Splendor Domini: O pokori

petak, siječnja 29, 2016

O pokori

Tema novog članka R. de Matteija je pokora; djelo koje nebo očekuje, a svijet mrzi.

"Ako postoji zamisao koja je korjenito strana današnjem mentalitetu, onda je to zamisao pokore. Pojam i shvaćanje pokore evociraju ideju patnje koju si sami nanosimo da ispaštamo za vlastite ili tuđe grijehe i da se sjedinimo sa zaslugama spasonosne muke Gospodina našega Isukrsta.

Moderni svijet odbacuje zamisao pokore jer je uronjen u hedonizam i jer ispovijeda relativizam koji je nijekanje bilo kakva dobra za koje vrijedi žrtvovati se, osim ako se ne radi o traženju užitaka. Samo se tako daju objasniti epizode poput tekućega bijesnoga medijskog napada protiv franjevaka Bezgrješne čiji se samostani opisuju kao mjesta mučenja samo zato što se u njima provodi strog i pokornički život.

Nositi cilicij ili utisnuti na prsa monogram Isusova imena, smatra se barbarstvom, dok se sadomazohizam ili trajno tetoviranje vlastita tijela smatraju neotuđivim pravom osobe. Neprijatelji Crkve svom silom, kojom su mediji sposobni, ponavljaju optužbe antiklerikalaca svih vremena. Ono što je pritom novo držanje je crkvenih auktoriteta koji umjesto da brane oklevetane sestre, s potajnim ih zadovoljstvom prepuštaju medijskom mrcvarenju. To zadovoljstvo dolazi od nespojivosti koja postoji između pravila tih sestara i novih standarda koje nameće 'odrasli katolicizam'.

Pokornički duh od početaka pripada Katoličkoj Crkvi, kako nas podsjećaju likovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Marije Magdalene. Danas, međutim, i mnogi crkveni ljudi smatraju nedopustivim svaki spomen na drevne asketske vježbe. No, nema nijednoga razumnijega nauka od onoga o nužnosti mrtvljenja tijela.

Ako se tijelo buni protiv duha (Gal 5, 16-26), ne činili li se onda razumnim i mudrim krotiti ga? Ni jedan čovjek nije slobodan od grijeha, pa ni 'odrasli kršćani'. Ako tkogod pokorom okajava vlastite grijehe, ne djeluje li onda prema načelu koje je toliko logično koliko i spasonosno? Pokorničke vježbe mrtve naše 'ja', slamaju buntovnu narav, popravljaju i iskupljuju vlastite i grijehe drugih ljudi. Ako još mislimo na duše koje ljube Boga i koje traže sličnost s Raspetim, onda pokora postaje zahtjevom ljubavi.

Slavne su stranice iz 'De laude flagellorum' sv. Petra Damjanova [1, 2], velikog obnovitelja iz XI. st., čiji je samostan iz Fonte Avellane obilježavala krajnja strogost pravila. 'Želio bih trpjeti mučeništvo za Krista- pisao je- ali nemam prilike za to; no, podlažući se udarcima biča, barem očitujem volju moje gorljive duše' (Epistola VI, 27, 416c). Svaka obnova u povijesti Crkve uslijedila je s namjerom da se preko strogosti i pokore poprave zla vlastita vremena.

Minimi sv. Franje Paulskog [3, 4] su u XVI. i XVII. st. prakticirali (sve do 1975.) zavjet korizmenog života koji ih je obvezivao na trajno suzdržavanje ne samo od mesa, nego i od jaja, mlijeka i njihovih derivata. Rekolekti su blagovali svoj obrok na podu, dodavali pepeo u hranu, ispružili bi se pred ulazom u refektorij tako da su ostala braća morala prelaziti preko njih; milosrdna braća sv. Ivana od Boga su u svojim konstitucijama predviđala: 'jesti na podu, ljubiti stopala braće, trpjeti javne prijekore i javno se optuživati'.

Slična su pravila barnabita, pijarista sv. Josipa Kalasancija, oratorijanaca sv. Filipa Nerija, teatinaca sv. Kajetana. Kako dokumentira L. Holste, nema redovničke ustanove koja u svojim konstitucijama ne predviđa prakse kapitula pogrješaka, posebnu disciplinu više puta tjedno, postove, ustezanje oda sna i počinka ('Codex regularum monasticarum et canonicarum' (1759.), Akademische Druck und Verlaganstalt, Graz, 1958.).

Tim pokorama 'po pravilu' gorljiviji su redovnici dodavali tzv. pokore 'supererogatorie', takve koje su ostavljene na vlastiti izbor. Sveti Albert Jeruzalemski, primjerice, u pravilu koje je napisao karmelićanima i koje je 1226. odobrio papa Honorije III., nakon što je opisao način života Reda i odgovarajuće pokore, zaključuje: 'Ako netko hoće dati više, nagradit će ga sâm Gospodin kad se vrati'.

