Obilježavanje 50. obljetnice od prve mise na talijanskom zauzelo je naslovnicu novog Glasa Koncila. U nastavku je protumačeno da ta misa "nije bila posve identična s današnjom misom", odnosno Novim misnim redom iz 1969.
Toga 7. ožujka 1965. Pavao VI. je predstavio misu koja je uz neka skraćenja još uvijek slijedila drevni misni red.
"Od predslovlja ('Suscipe, sancte Pater') do kraja kanona ('Per ipsum'), svećenik je isključivo molio na latinskom." (
Katholisches.info)
"Tornielli podsjeća da je G. B. Montini već od svoje sjemenišne formacije u školi o. G. Bevilaque i P. Caresane bio uvjeren u potrebu pučkog jezika u liturgiji. Jedna od odlučujućih intervencija na Koncilu u korist pučkog jezika došla je od tadašnjega milanskog nadbiskupa. [...] Zahtijevao je uvođenje vulgarnog jezika ne samo za čitanja, molitve i pjesme, nego i za introit, ispovijest vjere, predslovlje i Očenaš. k tomu je tražio da se također sakramenti i blagoslovine podjeljuju pučkim jezikom. Kanon je trebao ostati na latinskom. Je li ovo zadnje bilo samo taktičko povlačenje jer se svakako previše odvažio? Puno toga govori tomu u prilog jer je 1967. kao papa s imenom Pavao VI., dopustio 'ad experimentum' i kanon na pučkom jeziku.
Nadbiskup Montini je svoj zahtjev 1962. obrazložio riječima: 'Isključimo li pučki jezik iz liturgije, gubimo izvanrednu priliku da odgajamo put na pravi način i da ponovo uspostavmo božanski kult'. Tada još nitko nije mogao slutiti da bi se upravo milanski nadbiskup niti petnaest mjeseci kasnije mogao uspeti na papinski tron. Uvođenje pučkog jezika u svetu liturgiju 1965. i onda temeljita liturgijska reforma uvođenjem 'Novog misnog reda' 1969., bili su obrazloženi pastoralnim potrebama. To je i razlog što se Pavao VI. za premijeru prve mise koju je jedan papa služio na pučkom jeziku, odlučio za rimsku župu Svih svetih, a ne za koju patrijarhalnu baziliku. Time je trebao biti naglašen pastoralni aspekt da se liturgijska reforma provodi zbog naroda.
- Kratkotrajni misal iz 1965.- ni meso ni riba
Kratkotrajni misal iz 1965., kako se može zamisliti, otpočetka je bio na lošem glasu. Kritizirali su ga i tradicionalisti i modernisti jer nije bio ni meso ni riba. Posljedica je, pak, bila da su unutar nekoliko godina postupno pobijedili najradikalniji i najrevolucionarniji nazori.
Gledajući unatrag, misal iz 1965. posredovao je dojam jedne puke etape na putu prema radikalnim promjenama liturgijske reforme iz 1969. koje je proveo 'Consilium ad exequendam Constitutionem de Sacra Liturgia'. Izjave nekih vodećih crkvenih predstavnika daju shvatiti kako su bili mišljenja da je objavom misala iz 1965. bila završena koncilska liturgijska reforma.
