petak, svibnja 13, 2011

Obljetnice

Papa Benedikt XVI. u popratnom pismu motupropriju 'Summorum Pontificum' piše: 'uvijek se stječe dojam da u kritičnim trenucima, kad su podjele nastajale, odgovorne osobe u Crkvi nisu učinile dovoljno toga da se očuva ili zadobije pomirenje i jedinstvo; postoji dojam da su propusti unutar Crkve snosili dio krivnje da su se takve podjele mogle učvrstiti. Ovakav pogled na prošlost danas nam nameće sljedeću obvezu: uložiti sve napore kako bi svima onima, koji doista žele jedinstvo, bilo moguće ostati u jedinstvu ili ga iznova pronaći.' Tako postupa unutar Crkve prema Piovu bratstvu, kao i prema onima koji tek žele ući u Crkvu, kao što su anglikanci. Papa želi 'postupiti poput pravih odgajatelja koji mogu prečuti ponešto od onoga što nije dobro i potruditi se pomoći osobi da se oslobodi svojih uskih okvira' (1).
Na redu je, dakle, tema kojoj se nismo dugo vraćali, a nalazi se pod oznakom 'unutarnje pomirenje'. Prošle i ove godine Piovo bratstvo obilježava važne obljetnice. Četrdeset godina od utemeljenja i dvadeset godina od smrti utemeljitelja. Donosim tim povodom dva priloga; prijevod propovijedi poglavara Njemačkog distrikta Bratstva prigodom godišnjice smrti nadb. Lefebvrea (25. III. 2011.) i intervju sa superiorom Bratstva (2. II. 2011.). Ne bih se želio upuštati u zavrzlame koje su povezane s tim temama, ali se nadam da je zanimljivo vidjeti što sami članovi Bratstva misle o svom utemeljitelju i njegovu djelu. Treba reći i da postoji mnogo primjera koji pokazuju napredak u pomirenju i međusobno otvaranje. Tako se 26. studenog 2009. pomoćni biskup Melbourna P. Elliot susreo sa svećenicima Bratstva na zajedničkoj krunici i večeri. Nakana sv. krunice bila je za uspjeh razgovora Svete Stolice i Bratstva. Zajedničko druženje je prema biskupovim riječima 'ključ za jedinstvo' (2). Smatra da bi svaki biskup koji ima tu zajednicu na svom području trebao trebao 'pružiti ruku prijateljstva.[...] Ako prakticiramo ekumenizam s odijeljenim kršćanima, zasigurno smo obvezni isti duh unijeti u naše odnose s vlastitom braćom i sestrama u Crkvi, bez obzira na probleme koji su se pojavili u nedavnoj prošlosti.' Na molitvi i večeri je bio i biskup C. Prowse čija biskupija ima najveću zajednicu Bratstva u Australiji. Izjavio je da se i na lokalnoj razini mora osjetiti otvorenost koju je pokrenuo Sveti Otac. Nadalje, za vrijeme raznih hodočašća s vjernicima, svećenici Bratstva mogu slobodno služiti sv. mise u raznim svetištima- npr. u Bazilici sv. Petra, u Lisieuxu, a u Lurdu je njihovo hodočašće bilo u službenom programu svetišta. Iznenadilo me da su se na francuskoj stranici Bratstva potrudili prevesti na francuski video kojim franjevci Bezgrješne, koji žive u savršeno regularnom stanju u Crkvi, promiču zvanja za svoj red (3). Najnoviji primjer je iz 2010./'11. bila molitvena suradnja na Filipinima protiv zakona koji promiče kontracepciju. Potporu su dali i snimili promotivni spot predstojnik Povjerenstva za obitelj i život Filipinske biskupske konferencije, msgr. Paciano Aniceto i Ricardo kardinal Vidal (4). Također treba spomenuti i suradnju s drugim, regulariziranim, tradicionalnim institutima s kojima katkad postoje trzavice. Tako je Petrovo bratstvo dalo potporu prosvjedu Piova bratstva protiv svetogrdne izložbe u Avignonu (5, 6), ili primjer zajedničkih okupljanja u promicanju kulture života poput ovoga u Bordeauxu (7). U vrijeme kad se mnoge crkve zatvaraju, vrijedno je spomena da je Bratstvo samo u Njemačkoj od svojih 50 filijala, 12 crkava potpuno izgradilo, 7 kupilo, a ostalo su zgrade preuređene u kapele- sve to iako ne dobivaju ništa od crkvenog poreza. Krajem 2010. kupili su crkvu u Kölnu od neke protestantske zajednice (8). Pozornost privlače i nova zvanja. Prošle godine, 8. prosinca, 27 sjemeništaraca druge godine položilo je obećanja u Bratstvu; 13 u švicarskom Ecôneu, 11 u američkoj Winoni i 3 u njemačkom Zaitzkofenu (9), a 2. veljače 2011. su sutanu primila sedamnaestorica sjemeništaraca u Parizu (10). To je razlog što Papa kaže: "Možemo li biti ravnodušni prema zajednici u kojoj je 491 svećenik, 215 bogoslova, 6 sjemeništa, 88 škola, dva sveučilišna instituta, 117 braće i 164 sestre i tisuće vjernika? Trebamo li ih zaista mirno odbaciti iz Crkve? Posebice mislim na 491 svećenika." (11) Iako je teško predvidjeti konačni ishod razgovora s Piovim bratstvom, ostaje obveza koju je Papa uputio svima u motupropriju Ecclesiae unitatem: "da se neprestano mole Gospodinu po zagovoru Blažene Djevice Marije, ut unum sint" (12)- da budu jedno. Tim više jer se odnedavno u sjemeništu Bratstva u Zaitzkofenu nalazi i prvi Hrvat, iz Đakovačko-osječke nadbiskupije (13).
Slika: A Casa de Sarto 1.)
"Propovijed o dvadesetoj godišnjici smrti nadbiskupa Lefebvrea (Pater Schmidberger, 25. 3. 2011, Ecône) Cijenjeni rektore, cijenjeni poglavaru distrikta, draga subraćo, dragi sjemeništarci, moja braćo! Okupili smo se danas da proslavimo blagdan Navještenja Presvete Djevice Marije. Blagdan, dakle, onoga dana na koji je naš Gospodin i Spasitelj- Isus Krist- u utrobi Marijinoj uzeo tijelo i postao našim Otkupiteljem i Spasiteljem. Došli smo također da obilježimo dvadesetu obljetnicu smrti onoga koji je postao našim ocem u Kristu- monsinjora Lefebvrea. Spomen njegove zadaće biskupa, kao nasljednika apostola i odanoga čovjeka, toga čovjeka koji je nastupio kao prorok u XX. stoljeću i njegove posebne zadaće koju mu je Bog povjerio, kojoj je bio potpuno vjeran. U čemu se sastojala ta zadaća? U ničemu drugom, nego u spašavanju svete misne žrtve u njenom starom i časnom obredu, koji je savršeni izraz katoličke vjere, te u ponovnoj uspostavi i obnovi katoličkoga svećeništva. Monsinjor Lefebvre je umro na današnji dan, 25. ožujka prije dvadeset godina u 3.30 h u bolnici u Martignyju. Reći ćemo stoga ponajprije nešto o njegovoj osobi, zatim o njegovu radu i na koncu o posljedicama koje iz toga proizlaze. Dragi vjernici! Nadbiskup Lefebvre je na prvom mjestu bio čovjek vjere. Vjere koja je premještala gore. Vjerovao je u obećanja Isusa Krista da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Pa, ni u XX. stoljeću. Vjerovao je da se Bog ne mijenja, da se istina ne mijenja, da se naš Gospodin Isus Krist ne mijenja, da je Crkva uvijek ista- Kraljevstvo Božje. Ona nije ekumenska, nego misionarska i apostolska. Vjerovao je u sredstva za posvetu duša koja je Crkvi dao sam Isus Krist. To znači, u navješćivanje evanđelja, u slavljenje svete misne žrtve, u podjelu sakramenata, molitvu, pokoru. Rekao je da su ta sredstva djelotvorna i u XX. st., samo ako ih se primjenjuje. Bio je čovjek koji je živio u savršenom skladu između nadnaravnog i naravnog. Njemu je nadnaravno postalo drugom naravi, prirodnim stanjem. Nadalje, bio je čovjek postojane nade. Vjerovao je u blizinu Božju, u Njegovu pomoć, Njegovu milost za veliko djelo koje mu je bio povjerio; i nikada u tu pomoć Božju nije posumnjao. Konačno, bio je čovjek pun ljubavi. Ljubavi prema Bogu, prema našem Gospodinu Isusu Kristu, ljubavi prema Njegovoj Crkvi. Kad je 1986. vidio sramotu u Asizu, upao je u sveti gnjev. Neki su ljudi na to bili vrlo zapanjeni, ali mi to možemo razumjeti! Kako je prorok rekao: 'Izjeda me revnost za dom Tvoj.' On nije mogao podnijeti da se Crkva na takav način ponizi. Monsinjor Lefebvre bio je iznad svega čovjek velike poniznosti. Sveti Bernard iz Clairvauxa je rekao: 'Ako želiš postati ponizan, onda ne bježi s puta koji k tomu vodi, a to su poniženja.' Poniženja je imao u izobilju; Nakon što je 1962. pozvan natrag iz Afrike, povjerena mu je jedna od najmanjih francuskih dijeceza. Njemu pod čijim su auktoritetom u Africi bile 64 biskupije i koga su u različitim državama primali s državničkim počastima. Francuski biskupi, naime, pokretani zavišću, nisu ga htjeli imati u zboru svojih kardinala i nadbiskupa. Godine 1968. morao je odstupiti kao poglavar misionara Duha Svetoga jer je njegova vlastita redovnička obitelj bila potresena revolucijom. Ostao je s koferom na cesti i nije znao kamo dalje. Zatim je 1976. bio razriješen svećeničke i biskupske službe! Zašto? Jer je činio ono što je radio čitav svoj život; naime, obrazovao i posvećivao svećenike. Godine 1988. bio je čak isključen iz Crkve. Zašto to? Jer je posvetio biskupe koji će rediti svećenike za slavlje isključivo stare, tradicionalne, plodonosne, svete misne žrtve. Najviše su mu, dakle, naškodili oni kojima je najviše želio služiti! Nadbiskup Lefebvre, dragi vjernici, povrh svega je bio čovjek bogatog molitvenog života. Kad sam sâm još početkom '70.-ih godina bio kao sjemeništarac u ovoj kući i imao zadaću da ujutro otključam sjemenište, nalazio sam nadbiskupa još uronjena u molitvu u kapeli, dok kleči kako bi razmatrao i izmolio brevijar. Nije uzalud vladajući Prvosvećenik Benedikt XVI. rekao 29. kolovoza 2005. našem generalnom poglavaru u privatnoj audijenciji: 'Nadbiskup Lefebvre je bio veliki čovjek sveopće Crkve.' Draga moja braćo! Božanska je Providnost mnogo godina unaprijed pripremala našega utemeljitelja na njegovu misiju; osnivanje svećeničkog bratstva. Prije svega, on je kao misionar u Africi vidio kako se izgrađuje kršćanstvo. Kako se obraćaju ljudi. Kako se bude zvanja. K tomu, i sam je puno pridonio tom sretnom zbivanju, tomu lijepom razvitku. Vidio je kako se jedno pogansko društvo pretvara u kršćansko. Tada je poslan 1962. u Francusku, u jednu od najmanjih dijeceza; Tulle. Već je vidio potpuno obeshrabrenje klera. Kratko vrijeme koje je tamo proveo, prije svega je proveo u tomu da hrabri svećenike i kaže im: Nije sve izgubljeno! Morate sami postati sveti, poduzimati apostolska djela, postati plodonosni, i u neopoganskom svijetu. Konačno, bio je koncilski otac. Vidio je borbe, duhovne borbe, koje su proizašle iz zbivanja od 1962. do 1965. Sam je bio predsjednik Međunarodnog zbora otaca (Coetus internationalis patrum), predsjedatelj konzervativnog koncilskog kruga koncilskih otaca koji je bio nasuprot rajnskoj alijansi modernista, liberala i progresista. On je taj spor često označavao trećim svjetskim ratom. Tako su mu se nasilnima činile te duhovne borbe. Kao poglavar misionara Duha Svetoga mogao je putovati u različite zemlje i izbližega upoznati i vidjeti kako se vodi redovnička zajednica. Sve to nije bilo ništa drugo, nego priprema za ono što je zatim došlo. Prigodom njegova 72. rođendana koji je proveo u novoosnovanom sjemeništu sv. Karla Boromejskog u Weissbadu u kantonu Appenzell, ovdje u Švicarskoj, rekao sam mu u malom govoru za stolom: 'Monsinjore, izvanredno je što ste učinili u životu! Poduzeli ste mnoštvo lijepih stvari, ali ono što sada činite je najljepše!' A, on je u svojoj jednostavnosti odgovorio: 'Ne mogu to zanijekati.' To djelo svećeničkog bratstva, moji dragi vjernici, ne pripada nadbiskupu Lefebvreu! On je htio ustanoviti, naime, samo djelo Crkve, u Crkvi, za Crkvu. Htio je biti samo oruđe božanske Providnosti. Već smo rekli da je u tomu vidio svoju čast. Zato što je to djelo Crkve, ono je odraz četiriju svojstava Crkve; Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska. Ona je jedna! To jedinstvo vidimo ostvareno ne samo unutar Bratstva, nego i u jedinstvu s Crkvom- svih stoljeća. Jednoga je dana nadbiskup Lefebvre rekao u Ecôneu svojim sjemeništarcima: 'Pođite u knjižnicu i pogledajte tamo što učite. Ništa drugo nego glas papa, izjave koncilâ i teologa. Ništa drugo, a ako vam se ovdje iznese nešto drugo, tada napustite ovu kuću jer niste na dobrom mjestu. Bratstvo je ujedinjeno u slavljenju svete misne žrtve i to svete misne žrtve svih vremena. Monsinjor Gamber, koji je vodio Liturgijski institut u Regensburgu, jednom mi je pokazao kopiju iz misala svetog Bonifacija koji je umro 754.; baš kanona misala. I gle: bio je to isti kanon kojim slavimo misu. Točno ista sveta misa! Crkva je sveta! To ne znači da su sveti svi njeni članovi, nego uvijek ima svetih i da Crkva ima sredstva da vodi duše k svetosti! Tu svetost ne vidimo samo kod našeg utemeljitelja, nego i kod nekih njegovih sinova svećenika; naveo sam oca La Praza- otac Abduh kratko vrijeme prije svoje smrti, tek godinu nakon svoga ređenja 1987., pisao je svojoj sestri redovnici: 'Moli za mene da postignem mistično sjedinjenje s našim Gospodinom Isusom Kristom!' Crkva je katolička! To znači da u svom krilu nosi članove svih jezika i kontinenata, bogate i siromašne, mlade i stare, muškarce i žene, obrazovane i neobrazovane. Ali Crkva nije samo katolička utoliko što je proširena na svim kontinentima, nego i utoliko što se brine za ljude u cjelini! I upravo isto to čini Bratstvo! Etablirano u 30 zemalja ima podružnice i više-manje redovite posjete u još 30 zemalja. Na svim kontinentima. Bratstvo se skrbi o ljudima u cjelini. Za obitelji. Za mladež preko škola, izleta, euharistijskih dječjih akcija. Brine se za obitelji koje se okupljaju oko žrtvenikâ. Isto tako skrbi za redovnički život! Podupire nove redovničke zajednice koje idu istim putem vjernosti tradiciji kao i mi! Podržava svećenike! Pokušali smo- s izvjesnim uspjehom- nakon motuproprija iz 2007. uvoditi svećenike u služenje tradicionalne svete mise. Bratstvo je nadalje također apostolsko. Utemeljio ga je biskup, dakle nasljednik apostola. I, dragi vjernici, ne samo to! Bratstvo propovijeda točno isto što su propovijedali apostoli. Poslušajte propovijed svetoga Petra u Sinedriju kad kaže: 'I nema ni u kome drugom spasenja'! To je upravo to što mi svake nedjelje u našim prioratima propovijedamo; da je Krist jedini spasitelj čovječanstva. Sveti je Petar rekao na Duhove, ako se želite spasiti 'Obratite se, i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista'. To su uvjeti za spasenje. To je ono što našim vjernicima iz godine u godinu govorimo. Ništa drugo. To su plodovi djela nadbiskupa Lefebvrea: Uspjelo mu je da ponovo izgradi kršćanstvo u malenom. Po prioratima koju su poput župa. Po sjemeništima gdje se formira kler kako ga je Crkva oduvijek formirala. Po školama u kojima se mladi pripremaju za kršćanski život. Po samostanima i konventima koje podupire Bratstvo. Po kućama za duhovnu obnovu. Zaključno i konačno, dragi vjernici, moramo još baciti pogled na povezanost otajstva današnjega blagdana sa smrću nadbiskupa Lefebvrea. Mislim da nam je dragi Bog izborom dana njegove smrti htio dati znak: na današnji se dan arkanđeo Gabrijel ukazao Presvetoj Djevici da joj navijesti tajnu utjelovljenja Božjega. I nadbiskup Lefebvre je tako glasnik Božji. Kako je anđeo Gabrijel sišao s neba, tako nas je nadbiskup uvijek upućivao na nebo i upozoravao nas da se ne smijemo izgubiti u ovom svijetu, da smo na njemu samo putnici i stranci. On je svijetu, materijalističkom svijetu, svijetu koji je zaboravio na Boga, koji se predao apostaziji, uvijek iznova propovijedao kršćanske istine. Pa i hijerarhiji koja je često Crkvu identificirala sa svijetom. Vidimo i povezanost s Presvetom Djevicom Marijom koja se potpuno izručila otajstvu Utjelovljenja, Otkupljenja. 