Tema koronavirusa još uvijek je prisutna iako više nije prva vijest. Pomoću novog članka R. de Matteija možemo baciti kratak pogled u prošlost i usporediti tadašnje načine borbe protiv širenja bolesti s današnjima.
"Kolera, koja je u XIX. st. šibala Europu, krenula je 1817. s obala Gangesa u Indiji. Bolest je putovala sporo, ali neumoljivo. Proširila se do Kine i Japana, ušla u Rusiju, otuda u skandinavske zemlje, u Englesku i u Irsku, odatle je s emigrantskim brodovima stigla u Ameriku i pogodila '30-ih godina Kanadu, SAD, Meksiko, Peru, Čile. Godine 1832. stigla je u Pariz, potom u Španjolsku i konačno u srpnju 1835. prešla talijanske sjeverne granice kod Nice, Genove i Torina.
Povjesničar Gaetano Moroni (1802. - 1883.) u svom je slavnom djelu 'Dizionario di erudizione', govoreći o 'destruktivnom i žalosnom indijskom ili azijskom biču 'Cholere morbus', nazvao ga je 'pošašću' i ovako opisao: 'Pošast označava jednu vrstu biča, božanske kazne koja svima unosi spasonosni strah i bojazan, nagoneći tvrdokorne grješnike na pravu pokoru - s čudesnim učincima, jer grijesi su trajni uzrok svakojakih nedaća' ('Dizionario di erudizione storico-ecclesiastica', Tipografia Emiliana, Venezia, 1840-1861, vol. 52, p. 219).
Grgur XVI., izabran 1831. na papinsko prijestolje, poslao je u Pariz 1835. medicinsko povjerenstvo da bi se dobilo znanstveno izvješće o bolesti čija je narav bila nepoznata. Kad je bolest prvi put izbila u Italiji, nastala je rasprava između dviju medicinskih škola, 'kontagionista' i 'epidemista', da bi se ustanovilo je li kolera zarazna bolest ili epidemija. Kontagionisti su tvrdili da se širenje bolesti zbiva izravnim ili neizravnim dodirom s bolesnima, i da se prema tomu mjere za zaustavljanje bolesti trebaju sastojati u uspostavi sanitarnih kordona i karantena. Naprotiv, epidemisti su tvrdili da se uzrok bolesti treba tražiti u lošim higijenskim uvjetima i u klicama iz atmosfere. Protivili su se mjerama izolacije i karantene jer je nemoguće zaustaviti cirkuliranje zraka (Eugenia Tognotti, 'Il mostro asiatico. Storia del colera in Italia', Laterza, Roma-Bari, 2000).
Općenito su monarhijske vlade naginjale kontagionističkoj hipotezi, a liberali i karbonari, koji su sve inicijative štetne za individualnu slobodu držali tiranskima, podupirali su epidemističku hipotezu. Kada je bolest izbila u Kraljevstvu Dviju Sicilija, širili su vijest da je koleru izazvao otrov koji je proširila sama burbonska vlada.
Grgur XVI., koji je u svojoj enciklici 'Mirari vos' od 15. kolovoza 1832. osudio liberalizam, naginjao je kontagionističkoj hipotezi. Zdravstvena kongregacija koju je papa ustanovio objavila je 12. kolovoza 'Regulativu i metodu za aktivaciju sanitarnih kordona'. da bi se na granicama Papinske Države, pa i u nekim unutarnjim zonama, spriječio ulazak i izlazak ljudi i stvari koji bi na neki način mogao prenositi i širiti zarazu. Sanitarni su se kordoni sastojali od dvije susljedne barijere, svaka milju široka ('inficirani' kordon i 'zdravi' kordon) koje su kontrolirale serije straža rigorozno blokirajući svakomu pristup. Između dvaju kordona bile su predviđene barem tri kuće u kojima su ljudi trebali provesti 14-dnevnu karantenu. Ediktu su bile dodane daljnje mjere, među njima 'sanitarne putovnice' izdavane onima pod kontrolom koji su se onda mogli slobodno kretati, kao i žurna i kompletna segregacija općina 'u kojima bi po nesreći to zlo izbilo'. Bilo je naređeno da ako bolest, usprkos svim mjerama opreza, prodre u dio grada, trebalo bi 'zabarikadirati ulice' i u isto se vrijeme pobrinuti za opskrbu stanovnika namirnicama. Na koncu je navedeno da će se svako kršenje ovih odredaba oštro kazniti: kazne su predviđale doživotni zatvor u slučaju ilegalnog prelaska kordona, a smrtnu kaznu u slučaju krivice za prenošenje zaraze (Marcello Teodonio, Francesco Negro, 'Colera, omeopatia ed altre storie', Roma 1837', Fratelli Palombi, Roma' 1988, pp. 38-39). Rim još nije bila pogodila kolera, ali je kardinal A. D. Gamberini, ministar unutarnjih poslova Papinske Države, u ime Grgura XVI. objavio edikt u kojem je dao na znanje da je - s ciljem 'poduzimanja svega što ljudska razboritost nalaže' i da 'napad bolesti bude sa što manje štete' ako 'nam je ona određena kao kazna za naše grijehe' - u Rimu osnovano 'Izvanredno