- Biskupska sinoda iz 1967. odbacuje Normativnu misu ('Missa normativa')
To jasno proizlazi s prve Biskupske sinode iz 1967. Sinodalni su oci odbacili tzv. 'missu normativu' koju im je s na velika zvona predstavio nadbiskup Annibale Bugnini, kao rezultat Povjerenstva za liturgijsku reformu koje je vodio kard. Lercaro- sâm Bugnini je tada bio tek tajnik. Ta je 'missa normativa' zapravo odgovarala kasnijem 'Novom misnom redu' ('Novus ordo missae') i tako su ubuduće trebale biti služene nedjeljne mise u svakoj župi." (
Katholisches.info)
"Ta je Misa izazvala vrlo ozbiljno nepovjerenje među prisutnima na sinodi, uz snažno protivljenje (43 non placet
, ne odobrava se), uz vrlo mnogo bitnih rezerviranosti (62 juxta modum
, odobrava se uz izmjene) i uz 4 suzdržana od 187 glasača. Međunarodni je tisak izvješćivao o 'odbacivanju' predložene Mise od strane sinode. Progresivno nastrojeni tisak šutio je o tome. A jedan poznati časopis, namijenjen biskupima i izricanju njihovoga nauka, ovako je sažeo novi obred: 'Želi se načiniti tabula rasa od cjelokupne teologije svete Mise. U biti se približava protestantskoj teologiji koja je razorila žrtvu Mise'." (
Kratak kritički pregled:
Tradicionalna misa)
"Bugnini je znao da iza sebe ima papu čiji je auktoritet bio odlučujući. Pavao VI. je od sjemenišnih dana bio uvjeren u nužnost liturgijske reforme, siguran da će vjernici time 'bolje' sudjelovati na svetoj misi i tako crpiti veću korist. Očito je papa bio uvjerenja da će reformiranom, liturgijom na pučkom jeziku postići veću privlačnost za svetu liturgiju, da će odatle nastati novi procvat Crkve. Iluzoran zaključak. Dvije godine kasnije odbijena 'missa normativa' odozgor je nametnuta papinskom odlukom kao 'Novus ordo missae'.
Koncil bio odlučujući poticaj za liturgijsku reformu. Pri tomu odmah upada u oči udaljavanje od sadržaja koncilskih dokumenata i papinskih izjava s jedne strane, i radikalnog dosega provedene liturgijske reforme iz 1969. s druge strane. Ne može se reći da je liturgijska reforma vjerna Koncilu. Štoviše, već se 'missa normativa' iz 1967. daleko udaljila od Koncila.
[...]
- Antropocentrični preokret u liturgiji
'Teško je prepoznati konstrukciju 'Novog misnog reda' samo kao puki drugi 'oblik' istog obreda zbog samovolje koja je bila preodjevena u pseudoznanost, zbog nepromišljenih elemenata i arheologizama koji su oborili i skršili stoljećima star 'ordo' te time njegovu mističnu dubinu, simboličku ljepotu i bogatstvo kao i istinsku bogoslovnu mudrost. Moć i svetost svojstvene otajstvu, nadomještene su racionalističkim predznakom modernoga mentaliteta koji polazi od čovjeka i tako s Novim misnim redom ostvaruje antropocentrični prevrat u liturgiji'- tako kaže M. Guarini u svojoj knjizi o liturgijskoj reformi 'Questione liturgica'." (
Katholisches.info)
Papa Benedikt XVI. pokušao je širom dostupnošću tradicionalne mise i uvođenjem nekih elemenata u novu misu ponuditi lijek za desakralizaciju koja je opustošila Crkvu. No, prije nekoliko dana smo
čitali da je s tim, barem za sada, gotovo. Također su i na naslovnici GK-a istaknute riječi pape Franje:
"I ne može se ići unazad, moramo uvijek ići naprijed, a tko se vraća unazad, čini pogrješku". Sve to bez obzira što reforma nije dovela do
"bujanja duhovnoga života" kako je to najavio bl. Pavao VI.
U nastavku su tri priloga. Prvi je napisao
o. C. Barthe, poznat nam kao duhovnik hodočašća
"Summorum Pontificum. Una cum papa nostro" [
1,
2]. Članak spominje jednu prilično neugodnu situaciju s mise od 7. ožujka 1965. Uzrokovao ju je talijanski pisac T. Casini čiji se postupak može usporediti
s istim takvim J.R.R. Tolkiena.
"Koncil još nije stigao do kraja, a liturgijska reforma o kojoj je odlučio već je bila započela. Pavao VI. je 25. siječnja 1964. ustanovio 'Consilium', povjerenstvo za provedbu konstitucije o liturgiji, koji je bio nesrazmjerne veličine: 250 stručnjaka ne brojeći kardinale i biskupe. Od listopadskog zasjedanja 1966., na sjednicama 'Consiliuma' sudjelovalo je petero, kasnije šestero, protestantskih promatrača. Pavao VI. je predsjednikom imenovao uvjerenog progresivnog kardinala G. Lercara, bolonjskog nadbiskupa, a lazarista A. Bugninija tajnikom.
