Nakon više predstavljenih svetih trinitaraca (
1,
2,
3), na red je došao i njihov utemeljitelj, sv. Ivan Matski, i to na 800. obljetnicu njegove smrti. Kao i kratki životopis o sv. Ivanu Krstitelju od Začeća i ovaj je djelo o. P. Aliage Asensija. Naravno, postoji još mnogo manje poznatih zanimljivosti koje tu nisu spomenute, kao npr. događaj kad je sv. Ivan Matski 1209. vidio sv. Franju Asiškog kako prosi dok je čekao u Rimu potvrdu svog reda i pravila. Osnivač trinitaraca ga je pozvao u kuću svog reda u Rimu i tako je nastalo prijateljstvo ove dvojice Božjih ugodnika, a u dostupnim životopisima sv. Ivana Matskog spominje se i njegova misija s ove strane Jadrana. Nakon biografije tu su i jedine litanije koja sam pronašao na njegovu čast.
Slika prve mise sv. Ivana Matskog, čest je motiv na mnogim internetskim stranicama i blogovima o klasičnom rimskom obredu, pa je i to dobar razlog da malo više upoznamo ovog svetca koji je veliku milost primio upravo na svetoj misi i osnovao red čije su
glavne zadaće, kako je govorio
o. M. Ferrer,
pjevati Božanski oficij na kanonske časove; prositi i veličati klanjanja dostojno Trojstvo poput anđelâ na zemlji; te prikupljati milostinju i nositi je u berberske krajeve za otkup zasužnjenih kršćana (
4).
I.)
"Izvori utemeljitelja Reda Presvetog Trojstva zovu 'Ivan iz Provanse', naznačujući tako da je njegova rodna regija smještena između Alpa i Mediterana. U sedamnaestom je stoljeću njegovo rodno mjesto locirano u malom selu Faucon de Barcelonnette. Njegovo prezime 'de Mata' ili 'Matha', prvi se put nalazi 1203. u transkriptu dokumenta grofa od Bauxa naslovljenom 'Ivanu de Mathi, ministru Reda Presvetog Trojstva'.
Ivan je rođen oko 1150. u bogatoj obitelji, a kasnije se posvetio studiranju što je u to vrijeme bilo rezervirano za elitu i gornji društveni sloj. Čini se da je bio po naravi pobožan 'od djetinjstva i planirao ući u neki red'.
Na studij je pošao u Pariz gdje se našao u središtu najprestižnije ustanove na Zapadu- Pariške katedralne škole. Tu je studirao 'septem artes liberales', a zatim teologiju, pri čemu su glavna djela bila Biblija i Četiri knjige sentencija Petra Lombardskoga. Među njegovim učiteljima bio je glasoviti Prepositino (ili Prevostino), veliki teolog i uvaženi filozof koji je vrlo cijenio Ivana koji je bio je u bliskom kontaktu i s drugom velikom pariškom teologijskom školom, opatijom Sv. Viktora. Iz njegova studentskog razdoblja ostala je sačuvana bilješka kako je 'budući da je bio predan i marljiv u službi Božjoj, više puta trpio zajedljivost svojih vršnjaka'. Ta nam je informacija važna za rekonstrukciju njegova duhovnog puta jer nam predstavlja mladića koji je trpio zbog svoga kršćanskog života, mladića predana molitvi i dobrim djelima.
Ivan Matski je živio kao student u Parizu skoro osam godina. Kad je završio studije, po ovlasti biskupa M. de Sullyja dodijeljen mu je naslov 'meštra teologije', tj. postao je profesor teologije na Katedralnoj školi u Parizu. Poučavao je od 1185. do 1192. Izvori ga jednoglasno nazivaju 'meštrom teologije'. Uživao je glas Božjeg čovjeka, odanog i marljivog u svojoj službi.
Jedan od najstarijih izvora o početcima Reda, naslovljen 'Hoc fuit initium', koji se datira u sredinu XIII. st., spominje nam da je meštar Ivan želeći služiti Bogu odlučio postati svećenikom 'da ima dobroga razloga' moliti Božanski oficij i posvetiti se molitvi. Molio je Gospodina da mu pokaže u koji red treba ući. Za vrijeme prve mise, Ivan je od Boga primio mističnu milost u kojoj je prepoznao božansku uputu o svojoj misiji; trinitarci u tom događaju prepoznaju 'nadahnuće' za utemeljenje svog reda. Neka nam auktor spisa 'Hoc fuit initium' prepriča što se dogodilo:
'Kad je nadošlo vrijeme da služi svoju prvu misu, molio je gospodina biskupa pariškog, opata Sv. Viktora iz Pariza i svoga mentora Prevostina da nazoče... Na naznačeni dan je služio misu na kojoj su bili svi pariški uglednici. Kad je stigao do kanona, molio je Gospodina, ako je Njegova volja, da mu očituje u koji red treba ući za svoje spasenje. Uzdigavši pogled prema nebu, vidio je Božje veličanstvo, Boga kako u svojim rukama drži dva čovjeka s lancima oko gležnjeva; jedan je bio crn i deformiran, a drugi mršav i blijed.