'Ecce ancilla Domini'- Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!. Vidimo i povezanost sa samom Utjelovljenom Riječi. Naš Gospodin Isus Krist je u trenutku svoga utjelovljenja postao svećenik i žrtva u krilu Presvete Djevice Marije. On je nadalje kralj cijeloga društva. Svećenik, žrtva i kralj. Upravo je to nadbiskup Lefebvre uvijek propovijedao; pogledajte program njegovih propovijedi. Uvijek je propovijedao o svećeništvu, o kraljevstvu Isusa Krista nad cijelim društvom. To je bio njegov program. Dolazim do zaključaka koje moramo izvući, dragi vjernici. Najprije nešto o nama svećenicima, sjemeništarcima, braći, sestrama, oblatkinjama. Prvo, treba nastaviti naš rad u najvećoj vjernosti onome što je monsinjor Lefebvre naznačio. Drugo, uvijek ponovo moramo upozoravati na stranputice, zablude, na izdaju i kompromise koji se tu i tamo očituju. To nije duh kritiziranja, nego ta kritika proizlazi iz ljubavi prema Crkvi. Gnoj treba isteći iz rana, inače one ne mogu zacijeliti. Kod poziva Izaije proroka čitamo da ga Bog poziva i postavlja iznad država i naroda dok iščupa i rasprši; da konačno sadi i gradi. Treće, dragi sjemeništarci, imamo zadaću da ljudima pokazujemo put koji izvodi iz krize. Koji je to put? Propovijedanje raspetoga i uskrsloga Krista. Naposljetku imamo zadaću sami na tom programu raditi. Monsinjor Lefebvre je izgradio malu vojsku radnika koja je u stanju poduzeti ovo djelo. Mi smo spremni preuzeti zadaću obrazovanja svećenika u sjemeništima. Mi u Bratstvu imamo snage koja se ne nalazi nigdje u crkvenom organizmu, ali Papa i biskupi nas moraju pozvati! I, tu je zadaća za vas dragi vjernici; neka milosti koje vam Bog po Bratstvu i djelu nadbiskupa Lefebvrea nudi, ne ostanu zanemarene! Iskoristite te milosti! Čitajte knjige koje nam je nadbiskup Lefebvre ostavio kao duhovnu hranu. 'Svrgnuli su ga', 'Pismo zbunjenim vjernicima', 'Ja optuženi morao bih suditi vama' ili 'Tajna našega Gospodina Isusa Krista'. Zatim novoobjavljene knjige, 'Svećenička svetost' i 'Misa svih vremena'. Te su knjige solidna hrana za naše duše. Nadalje obnavljajmo uvijek iznova duhovne vježbe da se obnovimo iznutra. Da sami nađemo tišinu, mir, osvježenje i da se povratimo Bogu u ovom raspuštenom svijetu. Na kraju: ako je ovo djelo Bratstva djelo Crkve, onda je djelo Božje, a ja vjerujem, i potpuno sam uvjeren da nam je Bog u Bratstvu darovao izvanredne milosti za ovo vrijeme. izvanredne milosti za Crkvu, izvanredne milosti za duše i izvanredne milosti za cijeli ljudski rod. Izvanredne milosti za drugu polovicu XX. stoljeća i sada za XXI. stoljeće. Ali; te se milosti moraju steći. 'Virgo fidelis, ora pro nobis'-Djevice vjerna, moli za nas. Amen."
Izvor: Piusbruderschaft Slika: WDTPRS 2.) Intervju s poglavarom FSSPX-a
"A) Doktrinalni razgovori s Rimom 1. Preuzvišeni, odlučili ste poduzeti doktinalne razgovore s Rimom. Možete li nas podsjetiti na njihov cilj? Morate razlikovati naš cilj i cilj Rima. Rim je naznačio da postoje doktrinalni problemi s Bratstvom i da ih treba raščistiti prije kanonskog priznanja. Ti problemi se odnose na naše prihvaćanje Koncila. Ali, za nas se radi o nečemu drugomu; mi želimo reći Rimu što je Crkva uvijek naučavala i time pokazati kontradiktornosti koje postoje između toga nauka starog stoljećima i onoga što se u Crkvi učinilo nakon Koncila. S naše strane to je jedini cilj za kojim idemo. 2. Kakvi su to razgovori; jesu li to pregovori, diskusije ili izlaganja nauka? Ne može se to uopće nazvati pregovorima. S jedne strane se tu radi o izlaganju nauka, a s druge o diskusiji jer imamo sugovornike s kojima razgovaramo o dokumentima i načinu kako ih treba shvatiti. Ali, ne može se govoriti o pregovorima niti o traženju kompromisa. To je pitanje vjere. 3. Možete li nas podsjetiti na metodu koja se koristi u radu? Koje su teme do sada obrađene? Koristimo se pisanim načinom. Najprije se sastave tekstovi koji su zatim podloga daljnjoj teološkoj diskusiji. Nekoliko tema je obrađeno, ali ostavimo zasada to pitanje. Mogu Vam samo reći da dolazimo kraju jer smo već napravili rundu o glavnim pitanjima koja je postavio Koncil. 4. Možete li nam predstaviti rimske sugovornike? Oni su eksperti, odnosno profesori teologije koji su i savjetnici Kongregacije za nauk vjere; profesionalni teolozi. Jedan je Švicarac, rektor Angelicuma, otac Morerod OP, drugi je nešto stariji, isusovac otac Becker, jedan je član Opusa Dei, generalni vikar, msgr. Ocariz Braña, zatim nadbiskup Ladaria Ferrer, tajnik Kongregacije za nauk vjere i konačno msgr. G. Pozzo, tajnik Povjerenstva 'Ecclesia Dei'. 5. Je li bilo razvoja u mišljenju naših dijaloških partnera otkad su čitali izlaganja teologa Bratstva? Mislim da se to ne može reći. 6. Biskup Galarreta je u svojoj propovijedi u prosincu 2009., prilikom ređenja svećenika u La Reji, rekao da je Rim prihvatio da će se Učiteljstvo prethodno II. vatikanskom koncilu uzeti kao 'jedini mogući zajednički kriterij' u tim razgovorima. Ima li nade da će naši sugovornici ponovno razmotriti II. vatikanski koncil ili im je to nemoguće? Je li doista II. vatikanski kamen spoticanja? Mislim da se pitanje mora drugačije postaviti. Papa Benedikt XVI. je u prosincu 2005. napravio razliku. Tako se dobro vidi da jedna posebna interpretacija Koncila više nije dopuštena te da i bez izravnoga govora o preispitivanju Koncila, usprkos svemu postoji intencija da se revidira način na koji je Koncil predstavljan. Razlika se može činiti suptilnom, ali upravo se na tu razliku pozivaju oni koji ne žele dirati Koncil, ali koji ipak zbog određenih dvoznačnosti priznaju da se tu otvara put prema zabranjenim putevima, i da moramo zapamtiti da su zabranjeni. Je li doista II. vatikanski koncil kamen spoticanja? Za nas nesumnjivo, da! 7. Zbog čega im je tako teško priznati razliku između II. vatikanskog koncila i njemu prethodećeg Učiteljstva? Odgovor je prilično jednostavan. Od trenutka kad priznate načelo da se Crkva ne može mijenjati, morate reći- ako želite prihvatiti II. vatikanski- da taj koncil nije ništa promijenio. Zbog toga ne dopuštaju kontradikcije između II. vatikanskog i njemu prethodnog Učiteljstva, ali tako ne mogu objasniti narav promjene koja je sasvim evidentno nastupila. 8. Izuzevši svjedočenje za vjeru, je li važno i korisno za Bratstvo da ide u Rim? Je li opasno i mislite li da će još dugo trajati? Važno je da Bratstvo dade to svjedočanstvo; to je razlog za ove doktrinalne razgovore. Radi se o tomu da se katolička vjera shvati u Rimu i da se pokuša- zašto ne- stvoriti više sluha za nju širom Crkve. Postoji pritom jedna opasnost- prihvaćanja iluzija. Vidimo da su se neki katolici uspjeli uljuljati u iluzije, ali nedavni događaji su uspjeli rastjerati te iluzije. Mislim na najavljenu beatifikaciju Ivana Pavla II. i najavu novog Asiza na tragu međureligijskih okupljanja 1986. i 2002. 9. Je li Papa izbliza pratio te razgovore ili ih komentirao? Mislim da je, iako ne znam detalje. A, je li ih komentirao? Na sastanku sa svojim bivšim studentima prošloga ljeta u Castel Gandolfu rekao je da je zadovoljan razgovorima. To je sve. 10. Može li se kazati da je Sveti Otac, koji se bavi Bratstvom više od dvadeset i pet godina, dobrohotniji prema njemu danas, negoli u prošlosti? Nisam siguran. Da i ne. Mislim da Papa kao takav ima odgovornost za cijelu Crkvu, brigu za njeno jedinstvo i bojazan da ne dođe do raskola. Sam je jednom rekao da su ga ti motivi pokretali na djelovanje. On je danas vidljiva glava Crkve, što objašnjava zašto tako djeluje. Znači li to da pokazuje više razumijevanja za Bratstvo? Vjerujem da ima izvjesne simpatije za nas, ali simpatije s granicama. 11. Što biste ukratko danas rekli o tim razgovorima? Kad bismo ih trebali opet voditi, učinili bismo to. To je vrlo važno. Oni su od odlučujuće važnosti. Ako se nadate ispravljanju cijelog misaonog pravca, ne možete to bez tih razgovora. 12. Već se neko vrijeme u crkvenim krugovima čuju glasovi, na primjer msgr. Gherardinija ili biskupa Schneidera, koji su čak i u Rimu izrazili pravu kritiku dokumenata II. vatikanskog, a ne samo njihovu interpretaciju. Možemo li se nadati da će taj pokret rasti i naći svoj put u Vatikan? Ne da se možemo nadati, nego se moramo nadati. Zaista se moramo nadati da će se ove početne kritike, nazovimo ih ozbiljnima, objektivinim kritikama, dalje razviti. Do sada se na II. vatikanski uvijek gledalo kao na tabu, što je činilo izlječenje bolesti, a to je kriza u Crkvi, gotovo nemogućim. Moramo biti u stanju razgovarati o problemima i ići u bit stvari, u protivnom nećemo nikada moći primijeniti pravi lijek. 13. Može li Bratstvo imati važnu ulogu u tome da Rim postane toga svjestan? Ako da, kako i koja je uloga vjernika laika? Što se tiče Bratstva, možemo imati tu ulogu, tako da izlažemo što je Crkva uvijek naučavala i da dajemo primjedbe na koncilske novine. Uloga se vjernika sastoji u tomu da svojim djelovanjem svjedoče za vjeru. Oni su dokaz da se tradicija može živjeti danas. Ono što je Crkva oduvijek zahtijevala, tradicionalni moralni nauk, nije samo relevantan, nego se i danas po njemu može živjeti. B) Učinak motuproprija 14. Mislite li da je motuproprij, usprkos svojim nedostatcima, korak prema obnovi tradicije? To je korak od presudne važnosti. Bitni korak, iako do sada nije imao praktički nikakvoga učinka, ili vrlo maloga, zbog masivnoga otpora biskupa. Na pravnoj razini motuproprij je priznao da pravo koje se tiče tradicionalne mise nikada nije bilo ukinuto; to je od ogromne važnosti da tradicija povrati svoje mjesto. 15. Praktično govoreći, jeste li vidjeli u cjelini kakve važne promjene sa strane biskupa glede tradicionalne mise, od vremena motuproprija? Ne. Tu i tamo pokoji sluša Papu, ali takvi su rijetki. 16. Kako je sa svećenicima? Da, s njihove strane vidim interes, ali mnoge šikaniraju. Treba izvanredne hrabrosti da se doslovno primijeni motuproprij. Naravno, da, postoji sve više svećenika, posebno mlađih, koji se zanimaju za tradicionalnu misu. To je vrlo ohrabrujuće! 17. Postoje li zajednice koje su odlučile prihvatiti staru liturgiju? Možda nekoliko. Jedna poznata u Italiji je zajednica franjevaca Bezgrješne, koja se odlučila vratiti staroj liturgiji; ženska grana je to već učinila. Svećenicima koji sudjeluju u dijecezanskim službama to nije tako lako. 18. Što savjetujete katolicima koji od motuproprija, i zahvaljujući njemu, sada imaju tradicionalnu misu bliže sebi, nego što im je kapela Bratstva? Moj savjet im je da najprije pitaju svećenika Bratstva za savjet, a ne da zatvorenih očiju idu na bilo koju tradicionalnu misu u njihovoj blizini. Misa je blago, ali moraju odgovarati i način na koji je se služi, propovijed, kateheza, način podjele sakramenata... Nije svaka tradicionalna misa nužno popraćena traženim uvjetima da mogne donijeti sve plodove i zaštititi dušu od opasnosti današnje krize. Dakle, najprije pitajte svećenika Bratstva za savjet. 19. Kriza u Crkvi nadilazi liturgijska pitanja. Mislite li da je povratak (tradicionalne) liturgije uvijek i početak povratka cjelovitosti vjere? Tradicionalna misa u sebi uključuje izvanrednu snagu milosti. To se vidi u apostolatu, osobito kod svećenika koji joj se vraćaju, ona je zaista protuotrov za krizu. Zaista je vrlo moćna na svim razinama; na razini milosti, vjere... Mislim da bi se Crkva, ako se staroj misi zaista dade sloboda, mogla brzo izvući iz krize, ali i tada bi to potrajalo godinama! 