Od 1964. do 1968. odvijala se prva faza reforme, prijelazno razdoblje, koju je nakon objavljivanja triju novih kanona i osam novih predslovlja, 23. svibnja 1968., slijedila faza konačne promulgacije nove koncilske liturgije. Ta je druga faza trajala do 1984. kad je bilo objavljeno tipsko izdanje novoga biskupskog ceremonijala.
Od 1964. do 1968. 'Consilium' je objavljivao neprestane promjene te stalne transformacije učinio uobičajenima.
Vjernici su prvenstveno uočili da se misa sada velikim dijelom celebrirala prema narodu i da je bio iščeznuo latinski jezik, kao kod protestanata.
Prve su promjene, posebno koncelebracija, bile isprobane u koncilskoj auli, dok su liturgije koje su se svakog jutra služile u Sv. Petru u Rimu, postale laboratorij modernizacije za biskupe i cijelu Crkvu. Među ostale novine spadali su:
- novi oblik podjele pričesti koja se sve općenitije primala stojeći
- prva preinaka rubrika (26. rujna 1964.): ukinut je psalam 'Iudica me' iz molitava u podnožju oltara; Očenaš su mogli moliti ili pjevati vjernici; ispušteno je zaključno evanđelje; svečana je misa postala moguća s jednim đakonom; 'per ipsum' se recitiralo naglas; orijentacija prema narodu je postala pravilo za javne mise
- 7. ožujka 1965. promulgiran je obred koncelebracije koji je implicirao kanon naglas i predviđao pričest pod obje prilike
- nedjeljna se misa sada mogla celebrirati u subotu navečer
- uporaba pučkog jezika proširena je na svaku misu, a zatim i na Božanski oficij itd.
'Papi s desna' su bili sve glasniji protesti, prvenstveno protiv ukidanja svetog jezika Crkve. Treba reći da je od pripremne faze Koncila i tijekom Koncila, uvođenje pučkog jezika u misu izazvalo prvi jaki val otpora protiv reforme. Pavao VI. se stoga odlučio osobno angažirati i tako je na prvu korizmenu nedjelju celebrirao u crkvi Svih svetih. Oltar je kao i posvuda u to vrijeme bio postavljen izvan svetišta na jednom drvenom postolju. Papa je celebrirao čitanu misu okrenut prema narodu.
Tada se prvi put očitovala opozicija protiv liturgijske reforme koja je bila izrečena papi u lice. Pavao VI. je raširio ruke: 'Gospodin s vama' [tal. 'Il Signore sia con voi']. Iz okupljenog mu je skupa odgovorio moćni glas Tita Casinija, poznatog pisca u Italiji: 'Et cum spiritu tuo'. Čulo se šaputanje u crkvi, a neki su se i pridružili tom primjeru iz mase. Demonstracija je trajala tijekom čitave mise: 'Gore srca' [tal. 'In alto i nostri cuori']- rekao je papa. 'Habemus ad Dominum'- odgovarao je Casini. Bilo je to u Italiji i radilo se o papi!
Kao spomen na taj događaj kod prve 'mise Pavla VI.', knjiga Tita Casinija postala je prvi manifest otpora, sve dok dvije godine kasnije nije objavljen Kratak kritički pregled novoga reda mise kardinalâ Ottavianija i Baccija koji je 21. listopada 1969. predočen Pavlu VI. Casinijeva knjiga, objavljena 1967. u Firenzi, nosila je naslov 'Poderana tunika. Pismo jednog katolika o liturgijskoj reformi'; aluzija na Kristovu nešivenu tuniku. Godinu dana kasnije knjiga se pojavila i u Francuskoj s predgovorom A. kard. Baccija." (Izvor:
Katholisches.info)
Chiesa e post concilio i
Katholisches.info nakon gornjeg članka dodaju i nekoliko odlomaka iz pera spomenutoga pisca T. Casinija. Deset godina nakon mise od 7. ožujka 1965., pisao je nakon poznatog napada čekićem na Michelangelovu Pietu:
"Zabrinutost i iznenađenost... To je ono što nakon deset godina još uvijek i još više osjećamo zbog patnje koja se postupno od toga datuma, udarac za udarcem, čini liturgiji: onom majstorskom djelu na koje su nebo i zemlja položili ruke da bismo već ovdje na zemlji mogli kušati nebo i biti privučeni k nebu. Onom djelu bez auktora koje se poistovjećuje s Crkvom, kao što je razoritelj točno prepoznao u svom deliriju [kratko prije toga se dogodio napad čekićem na Pietu] time što je napadajući Pietu htio pogoditi Crkvu. Crkvu koja je djevica, 'Pulcherrima mulierum', i majka. Ona stoga danas plače i doziva da zaplačemo s njom, kao da su udarci čekićem u njoj obnovili patnju koju je pretrpjela na Kalvariji. 'O vos omnes qui transitis per viam, attendite et videte... O vos omnes...'