Kako je duže vremena zastao tijekom posvete, oni oko njega... čudili su se što se zbiva. Isti biskup, opat i meštar Prevostin, podigavši pogled uvis vidješe isto i daše slavu Gospodinu, zatim ga probudiše i on, vrativši se sebi, nastavi s celebracijom. Kad je misa završila, pitali su ga što je vidio. Ispripovjedi što je vidio i dade slavu Gospodinu. I oni rekoše da su vidjeli isto'.*
Tako je Gospodin očitovao svoju volju tom čovjeku, pozvavši ga da se zauzme dramom zarobljenikâ. Križarski ratovi, rekonkvista Španjolske od Maura i porast gusarstva na Sredozemlju, rezultirali su zarobljavanjem mnogih kršćana i muslimana koji su bili tretirani kao ratni plijen i prodavani kao robovi. Zarobljavanje je bila jedna od velikih drama koja je pogađala srednjovjekovno društvo općenito. Sudba tih nesretnika je zabrinjavala Crkvu, zato je na pomoć vjernika u njihovu korist gledala kao na jedno od djela milosrđa vrlo zaslužno u Božjim očima.
Trgovina ljudima na Sredozemlju među kršćanskim i muslimanskim zemljama trajala je stoljećima, a bila je vrlo aktivna u vrijeme Ivana Matskog koji je živio u Parizu kad je pukla vijest o padu Jeruzalema u Saladinove ruke (1187.). U to je vrijeme odjekivao poziv na Treću križarsku vojnu u kojoj je sudjelovao kralj Filip II. August. Vjerojatno je Ivan u ožujku 1188. nazočio koncilu u Parizu o križarskoj vojni.
Nakon što je primio viđenje na svojoj prvoj misi, koje se obično datira 1193. god., Ivan je razgovarao s pariškim biskupom i s opatom Sv. Viktora. Odlučio se povući u šumu smještenu oko 70 km od grada na Seini zvanoj Cerfroid, tada u Biskupiji Meaux. Tamo su živjeli pustinjaci, a među njima prema tradiciji Reda i sv. Feliks de Valois, 'suutemeljitelj' ili 'suradnik' u utemeljenju trinitaraca. S njima je Ivan podijelio svoje misli, želje i planove.
U okviru pustinjačkog života u Cerfroidu, nastala je prva zajednica Reda Presvetog Trojstva. Marguerite de Blois, buduća burgundijska grofica, darovala je 1194. novonastalom redu imanje Cerfroid 'za otkup onih... koje su zarobili neprijatelji križa Kristova'. Ubrzo su osnovane još dvije kuće u blizini Pariza; Planels i Bourg-la-Reine.
U međuvremenu je za papu izabran Lotar, iz obitelji grofova od Segnija, 8. siječnja 1198., i uzeo ime Inocent III. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Matski je stigao u Rim, zamolio i dobio audijenciju kod novog pape. Vjerojatno su se poznavali jer je papa studirao u Parizu. Plod toga susreta bila je bula 'Cum a nobis', 16. svibnja 1198., kojom Inocent III. uzima pod zaštitu sv. Petra prve tri trinitarske kuće.
Vrativši se u Pariz, uz pomoć biskupa pariškog i opata Sv. Viktora, Ivan je pripremio projekt 'pravila života' za redovnike reda u nastanku. U prosincu iste 1198. godine vratio se u Rim gdje ga je papa primio otvorenih ruku. Nakon razmatranja predloženog nacrta, napisan je konačni tekst pravila. Bulom 'Operante divine dispositionis', 17. prosinca 1198., papa Inocent III. potvrdio je to pravilo riječima: 'Budući da smo ustanovili... da tražiš više interes Kristov, nego svoj; Mi, želeći da ti bude od pomoći apostolska zaštita, auktoritetom ovoga pisma dopuštamo tebi i tvojim nasljednicima ovo pravilo prema kojem trebate živjeti... i određujemo da ostane zauvijek nedirnuto.'
Pravilo treba promatrati kao glavni izvor za poznavanje duha Ivana Matskog te karizme i misije trinitaraca u Crkvi. Ukratko, njegov se sadržaj može sažeti u deset točaka:
1.) Ime je Red Presvetog Trojstva. Redovnici se zovu 'braća kuće Svetog Trojstva', sve crkve Reda nose ime 'od Svetog Trojstva', samostani su 'kuće Svetog Trojstva', a glavna svetkovina je Presveto Trojstvo. U Pravilu se često susreću referencije na broj tri, što se očito odnosi na otajstvo Trojstva.
2.) Naše pravilo je jedno od prvih koje izričito spominje tri zavjeta koja tvore temelj redovničkog života: čistoću, siromaštvo i poslušnost. Čistoća je unesena zbog izravnog dodira s laicima, za razliku od monaha. Siromaštvo je definirano kao 'bez vlastitih stvari' ('sine proprio'), naglašavajući apsolutno individualno odricanje redovnika od posjedovanja materijalnih dobara. Utemeljitelj je želio stogost i minuciozno ju je uvrstio u život zajednice u sve moguće okolnosti života jedne redovničke zajednice, počevši s jelom, odjećom, građevinama, putovanjima, kupovinom i prodajom, ručnim radom. Redovničko siromaštvo manifestira se prvenstveno u zajedničkom opsluživanju obveze rada. Poslušnost se duguje ministru kuće čije ćemo kompetencije analizirati kasnije.
3.) Djela koja karakteriziraju Red su otkupljivanje zasužnjenih kršćana 'zbog njihove vjere u Krista', djelo milosrđa za koje trinitarci trebaju posvetiti sebe i svoja dobra. Pravilo navodi dva načina otkupljivanja. Jedno je 'platiti razumnu cijenu za njihov otkup', a drugo otkupiti zarobljene pogane 'da se kasnije preko razumne razmjene u dobroj vjeri, otkupi kršćanin u zamjenu za pogana, u skladu sa zaslugama i staležom osoba'. S druge strane, naglašava se važnost djela milosrđa u korist 'gostiju', 'siromaha', 'putnika prolaznika' (hodočasnika) i 'bolesnika'. Utemeljitelj je htio da trinitarske kuće imaju 'hospicij' u kojem treba izaći ususret duhovnim i tjelesnim potrebama ljudi, i da jedan redovnik ('diskretan' i 'ljubazan') bude za njih zadužen.