20. Papa dugo govori o 'reformi reforme'. Mislite li da se nada pomiriti tradicionalnu liturgiju s naukom II. vatikanskog, jednom reformom koja bi predstavljala srednji put? Slušajte, za sada o tomu ne znamo ništa! Zna se da hoće tu reformu, ali dokle će ona sezati? Hoće li se na koncu sve pomiješati, 'redoviti oblik' i 'izvanredni'? To nije ono što stoji u motupropriju koji zahtijeva da se dva 'oblika' razlikuju i ne miješaju; što je vrlo mudro. Moramo čekati i vidjeti; za sada ostanimo pri onomu što kažu rimski auktoriteti. C) Asiz 2011. 21. Sveti Otac je najavio sljedeći asiški susret. Vi ste reagirali u propovijedi, 9. veljače 2011., u crkvi sv. Nikole i usprotivili se kao i nadbiskup Lefebvre prije dvadeset i pet godina. Planirate li izravno intervenirati kod Svetog Oca? Bude li prilike i bude li imalo izgleda za uspjeh, zašto ne? 22. Je li to tako strašna stvar pozvati druge religije da rade za mir? U jednom pogledu, i samo u tom pogledu, nije. Pozvati druge religije da rade za mir- građanski mir- s tim nema problema, ali u tom slučaju to nije na religijskoj razini, nego na građanskoj. To nije religijski čin, nego jednostavno akcija vjerske zajednice koja se civilno-pravno zauzima za mir. Tu se ne ide za religijskim mirom, nego za građanskim mirom među ljudima. Nasuprot tomu, tražiti od ljudi da za vrijeme takvog okupljanja obavljaju religijske čine je apsurdno. Religije su međusobno različite. Pod tim uvjetima nije jasno što znači težiti za mirom kad nema sporazuma o naravi Boga, o tomu što se misli pod božanstvom. Pitanje je kako se može postići nešto ozbiljno. 23. Mogli bismo pomisliti da Sveti Otac ne shvaća ekumenizam na isti način kao Ivan Pavao II. Ne postoji li stupnjevita razlika u istoj zabludi? Ne, mislim da ga shvaća na isti način. On doduše ispravno kaže: 'Nemoguće je zajedno moliti.' Ali, moramo vidjeti točno što time misli. Dao je objašnjenje 2003. u knjizi naslovljenoj 'Istina i tolerancija: kršćanstvo i svjetske religije'. Mislim da tu sitničari. Pokušava opravdati Asiz. Zaista se pitam kako će to izgledati sljedećega listopada. 24. Neki su talijanski intelektualci javno izrazili nelagodu o posljedicama takvog okupljanja. Znate li za druge reakcije u Crkvi? U pravu su. Vidimo li drugih reakcija unutar Crkve? U službenimm krugovima ne. Među nama, svakako da. 25. Što je s tradicijskim zajednicama u okviru 'Ecclesiae Dei'? Koliko znam, nema ih! 26. Kako objašnjavate činjenicu da Sveti Otac koji osuđuje religijski relativizam i koji je odbio sudjelovati na okupljanju u Asizu 1986., sada hoće obilježiti takav skup, ponavljajući ga? To mi je zagonetka. Ne znam. Mislim da bi mogao biti pod nekim pritiskom ili izložen nekim utjecajima. Vjerojatno je uznemiren antikršćanskim ispadima, antikatoličkim nasiljem; te bombe po Egiptu i Iraku. Vjerojatno je to razlog koji ga je pokretao da predloži novi asiški skup. Neću to nazvati činom očaja, nego zadnjeg izbora... U najmanju ruku nešto pokušava učiniti. Ne bih bio iznenađen da se radi o tomu, ali ne znam ništa pobliže. 27. Postoji li mogućnost da će Sveti Otac otkazati taj skup? Mi i ne znamo dobro kako će to biti organizirano. Vidjet ćemo. Pretpostavljam da će pokušati minimizirati zbivanja jer je za sadašnjega Papu nemoguće da zajedno mogu moliti različite skupine, koje čak ne priznaju istoga boga. Ponovo, pitam se što će oni tamo moći zajedno raditi! 28. Što bi katolici trebali raditi glede najavljenog asiškog skupa? Moliti da Bog intervenira kako, na ovaj ili na onaj način, ne dođe do njega, i svakako započeti činiti zadovoljštinu! D) Beatifikacija Ivana Pavla II. 29. Predstavlja li predstojeća breatifikacija Ivana Pavla II. problem? Ozbiljan problem. To je bio pontifikat otpočetka pogrešno usmjeren; u smjeru progresizma i svega što se zove 'duhom II. vatikanskog koncila'. To, dakle, nije samo priznanje osobe Ivana Pavla II., nego i Koncila te cijelog duha koji ga prati. 30. Postoji li novo shvaćanje svetosti nakon II. vatikanskog koncila? Bojim se da je tako! To je koncept svetosti za svakoga, univerzalne svetosti. Nije pogrješno kazati da postoji poziv, zvanje na svetost za sve ljude, ali pogrješno je srozati svetost na takav nivo da ljudi povjeruju kako svi idu u nebo. 31. Je li moguće da Bog pravim čudima potvrđuje kriva učenja, kao kod brojnih beatifikacija i kanonizacija zadnjih desetljeća? Upravo tu leži problem. Jesu li to prava ili prividna čuda? Za mene tu postoji sumnja. Jako sam zapanjen kojom se lakoćom, prema onomu što ja znam, bave tim stvarima. 32. Ako kanonizacija uključuje papinsku nezabludivost, mogu li se odbaciti novi sveci koje je papa kanonizirao? Točno je da postoji problem s pitanjem suvremenih kanonizacija. Možemo se pitati postoji li u formulacijama vladajućih prvosvećenika zaista nakana pozivanja na nepogrješivost. Formula kanonizacije je promijenjena, danas je manje jaka nego ranije. Mislim da je to na liniji novog mentaliteta koji ne želi donositi dogmatske definicije pozivajući se na nepogrješivost. Ovo je samo razmišljanje... Nema zadovoljavajućega odgovora osim o intenciji vrhovnoga auktoriteta da se posluži karizmom nepogrješivosti ili ne. 33. Možemo li birati između novijih svetaca? Što je s o. Pijom? Nije moguće birati. Ipak, možemo se držati kriterija koji je u prošlosti imao univerzalnu vrijednost. Ako postoji štovanje čvrsto ukorijenjeno u narodu, kao kod o. Maksimilijana Kolbea ili o. Pija, tada ne bi smjelo biti poteškoća. Ali, još jednom, ovo su samo razmišljanja u nedostatku dogmatske odluke Učiteljstva. 34. Sada o nadbiskupu Lefebvreu. Znate li za slučajeve u kojima su njegovim zagovorom zadobivene milosti? Da, znam ih i ima ih upravo mnogo, ali ne znam jesu li dosegli stupanj čuda; možda u jednom ili drugom slučaju. Ako govorimo o ozdravljenjima, nemamo svu nužnu dokumentaciju, koliko znam. Mnoge su milosti zadobivene nadbiskupovim zagovorom, ali ne bih dalje ulazio u to. E) Svećeničko bratstvo sv. Pija X. 35. Bratstvo je nedavno proslavilo važan jubilej. Kako biste saželi tih 40 godina? Nadahnjujuća povijest... s mnogo suza u velikoj radosti. Jedna od velikih radosti je ustanoviti u kojoj nam je mjeri ljubav Božja dopustila da udjelujemo u blaženstvima propovijedanim u govoru na gori; na primjer, o trpljenju za Njegovo Ime. Povrh toga, usred nedaća današnje krize, vidimo da naše djelo sve dalje raste; što je čisto ljudski gledajući nemoguće. Ruka Božja vidljivo počiva na djelu nadbiskupa Lefebvrea. 36. Ima li porasta zvanja? Ako ima iz kojih razloga? Mislim da postoji stalnost. Rado bih vidio više zvanja. Mislim da moramo pokrenuti novu akciju za zvanja. Svijet je kao takav neprijateljski prema procvatu zvanja, stoga moramo pokušati uspostaviti posvuda klimu u kojoj će moći nicati. Zvanja naime ime, ali zbog ovoga materijalističkoga svijeta rijetko dozriju. 37. Nedavno ste na kongresu koji je organizirao 'Courrier de Rome' u Parizu izvijestili o susretu s tridesetak talijanskih biskupijskih svećenika. Što ti svećenici danas očekuju od Bratstva? Svećenici su nas pitali prije svega o nauku, što je dobar znak. Oni nam dolaze stoga što žele naučiti staru misu, ali kada je upoznaju, žele nešto drugo. Žele više jer im se otvara jedan novi svijet o kojem osjećaju da je autentičan. Ne sumnjaju da je to prava religija. Trebaju osvježiti i doraditi svoje teološko znanje. I, s nepogrješivom sigurnošću idu upravo sv. Tomi Akvinskom. 38. Je li taj pokret svećenika koji se okreću Bratstvu u svim zemljama, u različitim stupnjevima, više-manje jednak? Postoje odstupanja, a i brojke ovise o zemlji. Međutim, istu pojavnost vidimo posvuda; svećenik, općenito mlađi, koji se približi tradicionalnoj misi, koji s velikim entuzijazmom otkrije to blago, pomalo napreduje na putu prema tradiciji dok ne postane na koncu potpuno tradicionalan. 39. Gajite li nadu da bi ovaj ili onaj biskup mogao razviti sličan interes, pa možda i za suradnju? Već imamo kontakata s biskupima, ali su oni, zbog biskupskih konferencija i cijelog pritiska okruženja, trenutačno na ledu. Međutim, u budućnosti bi nesumnjivo moglo doći do suradnje s određenim biskupima. 40. Jeste li se spremni usuditi na eskperiment tradicije s nekim biskupom na dijecezanskoj razini? Nije za to još dozrjelo vrijeme, ali mislim da će se to dogoditi. Bit će teško, morali bismo to izbližega promotriti kako bi se to moglo ostvariti. Pri tom je nužno da se takva suradnja ograniči na one biskupe koji doista shvaćaju krizu i koji nas zaista žele. 41. Sve je više vjernika kao i kapela, i dalje postoji stanje nužnosti. Predviđate li posvetu drugih pomoćnih biskupa za Bratstvo? Mislite li da bi Rim danas blagonaklono gledao na biskupske posvete za tradiciju? Odgovor je za mene vrlo jednostavan; biskupa će biti ili ih neće biti ovisno o tomu hoće li biti prisutne okolnosti koje su postojale za vrijeme prvih posveta. F) Razvoj Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u SAD-u 42. Preuzvišeni, radujemo se što ste nam često gost u SAD-u. Očito rado dolazite, zašto? Volim sve duše koje nam je Gospodin povjerio, a u SAD-u nam ih nije dao malo. Stoga. 43. Jeste li već mogli sresti kard. Burkea? Pokušao sam nekoliko puta, ali nisam ga još vidio. 44. Biskupi SAD-a su u velikom broju dali podršku Maršu za život, jedan od njih je čak energično postupio protiv katoličke bolnice u kojoj su poduzimani pobačaji. Smijemo li se nadati da će sadašnju krizu shvatiti i kao krizu vjere? Kod modernih klerika trebate razlikovati između vjere i morala. Tako ćete naći više biskupa čiji je osjećaj za moralne probleme izoštren, nego onih koji se suočavaju s pitanjem vjere. Ipak, moramo reći da mora imati i vjere tko s toliko srčanosti brani katolički moral, i da bi time morala biti ojačana njegova vjera... Tomu se nadam, premda treba biti svjestan činjenice da postoji par iznimaka... 45. Američki biskupi žele revidirati smjernice za sveučilišta koje je izdao Ivan Pavao II. Koje bi prema Vama bile nužne mjere koje bi se danas morale uvesti da sveučilišta ponovo budu zaista katolička sveučilišta? Prva i najžurnija mjera je povratak skolastici. Moraju se odbaciti te moderne filozofije i povratiti se zdravoj, objektivnoj, realističnoj filozofiji. Kao i na početku XX. st., sv. Toma mora opet postati norma. Ranije su tomističke teze bile obvezatne. Neodložno je potrebno vratiti im se. Dogodi li se promjena u filozofiji, moglo bi se nastaviti istim pravcem i u teologiji. 46. Msgr. R. Vasa iz Biskupije Baker u Oregonu je upozorio da zaključci biskupske konferencije ne mogu obvezivati biskupa u njegovoj dijecezi. Postavlja li se time u pitanje kolegijalnost, što je pokrenuo koncil? O pitanju kolegijalnosti je progovorio više nego jedan biskup. Sam se Papa obratio Brazilskoj biskupskoj konferenciji oštrim riječima o ulozi biskupske konferencije, te inzistirao na osobnom auktoritetu biskupa i njihovu izravnom odnosu sa Svetim Ocem. 47. Sjemenište u Winoni je najznačajnije od naših sjemeništa po broju sjemeništaraca. Kako to objašnjavate? Mislim da to možemo zahvaliti velikodušnosti ove zemlje koja se lako dade oduševiti za dobru stvar. 48. Što se može učiniti da poraste broj svećeničkih i redovničkih zvanja? Moliti, moliti, moliti i također se žrtvovati! 49. Koje su jake strane tradicije u SAD-u? Mislim da se tu ubrajaju velikodušnost, koju sam upravo spomenuo, i također škole. Postoji lijep broj svećenika, ali trebamo ih još. Prije svega bih rekao da su škole neizostavne. Mora se poticati pomoć obiteljima koje pripadaju tradiciji. Mora se izgraditi mreža za pomoć i formaciju obitelji. Obitelj je osnovna stanica društva, od temeljnog je značenja kako u naravnom, tako i u nadnaravnom redu. 50. Kakvo je prema Vašem mišljenju, Preuzvišeni, značenje škola? One su od najveće važnosti. U njima je budućnost. Mladež će biti katolička, ako dobije dobru naobrazbu. Zato trebamo katoličke škole. 51. Obitelji s brojnom djecom su katkad prisiljene poučavati djecu doma. Što preporučujete onima koji imaju pristup dobrim školama? Oni koji im imaju pristupa ne trebaju ni trenutka oklijevati da pošalju djecu u te škole! Kućna pouka nikada ne može nadomjestiti dobru školu. Dakako, nema li dobre škole, to je druga stvar. 52. Preuzvišeni, planirate li novu molitvenu akciju krunice? Što savjetujete vjernicima? Akciju krunice: Da! Stanje u svijetu i u Crkvi je, kako se vidi, vrlo sumorno, iako ima bljeskova nade. Zastrašujući razvoj nas to više obvezuje na pojačanu molitvu, na obraćanje Majci Božjoj. Vjernicima je neophodna molitva. Postojana, redovita molitva, osobito obiteljska, popraćena onim što oblikuje kršćansku dušu, naime duhom žrtve. G) Zaključna riječ 53. Sljedeće godine ćete moći proslaviti 30. obljetnicu svoga svećeničkog ređenja. U tom razdoblju ste 18 godina bili, i još uvijek ste, na vrhu Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Koji su najvažniji događaji u tom razdoblju? Mogao bi se napisati roman!... Najprije treba spomenuti biskupsku posvetu! Zatim je tu radost što sam mogao biti pomoćnik nadbiskupa Lefebvrea, a zatim o. Schmidbergera. Od njih sam puno naučio. Bila mi je velika radost što sam mogao surađivati s biskupima Bratstva i sa svim našim svećenicima, veliki elanom i žarom za vjeru i očuvanje Katoličke crkve. 54. Što biste poželjeli u nadolazećim godinama? Da Crkva opet dođe na pravi smjer! To je slikovit izraz, ali zaista naša želja. Zato mora trijumfirati Bezgrješno Srce Presvete Djevice Marije! Toliko ga trebamo! Hvala, Preuzvišeni što ste se stavili na raspolaganje za naša pitanja!"
Izvor: Piusbruderschaft