[...] Kobno, no prema logičkom redu: prema onoj logici o kojoj je poznati kanonist iz Mainza kod prvih napada reformističkog krivovjerja pisao: Misli se da se može braniti utvrdu vjere napuštajući čistinu ispred nje, tj. liturgiju, no upravo se na toj čistini odlučuje bitka'.
I jedan je protestantski pastor rekao jednom katoličkom svećeniku očitujući mu svoje zaprepaštenje našim napadajem slabosti da ukinemo latinski: 'Jedna crkva koja se odriče svoga kultnog jezika, odriče se same sebe. Ne predaje samo svoj jezik, nego i supstanciju vjere- koje je jezik posuda i nositelj- varijacijama i promjenama koje implicira trajna jezična evolucija. Sadržaj vjere neće se time bolje razumjeti, naprotiv više se uopće neće razumjeti'.
Primjenjujući takvo rasuđivanje, pisao je na jednom posve drugom, sportskom, području novinar 'Nazionea' Sergio Maldini u svezi s Olimpijadom u Münchenu: 'Kad umire jedna liturgija, s njom umire i jedna religija'.
Da se pridonese spašavanju onoga što od liturgije još nije umrlo, i time da se restaurira Pietà i zaštiti od našeg ludila, zbog toga i za Crkvu koja se poistovjećuje s liturgijom, nužno se suprotstaviti obeshrabrenosti i boriti se. Sada unutar 'utvrde' nakon izgubljene bitke zbog napuštanja čistine, kao one protiv razvoda koji se zahtijevao u ime slobode, pluralizma u vjerovanju, što je posljedica slobode u moljenju." (Izvor:
Katholisches.info)
Od dom A. Reida, jednog od utemeljitelja samostana
Sv. Benedikta, dolazi nam sljedeći članak. Podsjećam i na njegov intervju koji se može pročitati
ovdje, a također se tiče reforme sv. mise.
"Vatikanska informativna služba izvješćuje nas o prvoj misi na talijanskom u povijesti, koju je 7. ožujka 1965. služio blaženi Pavao VI. u rimskoj župi Svih svetih. Kako bi se obilježila pedeseta obljetnica tog događaja, ovoga je tjedna održan kongres o pastoralnoj liturgiji- među govornicima je bio i nadbiskup P. Marini- a na samu će godišnjicu papa Franjo služiti večernju misu u istoj župi.
Ova se obljetnica i njena proslava mogu činiti pomalo neobične. Napokon, 'nova' misa je stupila na snagu na prvu nedjelju došašća 1969. Zašto proslava sada?
Na taj dan, 7. ožujka 1965., na snagu je stupio naputak 'Inter oecumenici', o pravilnoj provedbi konstitucije o svetoj liturgiji, od 26. rujna 1964. Bila je to prva značajna implementacija liturgijske reforme. Otuda riječi Pavla VI. na početku homilije u župi Svih svetih: 'Danas uspostavljamo novi oblik liturgije u svim župama i crkvama na svijetu'.
'Inter oecumenici' vrijedan je čitanja, posebno članci 11-19 (o liturgijskoj formaciji) koji prethode svakoj raspravi u obrednim promjenama. Kao u samoj konstituciji 'Sacrosanctum Concilium', zdrava i temeljita liturgijska formacija na svakoj razini, promatra se kao bitni preduvjet za puno, svjesno i djelatno sudjelovanje u svetoj liturgiji.