4.) Siromaštvo Reda se shvaća kao podjela dobara kuće Svetog Trojstva i ploda rada redovnika s robovima i siromasima. Taj ideal se konkretno prenosi u ekonomski sustav zvan tradicionalno 'tertia pars'. Ivan je naredio podjelu svih dobara na tri dijela: jedan dio za uzdržavanje zajednice, jedan za djela milosrađa, a treći dio je za otkup robova.
5.) Glede molitve, najveći je naglasak na tišini. Braća trebaju slijediti liturgijske običaje regularnih kanonika Sv. Viktora u Parizu. Svake večeri u hospiciju, u nazočnosti siromaha treba održati molitvu za mir Crkve i kršćanstva, 'za dobročinitelje i za one za koje Crkva običava moliti'.
6.) Kuća Svetog Trojstva ('domus Sanctae Trinitatis') sastoji se od crkve 'jednostavne konstrukcije', spavaonice, blagovaonice, bolnice i gostinjca.
7.) Karakterističan znak je crveno-plavi križ koji braća nose na svojim 'plaštevima'. Te su boje kristološke, podsjećaju na Kristovo pravo božanstvo (crvena) i pravo čovještvo (plava).
8.) Glavar 'kuće Sv. Trojstva' zove se 'minister' tj. 'poslužitelj', kako je zapovjedio Isus: 'Najveći među vama neka vam bude poslužitelj' (Mt 23, 11). Bira se 'zajedničkim promišljanjem braće' (klerika i laika) i mora biti besprijekoran glede svoga morala i doktrine, nužno je da bude svećenik. Pravilo pažljivo navodi njegove kompetencije i ovlasti. Tako se 'ministar treba marno pobrinuti da prijanja uz sve zapovjedi Pravila kao što moraju ostala braća'.
9.) Sveti Ivan Matski kapitalnu važnost daje celebraciji kapitula kuće Svetog Trojstva, u kojem trebaju sudjelovati svi članovi zajednice. Kapitul donosi odluke nužne za funkcioniranje kuće, a treba se održavati svake nedjelje. Njegove ovlasti sežu od ekonomske administracije (podjela 'tertiae partis'), duhovnih ekshortacija (vrsta govora o vjeri i moralu) do bratskog ispravka. Niz propisa- baziranih na zdravom razumu i koje uzimaju u obzir mogućnosti i ograničenja članova zajednice- idu za mirom i pravednošću u osobnim odnosima među redovnicima koji čine trinitarsku zajednicu.
10.) Temeljni odnos među članovima zajednice je bratstvo. Riječ brat ('frater') pojavljuje se trideset i jedan put u Pravilu i odnosi se na Isusove riječi: 'Svi ste braća' (Mt 23, 8). 'Idealna' trinitarska zajednica sastoji se od sedam redovnika (3 klerika, 3 brata laika i ministar koji treba biti klerik). U to je vrijeme bila novina da se stvaraju tako male zajednice nasuprot velikim opatijama i samostanima kanonika. Bratsko milosrđe je zakon koji ravna zajedničkim životom. 'Takvo treba biti milosrđe među braćom klericima i braćom laicima da jedu istu hranu, koriste istu odjeću, spavaonicu, blagovaonicu i isti stol'.
Sveti Ivan Matski proveo je cijelu tu zimu u Rimu. Papa Inocent III. ophodio se prema njemu s najvećom ljubaznošću. Papinskom bulom 'Sacrosancta Ecclesia Romana' od 4. siječnja 1199., bila je obnovljena papinska zaštita nad kućama Reda. Konzistorijalnom bulom 'Operante Patre luminum', 3. veljače 1199. koju su potpisali papa i šesnaestorica kardinala, potvrđeni su Red i njegovo pravilo, i dane različite povlastice, ovlasti i izuzeća.
Papa Inocent III. napisao je 8. ožujka 1199. pismo Miramolinu, marokanskom kralju, i dao ga Ivanu i njegovoj braći kao pismo kojim predstavlja novi red. 'Neki ljudi, među kojima nositelji ovoga pisma, nadahnuti od Boga, ustanoviše nedavno Pravilo i Red po čijim statutima za otkup robova troše trećinu svojih dobara... Budući da djelo koje smo izložili odgovara koliko kršćanima toliko poganima, odlučili smo te obavijestiti ovim apostolskim pismom'.
Lako je zamisliti da je Ivan Matski odmah poduzeo putovanje na marokanski dvor i kako je tom prilikom ostvario jedan otkup zarobljenika. Tako se tradicionalno misli. Trinitarci su tamo bili dobro primljeni. U ambijentu gdje je ljudska osoba bila svedena na robovanje i bila smatrana običnom robom, Ivan Matski i njegova subraća, posvećena Presvetom Trojstvu, u potpunosti su svoje osobe i svoja dobra stavila u službu otkupa tih robova izloženih opasnosti otpada od vjere. Tako su istodobno koristili i kršćanima i muslimanima jer su slobodu zadobivali robovi jedne i druge strane.
