Sluga naše radosti

Hommage Benediktu XVI. utemeljitelja i prvog priora Bratstva sv. Vinka Fererskog. Podsjećam ujedno i na njihov izvanredni pothvat kojem se možete pridružiti.

"Gotovo pola stoljeća kao svoj odgovor na relativizam, sebičnost i očaj, papa Benedikt XVI. nudio je Crkvi kršćansku epifaniju Istine, jedinstva i radosti.

Suradnik Istine

Ono što je najdojmljivije u životu Benedikta XVI. je način kako je uvijek nastojao otvoriti put istine ljudima koji žive u našim teškim vremenima. Razumio je izazove. Sasvim je bio svjestan da se zanemaruje metafizički domet ljudske inteligencije. Zamijetio je pad teologije stvaranja, grane teologije koja prirodu i ljudsko tijelo promatra kao 'poruku' koju je poslala mudrost Božja.

To su bila razmatranja koja su ga vodila u izlaganju nauka vjere od njegovih lekcija o katehezi, u Lyonu i Parizu 1983., do Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. i Kompendija iz 2005. To također objašnjava zašto je toliko ustrajao na skladu vjere i razuma, ponajprije u enciklikama 'Veritatis splendor' i 'Fides et ratio', na kojima je 1992. i 2005. surađivao s papom Ivanom Pavlom II., zatim u njegovim govorima u Regensburgu i na Collège des Bernadins u Parizu, 2006. i 2008., ne zaboravljajući veličanstvenu lekciju koju je 1999. održao na Sorboni o kršćanstvu kao 'religio vera'.

Živimo u vrijeme neodlučnosti i sumnje, vrijeme kada Europa tone u nihilizam. On je govorio tom dobu i toj Europi o trajnoj važnosti naravnog prava, o poštovanju prema čovjeku i stvaranju, i o potrebi da se 'vjeru učini vidljivom, kao onom na koju svijet čeka, sada kada su propali i liberalni i marksistički eksperiment'.

Sjećam se dana kada sam mu rekao da sam bio sposoban obnoviti hijerarhijsko jedinstvo zahvaljujući ljubavi prema istini koja je ispunjavala njegove knjige; činilo mi se da je bio ganut. Hvala ti papa Benedikte XVI. što si na tako privlačan način utjelovljavao ljubav prema istini, i za mene i za mnoge druge.

Graditelj jedinstva

Benedikt XVI. bio je tijekom života svjestan da je jedinstvo ujedno plod i na neki način dokaz istine. Jednako je bio zabrinut za kontinuitet crkvenog učiteljstva jer se na taj način čuva istina. To je razlog što se, nakon optimističnih očekivanja obnove u vrijeme II. vatikanskoga koncila, uskoro distancirao od onih koji su htjeli Koncil učiniti 'superdogmom' i iskoristiti ga da prouzroče revoluciju i potpuni raskid s prošlošću. To objašnjava što je kao odgovor na 'Concilium' pomogao osnovati časopis 'Communio'.

Ta skrb za autentično jedinstvo bila je svjetlo koje ga je vodilo. Ponajprije to objašnjava njegovo protivljenje - kao teologa, a zatim kao münchenskog nadbiskupa - odvajanju od Rima ('los von Rom'). Isto tako, to objašnjava zašto je kao besprimjeran lom odbacio zabranu prijašnjih liturgijskih obreda: Benedikt XVI. bio je iznimno svjestan da je katoličko jedinstvo kroz vrijeme ono što jamči jedinstvo u vjeri. To zatim objašnjava njegova nastojanja da nadvlada lažna shvaćanja naravi naroda Božjega, odnosa s drugim religijama i ekumenizma - posebno 2000. godine Deklaracijom 'Dominus Jesus'. Zatim je tu bila njegova želja koju je izrazio 22. prosinca 2005. da se II. vatikanski koncil tumači prema 'hermeneutici reforme u kontinuitetu'. Možemo misliti i o njegovoj borbi protiv kolapsa kristologije. Pisma je čitao prema analogiji vjere i tako razumio da ona ne govore o Isusu samo kao povijesnoj osobi, nego nadasve kao o 'Sinu', u punom metafizičkom smislu te riječi. I konačno, umjesto 'birokratskog' shvaćanja crkvenog zajedništva, Benedikt XVI. povratio je i autentični smisao pravog dostojanstva mističnog tijela i sinovske odanosti prema Crkvi i njezinoj povijesti.

Sjećam se jednog srpanjskog dana 1988. kada sam ga u društvu onih koji će utemeljiteljiti Bratstvo sv. Petra upitao, ima li mjesta u Crkvi za svećenike koji niti bi govorili misu po novom redu niti bi prouzročiti raskol. Odgovorio je: 'Ruka koju je Crkva ponudila nadbiskupu Lefebvreu još je tu za one koji je žele prihvatiti'. Hvala ti, papa Benedikte, što si za mene i za tolike druge bio graditelj jedinstva u istini.

Sluga naše radosti

Vječni život bila je često prisutna tema u riječima Benedikta XVI. Reagirao je protiv svođenja eshatologije na utopijsku, 'horizontalnu' nadu za boljim svijetom, za zemaljskim mirom viđenim kao najviše dobro. Takva je utopija, na nesreću, danas postala 'pravi objekt nade i glavni etički kriterij', kako je primijetio u govoru 2.  svibnja 1989. Požalio se na činjenicu da se 'vjera u vječni život jedva spominje u današnjim propovijedima', a to je vidio kao razlog što je došlo do 'radikalne redukcije u sadržaju naše vjere'.

