Prevladati protestantizam

Kako se približava okrugla obljetnica protestantske reformacije, sve je više događaja koji u središte stavljaju osobu M. Luthera, kao što je bilo davanje imena jednom rimskom trgu po tom herezijarhu. Ovaj je post posvećen značajnoj njemačkoj istraživačici M. Luthera, koja se istaknula i borbom protiv drugih suvremenih zabluda, posebno neomarksizma i Frankfurtske škole. Riječ je o prof. dr. Almi v. Stockhausen s kojom je tadašnji profesor iz Tübingena J. Ratzinger- kasniji nadbiskup, kardinal i papa- surađivao u osnutku ustanove o kojoj će u nastavku biti riječi.

Gloria.tv nudi više snimaka emisija u kojima je govorila o razumu i vjeri, o Lutherovim zabludama i njihovu prodoru u Katoličku Crkvu, o obrani života i sličnim temama iz filozofije i teologije. U prvom nastavku niza Razum i vjera odgovorila je na voditeljev poticaj da se ukratko predstavi, i tako iznijela neka sjećanja iz svog djetinjstva, te se posebno osvrnula na vjersku pozadinu svoje obitelji koja je možda utjecala na odabir područja njenih istraživanja.

Rođena je 1927. u Münsteru u pobožnoj katoličkoj obitelji. Otac joj je bio odvjetnik i bilježnik, ali je te poslove prepustio voditelju svog ureda, a sam se posvetio velikom pitanju koje ga je zaokupljalo: je li Isus Krist samo ključna točka jedne religije ili pak i svjetske povijesti. Ako je odgovor potonji, onda mu se treba potpuno predati. Napisao je i knjigu Europas Kampf für Christus koju su nacisti bili zabranili. Ustajao je svakog dana u 4 ujutro kako bi studirao Sveto pismo na različitim jezicima. Posebno je cijenio svetu misnu žrtvu pa je slušao svakoga dana više svetih misa. Odlazio bi na misu u 6 sati i pribivao kod tri svete mise, a potom ostajao u dubokoj meditaciji pa su ga djeca morala prodrmati da ga iz nje trgnu. U onoj mjeri u kojoj je njen otac bio odgojen u katoličkom duhu, djetinjstvo njene majke je bilo obilježeno protestantizmom. Almini djed i baka s majčine strane pripadali su starim njemačkim protestantskim aristokratskim obiteljima. Baka joj se bavila filozofijom, čitala klasike i otkrila da kod Luthera ne nalazi logiku, već da on misli dijalektički. Uvidjela je da se Lutherova slika o Bogu ne može usporediti s katoličkom ozbiljnošću. Za Luthera je Bog jedinstvo proturječnosti (Widerspruchseinheit), a ne apsolutni identitet dobroga, lijepoga i istinitoga. Vjerovao je da Bog svojom vječnom naravi ujedinjuje i dobro i zlo, kako Luther izriče tj. Bogu stavlja u usta: Ego sum qui creo bonum et malum (Ja sam (Bog) koji stvaram dobro i zlo). Zato je privatno studirala katoličku teologiju i tako se nakon dvadeset godina braka obratila na katoličku vjeru. Njenog je djeda to toliko pogodilo da se htio rastati. Alminu majku je mučila ta podvojenost gdje joj je otac protestant, a majka katolikinja, zato je kako bi spoznala objektivnu istinu studirala filozofiju i matematiku. Bila je jedna od prvih njemačkih studentica, a u Freiburgu je studirala s Edith Stein kasnijom sveticom Benediktom od Križa. Naposljetku je i njena majka postala katolikinja. Budući da je jako poštovala svog oca i nije ga htjela povrijediti, bila joj je to teška odluka. Kako je rekla, najgora borba u životu. S Alminim se ocem upoznala na studiju filozofije i zatim se vjenčala. Svakog je dana slušala jednu svetu misu i pomagala mjesne siromahe poput svoje imenjakinje sv. Elizabete Ugarske. Otac je Almi rekao da može mirno sjediti za svojim pisaćim stolom jer zna da se Elizabeta brine za potrebite. Alma je bila najstarije dijete, zatim je došla na svijet njena sestra koja je postala odvjetnica, imala troje djece i vrlo rano umrla. Treći je rođen Armin koji je postao svećenik. Slijedio je Joachim, također svećenik. Bio je župnik u Hamburgu i u suradnji s majkom Terezom izgradio je prihvatilište gdje je 300 beskućnika svakog dana moglo dobiti topli obrok, prespavati i oprati odjeću. Zatim Gottlieb koji je postao liječnik, a zvali su ga liječnikom umirućih jer nije odlazio od bolesnika do posljednjeg trenutka, nego je ostajao s umirućima u molitvi. Na koncu je rođen Dietrich, treći svećenik u obitelji, danas u miru, živi u Heroldsbachu, marijanskom molitvenom mjestu. (Prema: Gloria.tv)