Najvažnija točka zapadnoga Sredozemlja bio je Marseille. Ivan Matski otišao je onamo tijekom 1200. kako bi ustanovio kuću Reda. S biskupom Rainierom i katedralnim kaptolom je brzo postigao dogovor i stekao kuću blizu Galskih vrata. Zamolio je biskupa da sagradi crkvu i groblje. Dopuštenje je dobio 1203. U tom dokumentu dolazi do izražaja jedna od dominantnih odlika utemeljiteljeve osobnosti; čovjeka koji traži mir s mjesnom crkvom tako što se odriče svega što vodi sporovima i tužbama. Iste godine grofovi Bauxa (gospodari Marseillea) uzeli su tu kuću pod svoju zaštitu i dali joj razne povlastice i naklonosti. Ta trinitarska zajednica preuzela je i brigu za bolnicu Sv. Martina u starom dijelu grada.
Druga važna luka na Mediteranu, osobito aktivna u trgovini robovima, bio je Arles, na ušću rijeke Rhône. Ivan Matski se predstavio biskupu Mihaelu kako bi zatražio dopuštenje za fundaciju. Braća su stigla 1201., a u studenom 1202. biskup je povoljno odgovorio na njihov zahtjev, hvaleći rad utemeljitelja. Kuća je bila smještena izvan grada, blizu Vrata sv. Stjepana. Sastojala se od crkve, groblja i bolnice dobro koristeći ruralnom mjesnom pučanstvu. Vrlo blizu Arlesa osnovana je druga kuća u selu St. Gilles; važnom odmorištu na hodočasničkom putu u Santiago de Compostelu. Datum njenog osnutka seže u 1203. Braća su tu bila zadužena za bolnicu Sv. Jakova.
Utemeljitelj je stigao u Léridu 1201., malo nakon što je ponovo osvojena od muslimana. Gotovo istovremeno je osnovao kuću u Avingañi (blizu sela Serós), donacijom plemića Pedra de Bellvísa, i u Léridi, u bolnici P. Molinera. Avingaña je bila poljoprivredno mjesto, pokraj rijeka Segre i Cinca, na prometnoj ruti hodočasnika u Santiago de Compostelu.
Nastala je kontroverzija s biskupom Léride (Gombaldom de Camporrellsom, +1205.) glede desetine koju je Pedro de Bellvís darovao trinitarcima na štetu biskupa. Ivan Matski koji je u Pravilu utvrdio da braća 'ne prihvaćaju desetine iz ruke laika bez dopuštenja biskupa', još je jednom pokazao svoju miroljubivost. Napisao je u dokumentu da 'napušta i odriče se zauvijek desetine crkve u Léridi, priznajući i ispovijedajući da s pravom pripada rečenoj crkvi'. Gombaldo, dirnut tom gestom dobre volje, odrekao se sa svoje strane tih dobara 'na korist robova i siromaha u bolnici'.
Ivan se ponovo susreo s Inocentom III. u Ferentinu 1203. god. Papinskom bulom od 10. srpnja 1203. papa je potvrdio apostolsku zaštitu nad Redom i svakom trinitarskom kućom do tada osnovanom.
Jasni su razlozi zbog kojih je Ivan Matski bio zainteresiran za osnutak trinitarskih zajednica na Iberskom poluotoku, gdje su se susretale granice kršćanstva i islama s trajnom dramom ropstva koja je zahtijevala akciju Reda. Nakon prvih katalonskih fundacija, vidimo ga u Kastilji 1206., odlazi u Toledo gdje mu biskup Martin povjerava upravu bolnice Sv. Marije u Francuskoj četvrti.
U Toledu su se trinitarci mogli posvetiti otkupu robova, pravoj društvenoj potrebi tih godina na jugu Kastiljskog kraljevstva zbog trajnih maurskih prepada. Samostan trinitaraca u Toledu (koji je 1209. već imao svoju crkvu s naslovom Presv. Trojstva) bio je prva muška redovnička kuća unutar zidova carskog grada. Zajednica je uživala naklonost toledskog društva i razne važne donacije koje su učvrstile opstojnost trinitarske zajednice.
Ivan Matski je 1207. otišao u Atienzu gdje je plemenita gospođa Katarina dala velikodušnu donaciju posjeda u Burgosu i Lari. Čin donacije potpisan je u nazočnosti kralja Alfonza VIII. Kastiljskog, koji je donaciju potvrdio 14. ožujka 1207., potpisujući akt u nazočnosti šestorice biskupa, uključujući trojicu velikih dobročinitelja Ivana Matskog (toledskog nadbiskupa Martina, biskupa segovije Gonzala i burgoskog nadbiskupa Garciu) i sv. Julijana, drugog biskupa Cuence.
Moglo bi biti da je u tim okolnostima sv. Ivan Matski odlučio osnovati kuću u Segoviji, bilo na vlastitu inicijativu bilo na poziv biskupa don Gonzala koji mu je bio osobito naklonjen. Kuća je bila smještena izvan grada, blizu kapele Gospe od Fuencisle.** Imala je svoju bolnicu. U pastirskom pismu 'Inter charitatis cetera' (2. veljače 1208.), naslovljenom svim prelatima i vjernicima svoje dijeceze, biskup je preporučio Red Presvetog Trojstva i njihova djela milosrđa i otkupa. To je jedna od najljepših pohvala ikad napisana o trinitarcima i njihovu apostolatu i sigurno je ispunila radošću utemeljiteljevo srce.