Čitavo je njegovo služenje bilo kao pjesma nade za vječni život. Da, suočio se sa suvremenim kulturalnim i političkim izazovima, ali to je učinio kao 'sluga naše radosti', da citiram definiciju petrovske službe koju je dao na misi svoga uvođenja u službu. Naša je najveća radost da se nađemo u Božjem kraljevstvu; u međusobnom milosrđu među kršćanima; i u blaženstvu Govora na Gori što je već početak vječnog života.

Međutim, Bendedikt XVI. dodao je svoju posebnu notu službi kršćanske radosti, naime ljepotu: ljepota liturgije, kršćanske umjetnosti i samoga kršćanskog života. Hrabrom predanošću pravdi, ponovno je uspostavio pravo starodrevnog oblika rimskog misala. Djelomice zato što mu se mora iskazati 'čast zbog časne i drevne uporabe', ali također zbog ljepote toga obreda, tako prožetog sakralnošću i pogodnom za bogoštovlje. 'Bio sam zaboravio kako molitve toga misala snažno vode k adoraciji', rekao je jedanput nakon što je celebrirao misu u jednoj zajednici koja je pripadala Povjerenstvu 'Ecclesia Dei'.

Govoreći 2010 u Barceloni, rekao je: 'Ljepota je objava Boga jer je lijepo djelo potpuno besplatno, kao što je i On. Zove nas na slobodu i izvodi nas iz usredotočenosti na same sebe'. Pokazao nam je svoju ljubav za ljepotu kršćanskog života na način što se borio protiv svega što je kaljalo Crkvu.

Posjedovao je rijetku odvažnost da uvijek kaže istinu o zlu i ružnoći, od slavnoga Ratzingerova Izvještaja iz 1985. do mjera koje je poduzeo protiv ćudorednih skandala u Crkvi, ne zaboraljajući njegove riječi na Križnom putu za Velikoga tjedna 2005. Što mu je davalo odvažnost? Njegova duboka svijest o ljepoti ljubavi; njegova opipljiva poniznost; njegova duhovna radost.

Znao je da zlo nikada nema konačnu pobjedu. Ne možemo ne primijeniti na Benedikta XVI. neke Pascalove riječi o Kristu i svetcima: 'Svetci imaju svoje carstvo, svoju vlastitu slavu i pobjedu, svoju vlastitu proslavu. Ne treba im tjelesno ni spiritualno [u intelektualnom smislu] dostojanstvo. Vide ih Bog i anđeli, a ne proučavaju znatiželjne oči ili umovi. Bog im je dovoljan. [...] Ne bi bilo svrhovito za našega Gospodina Isusa Krista da je došao kao kralj s ciljem očitovanja svoga svetog kraljevstva. Ono što je pokazao u svom dolasku bio je sjaj vlastit njemu samomu'.

Što je onda bio 'sjaj' vlastit Benediktu XVI.? Bio je to sjaj istine u poniznosti. Bio je kao Božje janje koje je doticalo ljudska srca veličinom uma spojenoga s profinjenošću ljubavi. 'Istina nije opremljena moću, posebno kad je plemenita. [...] Što je istina plemenitija, lakše je ono grubo može gurnuti ustranu ili omalovažiti i prisiljena je osloniti se na viteštvo duha'.

Hvala ti, papa Benedikte XVI., što si meni i mnogima bio 'ljubitelj duhovne ljepote' i sluga naše radosti.

Fr. Ljudevit Marija de Blignières"

Izvor i slike: RORATE CÆLI, ORBIS CATHOLICVS

Pripovijest o prijateljstvu

Sjećanja opata dom Ljudevita Marije iz Le Barrouxa na uspomene i veze ove opatije s papom Benediktom XVI.

"Kad mislim o Benediktu XVI., spontano na um dolaze dva stiha iz poslanice sv. Pavla Efežanima u kojima evocira sposobnost da 'možemo shvatiti sa svima svetima širinu, dužinu, visinu i dubinu Kristove ljubavi koja nadilazi sve znanje'. Benedikt XVI. bio je velik u svom milosrđu pa bih vam htio ispripovijedati priču o prijateljstvu između toga velikog čovjeka i naše zajednice.

Prvi spomen J. Ratzingera u našim kronikama bio je prilikom konferencije koju je održao J. Madiran u novicijatu, 22. srujna 1984., o kardinalovu dokumentu o teologiji oslobođenja i njzinim marksističkim korijenima. Ta je intervencija bila toliko bitna da su je braća zabilježila. Od tada se kardinalovo ime ponavljalo u povijesti zajednice.

Samo je tri mjeseca kasnije kardinal Ratzinger pozvao je dom Gerarda [prvog opata Le Barrouxa]. Primio ga je s puno dobre volje i izrazio mu čvrstu želju da popravi kanonski status tradicionalnih zajednica. Ne mogu ne spomenuti da je on bio taj koji je poduzeo inicijativu, a mi smo samo odgovorili njegovu pozivu. To kardinala stavlja na Božju stranu čija Providnost uvijek ima inicijativu.

