Eskapada

Sveti Otac na blagdan Svete Obitelji, 27. prosinca 2015. održao je homiliju koja je zapažena po tomu što je za ostanak dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu izjavio da je bio "mala 'eskapada''' za koju je vjerojatno morao tražiti oproštenje od svojih roditelja (1)! Čak je i ocu Z-u u prvi mah proletjela nezgodna asocijacija na nestorijanizam (2). Isus, zapravo, na tom mjestu u evanđelju očituje svoju božansku narav ("Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?"-Lk 2, 49). Nevjericu su, kako se sjećamo, bila izazvala i brojna druga prethodna Franjina skandalozna tumačenja poput nagađanja je li Bezgrješna Djevica na Kalvariji htjela u sebi predbacivati Bogu da ju je prevario, da su sve bile laži (3) ili da se Isus pretvarao (4) ili jednostavno izmišljanje o Matejevu oklijevanju na Isusov poziv (5)... Sada je Isus ispao neposlušni dječak. U svom komentaru o. Hunwicke (6) smatra da razumije nakanu Svetog Oca (da udaljenu i stiliziranu figuru Svete Obitelji učini životnijom i približi je stvarnosti običnoga obiteljskog života), ali drži da Franjine riječi nose rizik podrivanja nauka da je Utjelovljena Riječ bez ikakva grijeha. Upozorio je na to da Rimski prvosvećenik nije bilo kakav pojedinac, nego "živi glas petrovske tradicije svoje Katedre; prvosvećenikâ i koncilâ koji su tijekom dva tisućljeća posredovali, čuvali i tumačili zdrav nauk koji su predali apostoli. Ponašanje pape Franjo- osjećam to sa zabrinutošću- moglo bi potkopati auktoritet njegove službe". Ako Papa govori na gore opisani način, pita se ovaj svećenik, kako ubuduće može vjerovati da su mu Franjine riječi poslane na izgradnju i posvećenje. Dovršio je post rečenicom iz dogmatske konstitucije Pastor Aeternus: "Neque enim Petri successoribus Spiritus Sanctus promissus est, ut eo revelante novam doctrinam patefacerent, sed ut, eo assistente, traditam per Apostolos revelationem seu fidei depositum sancte custodirent et fideliter exponerent" ("A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola"). 

Tri dana nakon spomenute Papine propovijedi izašao je zanimljiv članak R. de Matteija o papi Honoriju Prvom (7).

"Slučaj pape Honorija I. jedan je od najspornijih u crkvenoj povijesti. Kako to E. Amann, crkveni povjesničar, s pravom zamjećuje u svom članku posvećenom Honorijevu pitanju u 'Rječniku katoličkog bogoslovlja' ('Dictionnaire de Théologie Catholique', vol. VII, coll. 96-132), tim se problemom treba baviti bez emocija i ozbiljnom nepristranošću koju povijest duguje prošlim događajima (col. 96).

U središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638., bilo je pitanje monoteletizma, zadnjeg od velikih kristoloških krivovjerja. Da bi se svidio bizantskom caru Herakliju koji je ustrajno pokušavao osigurati unutarnji religijski mir u svom carstvu, carigradski patrijarh Sergije I. trudio se pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja, prema kojem su u Isusu Kristu dvije naravi u jednoj osobi, i monofizitskoga krivovjerja koje Kristu pripisuje samo jednu osobu i samo jednu narav. Rezultat kompromisa bio je novo krivovjerje, monteletizam, prema kojem je dvostruka narav Kristova bila pokretana samo jednim djelovanjem i samo jednom voljom. Tu se radilo o semimonofizitizmu. Međutim, istina je ili cjelovita ili nije, a umjereno krivovjerje i dalje ostaje krivovjerje. Jeruzalemski patrijarh Sofronije bio je među onima koji su silovito reagirali da bi prokazali novo naučavanje, koje je poništavalo Kristovu ljudskost i vodilo k monofizitizmu osuđenom 451. na Kalcedonskom koncilu.

Sergije je pisao papi Honoriju s ciljem da se 'ubuduće nikomu ne dopusti tvrditi da su u Kristu našem Bogu dvije volje [due operazioni]' i da dobije njegovu potporu protiv Sofronija. Honorije je, nažalost, odgovorio na taj zahtjev. U jednom pismu Sergiju potvrdio je da je 'volja Gospodina našega Isusa Krista bila samo jedna (unam voluntatem fatemur), jer je našu ljudsku narav potpuno preuzela božanska' i pozvao je Sofronija da šuti o toj stvari. Korespondencija između Sergija i Honorija sačuvana je u aktima VI. ekumenskog koncila (Mansi, 'Sacrorum conciliorum nova et amplissima Collectio, vol. XI, coll. 529-554), a na latinskom, grčkom i francuskom ju je objavio i A. Loth ('La cause d’Honorius. Documents originaux avec traduction, notes et conclusion', Victor Palmé, Paris 1870.; na grčkom i njemačkom Georg Kreuzer, 'Die Honoriusfrage im Mittelalter und in der Neuzeit', Anton Hiersemann, Stuttgart 1975.).