srijeda, svibnja 11, 2011

QVIS VT DEVS

Sveti Mihaele Arkanđele,
brani nas u boju;
protiv opakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.
Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:
i Ti, Vojvodo vojske nebeske,
sotonu i druge zle duhove,
koji svijetom obilaze na propast duša,
božanskom krjepošću u pakao strovali.
Amen.



Msgr. Thomas J. Paprocki, biskup Springfielda u Illinoisu, naredio je da se nakon otpusta vjernika, na kraju svete mise, u njegovoj biskupiji mora moliti molitva pape Lava XIII. iz 1886. god. svetom Mihaelu Arkanđelu.

Molitvom se zaziva zaštita sv. Mihaela Arkanđela protiv Sotone. Biskup piše: "Moramo priznati da Sotona zaista postoji i da će sve učiniti što je u njegovoj moći da nas skrene s našega cilja, vječnoga života... s Kristom u Njegovu Kraljevstvu." Jedna od najvećih prijevara Sotone je vjerovanje da on ne postoji. Biskup nastavlja da nas to nevjerovanje čini neposobnima da mu se odupremo. "Zato je dobro sjetiti se molitve svetom Mihaelu Arkanđelu. Moramo misliti na to da svaki put kad je molimo, pobjeđujemo naše prave neprijatelje, ne jedni druge, nego Zlo i njegove zle duhove."

Isto tako podsjetio je da su pape, bl. Ivan Pavao II. i Sveti Otac Benedikt XVI., poticali vjernike da tu molitvu mole svakodnevno, a osobito nakon svete mise. Svaka je župa dobila plastificirane sličice s molitvom sv. Mihaelu Arkanđelu s jedne strane, i biskupovom porukom s druge strane koje se sada nalaze u svakoj klupi.


Sancte Míchael Archángele,
defénde nos in prœlio;
contra nequítiam et insídias diáboli esto præsídium.
Imperet illi Deus, súpplices deprecámur:
tuque, Princeps milítiæ cœléstis,
sátanam aliósque spíritus malígnos,
qui ad perditiónem animárum pervagántur in mundo,
divína virtúte in inférnum detrúde.
Amen.


Sastavljeno prema: kath.net, WDTPRS
Slike: Wikimedia Commons 1, 2

nedjelja, travnja 24, 2011

Gaude et laetare

Sretan i blagoslovljen Uskrs!!!

Ove litanije na čast Uskrslom sastavio je bl. Ivan Henrik Newman:

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Isuse, otkupitelju roda ljudskoga,
Isuse, pobjedniče nad grijehom i Sotonom,
Isuse, koji si nadvladao smrt,
Isuse, Sveti i Pravedni,
Isuse, Uskrsnuće i Živote,
Isuse, djelitelju milosti,
Isuse, suče svijeta,
Koji si položio svoj život za svoje ovce,
Koji si uskrsnuo treći dan,
Koji si se objavio svojim izabranicima,
Koji si pohodio svoju blaženu Majku,
Koji si se ukazao Magdaleni dok je plakala,
Koji si poslao svoje anđele svetim ženama,
Koji si utješio jedanaestoricu rekavši im: 'Mir vama!',
Koji si im dahnuvši rekao: 'Primite Duha Svetoga',
Koji si utvrdio vjeru Tominu,
Koji si povjerio svoje stado Petru,
Koji si navijestio Kraljevstvo Božje,

Mi grješnici, molimo Te usliši nas
Da uzmognemo hoditi u novosti života,
Da uzmognemo napredovati u spoznaji Tebe,
Da uzmognemo rasti u milosti,
Da uzmognemo uvijek imati kruha života,
Da uzmognemo ustrajati do konca,
Da uzmognemo imati pouzdanja pred Tobom kad dođeš,
Da uzmognemo radosno promatrati Tvoje Lice,
Da uzmognemo na sudu biti postavljeni Tebi zdesna,
Da uzmognemo biti u zajedništvu sa svetima,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Krist uskrsnu, aleluja.
Doista uskrsnu i ukaza se Šimunu, aleluja.

Pomolimo se.

Bože, koji si po svomu Jedinorođenom Sinu nadvladao smrt i otvorio nam put k vječnomu životu, udostoj se, molimo Te, tako nas utvrditi svojom milošću da uzmognemo u svemu biti poput onih koji su otkupljeni od svojih grijeha. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Vultus Christi
Slika: Wikimedia Commons

subota, travnja 16, 2011

Papin rođendan

Danas je 84. rođendan slavno vladajućeg pape našeg Benedikta. Sveta misa u katedrali je u 18 h.

Ad multos annos!!!