Pouzdana je činjenica da je svim silama radio na izbjegavanju loma između Rima i tradicionalističkog svijeta. Mnogo je puta primio msgr. Lefebvrea i napravio nacrt sporazuma iz svibnja 1988. Kad je msgr. Lefebvre povukao svoj potpis sa sporazuma, opet je kardinal Ratzinger bio taj koji je za privatne audijencije s papom Ivanom Pavlom II. postigao da je Sveta Stolica privatno i javno odobrila uporabu liturgijskih knjiga na snazi 1962. zajednicama koje su željele ostati sjedinjene s Rimom (uključujući našu) za članove tih zajednica i one koji su posjećivali njihove kuće.

To nam je otvorilo mogućnost obraćanja biskupu za podjelu redova, pravu vjernika da primaju sakramente prema knjigama iz 1962. i mogućnosti razvijanja pastoralnih impulsa preko apostolskih djela kako bi se održale preuzete službe (motuproprij 'Ecclesia Dei'). Tim odlučujućim zakonodavnim tekstom kardinal Ratzinger je postao član-utemeljitelj naših zajednica čiji je razlog postojanja, među ostalim, celebracija liturgije prema drevnim knjigama.

Čin prijateljstva nije se zaustavio 1988. Osim kanonskih okvira, kardinal se složio napisati uvodno pismo novom izdanju tradicionalnog misala za vjernike, što je izazvalo škrgut zubi kod nekih francuskih biskupa i izazvalo medijsku oluju zbog prijevoda jedne od molitava na Veliki petak. Papa Benedikt XVI. razriješio je tu poteškoću dajući ireničniji ton toj molitvi za židovski narod, zadržavajući bratsku svrhu njihova obraćenja.

Također je kardinal Ratzinger pokrenuo susret između Ivana Pavla II. i naše zajednice koji se dogodio u rujnu 1990. i na kojem je dom Gerard mogia ukazati na poteškoće u primjeni motuproprija 'Ecclesia Dei'. Kardinal Ratzinger je zatim pokušao pronaći praktična rješenja preko konkretnih statuta uz pomoć onih o kojima se radilo. Već je 1991. kardinal bio sklon rješenju mogućeg utoka svih vjernika njihovim biskupima da zadobiju celebraciju tradicionalne mise.

Nije potrebno niti spomenuti činjenicu da je 7. srpnja 2007., sada kao papa Benedikt XVI., na svjetlo donio, kao nešto posve razumljivo, pomirbeni dokument ('Summorum ponitificum') s obzirom na liturgijski mir koji je respektirao različite težnje vjernika.

Zabilježio bih fascinantan trenutak koji pokazuje kardinalovu nježnu iskrenost: pozvao je dom Gerarda da posjeti biskupe s ciljem međusobne bratske korekcije. podnijeti s poštovanjem naše komentare i poslušati njihove.

Usprkos medijskoj oluji zbog misala iz Le Barrouxa, kardinal se rado složio da napiše predgovor za ponovno izdanje druge knjige: 'Prema Gospodinu', Klausa Gambera. Ponovno je to bila prilika za oštre reakcije u Francuskoj jer je ta knjiga znanstvenom točnošću pokazala osnove celebracije mise prema istoku (simbolu Krista, sunca koje se diže), a ne prema vjernicima.

Prijateljstvo između kardinala i naše zajednice kulminiralo je za njegova posjeta u rujnu 1995. Brinuo se za nas usprkos svim protivljenjima. Neki su crkveni auktoriteti tražili od njega da ne dolazi na zakazani datum zbog afere s msgr. Gaillotom i izbora: odgodio je posjet za nekoliko mjeseci, ali je došao.

Dobro se sjećam njegova posjeta. Susreo sam se kao mladi novak s njim i njegovim tajnikom msgr. J. Clemensom. Dovezli su se iz Rima automobilom (let im je otkazan zbog štrajka), a odmarali sjedeći na prtljažniku. Nezaboravnim mi je ostao njihov službeni prijam u opatiji: procesija, pjevanje i molitve te konačno papinski blagoslov. Njegova se ekshortacija usredotočila na unutarnji život koji je tako važan za život Crkve.

Na kraju mise je nestao u okupljeno mnoštvo, a nakon ručka, okrunjen karolinškim aklamacijama, susreo se s dijecezanskim svećenicima koji su ga obasuli svojim pitanjima. Njegov je slogan nesumnjivo bio nadnaravan: strpljivost i molitva. Mislim da je još relevantan.

Prilikom desete obljetnice motuproprija 'Ecclesia Dei', 1988. godine, predsjedao je konferencijom u Rimu ne ustručavajući se kazati da su teškoće u njegovoj primjeni zbog nerazumijevanja tekstova II. vatikanskoga koncila, no da se ne smije izgubiti strpljivost te da je iznad svega nužno zadržati pouzdanje crpeći iz liturgije snagu za svjedočenje katoličke vjernosti.

U vrijeme dom Gerardove smrti poslao je vrlo dirljivo pismo koje otkriva njegovo prijateljstvo. Spomenuo se da je dom Gerard 'proveo većinu svoga života okrenut Gospodinu, hvaleći Boga i vodeći svoju braću u molitvu'- Izrazio je zahvalnost 'za dom Gerardovu pozornost za ljepotu latinske liturgije koja je sve više pozvana biti izvor zajedništva i jedinstva u Crkvi'.

Da se osvrnem na osobne uspomene: slijedi izvještaj o nekim mojim susretima.

Nakon mojeg izbora 2004., otišao sam u Rim kako bih se predstavio kardinalu koji me primio s puno dobre volje. Usprkos mojoj mladosti, neiskustvu i neobičnim pitanjima, pokazao je samo poštovanje i ohrabrenje.