Osnažen papinom potporom, Heraklije je 638. objavio doktrinarno pismo 'Echtesis' ('Izlaganje', it. 'Esposizione') u kojem je nametnuo novu teoriju jedne božanske volje kao službenu religiju. Trijumf monoteletizma trajao je u Bizantskom Carstvu četrdeset godina. U to je vrijeme najgorljiviji branitelj vjere bio koludar Maksim, nazvan Ispovjedatelj, koji je sudjelovao na sinodi koju je u Lateranu (649.) sazvao papa Martin I. (649.-655.) s ciljem osude monoteletizma. I papa i Maksim bili su otjerani u progonstvo. Maksimu su odrezali jezik i desnu ruku jer je odbio potpisati monoteletistički nauk. Sofronija, Maksima i Martina Crkva danas štuje kao svetce zbog njihova odlučna otpora monoteletističkom krivovjerju.

Katolička je vjera konačno bila ponovo uspostavljena na III. carigradskom koncilu, VI. ekumenskom, koji se sabrao 7. studenoga 680. u nazočnosti cara Konstantina VI. i predstavnikâ novog pape Agatona (678-681.). Koncil je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve koji su promicali ili favorizirali krivovjerje, uključujući papu Honorija u tu osudu.

Na XIII. sjednici koja je održana 28. ožujka 681., nakon što su navijestili izopćenje Sergija, Cira Aleksandrijskog, Pira, Pavla i Petra, sve patrijarha carigradskih, i biskupa Teodora Faranskog, koncilski su oci izjavili: 'K tomu, odlučujemo da se iz svete Crkve Božje izbaci i izopći i Honorije, nekoć papa starog Rima, jer smo u njegovu pismu Sergiju pronašli da je u svemu slijedio njegovo mišljenje i da je potvrdio njegove opake nauke' (Mansi, XI, col. 556).

Na kraju XVI. sjednice, 9. kolovoza 681., ponovljena je anatema protiv svih krivovjeraca i podupiratelja krivovjerja, uključujući Honorija: 'Sergio haeretico anathema, Cyro haeretico anathema, Honorio haeretico anathema, Pyrro, haeretico anathema' (Mansi, XI, col. 622). U dogmatskom dekretu XVIII. sjednice, 16. rujna, piše: 'budući da nikad ne miruje onaj koji je od samog početka bio izumitelj zloće i koji je, služeći se zmijom, unio otrovnu smrt u ljudsku narav, tako je i danas pronašao prikladna oruđa svoje volje: mislimo na Teodora koji je bio biskup faranski, na Sergija, Pira, Pavla, Petra, koji su bili predstojnici ovoga carskoga grada, pa i na Honorija koji je bio papa starog Rima; (...) nakon što je pronašao prikladna oruđa, nije prestajao preko njih u tijelu Crkve izazivati skandale i zablude; i nikad čuvenim izrazima usred pravovjernog naroda sijati krivovjerje o jednoj volji i jednom djelovanju u dvije naravi jedne (osobe) Presvetoga Trojstva, Krista, našega pravog Boga, u skladu s nerazumnim krivim naukom bezbožnih Apolinara, Severa i Temistija' (Mansi, XI, coll. 636-637). 

Autentične kopije koncilskih spisa koje su potpisala 174 oca i car, bile su poslane peterima patrijarhalnim sijelima, u prvom redu onom rimskom. No, budući da je sveti Agaton umro 10. siječnja 681., nakon više od devetnaest mjeseci sedisvakancije, koncilske je akte ratificirao njegov nasljednik sveti Lav II. (682.-683.). U pismu poslanom 7. svibnja 683. caru Konstantinu VI., papa piše:

'osuđujemo one koji su izumili novu zabludu, naime Teodora Faranskog, Cira Aleksandrijskog, Sergija, Pira, Pavla i Petra iz carigradske Crkve, također i Honorija koji se nije potrudio održati čistom ovu apostolsku Crkvu u nauku apostolske predaje, nego je odvratnom izdajom dopustio da ova besprijekorna Crkva bude okaljana' (Mansi, XI, col. 733).

Iste je godine papa Lav naredio da akte, prevedene na latinski, potpišu svi zapadni biskupi i da se potpisi čuvaju na grobu svetog Petra. Kako ugledni isusovački povjesničar Hartmann Grisar naglašava, 'time se htjelo [osigurati] sveopće priznanje šestog koncila na Zapadu što se, koliko se zna, dogodilo bez teškoća' ('Analecta romana', Desclée, Rim, 1899., str. 406-407).