povjerenstvo za javnu sigurnost' kojim je predsjedao G. kard. Sala i koje se sastojalo od šestero članova, tri crkvena člana i tri laika, uz trajni medicinski konzilij. Rim je bio podijeljen u 14 sanitarnih odjela koji su odgovarali okruzima, svaki sa specijalnim povjerenstvom koje se sastojalo od liječnika, kirurga i bolničara. Svako je povjerenstvo za zadaću imalo čišćenje ulica, prodaju živežnih namirnica i pića, pomoć potrebitima i oboljelima od kolere. Ljekarne su bolesnima trebale besplatno pružiti lijekove, a liječnici su trebali voditi dnevni registar slučajeva. Kardinalu Sali je u njegovoj misiji nadzora svih gradskih bolnica pomagao svećenik don Joakim Pecci, budući Lav XIII., koji je iste godine postigao doktorat teologije i kanonskoga prava. Vojno povjerenstvo koje je ustanovio Grgur XVI. objavilo je 7. siječnja 1837. da je šestorici nametnulo doživotni zatvor, jer su bili krivi za povrjedu sanitarnog kordona. Zatim je 14. siječnja, uz prosteste mnogih, izdan edikt kojim je zabranjena proslava povijesnoga rimskoga karnevala. Kardinal Odescalchi je na Čistu srijedu potaknuo Rimljane da 'postovima, molitvama i drugim djelima pobožnosti umilostive srdžbu Svemogućega koju su prouzročile teške krivice, s ciljem da daleko ostanu bičevi koji prijete'.
U srpnju 1837. prijavljeni su prvi slučajevi kolere u Rimu. Javno se mnijenje podijelilo između onih koji su priznavali i onih koji su nijekali postojanje epidemije. Ipak, kolera se proširila između srpnja i rujna. Dok su liberalni krugovi nastavili širiti glasine da papinska vlada namjerno širi bolest, Grgur XVI. je naredio ojačanje sanitarnih kordona i obustavio sve proslave, blagdane i svaku vrstu okupljanja. Mobilizirane su milicije, zatvorene granice i luke, korpusima konjice naređeno je da obavljaju ophodnju udaljenih mjesta. Svečana procesija Gospe od Sv. Luke održana je 6. kolovoza od bazilike Svete Marije Velike do crkve Il Gesù gdje je čudotvorna slika ostala izložena osam dana. Gospi, kojoj je prethodio odred draguna na konjima, štovanje je putem odao papa s cijelim Svetim zborom i rimskom vladom.
Kronike su zabilježile požrtvovnost svećenstva, svjetovnog i redovničkog, te 'evanđeosku predanost prvosvećenika koji se nije ustezao poći na mjesta gdje je bolest najviše bjesnila i osobno proviđajući za duhovne i materijalne potrebe žrtava' (Paolo Dalla Torre, 'L’opera riformatrice ed amministrativa di Gregorio XVI', in 'Gregorio XVI', Pontificia Università Gregoriana, Roma 1948, vol. II, p. 70). Među svećenicima koji su se istaknuli u herojskoj pomoći bolesnima i u pomaganju umirućima bili su sv. Vinko Pallotti i sv. Gašpar del Bufalo. Diario di Roma bilježi da je u razdoblju od tri mjeseca, od 28. srpnja do 9. listopada 1837., bilo 8090 ljudi u Vječnom gradu koje je zadesila kolera, a mrtvih je bilo 4446. Umro je i sam sv. Gašpar del Bufalo, 28. prosinca, čijoj je smrti nazočio sv. Vinko Pallotti i vidio njegovu dušu kako poput plamena uzlazi na nebo. Među onima koje je bolest pogodila u blagom obliku bio je benediktinski opat Solesmesa, dom Prosper Guéranger, koji se našao u Rimu da bi zadobio službeno priznanje svoga osnutka. Kad se oporavio i dobio odobrenje od Grgura XVI., dom Guéranger se pokušao vratiti u Francusku, ali njegov životopisac spominje da je bila obustavljena komunikacija Papinske Države s ostatkom svijeta i da je sanitarni kordon blokirao luku u Civitavecchiji i sve ostale ceste. Dom Guérangeru je tek 4. listopada uspjelo napustiti papinsku državu i nakon beskrajnoga putovanja napokon stići u Pariz (Dom Guy-Marie Oury, 'Dom Guéranger moine au coeur de l’Eglise', Editions de Solesmes, 2000, pp. 158-160). Epidemija je u međuvremenu polako jenjala pa se u tri patrijarhalne bazilike, sv. Ivana, sv. Petra i sv. Marije Velike, i u svim župnim crkvama, pjevao svečani Te Deum s potpunim oprostom u zahvalu za prestanak kolere.
Dvanaest godina kasnije, 1849., uragan Rimske Republike, gori od epidemije kolere, zahvatio je Rim tvoreći novu etapu u revolucionarnom procesu koji se nastavlja do naših dana. Vibrion odgovoran za koleru otkrio je tek 1884. Robert Koch, a godinu dana kasnije španjolski je liječnik Jaime Ferrán omogućio realizaciju prvoga cjepiva."
Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Nema komentara:
Objavi komentar