U tom pismu Gonzalo trinitarcima dodjeljuje privilegije i traži od svih da budu velikodušni u kolektama koje su organizirali za otkup robova i za siromahe. Preko tog pisma doznajemo da je postojala bratovština Reda u kojoj su s fratrima surađivali laici skupljajući milostinju za otkupljivanje, odjevali odjeću s crveno-plavim križem i djelovali kao dobročinitelji svojim prilozima, posjećivali trinitarsku bolnicu i crkvu te zadobivali oproste i duhovna dobra. Biskup potiče sve da se učlane u trinitarsku bratovštinu u tom pismu od povijesne važnosti za vrijeme kad se govori o povezivanju laika u bratstvo Reda.
Kralj Alfonz VIII. Kastiljski darovao je sv. Ivanu Matskom mjesto za osnutak samostana u Burgosu, glavi Kastiljskog kraljevstva. Novom donacijom biskup García Martínez dao je Ivanu dopuštenje za gradnju crkve i groblja za redovnike i bolnice za uboge. Fundacija u Burgosu konsolidirana je 1209. i dobro poslužila stanovnicima kao i mnogim hodočasnicima u Santiago de Compostelu.
Ivan se na Apeninski poluotok vratio 1209. kako bi se susreo s papom Inocentom III. Prolazeći Aragonom osnivao je brojne bratovštine i primio donacije kralja Jakova I. Vjerojatno je bio nazočan ustanovljenju kuće u Daroci s bolnicom i crkvom (po svoj prilici prije 1209.). Papa je u to vrijeme bio u Viterbu, a Ivan ga je obavijestio o napretku Reda čiji je rast bio zamjetan u Francuskoj i u Španjolskoj. Inocent III. i četrnaest kardinala potpisali su 21. lipnja 1209. konzistorijalnu bulu u kojoj se iznova potvrđuje Red, navode sve njegove kuće i daju novi privilegiji i milosti. Među novim fundacijama nalazi se lijepo iznenađenje: 'Crkva sv. Tome 'in Formis' u gradu Rimu sa svim što joj pripada'.
Tri tjedna kasnije u buli 'Inter cetera beneficia', 12. srpnja 1209., primjećujući da je Gospodin dopustio proširenje novonastalog reda 'od jednog mora do drugoga' i želeći ga promovirati, Papa daruje 'Ivanu, ministru, i braći... Reda Presvetog Trojstva' crkvu Sv. Tome 'in Formis' u Rimu sa svim dobrima, vrlo brojnima (bile su 73 nekretnine uključujući kripte blizu Koloseja) koja se navode u buli. Radilo se o staroj benediktinskoj opatiji na brežuljku Celiju, važnoj zbog svoga strateškog položaja i blizine bazilici Sv. Ivana Lateranskog i apostolskoj palači, uobičajenoj papinoj rezidenciji.
Nemamo informacija da bi Ivan nakon tog datuma napustio Rim. U to je vrijeme bio u svojima šezdesetim godinama, u epohi kad je životni vijek bio puno kraći, nego što je danas. Utemeljio je Red s njegovim različitim institucijama, pokrenuo osnutak mnogih kuća i u deset godina proputovao Francusku, Španjolsku, Italiju i Maroko. Zadnjih godina svog života pojavljuje se u dokumentima kao 'ministar Sv. Tome 'in Formis''.
Jako nastojeći oko nove kuće, Ivan je posljednjih godina imao dosta posla izlazeći ususret mnogim potrebama rimske trinitarske zajednice i različitim pitanjima života Reda čiji je bio utemeljitelj i glavni ministar. Može biti da je već u početcima trinitarske zajednice odredio neki prostor djelu hospitalnosti u Sv. Tomi 'in Formis', iako se prvi spomen te bolnice nalazi u jednoj buli Honorija III. iz 1217.
Sâm utemeljitelj je bio taj koji je pokrenuo jedno monumentalno djelo u Sv. Tomi 'in Formis' od izuzetne važnosti za trinitarce, koje je ostalo čudesno sačuvano u cijelosti do naših dana. Riječ je o predivnom mozaiku na fasadi glavnog ulaza u kuću Sv. Tome 'in Formis' koje predstavlja pečat Reda. Scena prikazuje viđenje sv. Ivana Matskog na njegovoj prvoj misi, odnosno viđenje Inocenta III., ili oba viđenja, već prema različitim tradicijama.
Mozaik je postavljen nad glavni ulaz kuće, a na luku se čita natpis: 'Meštar Jakov sa sinom svojim Kuzmom učini ovo djelo' ('Magister Jacobus cum filio suo Cosmato fecit hco [sic] opus'). Radi se o majstorima u mramoru koji pripadaju slavnoj kući Cosmati (otuda ime 'arte cosmatesco') koji su 1210. izradili taj mozaik. Kružnog je oblika, a uokolo stoji: '+Pečat Reda Presvetog Trojstva i robova' ('+Signum Ordinis Sanctae Trinitatis et Captivorum). U središtu je Kristov lik na tronu, na zlatnoj pozadini, kao Pantokrator, za zglobove ruku drži dva okovana čovjeka, što jasno naznačuje da se radi o robovima. Jedan je bijel i drži u ruci dvobojni crveno-plavi križ, a drugi je crn.
Kako je rečeno, radi se o monumentalnoj reprezentaciji pečata Reda (jednog od temeljnih simbola svakoga srednjovjekovnog reda) koji su sv. Ivan Matski i njegovi nasljednici na čelu Reda koristili za službene dokumente. Scena u središtu ima fundamentalnu teologijsku i povijesnu vrijednost za identitet trinitarskog reda, u odnosu na djelo otkupljivanja onih koji su trpjeli ropstvo zbog svoje vjere u Krista.