TU ES PETRUS

srijeda, travnja 06, 2011

Dolorosa


Danas započinje devetnica Gospi od Sedam Žalosti. Pobožnost je osobito širio i širi Red slugu Marijinih. U nastavku donosim litanije Gospi pod ovim naslovom koje je 1809. godine sastavio sluga Božji papa Pio VII., dok se nalazio u Napoleonovu zatočeništvu, tako da imaju i tu vrijednost što nam daju uvid u misli i dušu toga svetog prvosvećenika u njegovim najtežim danima. Nakon oslobođenja, u zahvalu je 1814. proširio blagdan Gospe od Sedam Žalosti na cijelu Crkvu. Nakon reforme kalendara ostao je samo blagdan 15. rujna, a po izvanrednom kalendaru i u petak prije Cvjetnice.

Litanije Gospe Žalosne

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,
Majko Raspetoga,
Majko žalosna,
Majko uplakana,
Majko tužna,
Majko napuštena,
Majko osamljena,
Majko lišena Sina,
Majko mačem probodena,
Majko patnjom iscrpljena,
Majko tjeskobom ispunjena,
Majko u srcu raspeta,
Majko pretužna,
Vrelo suza,
Vrhunče patnje,
Zrcalo strpljivosti,
Stijeno postojanosti,
Sidro pouzdanja,
Utočište napuštenih,
Štite potlačenih,
Svladateljice nevjernika,
Utjeho bijednih,
Liječe malaksalih,
Jakosti slabih,
Luko brodolomaca,
Umiriteljice oluja,
Utočište uplakanih,
Strahu zlonamjernika,
Blago vjernika,
Svjetlo proroka,
Pomoćnice apostola,
Kruno mučenika,
Svjetlo ispovjedatelja,
Biseru djevica,
Utjeho udovica,
Radosti svih svetih,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Pogledaj nas, oslobodi nas, spasi nas od svih nevolja krjepošću Isusa Krista. Amen.

Utisni, o Gospo, rane svoje u srce moje, da u njima čitam žalost i ljubav; žalost da svaku žalost zbog Tebe izdržim; ljubav da svaku drugu ljubav zbog Tebe prezrem. Amen.

Moli za nas Djevice Prežalosna.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se

Bože, za vrijeme tvoje muke mač je boli prostrijelio po Šimunovu proročanstvu presvetu dušu slavne Djevice i majke Marije. Daj milostivo, da mi koji s poštovanjem slavimo njezine žalosti postignemo sretni učinak tvoje muke. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Bilješka: Papa Pio VII. je podijelio potpuni oprost svima koji u petke kroz godinu skrušena srca izmole ove molitve i dodaju Vjerovanje, Zdravo Kraljice i tri Zdravomarije Prežalosnom Srcu Presvete Djevice.

(Izvor: Áncora de salvación)

Ili kraća alternativa za devetnicu kojima je ovo previše; moleći sedam Zdravomarija i razmišljajući pritom o sedam žalosti Marijinih koje spominje i sv. Brigita: 1. Šimunovo proroštvo, 2. Bijeg u Egipat, 3. Isus izgubljen u Hramu, 4. BDM susreće Isusa na križnom putu, 5. Raspeće Isusovo, 6. BDM prima Isusovo mrtvo tijelo u svoje krilo i 7. Pokop Isusov.

Slika: Wikimedia Commons

Sjene

Predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, K. kard. Koch, sudjelovao je predavanjem Liturgija kao slavlje kršćanskog života na simpoziju Liturgija Crkve, koji je od 4. do 6. travnja priredio Institut kardinal W. Kasper Filozofsko-teološke visoke škole Vallendar. Cilj simpozija je bio dati teološki doprinos najnovijoj diskusiji o liturgijskoj reformi.

Kardinal Koch je istaknuo potrebu novog liturgijskog pokreta koji bi morao biti u stanju prikazati s jedne strane, pozitivne plodove razvoja liturgije nakon II. vatikanskog koncila, a s druge strane, korigirati naličje [Schattenseiten- sjenovite strane]. Smatra da je pogrješno promatrati liturgijsku reformu Pavla VI. kao konačni oblik liturgije. Naprotiv, i ona treba obnovu. Iznio je primjedbu da Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium do danas nije potpuno prihvaćena. Novi liturgijski pokret bi trebao omogućiti da urodi pravo nasljeđe Koncila.

Prema: gloria.tv, kath.net

petak, travnja 01, 2011

Novi "syllabus"

U Rimu je od 16. do 18. prosinca 2010. održana konferencija u organizaciji franjevaca Bezgrješne pod naslovom "Drugi vatikanski koncil i njegova ispravna hermeneutika u svjetlu tradicije Crkve". Sudjelovali su msgr. L. Negri, msgr. B. Gherardini kao auktor dviju značajnih knjiga u izdanju izdavačke kuće franjevaca Bezgrješne; Concilio Ecumenico Vaticano II. Un discorso da fare, Casa Mariana Editrice 2009. i Quod et tradidi vobis. La Tradizione vita e giovinezza della Chiesa, Casa Mariana Editrice 2010. Zatim, prof. R. de Mattei, francuski povjesničar Y. Chiron, msgr. N. Bux, profesori bogoslovnog sjemeništa franjevaca Bezgrješne i drugi. Skup je zaključio kardinal V. de Paolis, CS. Kako je izgledao čitav program možete vidjeti ovdje. Posebno je zapaženo predavanje poznatog biskupa A. Schneidera, ORC koji je u međuvremenu odlukom Svetog Oca prešao iz Karagande u glavni kazahstanski grad Astanu. Monsinjor dokazuje da ni hermeneutika diskontinuiteta ni njena ostvarenja na doktrinalnom, pastoralnom i liturgijskom području nemaju uporišta niti u koncilskim tekstovima niti u govorima i nakanama papa bl. Ivana XXIII. i Pavla VI. Izlazak iz konfuzije zadnjih desetljeća vidi u intervenciji papinskog učiteljstva u vidu neke vrste novoga silaba, koji se za razliku od onoga poznatoga ne bi bavio zabludama koje se šire izvan Crkve, nego "protiv zabluda koje šire unutar Crkve oni koji podržavaju teze o diskontinuitetu i lomu". Osim toga ističe potrebu "većeg broja svetih, hrabrih pastira, duboko ukorijenjenih u tradiciju Crkve" koji ne padaju pod utjecaj "bilo hvale, bilo straha".

Msgr. A. Schneider, ORC
Rim, 17. prosinca 2010.

"Prijedlozi za ispravno čitanje II. vatikanskog koncila

Prvenstvo bogoslužja kao temelj prave pastoralne teologije

I. Teološki temelj pastoralne teologije

Da bi se ispravno govorilo o pastoralnoj teoriji i praksi, potrebno je najprije biti svjestan njihova temelja i teološkoga cilja. Cilj Crkve je cilj Utjelovljenja: 'propter nostram salutem'. Tako se izražava vjera i molitva Crkve: 'Qui propter nos homines et propter nostram salutem descendit de caelis et incarnatus est...et homo factus est'. To spasenje znači spasenje duše za vječni život. U tomu se također sastoji svrha cjelokupnoga juridičkog i pastoralnoga crkvenog poretka, kako kaže zadnji kanon Kodeksa crkvenoga prava: 'prae oculis habita salute animarum, quae in Ecclesia suprema semper lex esse debet' (can. 1752).

Sadržaj spasenja ljudske duše sastoji se u svetosti, obnovi i savršenstvu izvornog ljudskog dostojanstva u Kristu. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i sebi slična (Post 1, 26) i to djelo je čudesno, kako kaže Crkva u liturgiji: 'Deus, qui humanae substantiae dignitatem mirabiliter condidisti'. Međutim, čudesnija je obnova i perfekcija te slike koja je došla djelom Otkupljenja: 'mirabiliter reformasti'. Obnova, novo savršenstvo, svetost, sastoji se u nezamislivoj milosti čovjekova sudjelovanja u samoj božanskoj naravi: 'Divinitatis esse consortes'. To udjelovanje u božanskoj naravi znači biti posvojeni sinovi Božji, biti sinovi u Jedinom Sinu, Isusu Kristu.

Isus Krist, jedini Sin Božji po naravi, Utjelovljenjem se učinio prvorođenim među mnogom braćom: 'primogenitus in multis fratribus' (Rim 1, 29). Po svojoj otkupiteljskoj žrtvi, Krist je ponudio čovjeku milost božanskog života. Isti božanski život u otajstvu Presvetoga Trojstva nazočan je u ljudskosti Sina Božjega: 'in ipso habitat omnis plenitudo divinitatis corporaliter', 'u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva' (Kol 2, 9). Utjelovljeni Krist je pun milosti i istine (Iv 1, 14). Duh Sveti s tog izvora božanskog života po Crkvi koja je Otajstveno Tijelo Kristovo, dijeli u liturgiji i sakramentima milost božanskoga posinjenja i sve druge potrebne milosti svetosti. Tako se bolje može razumjeti što II. vatikanski koncil uči: 'Liturgia est culmen ad quod actio Ecclesiae tendit et simul fons unde omnis eius virtus emanat' (Sacrosanctum Concilium 10); 'Liturgija je vrhunac kojemu djelovanje Crkve teži i ujedno izvor iz kojega izvire sva njezina snaga' (SC 10).

II. Pastoralni 'vademecum' II. vatikanskog koncila

U Konstituciji o svetoj liturgiji 'Sacrosanctum Concilium', u kontekstu diskursa o prvenstvu bogoslužja i klanjanja koje se daje Bogu, koncil izlaže solidnu sintezu zdrave i teološki valjane pastoralne teologije, vrstu pastoralnog 'vademecuma' sa sljedećih sedam karakteristika:

'Crkva naviješta poruku spasenja onima koji ne vjeruju da svi mogu upoznati pravoga Boga i onoga kojega je on poslao, Isusa Krista, i da se obrate sa svojih puteva, čineći pokoru [Iv 17, 3; Lk 24, 27; Dj 2, 38]. Također vjernicima Crkva treba uvijek propovijedati vjeru i pokoru, mora ih pripraviti za sakramente, učiti ih da čuvaju sve što je Krist zapovjedio [Mt 28, 20], i poticati ih na sva djela milosrđa, pobožnosti i apostolata. Time će se manifestirati da Kristovi vjernici, iako nisu od ovoga svijeta, trebaju biti svjetlo svijeta i da slave Oca pred ljudima (SC 9).

Iz ove kratke sinteze možemo ustanoviti sedam bitnih točaka za pastoralnu teoriju i praksu.

1. Dužnost naviještati evanđelje svim nevjernicima (SC 9)

Takvo naviještanje treba biti eksplicitno: vjera u Isusa Krista do koje se dolazi milošću obraćenja i pokorom. Dakle, nema mjesta za teoriju i praksu tzv. 'anonimnog kršćanstva', nikakvog dopuštanja alternativnih putova spasenja izvan puta Kristova; Krist je jedini posrednik između Boga i ljudi. To je ono što Koncil uči u Dogmatskoj konstitutciji 'Lumen Gentium' kad kaže: 'putujuća Crkva nužna je spasenje. Krist, prisutan nam u svom Tijelu koje je Crkva, jedini je posrednik i jedini put spasenja' (LG 14).

U paragrafu 8 iste dogmatske konstitucije Koncil kaže: 'Unicus Mediator Christus' (vidi i idem, 28). Spašeni ljudi, u vječnosti, to su prihvaćanjem u svom zemaljskom životu zasluga jedinoga posrednika Isusa Krista (usp. idem, 49). Drugi vatikanski koncil poučava iznoseći sljedeći citat iz Tridenstskoga koncila: 'per Filium eius Iesum Christum, Dominum nostrum, qui solus noster Redemptor et Salvator est' (idem, 50). U Deklaraciji o slobodi vjerovanja Koncil poučava da je svaki čovjek otkupljen po Kristu Spasitelju i pozvan na božansko sinovstvo koje se može primiti samo po milosti vjere ('Dignitatis humanae', 10).

Papa Pavao VI. u svom obraćanju na otvaranju drugog zasjedanja Koncila 1963. kaže: 'Isus Krist je jedini i najviši Učitelj i Pastir, i jedini Posrednik između Boga i ljudi' ('Sacrosanctum Oecumenicum Concilium Vaticanum II. Constitutiones, Decreta, Declarationes', Città del Vaticano 1966., str. 905). Isti papa sljedeće godine na Koncilu ponavlja: 'Isus Krist je jedini Posrednik i Otkupitelj' (idem, str. 989). Nauk koncila nastavlja: 'Budući da je već osuđen onaj koji ne vjeruje, riječi Kristove su istodobno riječi osude i milosti, smrti i života' ('Ad gentes', 8). Misijska djelatnost je sveta dužnost Crkve jer je to volja samoga Boga koji ustraje na nužnosti vjere u Krista i krštenja za vječni život (idem, 7).