Naputak doista uvodi promjene- pojednostavljenje obrednih pozdravljanja, ispuštanje 42. psalma s početka mise, uvođenje molitve vjernika, ukidanje podđakonova držanja patene, uklanjanje zadnjeg evanđelja, kaže da glavni oltar u crkvi trebal biti sagrađen tako da se misa 'može' celebrirati prema narodu itd. Red mise objavljen u siječnju 1965. uvrstio je promjene iz 'Inter oecumenici' i dodao druge. Ovo nije prilika za vrjednovanje, iako je vrijedno spomena da je nitko drugi doli Klaus Gamber prosudio da je 'Ordo missae' iz 1965. (nije postojao 'Missale romanum' iz 1965.) zadnji oblik tradicionalnoga rimskog obreda, odgovarajuće reformiran prema koncilskim odredbama.
'Inter oecumenici' je također proširio mjesto koje se može dati pučkom jeziku u celebraciji liturgije. Spadalo je pod nadležni teritorijalni crkveni auktoritet da s odobrenjem Svete Stolice odluči koliko će to široko biti. Na početku 1965. predslovlje i rimski kanon (nije bilo drugih 'euharistijskih molitava') su i dalje bili na latinskom, iako je u naputku stajalo da 'samo na Apostolsku Stolicu spada da dopusti pučki jezik u drugim dijelovima mise koje pjeva ili recitira sam svećenik' (§ 58).
No, vratimo se k crkvi Svih svetih u Viji Appiji Nuovi u rimskoj četvrti Appio-Latino i 'prvoj misi na talijanskom u povijesti' koji je služio Pavao VI. (zapravo, osim kanona itd., uglavnom na talijanskom). Bio je priličan uspjeh stići do proširene uporabe pučkog jezika samo 459 dana nakon promulgacije konstitucije o svetoj liturgiji, 4. prosinca 1963.- bio je to izravan plod zahtjeva talijanskih biskupa 'Consiliumu' i brzih i pozitivnih odgovora na takve zahtjeve.
Vodstvo 'Consiliuma' i, kako se čini, većina talijanskih biskupa, smatrali su da je maksimalna uporaba pučkog jezika od velike važnosti, ako ne i neophodne, za postizanje liturgije koja je participatorna i doista pastoralna. ''Od danas i nadalje, temeljna je norma moliti razumijevajući svaku frazu i riječ, nadopuniti ih našim osobnim osjećajima, i učiniti ih jednim s dušom zajednice koja s nama jednoglasno moli'- rekao je Pavao VI. u svojoj homiliji.
Zaista, čitajući memoare tajnika 'Consiliuma', A. Bugninija CM, postaje jasno da je pitanje postizanja liturgije koja je potpuno na pučkom jeziku, bilo goruće zbog čega su zapostavljene jasno nijansirane odredbe iz konstitucije o svetoj liturgiji ('U misama koje se slave s narodom može se dati odgovarajuće mjesto njihovu materinskom jeziku', § 54; vidi i § 36). Bugnini je sam priznao da se 'ne može zanijekati da je načelu o uprabi pučkih jezika, koje je Koncil potvrdio, dano široko tumačenje'. Bugnini je ponešto arogantno smatrao da su od uvođenja pučkog jezika 'milijuni i stotine milijuna vjernika... konačno postigli bogoštovlje u duhu i istini' i da su se 'najzad mogli moliti Bogu na svojim jezicima, a ne na nerazumljivim zvukovima'. Pavao VI. je sam potvrdio da je 7. ožujka 1965. bio 'veliki događaj koji će se morati pamtiti kao početak bujanja duhovnog života, kao novi napor da se sudjeluje u velikom dijalogu između Boga i čovjeka'.
Ne može se zanijekati da neka uporaba narodnog jezika može pomoći sudjelovanju u liturgiji, osobito kod čitanjâ iz Svetog pisma, ili da je to Koncil želio. Čak je i nadbiskup Lefebvre, koji je potpisao konstituciju o svetoj liturgiji, mogao vidjeti stvarnu pastoralnu prednost uporabe pučkog jezika u Misi katekumenâ, odnosno onomu što će kasnije postati poznato kao 'liturgija riječi'. Međutim, zahtijevati da se sveta liturgija celebrira na pučkom jeziku, zabluda je koju je osudio opći crkveni koncil [Tridentski] i Pio VI. u buli 'Auctorem fidei' iz 1794. (Denz. 1759*, 2666**).