Gospođa od Stockhausena studirala je filozofiju, teologiju i povijest na sveučilištima u Münsteru, Göttingenu i Freiburgu. Predavali su joj G. Siewerth, M. Heidegger, N. Hartmann. Promovirala je 1954. radom  Analogija bića kod sv. Tome Akvinskog u Freiburgu. Od 1962. bila je profesorica filozofije na Pedagoškom fakultetu u istom gradu. Šezdesete su godine donijele provalu nereda. 

I sâma se suočila s buntom. U intervjuu za Kath.net kaže da su joj sabotirali svako predavanje. Imala je sporove na upravnom sudu jer nije bila spremna izdavati kvalifikacije za marksističke teze. "I kad sam vidjela da u Freiburgu zapravo više ništa nisam mogla učiniti, mislila sam: dalje ide samo privatno... pa sam tada privatno pozvala ljude, upravo pobunjenike, i tako smo privatno studirali Marxa. I ljudi su vidjeli da je Marx lažni ideal pa su svi postali kršćanima." Obraćenje vođe simpatizera marksizma spominje i J. L. Allen u svom životopisu pape Benedikta XVI. i kaže da je to izvanredan rezultat s obzirom na to da je bila primala i prijetnje smrću. 

Najprije je sa suradnicima organizirala jedan studium generale kao pripremu za sveučilišni studij. To su radili četiri godine, a zatim su pomislili da bi to mogao postati pravi studij. Ministarstvo im je najprije tražilo oko 30 milijuna maraka kao osiguranje, no uspjeli su ih uvjeriti da je ono što poduzimaju dovoljno vrijedno priznanja i tako su 1988. dobili državno priznanje kao najmanja državno priznata akademija. Utemeljiteljica v. Stockhausen ju je nazvala po svom profesoru Gustavu Siewerthu. Akademija nije primala niti prima pomoć ni od države ni od Crkve. Profesori su ili u mirovini ili aktivni koji predaju na svojim sveučilištima, a na Akademiji ne uzimaju nikakvu naknadu. Znalo je biti do trideset studenata. Bez obzira na smjer koji odabiru, filozofija i teologija imaju važno mjesto. "Studij smo izgradili tako da se na tlu antike mora vidjeti kako je kršćansko srednjovjekovlje riješilo aporije antike, da je objava povezana s metafizikom. No, onda se bavimo cijelom modernom. Studira se Luther, Hegel, Kant, Heidegger, cijela moderna i prirodnofilozofijski problemi, darvinizam, neodarvinizam, Teilhard de Chardin na kojeg se pozivaju gotovo svi katolici kao na mogućnost povezivanja stvaranje i evolucije, što je najveća besmislica." (Kath.net) Međutim, 2013. im je ministrica iz redova zelenih (za koje se zna reći da su zapravo zeleno lakirani crveni) oduzela dozvolu jer su ispod praga koji je 1000 studenata i navodno se nisu dovoljno prilagodili bolonjskim pravilima. Prigovori opet navodno nemaju veze s ideologijom. Akademija je uložila žalbu i stvar je sada na sudu. Ljetni tečajevi još traju, a ovoga je kolovoza tema bila vrlo aktualna- Sakrament braka kao osnova za obitelj i društvo. Od ljetnog semestra 2014. nastavljen je i studium generale.

Na stranici Akademije nalaze se pisma raznih crkvenih dostojanstvenika upućena osnivačici. Među njima i više pisama kard. Ratzingera i onih koje su joj u njegovo ime kao pape Benedikta XVI. slali njegovi predstavnici. U čestitci povodom 75. rođendana gospođe od Stockhausena, prefekt Kongregacije za nauk vjere kard. Ratzinger ističe:

"Rado se sjećam prvih, skromnih početaka u Bierbronnenu. Zahvaljujući Vašima filozofijskim i pedagogijskim kompetencijama, Vašoj empatiji, Vašoj nepokolebljivoj vjeri i Vašoj upornosti, od nekadašnjega skromnog početka mogli ste razviti uvaženi fakultet, koji mnogostrukošću ponude preko kompetencije svojih docenata i preko obiteljskog zajedništva poučavatelja i studenata, zauzima jedinstveno mjesto u koncertu njemačkih fakulteta. No, najvažnija je pritom u konačnici ipak nezabludiva vjera koja nadahnjuje cjelinu; posred tolikih dvoznačnosti koje proizlaze s tolikih katedra, Vaš fakultet ide jasnim putem istine koju nam pokazuje vjera, u ljubavi, ali i neustrašivo pred svim neprijateljstvima s kojima danas mora računati jasno ispovijedanje katoličke vjere Crkve. Za sve Vam to danas želim još jedanput od svega srca zahvaliti [...]." (24. X. 2002.)