Ponovo sam ga vidio kad je postao papa, tijekom generalne audijencije. Bio je vrlo ljubazan kad je službenik koji me trebao predstaviti uzalud tražio moje ime na listi. Papa Benedikt XVI. pretekao ga je nazvavši me 'otac opat iz Baroruxa', rotirajući 'r' na njemački način. Upitao me o koludricama, monaškoj zajednici i dom Gerardu, njegovu 'velikom prijatelju'. Njegova je radost bila zarazno iskrena, a u njegovoj smo prisutnosti zaboravili na nazočne fotografe.

Zadnji sam ga put susreo u samostanu 'Mater Ecclesiae'. Bio je vrlo jasan i artikluliran. U razgovoru nije bilo viška riječi: izravna je misao jasno izrečena . Ono što me se najviše dojmilo u tom zadnjem  razgovoru bila je čistoća njegove duše. Kad sam mu pristupio, imao sam osjećaj da sam se riješio svih svojih briga i da sam ušao u svjetlo. Još se sjećam njegove geste dobrodošlice.

Benedikt XVI. ostat će za Crkvu čvrsto uglavljeni zaglavni kamen u kući Gospodnjoj, 'Domus Domini'. Nekoliko sam se godina oslanjao na njegove generalne audijencije za održavanje duhovnih konferencija na prve petke u mjesecu. Tamo je uvijek doktrina koja je sigurna, ukorijenjena i blagovremena.

Jedan me otac podsjetio da se kao teolog prije Koncila uvelike zalagao za obnovu bogoslovnih studija povratkom na crkvene oce i velike skolastike. Tijekom Koncila se J. Ratzinger zalagao za obnovu fundamentalne teologije, posebno s obzirom na Objavu i odnos između Pisma i Predaje. Nakon Koncila zauzeo je defanzivniji stav prema strujama povezanim s revolucijom iz svibnja '68. Uz povjerenje  sv. Pavla VI. i posebno sv. Ivana Pavla II., pridonio je seriji učiteljskih dokumenata koji su omogućili razjašnjavajuće tumačenje tekstova II. vatikanskoga koncila. Povijesni intervju s V. Messorijem, 'Ratzingerov izvještaj', i obraćanje Benedikta XVI. Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005. ušli su u povijest.

Konačno, mislim da ćemo se svi složiti u pohvali njegove sjajne poniznosti povezane s uglađenom odvažnošću: nakon publikacije dokumenta 'Dominus Jesus', oštre reakcije, daleko od toga da bi ga uplašile, ohrabrile su ga da ide dalje u važnosti takve izjave.

Bio je jedan od prvih koji su pokrenuli borbu protiv kleričkog zlostavljanja što je dokaz njegove dalekovidnosti.

Zaključno bih podsjetio na dubinu njegova nauka temeljenoga na odnosu između vjere i razuma. Imao je mudrosti predložiti Crkvi da sve položi na solidan temelj bogoslovnih krjeposti. To svjedoče njegove tri enciklike, 'Deus caritas est', 'Spe salvi' i 'Lumen fidei' (njegova zadnja koju je objavio njegov nasljednik).

Neka se Bog dostoji primiti ga u svoj mir i svjetlo! Neka moli za nas i blagoslovi nas s neba!

Izvor: RORATE CÆLI / L'homme nouveau

U spomen

Papu Benedikta XVI. s pravom bismo mogli nazvati osnivačem gotovo svih današnjih tradicijskih zajednica u Crkvi. Bez njega bi teško dobile ikakvo mjesto u Crkvi, što su mnogih njihovi članovi zadnjih dana istaknuli. 

U ovom postu nalazi se tek nekoliko odabranih priopćenja takvih ustanova povodom smrti Benedikta XVI.

Petrovo bratstvo

Svećeničko bratstvo sv. Petra s velikom je žalošću danas, 31. prosinca 2022. godine, doznalo za smrt pape u miru Benedikta XVI. Pokojni je papa više puta našoj zajednici bio providonosni oslonac: kao kardinal-prefekt Kongregacije za nauk vjere imao je odlučujuću ulogu pri osnutku Svećeničkog bratstva sv. Petra. Godine 1990. tijekom Velikog tjedna posjetio je našu bogosloviju u Wigratzbadu. Kontakti su postojali i nakon njegova izbora na Petrovu stolicu: 6. srpnja 2009. udijelio je privatnu audijenciju utemeljiteljima i tadašnjim poglavarima Petrova bratstva koja nam je pružila priliku da mu zahvalimo za motuproprij 'Summorum pontificum'. Prije nekoliko mjeseci papa Benedikt XVI. uputio je privatno pismo poglavaru Svećeničkog bratstva sv. Petra kojim mu je izrazio ohrabrenje nakon motuproprija 'Traditionis custodes'. 

Svećenicima naše zajednice i povezanim vjernicima na srcu je da mole za pokoj duše preminuloga pape. Tako će se u svim mjesnim sjedištima Petrova bratstva čitati zadušnice kako bi se molilo Boga da 'primi [...] žrtve koje ti prinosimo za dušu sluge tvojega Benedikta, vrhovnog svećenika, da se on kome si na ovom svijetu dao zaslugu papinske službe u nebeskom kraljevstvu pridruži zboru tvojih svetaca' (usp. prikazna molitva iz mise za pokojnoga papu). (izvor)

Ustanova sv. Filipa Nerija

Još je kao kardinal držao svoju zaštitničku ruku nad našom ustanovom u nastajanju i ravnao joj puteve u vrijeme osnutka. Na poseban se način zauzimao za to da naša mlada zajednica pronađe dom u crkvi svete Afre. 

