoj je prije nekoliko godina napravljeno jedno ispitivanje o vjeri u Euharistiju. Proizašlo je da 80 posto pastoralnih suradnika ne vjeruje više u stvarnu prisutnost u Euharistiji. Strašno." A ako je vjerovati ovom izvoru isti je postotak svećenika koji u navedenoj biskupiji ne vjeruje da je Isus stvarno prisutan u Presvetom Sakramentu.
Papa Benedikt nije pronašao bolji način da upozori na tu vjersku istinu od pričešćivanja vjernika na jezik u klečećem stavu, jer je samo tako mogao "postaviti znak strahopoštovanja i uskličnik za stvarnu Kristovu prisutnost", kako se sam izrazio u Svjetlu svijeta. "Treba biti jasno: to je nešto posebno! Ovdje je On, Onaj pred kojim se pada na koljena" (isto).
Na Sinodi biskupa u Rimu, 2005. god., govorio je također tadašnji biskup Karagande s osobnim naslovom nadbiskupa, msgr. J. P. Lenga, MIC koji se bez ustručavanja usudio "pokorno predložiti" lijek sveopćem nemaru prema Presvetom Otajstvu.
Na Sinodi biskupa u Rimu, 2005. god., govorio je također tadašnji biskup Karagande s osobnim naslovom nadbiskupa, msgr. J. P. Lenga, MIC koji se bez ustručavanja usudio "pokorno predložiti" lijek sveopćem nemaru prema Presvetom Otajstvu.
"Sveti Oče, časna i draga subraćo u biskupstvu, draga braćo i sestre!
Htio bih s vama podijeliti razmišljanje o dvije teme o kojima govori 'Instrumentum laboris': 'negativne pojave povezane sa slavljem euharistije' (br. 27) i 'osjećaj za sveto u liturgiji' (br. 34).
1. Božanska mi je Providnost udijelila milost da provedem dio života u vrijeme progona Crkve u bivšem Sovjetskom Savezu. Otada je euharistijska pobožnost ostavila dubok trag u mojoj duši. Ne mogu zaboraviti one dirljive scene kada su u malenim prostorijama ispunjenim vjernicima za vrijeme slavlja svete mise, djeca, stari i bolesni padali na koljena primajući s velikom pobožnošću Presveti Sakrament.
Htio bih s vama podijeliti razmišljanje o dvije teme o kojima govori 'Instrumentum laboris': 'negativne pojave povezane sa slavljem euharistije' (br. 27) i 'osjećaj za sveto u liturgiji' (br. 34).
1. Božanska mi je Providnost udijelila milost da provedem dio života u vrijeme progona Crkve u bivšem Sovjetskom Savezu. Otada je euharistijska pobožnost ostavila dubok trag u mojoj duši. Ne mogu zaboraviti one dirljive scene kada su u malenim prostorijama ispunjenim vjernicima za vrijeme slavlja svete mise, djeca, stari i bolesni padali na koljena primajući s velikom pobožnošću Presveti Sakrament.
2. Kao biskup koji, da tako kažem, živi na periferiji, mogao sam, međutim, promatrati nestanak poštovanja prema Euharistiji ili osjećaja za sveto u vrijeme mojih posjeta tzv. 'prvom svijetu', kao i preko vijesti koje su mi prenosili naši vjernici emigranti na Zapad, koji su se ponekad osjećali ogorčenima gledajući kako se postupa s Isusom prisutnom u Presvetom Sakramentu.
3. Mi katolici koji živimo u Kazahstanu možemo se od naše braće muslimana i pravoslavaca učiti dubokom osjećaju za sveto koji se očituje u tankoćutnosti i poštovanju kojim se ophode sa svetim predmetima, čak i onima od nevelike važnosti. Možemo se zapitati: Kako bi reagirala naša braća muslimani i pravoslavni kad bi vidjeli kako se odnosimo prema našem Bogu za vrijeme dijeljenja i primanja pričesti? Naglašava li arhitektonska struktura naših crkava težinu prisutnosti Božje u Euharistiji? Nije li naše ponašanje u protuslovlju s onim u što vjerujemo i što riječima priznajemo?