2. Dužnost naviještanja vjere vjernicima

Glavna zadaća Crkve se sastoji u preuzimanju skrbi da vjera vjernika raste i bude zaštićena od opasnosti zablude; to znači, preuzimanje brige za čistoću, cjelovitost i vitalnost vjere. Blaženi papa Ivan XXIII. je već u svojoj adresi na otvaranju II. vatikanskog koncila jednoznačno izjavio, na još jasniji način, da je glavna dužnost Koncila zaštita i promicanje nauka vjere: 'ut sacrum christianae doctrinae depositum efficaciore ratione custodiatur atque proponatur' (op. cit., 861). Blaženi prvosvećenik nastavlja kako Crkva u izvršavanju svoje dužnosti u naše vrijeme ne smije odvratiti svoje oči od svetog nasljeđa istine koju je primila od tradicije. Koncil mora prenijeti katolički nauk u cjelovitosti, bez umanjivanja i bez narušavanja: 'integram, non imminutam, non detortam tradere vult doctrinam catholicam'. Papa Ivan vrlo realistično uviđa kako to neće svima biti na srcu. Nužno je, dakle, kaže papa, da svi u naše dane prihvate cijeli kršćanski nauk, bez izostavljanja i jednoga dijela: 'oportet ut universa doctrina christiana, nulla parte inde detracta, his temporibus nostris ob omnibus accipiatur' (idem, str. 864).

U primanju i promicanju cjelokupnog nauka vjere moramo slijediti put koji je točan kako po obliku tako i po konceptima, slijedeći primjer Tidentskoga koncila i Prvoga vatikanskog koncila, kako potvrđuje papa Ivan XXIII. U Deklaraciji o slobodi vjerovanja koncil opominje vjernike da se 'potrude proširiti svjetlo života sa svim pouzdanjem i apostolskom hrabrošću, čak do prolijevanja krvi' (DH 14). Nadalje oni imaju 'tešku obvezu... od Njega primljenu istinu sve potpunije razumijevati, vjerno je naviještati i odlučno braniti (ibidem). U Pastoralnoj konstituciji 'Gaudium et spes' koncil potiče: 'Ljubav i dobra volja ni na koji način nas, zasigurno, ne smiju okrenuti k ravnodušnosti prema istini i dobru. Doista, sama ljubav tjera učenike Kristove da naviještaju spasonosnu istinu svim ljudima' (GS 28). Papa Pavao VI. u svojoj adresi na otvaranju drugog zasjedanja II. vatikanskog koncila potvrđuje: 'Temelj za obnovu Crkve mora biti točniji studij i bogatija promocija božanske istine' (op. cit., str. 913).

U Dekretu o apostolatu laika Koncil se izražava ovim terminima: 'U naše vrijeme nastaju novi problemi i kruže ozbiljne zablude koje teže potkopati temelje religije, moralnoga reda i samoga ljudskog društva' ('Apostolicam actuositatem', 6). U Pastoralnoj konstituciji 'Gaudium et spes' Koncil zamjećuje kako se već tada šire teške moralne zablude i potiče kršćane da brane i promiču naravno dostojanstvo i uzvišenu, svetu vrijednost bračnoga stanja (br. 47). U istom dokumentu Koncil osuđuje nemoralne običaje u odnosu na brak i krjepost čistoće, kad kaže da 'mnogoženstvo, kuga razvoda, tzv. slobodna ljubav i druge deformacije imaju zamračujući učinak' na dostojanstvo braka i obitelji. 'Nadalje, bračna je ljubav prečesto oskvrnuta ekscesivnim samoljubljem, hedonizmom i nedopuštenim postupcima protiv rađanja. Povrh toga, ozbiljan nered u obitelji unose moderni ekonomski uvjeti, socijalnopsihološki i građanski' (ibid.). Koncil je dao nedvosmislenu pouku o bračnoj čistoći: 'Sinovima Crkve nije dopušteno poduzimati metode kontrole rađanja koje je crkveno učiteljstvo u izlaganju božanskoga zakona odbacilo' (idem, 51, usp. Pio XI., 'Casti connubii'). Svi trebaju biti uvjereni da ljudski život i zadaća njegova prenošenja nisu stvarnosti povezane samo s ovim svijetom, zato se i ne mogu mjeriti ili promatrati samo u tim terminima, nego uvijek gledajući na vječnu sudbinu ljudi' (ibidem).

U Dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve Koncil potiče izbjegavanje svakog oblika indiferentizma, sinkretizma, konfuzije (AG, 15). U konstituciji 'Gaudium et spes' Koncil odbacuje čisto svjetovni i protureligijski humanizam (br. 56). Isti koncilski dokument govori o ateističkom humanizmu koji ne samo da prijeti vjeri, nego ima i negativan i globalizacijski učinak na sve sfere društvenog života; 'Sve veći broj ljudi u praksi napušta religiju. Za razliku od prošlih vremena nijekanje Boga ili religije, ili njihovo napuštanje, nije više neobično niti individualna pojava. Danas nije rijetkost da se to prikazuje kao zahtjev znanstvenoga napretka ili izvjesnoga novog humanizma. Ta se gledišta na mnogim mjestima ne izriču samo u učenjima filozofa, nego sa svih strana zahvaća književnost, umjetnosti, interpretaciju humanističkih znanosti, povijesti i same građanske zakone. Posljedica toga je da su mnogi zbunjeni.' (GS 7).

Papa Pavao VI. je na zadnjoj javnoj sjednici II. vatikanskog koncila u svojoj homiliji potvrdio da Koncil predlaže ljudima našeg vremena teocentričnu i teološku doktrinu o ljudskoj naravi i svijetu (op. cit., str. 1064-1065). U homiliji na sedmoj javnoj sjednici II. vatikanskog koncila, 28. listopada 1965., papa Pavao VI. objašnjava da usprkos općenito pastoralnoj naravi Koncila, on smjera izložiti vječnu i autentičnu doktrinu Crkve, isključujući doktrinalni relativizam; Koncil ostvaruje djelo koje 'ne historizira, ne relativizira prema metamorfozama svjetovne kulture narav Crkve koja je uvijek ista, i vjerna sebi kako ju je Krist htio i kako ju je autentična tradicija usavršila, nego je čini sposobnijom da izvršava svoju misiju činjenja dobra u izmijenjenim uvjetima ljudskog društva (op. cit., str. 1039-1040).

U govoru iste 1965. godine prilikom osme sjednice Koncila, papa Pavao VI. je kritizirao ponašanje onih koji pogrješno i zlorabeći tumače intenciju bl. pape Ivana XXIII. o crkvenoj pastoralnoj prilagodbi potrebama našeg vremena ('aggiornamento'). Nadalje, papa izlaže duh Koncila u tom pogledu i sve poziva na oprez protiv doktrinalnog i juridičkog relativizma, tvrdeći da papa Ivan XXIII. zasigurno 'nije toj programatskoj riječi htio dati značenje koje joj neki pokušavaju dati, kao pristanak na 'relativizaciju' svega u Crkvi prema duhu današnjega svijeta; dogma, zakona, struktura, tradicija, jer je, naprotiv, osjećaj za crkvenu doktrinalnu i strukturalnu stabilnost u njemu bio tako živ i jak kao zaglavni kamen njegove misli i djela. 'Aggiornamento' od sada nadalje za nas znači mudro prodiranje duha proslavljenog Koncila i vjernu primjenu njegovih norma izdanih na sretan i svet način' (op. cit., str. 1053-1054).

U izvornom latinskom tekstu, Pavao VI. ne koristi riječ 'aggiornamento', nego 'accommodatio'. Slavni izraz 'aggiornamento' pape Ivana XXIII. postao je legendaran, ali u svojoj izvornoj nakani nema ništa zajedničko s doktrinalnim, pravnim ili liturgijskim relativizmom.

Novi pastoralni i doborohotni stav strpljivoga razumijevanja i dijaloga s društvom izvan Crkve ne uključuje doktrinalni relativizam. Papa Pavao VI. brani Koncil od takve moguće optužbe u spomenutoj homiliji za vrijeme sedme javne sjednice: 'Taj stav... jako je i kontinuirano djelovao na Koncilu, do točke koja je sugerirala sumnju kod nekih da je tolerantan i prevladavajući relativizam prema vanjskom svijetu, prolaznoj povijesti, kulturalnoj modi, vremenitim potrebama, mišljenju drugih, dominirao osobama i aktima ekumenske sinode nauštrb vjernosti koja se duguje tradiciji i na štetu vjerske orijentacije koncila. Mi ne vjerujemo da to treba pripisati Koncilu, niti u njegovim stvarnim i dubokim nakanama niti u njegovim stvarnim manifestacijama' (op. cit., str. 1067). Pavao VI. ovdje brani samo stvarne i duboke nakane i autentične manifestacije Koncila, ne ulazeći u meritum osoba.

Koncil izričito odbacuje svaki oblik religijskog sinkretizma u misijskoj aktivnosti i zahtjeva da se posebne tradicije naroda prosvijetle svjetlom evanđelja, ostavljajući netaknutim primat Petrove katedre (usp. AG 22).

3. Obveza propovijedanja pokore vjernicima (SC 9)

Ne može se govoriti o pravoj pastoralnoj doktrini i praksi bez bitnoga elementa pokore u životu Crkve i vjernika. Svaka prava obnova Crkve u povijesti dogodila se u duhu i praksi kršćanske pokore. Dogmatska konstitucija 'Lumen gentium' u br. 8 tvrdi da Crkva mora neprestano napredovati na putu pokore i obnove. Zatim kaže da vjernici u sebi moraju pobijediti kraljevstvo grijeha samoodricanjem i svetim životom (idem, 36). U misijskoj aktivnosti djeca Crkve se ne smiju stidjeti sablazni križa (AG 24).

Bolje se može razumjeti pravi duh koncilskog učenja o nužnosti pokore ako razmislimo da je 1. srpnja 1962., na svetkovinu Predragocjene Krvi, uoči samoga otvaranja Koncila, blaženi papa Ivan XXIII. posvetio cijelu encikliku nužnosti pokore pod naslovom 'Paenitentiam agere'. Radi se o žurnom pozivu katoličkom svijetu i pobudi na intenzivniju molitvu i pokoru da se isprosi milost nadolazećem Koncilu. Papa ukazuje na misao i praksu Crkve, kao i na primjer prethodnih koncila, podsjećajući na potrebu unutarnje i vanjske pokore kao suradnje s božanskim otkupljenjem. Konkretno, papa Ivan XXIII. preporučuje u svakoj dijecezi pokorničku službu objašnjavajući kako 'djelima milosrđa i pokore umilostiviti Boga svemogućega i zadobiti od Njega pravu obnovu kršćanskoga duha koja je jedan od glavnih ciljeva Koncila' (II, 2). Papa nastavlja: 'Naš prethodnik Pio XI., časne uspomene, ispravno je primijetio: 'Molitva i pokora su dva sredstva na raspolaganju Bogu u naše vrijeme da prema Njemu uprave siromašno čovječanstvo koje luta bez vođe; po njima se uklanja i popravlja prvi uzrok i počelo svega nereda koji je pobuna čovjeka protiv Boga' (enciklika 'Caritate Christi compulsi'). Ivan XXIII. je upravio ovu žarku pobudu biskupima: 'Časna braćo, bez odlaganja učinite svaki napor u vašoj moći, kako bi kršćani vama povjereni mogli čistiti svoj duh pokorom i potaknu se na veći žar pobožnosti' (II, 3).

Duh pokore i zadovoljštine mora uvijek pokretati pravu obnovu Crkve, za koju se papa Ivan XXIII. nadao da će proizaći iz II. vatikanskog koncila. Takav stav štiti Crkvu od duha svjetovnoga aktivizma. Papa poučava na kraju enciklike: 'Kako će predivan, kako ohrabrujući događaj vjerskoga žara biti, vidjeti nebrojene vojske kršćana širom svijeta kako se predaju marljivoj molitvi i dragovoljnom samoodricanju kao odgovoru na Naš poziv! To je vrsta vjerskoga žara kojim trebaju biti ispunjeni sinovi i kćeri Crkve. Neka njihov primjer bude nadahnuće onima koji su toliko uronjeni u poslove ovoga svijeta da zanemaruju svoje dužnosti prema Bogu (idem).

U sljedećim riječima možemo shvatiti pravi duh koji je pokretao papu Koncila i zasigurno 'pars maior et sanior' koncilskih otaca:

'Nužno je da kršćani jakošću mučenika i herojskih muževa i žena, koji su u svakom razdoblju Crkve bili njena slava, odbace hedonizam. Na taj će način svatko prema svom životnom staležu moći odigrati svoju ulogu u tomu da II. vatikanski ekumenski sabor, koji treba donijeti procvat kršćanskoga morala, doživi izvanredan uspjeh (II, 2).