U sjećanju će nam ostati kao otac u Gospodinu.

Neka ga nebeski Otac, kao pomiritelja i dobroga pastira, primi u svoj nebeski pokoj gdje se nadamo da ćemo ga ponovo vidjeti. 

U ove dane u Sv. Afri molimo za njega krunicu za mrtve prije sv. mise u 11 sati. Na ulazu u crkvu nalazi se i knjiga žalosti u koju se možete upisati.

U srijedu, 4. siječnja 2023. održat ćemo u 18 sati svečanu zadušnicu.

Za Ustanovu sv. Filipa Nerija

dr. G. Goesche, prepošt

(izvor)

Benediktinci Bezgrješne

Draga braćo,

jučer smo doznali da je preminuo papa Benedikt XVI. Za nas je važna točka što je on bio papa motuproprija 'Summorum Pontificum' kojim je ponovo dao čast i osnažio pravo tradicionalnog misala 'koji nikada nije bio ukinut'. Podsjetio je na to da se 'povijest liturgije sastoji od rasta i napredovanja, nikada od loma' i naglasio da ono 'što je ranijim generacijama bilo sveto, ostaje i za nas veliko i sveto, a ne može odjednom postati potpuno zabranjeno ili čak biti smatrano štetnim. Svima nam koristi očuvati i dati pravo mjesto bogatstvima koja su izrasla u vjeri i molitvi Crkve'. U 'Soli zemlje' iz 1997. rekao je: 'Jedna zajednica samu sebe dovodi u pitanje kad odjedanput izjavljuje da je ono što do sada posjeduje kao najsvetije zabranjeno i želju za tim obredom čini nepristojnim. Možemo li jednoj takvoj zajednici vjerovati u drugim stvarima? Neće li sutra zabraniti ono što još danas propisuje?' Ne pokazuju li ta svjedočanstva Benedikta XVI. kakvu bezbožnost, nasilje i skandaloznu nepravdu pokazuju rimske direktive sadašnjega pontifikata?

Papa Benedikt XVI. u središtu je naših molitava. Sljedećega utorka služit ćemo zadušnicu za pokoj njegove duše. [...]

(izvor)

Oglasili su se također Apostolska administratura sv. Ivana Marije Vianneya, Ustanova Krista Kralja, Ustanova Dobrog Pastira, misionari milosrđa...

Oproštajne riječi opata Le Barrouxa i utemeljitelja Bratstva sv. Vinka Fererskog bit će objavljene u posebnim postovima.

Hrvatski blog Christus Rex Austrijskog distrikta Piova bratstva prenio je svoju sažalnicu u kojoj mu posebno zahvaljuju za dva njegova djela u korist Tradicije: motuproprij Summorum ponitificum i "povlačenje izopćenja nepravedno izrečeno biskupima Bratstva". Svi su svećenici bili pozvani služiti sv. misu za pokojnoga papu, a vjernici na molitvu.

U vezi s Piovim bratstvom koje nosi velike zasluge za očuvanje tradicionalne mise, postoji još nešto vrijedno spomena. U grobu s Benediktom leži Rogitum, latinska povelja na kojoj su uz biografiju istaknuta neka njegova važna djela, bez spomena motuproprija Summorum pontificum, ali uz spomen Piova bratstva: "ponovo je uspostavio kontakte sa svećenicima Bratstva sv. Pija X." (lat. […] sicut et cum sacerdotibus e Communitate Sancti Pii X usus redintegravit, izvor).

MCMXXVII - MMXXII

Prosit quaesumus, Domine, animae famuli tui Benedicti, Summi Pontificis, misericordiae tuae implorata clementia: ut ejus, in quo speravit et credidit, aeternum capiat, te miserante, consortium. Per Dominum nostrum.

Neka bude na spasenje, molimo, Gospodine, duši sluge tvojega Benedikta vrhovnog svećenika blagost tvoga milosrđa, da se po tvome milosrđu zauvijek pridruži onom u koga se ufao i vjerovao. Po istom Gospodinu...

PAX IN PRÆLIO

Benediktinci Bezgrješne na svojoj su stranici prenijeli vijest o primanju habita jedne svoje sestre, koja je uzela ime po sv. Ivani Arškoj, i o primanju jedne postulantice.

"Prije gotovo tri godine nastala je zajednica benediktinki Bezgrješne i smjestila se u nekadašnjim zgradama monaha u Villatalli, nakon što su se oni preselili u mjesto Taggia.

Stari je običaj benediktinaca da imaju zajednicu sestara nedaleko od zajednice braće. Velika nam je radost što vam možemo predstaviti osnivački skupinu, koju preporučujemo vašoj molitvi i materijalnoj potpori.

Naše koludrice u srcu Crkve žive veliku doktrinarnu tradiciju, liturgijsku i monastičku, koje su stupovi čitavoga posvećenog života i temelj naše katoličke vjere. Dom Gerard, koji je napisao tako lijepu i duboku posvetu Bezgrješnom Srcu Marijinu, ovako se na to pozvao: 'stoga te molimo za milost da uvijek kao najbolje jamce najčistije katoličke vjere i najviše svetosti očuvamo dvostruki bedem svetog pravila i svete liturgije'. 