3. Mi katolici koji živimo u Kazahstanu možemo se od naše braće muslimana i pravoslavaca učiti dubokom osjećaju za sveto koji se očituje u tankoćutnosti i poštovanju kojim se ophode sa svetim predmetima, čak i onima od nevelike važnosti. Možemo se zapitati: Kako bi reagirala naša braća muslimani i pravoslavni kad bi vidjeli kako se odnosimo prema našem Bogu za vrijeme dijeljenja i primanja pričesti? Naglašava li arhitektonska struktura naših crkava težinu prisutnosti Božje u Euharistiji? Nije li naše ponašanje u protuslovlju s onim u što vjerujemo i što riječima priznajemo?
4. Među liturgijskim inovacijama uvedenim zadnjih desetljeća u mjesnim crkvama zapadnoga svijeta, pojavile su se posebno dvije koje oslabljuju percepciju o središnjoj važnosti Euharistije i njenom svetom karakteru. Te su: uklanjanje svetohraništa iz središta crkve i podjela pričesti na ruku. Mnoge činjenice potvrđuju da te dvije novine nisu donijele pravu i istinsku korist Crkvi, kako je to zahtijevao II. vatikanski koncil (usp. 'Sacrosanctum Concilium', 23). Kada se iz središnjega mjesta svetišta makne Gospodina prisutna u Presvetom Sakramentu, Jaganjca žrtvovanoga i živoga, 'šatora Božjeg s ljudima' (Otk 21, 3), kada se dijeljenjem pričesti na ruku neizbježno povećava opasnost od rasipanja mrvica hostije, profanacije i postupanja s euharistijskim kao s običnim kruhom, to ne ide u korist produbljenju vjere i pobožnosti. S izuzetkom ograničenih slučajeva, ove dvije inovacije nisu značajno pridonijele porastu osjećaja za sveto i poštovanja vlastitog klanjanju. Dijeljenje pričesti na ruku širilo se, ili štoviše nametalo, kao lagodnija praksa ili kao neka moda. Naprotiv, koliko je samo nesumnjivih duhovnih plodova proizvela provjerena tisućljetna praksa Crkve, praksa koja je položila ispit i na mjestima progona vjere! Mislim da nisu znanstvenici, nego prije svega čiste duše djece i jednostavnih ljudi te koje nas mogu naučiti na koji način postupati s Gospodinom prisutnim u Euharistiji.
5. U vremenima globalizacije i velike mobilnosti Crkva može i jednostavno treba zadržati ustaljenost nekih gesta; među ostalim, načina primanja pričesti i pozicije svetohraništa.
5. U vremenima globalizacije i velike mobilnosti Crkva može i jednostavno treba zadržati ustaljenost nekih gesta; među ostalim, načina primanja pričesti i pozicije svetohraništa.
6. Molimo Duha Svetoga da raspali naša srca žarom za dom Gospodnji i za njegovo najveće blago koje nije neka stvar ili teorija, nego Tijelo i Krv našega Boga i Spasitelja. Mogli bismo možda učiti od sv. Pija iz Pietrelcine, euharistijskoga svetca naših dana. Ovo su njegove riječi: 'O, Oče Sveti, kolike profanacije, kolika svetogrđa mora podnositi Tvoje milostivo srce! Tko će, dakle, Bože, stati u obranu ovoga preblagoga Jaganjca koji ne otvara nikada svoja usta u svoju korist, nego samo za nas?' (Epist. II, s. 344).
7. Htio bih, zatim, pokorno predložiti sljedeće konkretne prijedloge:
- da Sveta Stolica ustanovi zajedničku normu koja bi utvrdila službeni načina primanja pričesti: na usta i u klečećem stavu; pričest na ruku bi bila pridržana za kler.
7. Htio bih, zatim, pokorno predložiti sljedeće konkretne prijedloge:
- da Sveta Stolica ustanovi zajedničku normu koja bi utvrdila službeni načina primanja pričesti: na usta i u klečećem stavu; pričest na ruku bi bila pridržana za kler.
- da se biskupi crkava gdje je uveden običaj primanja pričesti na ruku, pastirskom razboritošću pobrinu da se vjernici postupno vrate službenom obredu primanja pričesti, obvezatnom za sve mjesne crkve.
Želio bih zaključiti riječima velikoga pape Ivana Pavla II.: 'Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. (...) Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo' ('Ecclesia de Eucharistia', 61)."
Želio bih zaključiti riječima velikoga pape Ivana Pavla II.: 'Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. (...) Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo' ('Ecclesia de Eucharistia', 61)."
Izvor: sanctus.pl
Slika: triregnum
Nema komentara:
Objavi komentar