O zadnjim danima života Ivana Matskog nemamo nikakvih suvremenih izvještaja. Krajem XV. st. generalni ministar Robert Gaguin u izvještaju o utemeljenju Reda iz dostupnih mu pisanih i usmenih izvora koje je prikupio piše:
'Na istom je mjestu [Sv. Toma 'in Formis'] Ivan živio kao prvi viši ministar novog reda, uzoran životom i na divan način strpljiv u bolesti, lišavao se jela, malo spavao i to na podu, koristeći kratku strunjaču i jastuk za glavu, ne više od četiri sata; ako nije imao drugih obveza, ostatak vremena je posvećivao molitvi, a ponekad tumačio i propovijedao Riječ Božju narodu i stadu Gospodnjem. Kako su u to vrijeme kršćanski kneževi bili u ratu protiv neprijatelja vjere u Palestini i okolici Jeruzalema, preporučivao je braći da se brinu za kršćanske vojnike križare, da liječe njihove rane i da otkupljuju zarobljene. U tu se svrhu Red proširio na mnoga mjesta.'
Ivan Matski pokopan je u crkvi Sv. Tome 'in Fromis', 21. prosinca 1213. Tradicija Reda datira njegovu smrt 17. prosinca 1213., vjerojatno zato što su crkveni propisi dopuštali najviše četiri dana bdijenja kod pokojnikova tijela, pa bi se njegova smrt poklapala s petnaestom obljetnicom otkad je papa Inocent III. potvrdio Red.
Tijelo mu je bilo smješteno u mramorni sarkofag s natpisom: 'Godine od Utjelovljenja Gospodinova 1197. [sic], godine prve pontifikata gospodina pape Inocenta III., prosinca 17., na inicijativu Božju bi ustanovljen Red Svetog Trojstva i robova po fra Ivanu, pod vlastitim pravilom koje je dopustila Apostolska Stolica. Bi pokopan isti fra Ivan na ovom mjestu, godine Gospodnje 1213., mjeseca prosinca, dana 21.'
Treba naglasiti kako se usprkos obilju i iznimnoj kvaliteti dokumenata o životu Ivana Matskog, spomen na njega vremenom izgubio. Stoljećima mu nije iskazivana nikakva pobožnost. Ime mu je nestalo čak i iz službenih dokumenata Reda, a spominjalo se vrlo maglovito u usmenim tradicijama o početcima Reda, od kojih su se neke značajno razlikovale. K tomu, budući da je generalni ministar prisegao na vjernost Klementu VII., avignonskom protupapi, braću je papa Bonifacije IX. prognao 1389. iz Sv. Tome 'in Formis' i prisilio da napuste Rim.
Uspomena na utemeljitelja (uvijek povezanog s Feliksom Valezijskim) počela se u Redu buditi u XVI. st., zahvaljujući nekim izvještajima o početcima trinitaraca Roberta Gaguina (+1503.) koji su se širili tiskanjem. I poznavanje prvotnog pravila koje je 1198. potvrdio Inocent III. i bule 'Operante divine dispositionis' na koju se izgubio svaki spomen, jer je bila prihvaćena izmijenjena verzija Pravila koje je 1267. potvrdio Klement IV. Trinitarci su se konačno 1570. vratili u Rim nakon više od stoljeća i pol. Privremeno su se smjestili u Sv. Tomi 'in Formis' te otkrili utemeljiteljev grob i druge vrijedne uspomene iz početaka Reda. Tako je ponovo kod trinitaraca nastalo zanimanje i čašćenje uspomene na sv. Ivana Matskog, i počeli su (krajem XVI. st.) pokazivati određeni interes za njegovo štovanje.
Iako su i 'obuveni' trinitarci također radili na kauzi sv. Ivana Matskog, bila je kanonizacija sv. Ivana Matskog i sv. Feliksa Valezijskog dokazivanjem njihova 'kulta od pamtivijeka' posebna zasluga sv. Ivana Krstitelja od Začeća, bosonogih trinitaraca i zajednice iz San Carlina (utemeljene u Rimu 1612. da bude sjedište prokuratora bosonogih trinitaraca kod Svete Stolice kojemu je taj predmet bio glavna zadaća). U tom je smislu bio odlučujući diplomatski pritisak španjolskog kralja Filipa IV. preko veleposlanika u Rimu.
Konačno, 14. kolovoza 1666. Sveta kongregacija obreda izdala je dekret kojim se priznaje kult od pamtivijeka sv. Ivana Matskog i sv. Feliksa Valezijskog. Papa Aleksandar VII. ratificirao je taj dekret 21. listopada iste godine. To je ono što se u crkvenom jeziku naziva 'ekvivalentna kanonizacija'.
Na traženje španjolskog kralja Karla II., misu i oficij na čast svetim utemeljiteljima dopustio je papa Klement IX. trinitarcima Španjolske i Savoje 1669. Sljedeće je godine o. Filip od Isusa (generalni prokurator bosonogih trinitaraca) dobivši pismo potpore od kralja Ljudevita IX., postigao uključivanje imena obaju svetaca u Rimski martirologij. Kao spomen Ivana Matskog određen je 17. prosinca. Kako taj datum koincidira s velikim vremenom došašća, papa Inocent XI. (trinitarski trećoredac), pomaknuo je datum održavanja na 8. veljače, na kojem je ostao sve do reforme općeg kalendara nakon II. vatikanskog koncila.