Osudu pape Honorija potvrdili su nasljednici Lava II., kako svjedoči 'Liber diurnus romanorum pontificum' pa zatim VII. (787.) i VIII. (869.-870.) crkveni ekumenski koncil (C. J. Hefele, 'Histoire des Conciles', Letouzey et Ané, Pariz, 1909., sv. III., str. 520-521).

Abbé Amann povijesno neodrživom smatra pretpostavku onih koji zastupaju poziciju da su akti VI. koncila bili promijenjeni, poput kard. Baronija. Na tom su koncilu bili prisutni rimski legati; bilo bi teško zamisliti da su oni mogli biti prevareni ili da su krivo izvijestili o jednoj tako važnoj i delikatnoj točki kakva je osuda jednoga rimskog prvosvećenika za krivovjerje. Osvrćući se kasnije na teologe poput sv. Roberta Belarmina, koji je -da bi sačuvao Honorijev spomen- nijekao prisutnost eksplicitnih zabluda u njegovim pismima, Amann naglašava da takvi prave još veći problem od onog koji navodno rješavaju, a to je pitanje nezabludivosti akata jednog koncila pod papinim predsjedanjem. Ako, naime, Honorije nije pao u zabludu, pape i koncil koji ga je osudio bili su u krivu. Dokumenti VI. ekumenskog koncila koje je potvrdio papa i prihvatila sveopća Crkva imaju snažniju definitornu težinu od Honorijeva pisma Sergiju. Da se sačuva nezabludivost, bolje je dopustiti mogućnost krivovjernog pape, nego se okrenuti protiv dogmatskih definicija i anatema jednog koncila koji je ratificirao rimski prvosvećenik. Opći je nauk da je osuda spisa jednog auktora nepogrješiva kad je zabluda anatemizirana s biljegom krivovjerja, dok redovito Učiteljstvo Crkve nije uvijek nužno nezabludivo.

Tijekom I. vatikanskoga koncila, Deputacija za vjeru suočila se s tim problemom i izložila niz pravila općenite naravi koja se ne primjenjuju samo na Honorijev slučaj, nego se protežu na sve prošle i buduće probleme. Nije dostatno da se papa oglasi o jednom vjerskom pitanju ili običaju sveopće Crkve, nužno je da dekret rimskog prvosvećenika bude koncipiran na takav način da iz njega proizlazi kako se radi o svečanom i definitivnom sudu, s nakanom da sve vjernike obvezuje da to vjeruju (Mansi, LIII, coll. 1204-1232). Postoje, dakle, nenezabludivi akti redovitoga papinskog Učiteljstva, takvi koji su lišeni nužnoga definitornog karaktera: 'quod ad formam seu modum attinet'.

Pisma pape Honorija lišena su tih karakteristika. Ona su nedvojbeno učiteljski akti, ali u nenezabludivome redovitom Učiteljstvu može biti zabluda pa- u izuzetnim slučajevima- i krivovjernih formulacija. Papa može pasti u krivovjerje, ali ne može nikada 'ex cathedra' proglasiti kakvo krivovjerje. U slučaju pape Honorija, kako to primjećuje benediktinski patrolog dom J. Chapman, ne može se tvrditi da je on htio formulirati definitivnu i obvezujuću odluku 'ex cathedra':

'Honorije je bio u zabludi, u krivu i bio je krivovjerac upravo zato što nije s auktoritetom- kako je to trebao učiniti- objavio petrovsku tradiciju rimske Crkve'. ('The Condemnation of Pope Honorius (1907.), Reprint Forgotten Books, London, 2013., str. 110). Njegova pisma Sergiju, iako se tiču vjere, ne promulgiraju nikakvu anatemu i ne odgovaraju uvjetima koje traži dogma o nezabludivosti. Načelo nezabludivosti- objavljeno na I. vatikanskom koncilu- spašeno je, suprotno onom što su mislili protestanti i galikanci. Ako je Honorije bio anatemiziran, protumačio je papa Hadrijan II. na Rimskoj sinodi 869.: 'razlog je taj što je Honorije bio optužen za krivovjerje, jedini razlog zbog kojeg je dopušteno podložnicima da se odupru svojim poglavarima i da odbace njihove izopačene osjećaje' (Mansi, XVI, col. 126).

Oslanjajući se upravo na te riječi, nakon što je istražio slučaj pape Honorija, veliki dominikanski teolog M. Cano, ovako je sažeo najsigurniji nauk: 'Ne može se nijekati da Prvosvećenik može biti heretik, za što se mogu navesti jedan-dva primjera, no ne može se naći ni jedan da je (jedan papa) sudeći o vjeri definirao nešto protiv vjere.' ('De locis Theologicis', l. VI, pr. španjolski, BAC, Madrid, 2006., str. 409)."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI, Adelante la Fe
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2)