Potrebna je vojska puna žara da se Boga ljubi, časti, služi, da se sve obnovi u Kristu. Dom Romain Banquet je kazao: 'Djelo Božje nije spokoj, nego borba, i to pobjedonosna borba. Štovanje koje dajemo Bogu kao neposrednu posljedicu ima borbu vjere, borbu ufanja, borbu duha protiv moćî tmine. Mi smo Božji bojovnici, Njegova vojska postrojena za bitku'.

Zato su naše koludrice kao svoj moto uzele: 'PAX IN PRÆLIO', mir usred borbe. Ta borba je molitva kojoj se koludrice posvećuju da milost i Bog ne budu odsutni sa zemlje: 'samostani (...) su veze koje osiguravaju trajnost vječnoga u vremenu (...) jer donose tu apsolutnu protutežu bez koje bi svijet, koji je odabrao materijalno protiv duhovnoga i čovjeka pretpostavio Bogu, skliznuo niza liticu u ništavilo' (G. Thibon).

Za pomoć našim koludricama: donacije možete slati preko bankovnog računa na margini stranice s napomenom: 'za koludrice'. Ako je moguće, navedite svoje ime i adresu jer bi vam htjele osobno zahvaliti i poslati vam svoje glasilo."

Izvor i slike: Benediktiner der Immakulata

Rosa Peruana

 Ružarij sadrži svu zaslugu usmene molitve i svu krjepost mislene molitve.

sv. Ruža Limska

Izvor: twitter.com/dominicos_es
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

Ecce altare Domini

Etenim passer invenit sibi domum, et turtur nidum sibi, ubi ponat pullos suos: altaria tua, Domine virtutum, Rex meus et Deus meus.*

Vrabac nalazi sebi dom i grlica gnijezdo gdje da stavi svoje mlade. Tako ja nalazim tvoje oltare, Gospodine nad vojskama. Kralju i Bože moj!

Stare crkve sa svojim su oltarima, kipovima i slikama bile pravi sažetak vjere. Nije zato čudno što su reformatori sredinom prošloga stoljeća krenuli upravo rušiti oltare i pomalo pretvarati crkve u bezlične i puste dvorane koje su mogli napuniti svojim sadržajem. Oni koji su čitali Krivovjerje bezobličja, sjetit će se poglavlja Istrgnuti slike iz srca. Tako smo postupno došli i do njemačkog Sinodalnog puta kojem se pridružuju i Francuzi, a i mnogi drugi samo čekaju pravi trenutak.

Ipak, postoje i oni koji također nakon objave Tamničara Tradicije nastavljaju prenositi vjeru koju su primili. Kako je objavljeno u postu iz prosinca, Bratstvo sv. Vinka Fererskog gradi lijepi oltar koji nije samo ukras, nego govori o vjeri i utvrđuje u njoj. Rorate je danas objavio opširni članak u kojem doznajemo više o samom oltaru. Oni koji se mogu odazvati pozivu fratara da im pomognu u ovom važnom pothvatu, upućujem na dvije stranice: 1, 2.

"Bratstvo sv. Vinka Fererskog, koje je nedavno dovršilo gradnju svoje samostanske crkve Gospe od Ružarija u mjestu Chémére-le-Roi (Mayenne, Francuska), odlučilo je izgraditi monumentalni oltar bogat podjednako dekoracijama, kao i porukom koju prenosi. Kako se projekt razvio? Kako će  izgledati? R. de Seze intervjuirao je o. Jordana Mariju, voditelja projekta.

- Je li projekt za ovaj glavni oltar bio planiran pri gradnji crkve?

Nipošto. Znali smo da ćemo jednoga dana morati izgraditi oltar, ali nije bilo daljnjih planova. Priznajem da smo ispitali mnogo opcija. Kontaktirali smo više umjetnika koji su imali mnogo zanimljivih i kvalitetnih ideja. No, nije bilo suglasja nakon što smo ih izložili pred zajednicom. Nije bilo pobjednika.

Crkva je morala biti potpuno dovršena i nekoliko smo mjeseci morali u njoj služiti liturgiju prije nego što smo mogli steći osjećaj prostora i pravi način na koji bismo ga htjeli organizirati. Imajte na umu da je zajednica više od trideset godina liturgiju služila na starom dobru koje je vješto preoblikovano u kapelu. Zatim smo se iz toga maloga i tamnog prostora bez akustike preselili u veliki i sjajni prostor u kojem jeka dugo odjekuje. Nužno vrijeme prilagodbe objašnjava prve stadije pokušaja i pogrješaka kroz koje smo morali proći.

 

- Tko je odlučio o oltarnoj ikonografiji?

Ona je bilo određena samim naslovom naše samostanske crkve: Gospa od Ružarija. Sve potječe odatle. Znali smo da želimo počastiti taj naslov, jedino je ostalo otvoreno 'kako': prikazom sv. Dominika i sv. Katarine Sijenske kako primaju krunicu, u duhu kruničarskih bratovština koje su cvale diljem Europe od kraja XV. st. nadalje? Referirajući se na kojeg od velikih apostola ružarija (sv. Dominika, bl. Alana de la Rochea, sv. Ljudevita-Mariju Grigniona Montfortskoga)? Na pobjedu kod Lepanta? Lurdsko ili fatimsko marijansko ukazanje? Mogućnosti su bile beskonačne. No, ne bi li bilo najbolje vratiti se samom evanđelju i razmotriti oltarna krila kao knjigu evanđelja iz koje možemo čitati o Božjoj ljubavi za nas? Te su slike iz Kristova života neusporediva potpora razmatranju i apostolatu jednoga propovjedničkog fratra.