Benedikt XIV., koji je bio blag i uravnotežen papa, povjerio je pripravu Jubileja 1750. dvojici velikih pokornika: sv. Leonardu Portomauricijskom i sv. Pavlu od Križa. Fra Didak iz Firence ostavio nam je dnevnik o pučkim misijama koje je na Trgu Navona od 13. do 25. srpnja 1759. propovijedao sv. Leonardo Portomauricijski. S teškim lancem oko vrata i trnovom krunom na glavi, bičevao se pred svjetinom uzvikujući: 'Ili pokora ili pakao' (San Leonardo da Porto Maurizio, Opere complete. Diario di Fra Diego, Venezia, 1868., sv. V., str. 249).

Sveti Pavao od Križa je svoje propovijedanje dovršavao zadajući si tako silovite udarce da često poneki vjernik to nije mogao izdržati i skočio bi na pozornicu da mu zaustavi ruku, riskirajući da i sam dobije udarac ('I procesi di beatificazione di canonizzazione di san Paolo della Croce, Postulazione generale dei PP. Passionisti', I, Rim, 1969., str. 493).

Pokoru su neprekidno tijekom dvije tisuće godina prakticirali svetci (kanonizirani ili ne) koji su- svojim životom- pridonijeli pisanju povijesti Crkve; od svete Ivane de Chantal i sv. Veronike Giuliani koje su si užarenim željezom na prsa utisnule kristogram,

do svete Terezije od Djeteta Isusa koja je svojom krvlju napisala 'Credo' na kraju knjižice sa svetim evanđeljima koju je uvijek nosila na srcu.

Ta velikodušnost nije isključivo obilježje kontemplativnih koludrica. U XX. st. su u Rimskoj kuriji zablistala dvojica svetih diplomata: R. kard. Merry del Val (1865.-1930.), državni tajnik sv. Pija X., i sluga Božji msgr. G. Canovai (1904.-1942.), predstavnik Svete Stolice u Argentini i Čileu.

Prvi je pod kardinalskim purpurom nosio košulju od kostrijeti koja je imala male željezne kukice. O drugom, auktoru jedne molitve koju je napisao svojom krvlju, kard. Siri piše: 'mali lanci, ciliciji, strašni bičevi od britvica, rane i ožiljci prethodnih ozljeda nisu početak, nego kulminacija nutarnjeg ognja. Nisu uzrok, nego rječita i otkrivajuća eksplozija toga ognja. Radi se o jasnoći kojom se u sebi i u svemu vidi razlog da se Boga ljubi i koja krvavom žrtvom očituje i jamči iskrenost svakoga drugog nutarnjega odricanja' ('Commemorazione per la Positio di beatificazione del 23 marzo 1951').

Pedesetih su godina XX. st. počele opadati crkvene asketske i duhovne vježbe. Otac J.-B. Janssens, general Družbe Isusove (1946.-1964.), više nego jedanput intervenirao je da podsjeti svoju braću na duh svetog Ignacija. Godine 1952. poslao im je pismo o 'stalnom mrtvljenju' [continua mortificazione] u kojem se suprotstavlja pozicijama nove teologije koja je htjela isključiti i nadoknadnu [penitenza riparatrice] i isprosnu pokoru [penitenza impetratoria]. Pisao je da postovi, bičevi, ciliciji i druge strogosti prema normi Kristovoj (Mt 6, 16-18) trebaju ostati skrivene od ljudi, no od treće godine probacije o njima treba poučavati mlade isusovce i usaditi im ih ('Dizionario degli Istituti di Perfezione', vol. VII., col. 472). Oblici pokore se tijekom stoljeća mogu mijenjati, ali ne može se mijenjati duh koji je uvijek suprotan onomu svijeta. Predviđajući duhovnu apostaziju XX. st., Gospa je osobno u Fatimi podsjetila na nužnost pokore.

Pokora nije ništa drugo nego odbacivanje lažnih riječi ovoga svijeta, borba protiv sila mraka koje protiv onih anđeoskih hoće zadobiti gospodstvo nad dušama, i trajno mrtvljenje ćutilnosti i ponosa ukorijenjenih u dubini našega bića.

Samo prihvaćajući tu borbu protiv svijeta, zloduha i tijela (Ef 6, 10-12) moći ćemo shvatiti značenje vizije koje ćemo stoljetnicu proslaviti sljedeće godine. Fatimski pastirići vidjeli su 's lijeve strane Naše Gospe i malo poviše jednog anđela s plamenim mačem u ljevici; blistao je i izbacivao plamenove koji kao da će spaliti svijet; no plamenovi su utrnuli kad su došli u dodir sa sjajem koji je