U već spomenutom intervjuu spomenula je zasluge svog učitelja Siewertha za filozofiju i teologiju zbog kritike Hegela i Heideggera. Uslijedila su zatim na koncu još dva pitanja i odgovora prof. v. Stockhausen: 

"- Kakav je bio Vaš odnos s Heideggerom i koja je glavna točka Vaše kritike njegove filozofije?

Bila sam Heideggerova učenica. Ponajprije je njegov govor da traži božanskoga Boga, naravno zavodljiv. Ali, kad se zatim vidi da tu na Božje mjesto stupa idol prirode, i da se ta priroda izjednačuje s kaosom, s borbom bogova protiv ljudi i ljudi protiv bogova... Zaista mislim da Heideggerova filozofija sadrži potpunu perverziju kršćanstva. I Heidegger je zaista onaj koji je najviše odavao počasti Lutheru, više od Hegela. Sâm Heidegger povijest filozofije dijeli na dva velika odsjeka: jedan je katolička skolastika, a drugi je od Luthera luteranska skolastika. Katolička skolastika misli logički, protestantska dijalektika misli dijalektički. No, kad ja mislim dijalektički, to onda znači da moram dobro i zlo motriti kao da su istog ranga, onda više nema morala.

- Ima li za naše društvo izlaza iz te dijalektike?

Doista vjerujem da je osnova za tu dijalektiku sâm Luther. Kriva teologija. Ako ja, kao Luther, zlo prenesem na Boga i u samom Bogu vidim najveće proturječje, da je on dobro i zlo, da on najprije mora postati đavlom prije nego što može postati Bogom; ako Lutherov pojam Boga izražava najstrašniju dijalektiku, dakle zastrašujuće proturječje, onda moram nadvladati protestantizam. I to što mi danas činimo, da se Katolička Crkva prilagođava protestantskoj, u mojim je očima propast Katoličke Crkve, najgori đavolski trik. Moramo nadvladati protestantizam- onda smo nadvladali korijen dijalektike." (Izvor: Kath.net)

Još treba spomenuti da je 2007. papa Benedikt XVI. gospođu od Stockhausena imenovao damom Reda sv. Grgura Velikog. Tko želi saznati više o njenom istraživanju Luthera i njegova utjecaja na povijest mišljenja, može to ostvariti preko stranice Akademije gdje su dostupni i radovi drugih suradnika. Posebno knjige ili zbornici: Utjelovljenje Logosa kao ključna točka povijesti misli [!], Luther i posljedice za duhovnu povijest, Lutherova teologija- jedna autobiografija, U hrvanjima oko istine, Luther i posljedice za duhovne i prirodne znanosti, Duh u proturječju- od Luthera do Hegela. Svi su ti radovi dostupni kao tiskane knjige ili u PDF obliku. 

Na koncu sam pripremio prijevod intervjua koji je profesorica dala za portal Gloria.tv. Budući da je razgovor kratak, tako su onda to više napomene ili natuknice o glavnim problemima u misli M. Luthera i o njegovu utjecaju na K. Rahnera i na ulazak protestantskih ideja u Katoličku Crkvu. Ovo što se u pripovijedanju čini kao citati, nisu to u pravom smislu, nego više prema sjećanju ili zato da bude sažetija. Kako se u razgovorima događa, profesorica se ponegdje ispravlja, odnosno nadopunjuje. Potrudio sam se- koliko je išlo- biti što vjerniji izgovorenom.

"- Što je glavni problem Martina Luthera?

On je sâm rekao, sâm je naveo. Kaže: Ti Erazmo- misli na Erazma Roterdamskog- ti si me jedini točno shvatio. Nije meni do papinstva, trgovine oprostima i čistilišta, nego jedino i prvenstveno do porobljene volje [vidi De servo arbitrio]. Jedino i prvenstveno je Lutheru stalo do dokaza da je izjava da postoji slobodna volja laž. Slobodne volje za njega nema. Obrazložio je ovako: kad bi Bog dopustio slobodnu volju ljudima, tada bi - doslovno prema Lutheru- Bog bio idol koji ne odlučuje sâm o svemu. I kaže: Bog je pustio da Adam padne. Nije jadan čovjek kriv, nego nepravedni Bog. Ako čovjek nema slobode, onda je Bog taj koji sâm odlučuje. Naglašava  samodjelovanje Božje [Alleinwirksamkeit Gottes, odnosno Božju jedinstvenu moć da djeluje, da sâm, jedini, djeluje]. Kaže također: Bog je Judu odredio za izdajicu. Nije kriv jadan čovjek, nego nepravedni Bog.