- Kako oltarna pala prati liturgiju u njezinu velikom godišnjem krugu?

Liturgija je blagdan. Taj blagdan, pravi ljudski blagdan, najdublje je otajstvo koje nastoji uskladiti sve okolnosti vremena i prostora brzinom duha. Što liturgija slavi? Slavi otajstva Kristova, od Njegova utjelovljenja do izlijevanja Duha Svetoga, s 'blaženom mukom' (rimski kanon) i uskrsnućem između toga.

Pala je tijekom godine zatvorena i vidi se kao diptih, dvije ploče prikazuju Spasiteljevu muku: lijevo agoniju na Maslinskoj gori, a desno križni put. Smještena iznad oltara, svetohraništa s križem, ova nas dva otajstva podsjećaju da naš Gospodin nije hinio da nas ljubi, te da misno otajstvo nije ništa drugo nego nekrvno obnavljanje žrtve prinesene 'po Njemu i u Njemu' na Kalvariji.

Međutim, u vrijeme kad slavimo pobjedu uskrsnuća, krila se otvaraju i promatraču prikazuju čitavu sagu Kristova života: lijevo gore, utjelovljenje; ispod, krštenje Gospodinovo; desno dolje, raspinjanje; gore, uskrsnuće.

Dakle, tijekom uskrsnoga vremena, kao i tijekom velikih godišnjih blagdana, svetište se zaodijeva u svečano ruho, šireći svoj savijeni plašt, baš poput Djevice i Djetešca čiji plašt pokriva mnoštvo ljudi u molitvi.

- Kako ste se sjetili pozvati R. Insama?

To je prava priča. Biskup Atanazije Schneider, koji je zaredio nekolicinu naših svećenika, ispričao nam je što se dogodilo u karagandskoj stolnoj crkvi, u Kazahstanu. Usred muslimanske zemlje, u samom srcu grada, sagradio je veliko svetište na Marijinu čast.

Ta 'kršćanska džamija', kako je zovu mjesni muslimani, sagrađena je u gotičkom stilu. Za unutarnje uređenje (glavni oltar, pokrajnje oltare, kipove, reljefe...) biskup Schneider angažirao je obrtnike iz tirolskog sela Sankt-Ulrich. R. Isam bio je taj koji je nadgledao dojmljivi projekt. Videći slike onoga što je napravljeno u Karagandi, osobito glavni oltar, u nama je polako sazrijevala zamisao: zašto ne oltar takvoga tipa u našoj crkvi? I zašto ne isti majstor?

Otac R. Insama bio je kipar. Koliko je duga ta tradicija u selu?

Poprilično, g. Insam je svoj zanat naučio od oca. Svaka je generacija u selu svoje znanje prenosila sljedećoj (do sada; hoće li i sutra?). Oltarni dekorativni elementi crpe nadahnuće iz oltarnih skica koje je napravio Remyjev pradjed (J. Runggaldier, 1848. - 1917.). On je bio prvi u obiteljskoj tradiciji sakralnih obrtnika. Njegov djed i otac su nastavili. U Sankt-Ulrichu, selu R. Insama, tradicija sakralne umjetnosti počinje 1770. Seljaci iz tog siromašnoga i oporoga kraja (1200 m iznad morske razine) tražili su dodatni izvor zarade za preživljavanje. Od 1820. nadalje u selu je bila škola za sakralnu umjetnost. Izvozili su oltare, skulpture... diljem svijeta, čitavo XIX. st. 

- Je li takva monumentalna veličina oltarne pale bila predviđena otpočetka ili je rezultat razgovora s majstorom?

Od samog početka zamisli o ovakvom krilnom oltaru - dekorativno-pripovjednom - ovo se rješenje istraživalo do svoga logičnoga zaglavka. Postupno, uz savjet arhitekta i stručnjaka u svetoj umjetnosti, odlučili smo da veličina oltarne pale bude proporcionalna s velikim prozorima koji otvaraju ravnu aspidu naše crkve.

Ti veliki prozori omogućuju da svjetlo obasja gornji dio pale na kojem nas dvoje svetih pozivaju na nasljedovanje (govore nam: mi smo vam utrli put prema nebu, slijedite nas), desno sv. Dominik i lijevo sveta Katarina Sijenska, a iznad svega je Krist Spasitelj, slika prvorođenoga Sina od mrtvih koji u svojoj ruci drži svijet i blagoslivlja nas desnicom.  

Krajnji je rezultat susret majstora sa svojim vlastitim stilom i programa koji smo mi odredili. No, trenutačno ne postoji ništa od toga projekta osim skica(nacrtanih rukom na ploči, čak niti kakvoga računalnoga dizajna!) i velike želje da te skice, koje sada ispunjavaju našu maštu, konačno postanu stvarnost.

- Je li R. Insam bio u Chéméreu?

Naravno, bio je na mjestu zajedno sa suprugom koja ga prati i vodi njihovo malo poduzeće. Svrha toga prvoga posjeta bila je da upozna zajednicu, našu crkvu, liturgiju koja se u njoj celebrira i da predstavi projekt koji je zamislio. Ne zamišljajući neku vrstu 'umjetničkog proroštva', zasigurno je u igri bio stvarni nutarnji trenutak sa začetkom ove oltarne pale. Njegov je prvi posao bio da napravi model (1/10) koji nam je predstavio i o kojem je prodiskutirao sa zajednicom. Drugi put je precizno izmjerio svetište i osmislio budući smještaj oltara, posebno njegovu uzdignutost.