Međutim, tek je 1694. papa Inocent XII. njegov blagdan proširio na cijelu Crkvu. Danas se u Rimskom martirologiju objavljenom za Ivana Pavla II. pojavljuje 17. prosinca uz sljedeće riječi: 'Na Celijskom brežuljku u Rimu, sv. Ivan Matski, svećenik, francuskog podrijetla, koji je utemeljio Red Presvetoga Trojstva za otkup robova'.
Utemeljiteljevo tijelo (od 1389. u posjedu kaptola bazilike Sv. Petra) bilo je praktično napušteno. Sveti Ivan Krstitelj od Začeća za vrijeme boravka u Rimu (1598.-1599.) piše da je tamo: 'dio kuće koja je bila prva našega reda u Rimu s bolnicom koja ima rentu od 30000 dukata godišnje. Ta kuća i imanje imaju domaćina koji uzgaja kokoši'. Oko 1655., kad se proces dokazivanja štovanja od pamtivijeka bližio kraju, trinitarci su izrazili želju da povrate tijelo sv. Ivana Matskog i da ga časte.
Dvojica španjolskih obuvenih trinitaraca, Gonzalo Medina iz madridskog samostana i Josip Vidal iz samostana Duha Svetoga u Palmi de Mallorci, preuzeli su na sebe zadatak da uzmu svečevo tijelo. Iskoristili su sedisvakanciju nakon smrti Inocenta X. i u noći s 18. na 19. ožujka 1655. ušli u crkvu Sv. Tome 'in Formis', otvorili sarkofag i odnijeli tijelo sv. Ivana Matskog. Otac Petar Arias Portocarrero i spomenuta dvojica subraće vratili su se u Španjolsku noseći sa sobom utemeljiteljeve relikvije. Budući da su kanonici Sv. Petra prijavili krađu, nuncij u Španjolskoj je zaplijenio tijelo i smjestio ga u kapelu nuncijature.
Nuncij je 1686. povjerio tijelo bosonogim trinitarcima. Kongregacija obredâ 1721. priznala je autentičnost relikvija. Sljedeće je godine o. Mihael od Sv. Josipa dobio dekret od kanonikâ Sv. Petra da se vlasništvo povjerava bosonogim trinitarcima. Oni su značajan dio (glavu i noge) čuvali u svojoj kući u Madridu (sada kapucinski samostan Isusa 'de Medinaceli'), a ostatak stavili u izrezbarenu srebrnu urnu i izložili na štovanje vjernicima. Ostatak je povjeren obuvenima u samostanu u Ulici Atocha u Madridu. Ostale su relikvije poslane kaptolu Sv. Petra u Vatikan, crkvi Sv. Tome 'in Formis', obuvenim trinitarcima u Toulusi i Portugalskoj provinciji.
Opća je eksklaustracija 1835. prisilila trinitarce (obuvene i bosonoge) da relikvijare s ostatcima sv. Ivana Matskog predaju klauzurnim bosonogim trinitarkama iz samostana Sv. Ildefonza (u Ulici L. de Vege u Madridu). U vrijeme II. republike, točnije u svibnju 1931., relikvije su iz staha od svetogrđa bile skrivene u domu obitelji Navarro Reverter. Na početku Španjolskoga građanskog rata (1936.) bile su ukradene, a 1939. trinitarske koludrice našle su ostavljenu urnu s relivijama u podrumima katedrale Sv. Izidora. Uzele su ih i odnijele u svoj samostan.
Tijelo sv. Ivana Matskog bilo je 8. listopada 1966. svečano preneseno u novo sjemenište Provincije Bezgrješnog Začeća u Salamanci. Privremeno je bilo smješteno u kapeli zajednice i tek se na kraju XX. st. moglo svečano smjestiti u novu crkvu koju su u modernom stilu dizajnirala dvojica navarrskih arhitekata, P. Ustarroz i M. Íñiguez. Crkva Sv. Ivana Matskog svečano je posvećena 7. svibnja 2000.
Što se tiče prvotnog sarkofaga, trinitarci su ga uspjeli dobiti zahvaljujući osobnom prijateljstvu pape Benedikta XIV. s o. Mihaelom od Sv. Josipa, koji je živio u samostanu San Carlino u Rimu, bulom 'Minime dubitamus' od 3. veljače 1749. Otac Mihael, nakon što je ostavio dva dijela iz unutrašnjosti sarkofaga za San Carlino, prevezao ga je u kuću bosonogih u Madridu. Usprkos generalnoj eksklaustraciji redovnikâ, ostao je očuvan u kući, a ponovo će ga pronaći među ruinama povjesničar F. Fita krajem XIX. st. koji ga je nakon proučavanja poslao u Nacionalni arheološki muzej u Madridu gdje se i danas nalazi.
Sveti Ivan Matski stoljećima je uživao priznanje i divljenje zbog svog djela za otkupljivanje robova, koje ga je učinilo dostojnim imena dobročinitelja čovječanstva. Znakovito je da je u XIX. st. jedna njegova skulptura (kipara Ernesta-Eugena Hiollea) bila smještena u Parizu u Panteonu slavnih ljudi, sa sv. Vinkom Paulskim kao jedinim svećenicima među ostalim ličnostima. Taj se kip danas nalazi u katedrali u Arrrasu.