4. Dužnost pripremanja vjernika na sakramente (SC 9)

Koncil u Dogmatskoj konstituciji 'Lumen Gentium' poučava da su sakramenti glavna sredstva po kojima vjernike svih staleža i stanja Gospodin poziva na svetost (br. 11). Primarni cilj sakramenata se, prema SC 59, sastoji u posvećenju ljudi, izgradnji Mističnoga Tijela Kristova i kultu koji se daje Bogu. Rijetko je u povijesti Crkve vrhovno učiteljstvo toliko inzistiralo na važnosti i centralnosti svete liturgije, a osobito euharistijske žrtve, kao što je to zapravo učinio II. vatikanski koncil. Činjenica da je prvi koncilski dokument o kojem je raspravljano i koji je potvrđen bio posvećen liturgiji, tj. božanskom kultu, značajna je i pokazuje jasnu poruku o prvenstvu Božjem; Bog i bogoštovlje klanjanja koje mu Crkva upravlja moraju zauzimati prvo mjesto u životu i aktivnosti Crkve. 'Sacrosanctum concilium' govori: 'Sacra liturgia est precipue cultus divinae maiestatis' (br. 33), i stoga kult božanskom veličanstvu mora biti vrhunac sve aktivnosti Crkve: 'Liturgia est culmen ad quod actio Ecclesiae tendit et simul fons unde omnis eius virtus emanat' (br. 10).

Sveta liturgija je prvotni i nužni izvor pravog kršćanskog duha, kaže Dekret o formaciji svećenika ('Optatam totius', 16). Svrha svih sakramenata se nalazi u euharistijskom otajstvu, kaže Dekret o životu i službi svećenika citirajući sv. Tomu Akvinskog: 'Eucharistia est omnium sacramentorum finis' ('Summa Theologica' , III, q. 73 a. 3 c) i dodaje 'In Sanctissima enim Eucharistia totum bonum spirituale Ecclesiae continetur' ('Summa Theologica' , III, q. 65, a. 3, ad 1), ('Presbyterorum Ordinis', 5). Isti dokument opet kaže da je euharistija izvor i vrhunac sve evangelizacije, te izvor i vrhunac svega pastoralnog života crkve. U SC nalazimo ovu sintezu: 'Osobito iz euharistije u nas teče milost kao iz izvora, i postiže se s najvećom učinkovitošću ono posvećenje ljudi i ona proslava Boga u Kristu prema čemu sve aktivnosti Crkve konvergiraju kao prema svome cilju' (SC 10).

5. Dužnost poučavanja vjernika zapovijedima Božjim (SC 9)

Drugi element pastoralne aktivnosti je ovaj: 'Crkva također mora...poučavati vjernike da opslužuju sve što je Krist zapovjedio' (SC 9). Dakle, pastiri Crkve imaju dužnost da poučavaju u cjelini Božjim zakonima i zapovijedima. U Deklaraciji o slobodi vjerovanja Koncil tvrdi: 'najviša norma ljudskoga života je božanski zakon- vječni, objektivni i univerzalni- po kojemu Bog određuje ravna i upravlja cijeli svemir i sve puteve ljudske zajednice' (DH 3). Pastoralna konstitucija 'Gaudium et spes' kaže: 'Čovjek u srcu ima zakon upisan od Boga, njegovo je dostojanstvo u pokoravanju tom zakonu prema kojemu će biti suđen' (br. 16). Isti pastoralni dokument: 'Supruzi trebaju biti svjesni da ne mogu postupati proizvoljno, nego se uvijek moraju ravnati prema savjesti formiranoj prema božanskom zakonu, i trebaju se pokoravati crkvenom učiteljstvu koje autentično tumači zakon u svjetlu evanđelja' (GS 50).

Koncil nastavlja: 'Rascjep između vjere koju ispovijedaju i njihova dnevnog života zaslužuje da se ubroji među ozbiljnije zablude našeg doba' (idem, 43). Takva je zabluda postala još očitija u zadnje vrijeme kad se opaža pojava ljudi koji, dok ispovijedaju da su katolici, istodobno podupiru zakone protivne naravnom pravu i božanskom pravu, te otvoreno proturječe crkvenom učiteljstvu. Kako su aktualne riječi Koncila: 'Neka ne bude lažne opozicije između profesionalnih i društvenih aktivnosti s jedne strane, te vjerskog života s druge strane' (GS 43). Moralni, obiteljski, profesionalni, znanstveni, društveni život moraju se voditi vjerom i tako biti usmjereni na slavu Božju (usp.,idem). Zamijetimo ponovo važnost primata Božje volje i Njegove slave u životu svakog od vjernika i u cijeloj Crkvi. Koncil to ne potvrđuje samo u dokumentu o liturgiji, nego i u pastoralnom dokumentu 'par excellence', Pastoralnoj konstituciji 'Gaudium et spes'.

6. Dužnost promicanja apostolata vjernika laika (SC 9)

Druga bitna točka pastoralnog života je ova: 'Vjernike Crkva mora uvijek... pozivati na sva djela milosrđa, pobožnosti i apostolata' (SC 9). U toj točki leži veliki povijesni doprinos II. vatikanskog koncila, što je uzdigao dostojanstvo i posebnu ulogu vjernika laika u životu i aktivnosti Crkve. Može se reći da se radi o organskom razvoju i kruni magisterija pape Pija XI. glede vjernika laika. Dogmatska konstitucija 'Lumen gentium' daje nam sintezu pitanja vjernika laika u Crkvi i u svijetu sa solidnim teološkim temeljem i jasnim pastoralnim usmjerenjem: 'Neka laici, također udruženim snagama, liječe običaje i uvjete u svijetu ako oni navode na grijeh, tako da budu suobličeni normama pravde i mogu više pogodovati izvršavanju krjeposti, negoli sprječavati. Tako čineći ispunjavaju kulturu i ljudske aktivnosti izvornim moralnim vrijednostima; bolje će pripremiti polje svijeta za sjeme Riječi Božje i u isto vrijeme šire otvoriti vrata Crkve kroz koja poruka mira može ući u svijet. Vjernici trebaju naučiti kako pažljivo razlikovati između prava i dužnosti koje imaju kao članovi Crkve i onih koje imaju kao članovi ljudskoga društva. Neka teže tomu da ih pomire, spominjući se da se u svakom vremenitom poslu moraju voditi kršćanskom savješću, jer ni u svjetovnim poslovima nema ljudske aktivnosti koja bi izmaknula Božjem gospodstvu. Najžurnije je u naše vrijeme da ta razlika, i ta harmonija, zasjaje jasnije nego ikad u životima vjernika, kako bi misija Crkve potpunije odgovorila posebnim uvjetima današnjega svijeta. Jer, kako se mora priznati da se vremenita sfera koja se skrbi interesima ovoga svijeta, ravna prema svojim vlastitim načelima, tako se mora odbaciti poguban nauk koji nastoji izgraditi društvo bez obzira na religiju i koji napada i razara vjersku slobodu svojih građana (LG 36).

Ovdje Koncil osuđuje sekularizam, ne rabeći tu riječ, citira Lava XIII. ('Immortale Dei', 1. studenoga 1885.: AAS 18 (1885), str. 166 i dalje. Isti, 'Sapientiae Christianae', 10. siječnja 1890.: ASS 22 (1889.-'90.), str. 387 i dalje. Pio XII., 'Govor 'Alla vostra filiale'', 23. ožujka 1958.: AAS 50 (1958.), str. 220.) koji je rekao da je 'jedno od načela katoličke doktrine legitimna, zdrava laičnost države' (idem). Papa nastavlja: 'život pojedinaca, život obitelji, život većih i manjih zajednica, treba se hraniti naukom Isusa Krista koji je ljubav Božja i, u Bogu, ljubav prema bližnjemu.' Ta doktrina nalazi jasan odjek u svojim bitnim elementima i u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi i u Pastoralnoj konstituciji Drugoga vatikanskog koncila.

O vlastitom pozivu laika Koncil kaže: 'svojstveno je laicima tražiti Kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih prema Bogu' (LG 31). U Dekretu o apostolatu laika, Koncil govori o idolatriji vremenitih stvari zbog pretjeranog povjerenja u prirodne znanosti i tehniku (usp. Apostolicam Actuositatem 7). Koncil nastavlja potvrđujući da je bračni i obiteljski život mjesto gdje kršćanska religija prožima i preobražava sve životno uređenje (LG 35). U isto vrijeme kršćanska obitelj proglašava jasnim glasom prisutnost Kraljevstva Božjega i nadu vječnoga života. Tako, svojim primjerom i svjedočanstvom, optužuje svijet grijeha i prosvjetljuje one koji traže istinu (idem). Možemo uočiti koliko je aktualan ovaj izraz Koncila; kršćanska i katolička obitelj je živa optužba svijeta, optužuje svijet grijeha.

Posebni oblik apostolata laika sastoji se u svjedočanstvu života vjere, ufanja i ljubavi; dakle, isključuje apostolat aktivizma i zemaljskih interesa. U Dekretu o laicima možemo identificirati kratki 'vademecum' laičkog apostolata gdje Koncil poučava da unutarnji oblik laičkog apostolata mora biti suobličenje trpećem Kristu, i da je svrha toga apostolata vječni spas ljudi na svijetu. Koncil kaže: 'Svi oni trebaju imati na umu da mogu doprijeti do svih ljudi i pridonijeti spasenju cijeloga svijeta javnim bogoštovljem i molitvom, kao i pokorom te dragovoljnim prihvaćanjem poslova i životnih poteškoća čime postaju sličnima trpećem Kristu (usp. 2 Kor 4, 10, Kol 1, 24)' (AA 16). Često apostol laik stavlja čak svoj život u opasnost zbog svoje vjernosti, kaže Koncil (idem, 17).

7. Dužnost promicanja poziva svih na svetost (SC 9)

Zadnja bitna nota pastoralne aktivnosti Crkve sastoji se u promicanju poziva svih na svetost, govoreći da Kristovi sljedbenici budući da nisu od svijeta, ipak moraju biti svjetlo svijetu (SC 9). Točnije, Koncil se ovom temom bavio u petom poglavlju Dogmatske konstitucije 'Lumen gentium', 39-42: 'De universali vocatione oglas sanctitatem u Ecclesia'. Tu se može vidjeti pravi povijesni i najspecifičniji doprinos Drugoga vatikanskog koncila. Svetost se bitno sastoji u nasljedovanju Krista, Krista siromašnog i poniznog, Krista koji nosi Križ, kaže Konstitucija 'Lumen gentium' u br. 41. Nasljedovanje Krista svoj vrhunac doseže u mučeništvu, u hrabrom svjedočenju Krista pred ljudima (idem 42). Koncil govori: 'Svi moraju biti spremni ispovijediti Krista pred ljudima i slijediti ga na križnom putu za vrijeme progonstava kojih Crkvi nikada neće nedostajati' (ibidem).

III. Autentična nakana i svrha Drugoga vatikanskog koncila

Za ispravno čitanje tekstova II. vatikanskog koncila, nužno je uzeti u obzir i specifične karakteristike vremena u kojima se odvijao. U homiliji pape Pavla VI. za vrijeme zadnje generalne kongregacije II. vatikanskog koncila, 7. prosinca 1965., prvosvećenik daje sljedeći opis povijesnoga razdoblja u kojem se odvijao II. vatikanski koncil: 'potrebno je sjetiti se vremena u kojem je održan; vrijeme je to za koje će svatko reći da je orijentirano više na osvajanje zemaljskoga kraljevstva, nego onoga nebeskoga; vrijeme u kojem je zaborav Boga postao uobičajen, i čini se, potpuno krivo, da je potaknut razvojem znanosti; vrijeme u kojem fundamentalni čin ljudske osobe, danas puno svjesnije sebe i svoje slobode, teži da se izjasni u korist svoje apsolutne autonomije, emancipirajući se od svakog transcendentnog zakona; vrijeme u kojem se čini da je sekularizam legitimna posljedica moderne misli i najviša mudrost u vremenitom društvenim poretku; vrijeme, štoviše, u kojem je ljudska duša potonula u dubine iracionalnosti i razaranja; vrijeme, konačno, koje karakteriziraju preokreti i dosada nepoznat nazadak čak u velikim svjetskim religijama. U takvo vrijeme održan je naš Koncil na čast Božju' (op. cit., str. 1063-1064).

Prema izrazu blaženoga pape Ivana XXIII. iz govora na zadnjoj generalnoj kongregaciji prve sesije Koncila, 7. prosinca 1962., jedina svrha Koncila i jedina nada i pouzdanje Pape i koncilskih otaca sastojala se u ovome: 'da se sve više učini poznatim ljudima našega vremena evanđelje Kristovo, da se rado provodi i da duboko prodre u svaki aspekt društva' (op. cit., str. 881-882). Može li biti autentičnijega i katoličkijega pastoralnog načela i metode, nego što je ovo?