Uistinu, kako kršćanski istok nikada nije zaboravio, sveta liturgija nije na prvom mjestu vježba razumijevanja. Ona je ritualno bogoštovlje Svemogućeg Boga koje uključuje multivalentne simbole koji tako postaju povlašteni sakramentali- uključujući sveti jezik. Jamačno, shvaćanje značenja obredâ i molitava je temeljno, no ono se omogućuje djelom liturgijske formacije (ili još učinkovitije, prisustvovanjem liturgiji tijekom života)- tu nisu mogući prečaci poput brzog prevođenja liturgije na pučki jezik. Čak ni liturgijsko naviještanje tekstova Svetog pisma nije puka didaktička vježba, iako svakako pučki jezik može biti od neizmjerne pomoći za sudjelovanje, kao i u nekima drugim dijelovima liturgije (kao molitve vjernikâ). Drugi vatikanski je to znao, ali potpuno uklanjanje latinskog iz liturgije i liturgijske celebracije potpuno na pučkom jeziku, suprotne su onomu što je II. vatikanski koncil želio i odobrio.
Niti osamnaest mjeseci nakon promulgacije konstitucije 'Sacrosanctum concilium', Pavao VI. je ovaj dan označio 'početkom bujnoga duhovnog života'. Gledajući unazad, pokazat će se da je uvelike bio u krivu. Niti uvođenje pučkog jezika niti obredne reforme tog datuma (ili one kasnije) nisu dovele do 'bujnoga' crkvenog života u desetljećima koja su slijedila. Mnogi su razlozi pada koji smo pretrpjeli, također postoje generacije katolika koji vole liturgiju na pučkom jeziku i draga im je, no ostaje činjenica da moderna liturgija nije ispunila naše crkve. Zaista, osim predanih, dobro formiranih laika (kojih nema puno), u našim su crkvama danas brojni nijemi, neupućeni gledatelji koji su jednako odvojeni od liturgije na pučkom jeziku kao i njihovi prethodnici od liturgije dok je bila na latinskom.
Pitanje nije fundamentalno jezično- razlog je to što je, možda, slavlje 50 godina od prve mise na talijanskom pomalo neprikladno. Više se radi o naravi katoličke liturgije i formacije u njoj koja je nužna da se omogući široko plodonosno sudjelovanje i sveza s djelovanjem Krista u liturgiji.
'Consilium' je mogao prije pedeset godina umjesto poticanja i obrađivanja zahtjevâ za sve više vernakulara, i izvršavanja pritiska na papu za njihovo proširenje, utrošiti vrijeme i energiju puno profitabilnije da je obratio svoju pozornost na apriorni uvjet za plodonosno sudjelovanje u svetoj liturgiji, naime liturgijsku formaciju. Danas bismo dobro učinili da se okrenemo istom djelu- ne zaboravljajući veliko pitanje posljedice ne samo vernakularizacije liturgije, nego i njene radikalne dekonstrukcije i rekonstrukcije djelovanjem 'Consiliuma'.
Bl. Pavao VI. izjavio je u prvim riječima homilije u župi Svih svetih: 'Izvanredan je današnji novi način molitve, celebracije svete mise'. Doista je bio. Možda je, doista, sada vrijeme da nastojimo ponovo steći katolički način liturgijske molitve i života koji je doista redovit s obzirom na našu tradiciju i koji je u skladu sa željama Koncila." (Izvor:
New Liturgical Movement)
Bilješke iz prethodnog članka:
* "Kan 9. Tko kaže da treba osuditi obred Rimske crkve da se tihim glasom izgovara dio kanona i riječi pretvorbe; ili da se mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku; ili da se voda ne smije dodavati vinu u kaležu koji se prinosi zbog toga jer je to protiv Kristove ustanove: neka bude kažnjen anatemom."
** "Tvrdnja koja kaže: "Protivno je apostolskoj praksi i Božjem promislu ako se narodu ne bi nudili lakši putevi, da se njihov glas sjedini s glasom čitave Crkve";
shvaćeno prema običnom načinu govora da se uvede u liturgijske molitve:
lažna je, lakoumna, narušava propisani red za slavljenje tajni, i može proizvesti mnogo zla."
Slike:
RORATE CÆLI