Od Ivana Matskog nam dolaze mnoge poruke koje nam omogućuju da shvatimo izvanrednu evađeosku vrijednost njegova života i djela. Utemeljitelj je bio čovjek duboke ljudskosti, poznavatelj čovjekovih visina, ali i ograničenja, poznavatelj svoga vremena i njegove drame koja je od njega zahtijevala čvrstu vjeru u Boga i njegovu predanost u korist siromaha. Ivan Matski jest i ostat će trajan uzor kršćanina koji dirnut ljubavlju Presvetog Trojstva ne želi ništa drugo, nego Kristov interes staviti na prvo mjesto, posvećujući se liturgiji, ljubeći šutnju, cijeneći i proučavajući Riječ Božju, opslužujući poniznost, izuzetno pazeći na bližnje u bratskom životu trinitarske redovničke zajednice, u trajnom duhu služenja, čestom dijalogu, tražeći sve što unaprijeđuje praksu evanđeoskih savjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti, u velikodušnoj i solidarnoj otvorenosti dobara i prostora za robove i siromašne. Putovao je gorama i dolima i provodio vrijeme u gradovima i selima gdje je osnivao kuće Svetoga Trojstva koje istodobno trebaju biti spomen i navještaj one kuće koju je Bog pripravio svojim sinovima i kćerima u Kraljevstvu nebeskom.
Ivan Matski je glas koji viče i svraća pozornost na one koji trpe zbog vjere u Krista, onima koji trpe progone od ljudi, koji su marginalizirani i izgnani iz društva. Ivan je bio potpuno konzumiran ljubavlju Boga Oca za svoju djecu koja pate i koja su najpotrebitija. Bio je sjedinjen s Kristom Otkupiteljem koji je došao da ih oslobodi od moći grijeha i smrti, bio je suradnik Duha Svetoga koji otvara nove puteve tako da ljudi mogu živjeti u dostojanstvu i u slobodi kao djeca Božja.
Ivan Matski je vjeran pratitelj prijatelja Božjih, onih koji kroz život prolaze 'šuteći i radeći', čovjek molitve vođen ljubavlju Kristovom koji je teologijsku refleksiju kombinirao s osjećajem za akciju, sposoban konkretizirati ono što je primio u Euharistiji, čuo u božanskom čitanju, shvatio u Duhu Svetom, što je vidio i što mu je pokazano od Boga za dolazak prave slobode svim ljudima."
Bilješke:
* Različiti srednjovjekovni tekstovi prenose da je i Inocent III. primio istu viziju. Određena tradicija naglašava važnost papina viđenja (u nazočnosti dvaju trinitarskih svetaca, Ivana i Feliksa) u korist starog mota Reda: Ovaj je red potvrdio sam višnji Bog, a nisu ga napravili svetci. Tradicija Reda se slaže da je originalna inspiracija bila tijekom drugog blagdana sv. Janje, 28. siječnja. Postoje i dva tumačenja; prema jednom, 28. siječnja je bila papina vizija, a 25. studenog (blagdan sv. Katarine Aleksandrijske) vizija sv. Ivana Matskog. Danas se daje prednost verziji prema kojoj je sv. Ivan Matski imao viđenje 28. siječnja.
** Samostan koji je osnovao sv. Ivan Matski trinitarci su napustili u XVI. st. i preselili se unutar grada. Zatim je bio u rukama bosonogih karmelićana. Iznad svega, poznat je po tomu što njegova crkva čuva grob sv. Ivana od Križa, crkvenog naučitelja."
II.)
LITANIJE NA ČAST SV. IVANU MATSKOM
Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Sveti Ivane Matski,
Sveti Ivane, plode molitava i suza,
Sveti Ivane, koji si od djetinjstva nasljedovao pokoru sv. Ivana Krstitelja,
Sveti Ivane, koji si po nebeskom nadahnuću osnovao Red Presvetoga Trojstva,
Sveti Ivane, otkupljivaču robova,
Sveti Ivane, kojemu se anđeo ukazao odjeven u škapular Reda,
Sveti Ivane, koji si se povukao u osamu zbog molitve,
Sveti Ivane, vrlo tankoćutni razmatraoče,
Sveti Ivane, prevjerni izvršitelju nebeskih naredaba,
Sveti Ivane, koji si za slavu Božju poduzeo velika putovanja,
Sveti Ivane, koji si spasio velik broj duša,
Sveti Ivane, kojega su često napadali barbari,
Sveti Ivane, koji si bio vrlo koristan Crkvi,
Sveti Ivane, čudo znanosti i prosvijećenosti,
Sveti Ivane, preponizni učenjače,
Sveti Ivane, oče mnogih svetaca,
Sveti Ivane, čudotvorče,
Sveti Ivane, koji si gorio ljubavlju prema Bogu,
Sveti Ivane, ljubavlju prema bližnjima razgoreni,
Sveti Ivane, slatkoćom i strpljivošću ispunjeni,
Sveti Ivane, savršeni uzore svih krjeposti,
Sveti Ivane, koji si umro ispunjavajući svetu ljubav,
Sveti Ivane, koji si naš otac i zaštitnik,
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine.
Moli za nas sveti Ivane, naš oče,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se.
Bože, koji si se udostojao nebeskim viđenjem nadahnuti slugu svoga Ivana, našeg oca, da osnuje Red Presvetoga Trojstva za otkupljenje robova iz vlasti Saracena, podaj molimo, da se posredovanjem njegovih zasluga uz tvoju pomoć oslobodimo od ropstva tijela i duše. Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
Izvor: I.)
centenariostrinitarios2013.org, II.)
Život sv. Ivana Matskog
Slike:
padrestrinitarios.es, WIKIMEDIA COMMONS (
2,
7),
trinitari.org, Orbis Catholicus Secundus (
4,
6),
vivendoaroma,
x-encuentro