- Što slijedi iz Lutherova nauka za nauk o opravdanju?

Bog sâm opravdava bez odobravanja [Zustimmung] čovjeka. Vjera sama opravdava- kaže Luther- ali vjera nije nešto na što ja sâm u svojoj slobodi mogu pristati ili što ja prepoznajem kao istinu. Čovjek ne može niti reći istinu, niti ima slobodne volje, nego je- kako se Luther izražava- perseitet zla [die Perseität des Bösen, odnosno die Perseität des Bösen ist das Wesen des Menschen- perseitet zla je bît čovjeka]. Na mjesto triju preslikâ [Abbild] Božjih u čovječjem razumu: sâm razum, volja, sposobnost ljubiti; na mjesto tih triju pečata božanskog podrijetla našega duha, Luther stavlja tri obilježja- čovjek sa svojim razumom ne može spoznati ništa istinito, uopće nema slobodne volje i ne može ljubiti, nego samo može egoistično djelovati. Ako vjera sama opravdava, onda se ja ne mogu sâm za tu vjeru izjasniti ili izabrati tu vjeru, nego Bog me grabi [ergreift mich] ili odbacuje. Bog me obuhvaća [erfasst mich] u činu vjere koji On sâm provodi- Bog- ili pak pripadam onima već zauvijek prokletima od Boga- i onda Luther kaže prokletima bez razloga [Grundlossverdammte]- jer čovjek ne može ništa istinito spoznati, ništa odlučiti niti ljubiti. Tko je proklet, proklet je bez razloga- provodi Luther posljedicu. Bog je samovoljan Bog koji bez razloga jednoga bira, a drugog odbacuje. 

- Kako je luteranska zabluda mogla prodrijeti u Katoličku Crkvu?

Ta 'vjera', ta luteranska vjera koja se u usporedbi prema katoličkoj vjeri zaista ponaša kontradiktorno, u Katoličku je Crkvu prvenstveno ušla preko filozofije, uglavnom preko Hegela. Hegel je o sebi rekao: Ja sam luteran, jesam i hoću to ostati, ali kad teolozi dođu do očaja da u samom Bogu vide zlo, onda još preostaje samo bijeg u filozofiju. I Hegel nam filozofijski želi pokazati što to znači da je Bog zao. I ta filozofija je prvenstveno u novije vrijeme prodrla u Katoličku Crkvu, posve eksplicitno preko Karla Rahnera koji svoj 'Grundkurs des Glaubens' [hrv. prijevod: Temelji kršćanske vjere]- kako sâm kaže- želi s Hegelom dovesti do 'pojma'*, time je cijela Katolička Crkva protestantizirana. Jer kad se temeljne izjave [Grundaussagen] dogmatike trebaju interpretirati Hegelom, onda je to povratak [Rückgriff] na Martina Luthera. I to je K. Lehmann potpuno proveo kao Rahnerov učenik i Rahnerov asistent; potpuno potpomogao Rahnerov povratak na Hegela i Luthera i čini to do danas.

- Kako se protestantizam može opet odstraniti iz Katoličke Crkve?

Da. Mora se nadići K. Rahnera, rahnerovsku teologiju. Kardinal Ratzinger je rekao ranije: Kriza teologije- katoličke teologije- kriza je filozofije. Kriva filozofija je u temelju. Mora se zatim nadvladati tu lažnu filozofiju prije nego što se može prevladati Rahnera i mora se prevladati evolucijsku teoriju, jer Nietzsche s pravom kaže: Bez Hegela nema Darwina. Cijela evolucijska teorija darvinizma bez Hegela ne bi bila zamisliva. Dakle, da se mogne nadvladati Rahnera, treba potpuno prevladati Luthera kako bi se uklonio njegov utjecaj na Katoličku Crkvu kao i Hegela i evolucijsku teoriju u svim njenim 'fasetama' uključujući T. de Chardina."

*[Ta rečenica glasi kod Rahnera: "Druga je namjera dati Uvod u pojam 'kršćanstva'. Za to pretpostavljamo najprije opstojnost toga našeg vlastitoga osobnog kršćanstva u njegovom normalnomu crkvenom obliku i pokušavamo- kao treće- dovesti do 'pojma'. Ova riječ 'pojam' dodana je da bude jasno, da se ovdje- da kažemo s Hegelom- radi o jednom 'naporu pojma'." (izvor)]

Izvor: Gloria.tv
Slike: (screenshot) K-TV/ Gloria.tv