- Koji je njegov pravi doprinos razvoju projekta?

Ukupnost njegovih umjetničkih i tehničkih vještina, veliko poznavanje ikonografskih tema i tradicije dekorativno-narativnih oltara kakvi se još nalaze u Tirolu (područja nekoć udaljenih i siromašnih koja nisu iskusila umjetnički razvitak baroka, tada jednog od klasičnih stilova), pravi praktični smisao i sposobnost da se prilagodi našim zahtjevima. Na primjer: dominikanski obred za ofertorij pretpostavlja prilično veliku širinu oltarne ploče. Prisustvujući svečanoj misi, odmah je shvatio taj zahtjev, ponovo uzeo olovku da redizajnira oltar koji će omogućiti da se obavljaju sve ceremonije, zadržavajući proporcije koje cjelini daju snagu i eleganciju.

- Hoće li sam napraviti kipove i sve oslikati? Nema li neku već postojeću osnovu?  

Taj će ambiciozni projekt zahtijevati gotovo dvije godine rada, to je timski napor. Krilni oltar toga tipa traži suradnju nekoliko obrta: tesara za cjelokupnu strukturu, skulptora za kipove i ukrase, stolara, slikara, pozlatara... Čitav se tim skuplja u selu gdje svaka obitelj ima svoju specijalnost. R. Insam, koji je dizajnirao oltar, nadgledat će rad; njegova su specijalnost oslikavanje i pozlata. Svi će dijelovi oltara proći kroz njegove ruke: od kipa Gospe od Ružarija do zadnje dekoracije. Nije li prava sreća da do danas možemo još izrađivati velike i lijepe stvari na slavu Božju!

- Možete li nam još nešto reći o gotičkom stilu oltara?

Oltar je gotičkoga stila. Taj je tip europske umjetnosti nastao u XII. st., prevladavao u XIII. st., a zadnje plodove je dao u XVI. st. 'Srednji je vijek razdoblje u koje um može ići da bi obnovio svoju snagu, s puno užitka i koristi; XIII. je stoljeće bilo stoljeće velikih projekata: katedrala, križarskih ratova, Summae Theologiae.' Pala je nadahnuta ulmskom školom, ime se odnosi na umjetnike koji su radili u tom slobodnom gradu Svetog Rimskog Carstva tijekom kasnoga gotičkoga razdoblja (XV. i XVI. st.). Preciznije, slavnim oltarom Jörga Lederera u Spitalkirche u Latschu (Južni Tirol, danas u Italiji). Skulpture su nadahnute jednim drugim članom ulmske škole, Tilmanom Riemenschneiderom, pa i Veitom Stossom koji je izradio slavni oltar u krakovskoj Marijinoj crkvi. Dvostruki paneli zatvorenoga oltara kopija su onih prikazanih na oltaru Hansa Multschera u Sterzingu (Južni Tirol). Taj oltar više ne postoji, ali slike se čuvaju u muzeju.

- Koje tehnike rabe g. Insam i njegov tim?

Boje se rade prema metodi iz XV. st. kemičara Kremera iz Aichstättena (Allgäu). Zlatne listiće isporučuje Giusto Manetti iz Firence, stoljećima dobavljač zlata. Specijalnost R. Insama tehnika je pozlate poznata kao 'Branntweinvergoldung' ili polimentna pozlata koja omogućuje najbolju kvalitetu. Najprije se pripremi sloj krede, zatim tri susljedna sloja bolonjske crvene gline pomiješane s pokvarenim bjelanjkom, onda se poškropi rakijom koja se mora sušiti nekoliko minuta prije polaganja zlatnog listića. Rakija reagira s glinom i bjelanjkom pa osnova postaje ljepljiva. Poteškoća je što sloj, kada se postavlja listić, ne smije biti niti previše vlažan niti previše suh. Sljedeća je njegova specijalnost graviranje na pozlati. Taj ukras izgleda kao vodeni žig u pozlati. Dobiva se stavljanjem prilično debeloga sloja bolonjske krede na drvo, na čemu se onda ornamenti graviraju šiljatim kamenom. To je dugotrajan posao koji traži puno snage.

- Kako tradicionalni katolici iz SAD-a mogu pomoći Bratstvu?

Trenutačno je naša glavna briga osigurati nužna sredstva da se nastavi izgradnja glavnog oltara. Oni koji žele darovati više informacija mogu pronaći na www.rosary-altar.org. Svi su fratri iz zajednice od srca zahvalni za vašu potporu!

Bratstvo sv. Vinka Ferrerskog (FSVF), čiji se priorat nalazi u mjestu Chémeré-le-Roi (Francuska), tradicijska je redovnička zajednica koja se nadahnjuje dominikanskom duhovnošću. Kao učenici sv. Tome Akvinskoga, braća su apostoli čije je propovijedanje usmjereno na spasenje duša. Svetu misu služe isključivo prema tradicionalnom dominikanskom obredu. Osnivač Bratstva poznat je tradicionalnim katolicima u SAD-u po svojoj snažnoj izjavi o motupropriju 'Čuvari Tradicije'."

Izvor i slike: RORATE CÆLI