U obraćanju na zatvaranju prvog zasjedanja II. vatikanskog koncila, 8. prosinca 1962., papa Ivan XXIII. na ovaj je način izložio pravu svrhu Koncila i duhovne plodove koje od njega želi: ''Tako da Sveta crkva, jaka u vjeri, snažna u ufanju i gorljivija u ljubavi, može cvasti novom i mladenačkom životnošću, i učvršćena najsvetijim zakonima bude učinkovitija i odlučnija u širenju Kraljevstva Kristova' (pismo njemačkim biskupima, 11. siječnja 1962.)... Tada će Kraljevstvo Kristovo na zemlji biti povećano novim rastom. Tada će glasnije i slađe odjeknuti u svijetu dobra vijest otkupljenja čovjeka; time će biti potvrđena vrhovna prava svemogućeg Boga, veze bratske ljubavi među ljudima i mir obećan na ovoj zemlji ljudima dobre volje' (op. cit., str. 891). Prema nakani i želji svetog prvosvećenika Ivana XXIII., Drugi vatikanski koncil trebao je pridonijeti sljedećem cilju: 'da u cijeloj ljudskoj obitelji plodovi vjere, ufanja i ljubavi mogu izobilnije rasti' (idem).

IV. Izazov suprotnih tumačenja

Za ispravnu interpretaciju nužno je uzeti u obzir nakanu izraženu u samima koncilskim dokumentima kao i u točnim riječima koncilskih papa, Ivana XXIII. i Pavla VI. Konačno, nužno je otkriti nit vodilju kroz rad Koncila koja je 'salus animarum', odnosno, pastoralna intencija. To je opet ovisno i subordinirano promociji božanskog kulta i slave Božje, tj. ovisi o Božjem prvenstvu. To prvenstvo Božje u životu i cjelokupnoj aktivnosti Crkve jednoznačno je pokazano u činjenici da Konstitucija o svetoj liturgiji intencijski i kronološki zauzima prvo mjesto u opsežnom radu Koncila. Sedam bitnih točaka za pastoralnu teoriju i praksu nalaze se točno u konstituciji koja se bavi bogoštovljem i posvećenjem ljudi, u br. 9 konstitucije 'Sacrosanctum concilium': 1. žurnost propovijedanja Krista nevjernicima kako bi se mogli obratiti, 2. najveća briga oko propovijedanja nauka vjere, 3. bitna uloga pokore u životu Crkve, 4. sakramenti kao primarno sredstvo spasenja i posvećenja gdje euharistija zauzima središnje i vrhunsko mjesto, 5. cjelovitost moralnoga nauka, 6. apostolat vjernika laika u Crkvi i u ljudskom društvu, 7. sveopći poziv na svetost.

Karakteristika prekida u tumačenju koncilskih tekstova manifestira se u stereotipskom i raširenom načinu u tezama o antropocentričnom, sekularističnom ili naturalističkom pomaku II. vatikanskog koncila u odnosu na prethodeću crkvenu tradiciju. Jedna od najpoznatijih manifestacija takve konfuzne interpretacije bila je npr., takozvana teologija oslobođenja i susljedna razorna pastoralna praksa. Kontrast između teologije oslobođenja i njene prakse te Koncila, očituje se u sljedećem koncilskom učenju: 'vlastita misija koju je Krist povjerio svojoj Crkvi nije političkog, ekonomskog niti socijalnog reda: zapravo, svrha koju joj je odredio je religioznog reda' (GS 42). Isti dokument zatim kaže da narav i misija Crkve nisu vezani za nijedan poseban politički, ekonomski ili socijalni sustav (ibidem). Konstitucija 'Gaudium et spes' navodi sljedeće riječi Pija XII.: 'Njezin Božanski utemeljitelj, Isus Krist, nije joj dao nikakav mandat niti joj odredio neku svrhu kulturalnog reda. Svrha koju joj je Krist odredio strogo je religiozna... Crkva mora voditi ljude Bogu, da mu se mogu izručiti bez zadrške... Crkva ne može nikada izgubiti iz vida taj strogo religiozni, nadnaravni cilj. Značenje svih njezinih aktivnosti, sve do zadnjeg kanona njenoga Kodeksa, ne može biti u drugome, nego da se izravno ili neizravno odnosi na tu svrhu' (Pio XII., Address to the International Union of Institutes of Archeology, History and History of Art , 9. ožujka, 1956: AAS 48 (1965.), str. 212).

Jedno od tumačenja prekida doktrinalno najvidljivije pokazuje se na pastoralno-liturgijskom polju. Pod tim možemo navesti gubitak svetog i sublimnog karaktera liturgije te uvođenje više antropocentričnih gestualnih elemenata. Taj se fenomen očituje u tri liturgijske prakse, dobro poznate i proširene u gotovo svim župama katoličkog svijeta; [1.] gotovo potpuno iščeznuće uporabe latinskoga jezika, [2.] primanje Euharistijskoga Tijela Kristova izravno na ruku i stojeći te [3.] celebracija euharistijske žrtve na način zatvorenog kruga u kojemu svećenik i narod kontinuirano jedni druge gledaju u lice. Taj način molitve gdje ne gledaju svi u istom smjeru, a što je naravniji tjelesni i simbolički izraz s obzirom na istinu da su u javnom bogoštovlju svi duhovno okrenuti Bogu, proturječi praksi koju su sam Isus i Njegovi apostoli obdržavali u javnoj molitvi u Hramu ili u sinagogi. Štoviše, proturječi jednodušnom svjedočanstvu otaca i sve prvotne tradicije istočne i zapadne Crkve. Te tri pastoralne i liturgijske prakse jasan su prekid sa zakonom molitve koji su obdržavali naraštaji vjernih katolika najmanje tisućljeće, i ne nalaze potpore u koncilskim tekstovima, nego im prije proturječe; ili određenim koncilskim tekstovima (o latinskom jeziku, vidi SC 36 §1; 54) ili 'misli', pravoj nakani koncilskih otaca što se može provjeriti u Aktima koncila.

U hermeneutičkoj buci proturječnih interpretacija i u konfuznoj pastoralnoj i liturgijskoj primjeni, kao jedini autentični tumač koncilskih tekstova pojavljuje se sam Koncil u jedinstvu s Papom. Analogno možemo ukazati na konfuznu hermeneutičku krizu prvih stoljeća Crkve, izazvanu arbitrarnim biblijskim i doktrinalnim interpretacijama heterodoksnih skupina. U svom slavnom djelu 'De praescriptione haereticorum', Tertulijan je bio sposoban pred krivovjerce različitih orijentacija postaviti činjenicu da je samo Crkva legitimna posjednica vjere, riječi Božje i tradicije. Time, u raspravama o pravom tumačenju, Crkva može krivovjerce dovesti 'a limine fori'. Samo Crkva može reći, prema Tertulijanu: 'Ego sum heres Apostolorum' (Praescr., 37, 3). Govoreći analogno, samo vrhovno papinsko učiteljstvo ili ono budućega ekumenskog koncila može biti sposobno kazati: 'Ego sum heres Concilii Vaticani II'.

U proteklim su desetljećima postojale unutar Crkve skupine, a postoje i danas, koje su počinile enormnu zloporabu pastoralnog karaktera Koncila i njegovih tekstova pisanih prema pastoralnoj nakani, jer Koncil nije htio dati vlastita definitivna i nepromjenjiva učenja. Iz pastoralne naravi koncilskih tekstova evidentno je da su oni u principu otvoreni daljenjem dovršenju i većem doktrinalnom pojašnjenju. Uzimajući u obzir iskustvo zadnjih nekoliko desetljeća otada, doktrinalno i pastoralno konfuznih interpretacija, i suprotnosti s preko dvotisućljetnim kontinuitetom doktrine i molitve vjere, javlja se nužnost i hitnost za posebnom i auktoritativnom intervencijom papinskog učiteljstva o autentičnoj interpretaciji koncilskih tekstova s dopunama i doktrinalnim pojašnjenjima; tipa 'Syllabus errorum circa interpretationem Concilii Vaticani II'. Postoji potreba za novim silabom, ali ovaj put ne usmjerenim toliko protiv zabluda koje dolaze izvan Crkve, nego protiv zabluda koje šire unutar Crkve oni koji podržavaju teze o diskontinuitetu i lomu u doktrinalnoj, liturgijskoj i pastoralnoj primjeni. Takav bi se silab sastojao od dva dijela; dio koji bi zabilježio zablude i pozitivni dio s propozicijama doktrinalnog pojašnjenja, dopune i preciziranja.

Uočljive su dvije skupine koje održavaju teoriju prekida. Jedna pokušava doktrinalno, liturgijski i pastoralno protestantizirati život Crkve. S druge su strane neke tradicionalističke skupine koje, u ime tradicije, odbacuju Koncil i izbjegavaju se podvrgnuti vrhovnom živućem učiteljstvu Crkve, vidljivoj glavi Crkve, podvrgavajući se zasad samo Nevidljivoj Glavi Crkve, čekajući bolja vremena.

Za vrijeme Koncila papa Pavao VI. izložio je značenje prave obnove Crkve na ovaj način: 'Mi mislimo da se nova psihologija Crkve treba razviti na ovoj liniji: klerici i vjernici trebaju raditi na izvanrednom duhovnom poslu za obnovu života i djelovanja prema Kristu Gospodinu; pozivamo Našu braću i Naše sinove na taj posao; neka oni koji vole Krista i Crkvu budu s nama u jasnijem ispovijedanju značenja istine, vlastite doktrinalnoj tradiciji koju su otvorili Krist i apostoli; i smisla discipline Crkve te dubokog i srdačnog zajedništva koje nas čini međusobno povjerljivima i ujedinjenima kao članovima jednoga tijela' (Pavao VI., Govor na osmoj javnoj sjednici II. vatikanskog koncila, 18. studenoga 1965., op. cit., str 1054.).

Papa Pavao VI. izlažući značenje Koncila, potvrdio je u svom govoru za vrijeme osme javne sjednice: 'Da svi budu ojačani u toj duhovnoj obnovi predlažemo Crkvi da se u potpunosti prisjeti riječi i primjera Naših dvaju prethodnika, Pija XII. i Ivana XXIII., koji su zadužili Crkvu i svijet; i s tim ciljem upućujemo da se kanonski započnu procesi beatifikacije tih, izvrsnih i pobožnih, vrhovnih svećenika. Tako će se zadovoljiti želja koju su, za jednoga i drugoga, izrazili mnogi glasovi; tako će se sačuvati za povijest njihovo duhovno nasljeđe i spriječiti da bilo koji drugi motiv osim štovanja prave svetosti- tj. slave Božje i izgradnje Njegove Crkve- izmijeni njihovu autentičnu i dragu sliku za naše štovanje i ono ubuduće' (Pavao VI., Govor na osmoj javnoj sjednici Drugoga vatikanskog koncila, 18. studenoga 1965., op. cit., str. 1054).

Postojale su u biti dvije zaprjeke zbog kojih prava nakana Koncila i njegova učiteljstva nije donijela obilne i trajne plodove. Jedna je bila izvan Crkve, u nasilnom procesu kulturalne i socijalne revolucije 1960.-ih, koja je, kao i svaki jaki socijalni fenomen, prodrla u Crkvu, kontaminirajući u širokom rasponu ljude i institucije svojim duhom prekida. Druga se zaprjeka pokazala u nedostatku mudrih i neustrašivih pastira Crkve, koji bi bili spremni braniti čistoću i cjelovitost vjere te liturgijskog i pastoralnog života, ne dopuštajući sebi pasti pod utjecaj bilo hvale, bilo straha ('nec laudibus, nec timore').

Tridentski je koncil izjavio u jednom od zadnjih dekreta o općoj reformi Crkve: 'Sveta sinoda, potresena takvim teškim zlima koja opterećuju Crkvu, ne može ne podsjetiti da je najpotrebnija stvar za Crkvu Božju... izabrati najbolje i najprikladnije pastire; utoliko više što će naš Gospodin Isus Krist pozvati nemarnog pastira, naobazrivog na svoje dužnosti, da dade račun za krv onih ovaca koje su moguće propale zbog lošeg upravljanja' (Sessio XXIV, Decretum de reformatione , can. 1). Koncil nastavlja: 'Tako sve one koji su zbog bilo kojeg razloga primili od Svete Stolice bilo koje pravo da interveniraju u promicanje budućih prelata, i one koji udjeluju na drugi način... sveti Koncil potiče i opominje da se prisjete kako ne mogu učiniti ništa korisnije za slavu Božju i spasenje ljudi, nego se posvetiti izboru dobrih i prikladnih pastira da upravljaju Crkvom' (ibid.).

Dakle, zaista postoji potreba za koncilskim silabom s doktrinalnom vrijednošću, i povrh toga potreba većeg broja svetih, hrabrih pastira, duboko ukorijenjenih u tradiciju Crkve, slobodnih od svakog tipa mentaliteta prekida, bilo na području doktrine, bilo liturgije. Zapravo su ta dva elementa nužan uvjet da se može značajno smanjiti doktrinalna, liturgijska i pastoralna konfuzija i da pastoralno djelo II. vatikanskog koncila može donijeti trajne plodove u duhu tradicije, koja nas ujedinjuje s duhom koji vlada u svako doba, svugdje i u svoj pravoj djeci Katoličke crkve, koja je jedina i prava Crkva Božja na zemlji."

Izvor: La Buhardilla de Jerónimo I, II, III
Slika: New Liturgical Movement