Danas donosim članak iz 2007. godine o prijelazu na latinski jezik u liturgiji Rimske crkve, oratorijanca U. M. Langa koji je postao poznat po svojoj knjizi Conversi ad Dominum, može se nabaviti i kod nas pod naslovom Okretanje prema Gospodinu, u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove. Član je Papinskoga povjerenstva za kulturna dobra, suradnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, konzultor Ureda za liturgijska slavlja Svetog Oca...
Dok čitamo u ovom tekstu o latinskom jeziku u liturgiji, možemo se podsjetiti da je to jezik koji je vezan uz početke hrvatske državnosti i da smo ga zadnji u Europi napustili u svjetovnoj uporabi, tek u XIX. st. To je jezik kojim smo izgrađivali vlastitu i europsku kulturu, dovoljno se prisjetiti tek Hermana Dalmatina, Jurja iz Slavonije, Jakova Bunića, Marka Marulića, Jurja Šižgorića, Frane Petrića, Jurja Dubrovčanina, Antuna Vrančića, Ruđera Boškovića... Pohađali razne gimnazije ili mnoge strukovne škole, studirali pravo ili farmaciju, filozofiju ili veterinu, medicinu.. latinski i je i dalje neizostavan, tisuće dobiju barem neke osnove. Tim je žalosnije da mnogi koji znaju stotine latinskih poslovica ne znaju na latinskom Oče naš ili Zdravo Marijo, jednostavno zato jer im nije ponuđeno. Neka Papin primjer potakne sve da otkriju jezik Rimske crkve koji je donedavno povezivao tolike narode.
"Latinski jezik- spona jedinstva među narodima i kulturama
U. M. Lang
Kulturalno i političko jedinstvo mediteranskoga svijeta bilo je providonosni čimbenik u širenju kršćanske vjere. Naime, širenje grčkoga jezika u urbanim središtima Rimskoga Carstva išlo je na ruku navješćivanju evanđelja. Grčki na Istoku i na Zapadu nije bio klasični idiom, nego više pojednostavljeni koiné, zajednički jezik različitih naroda istočnoga dijela Mediterana: Grčke, Male Azije, Sirije i Egipta.
Grčki je koiné pripadao također urbanom proletarijatu Zapada koji je emigrirao s istoka Carstva. Rim je postao multietnički i multikulturalni grad. U njemu je živjela i trajna hebrejska populacija koja je čini se govorila prvenstveno grčki, koji je bio jezikom i prve kršćanske zajednice u Rimu. Vidljivo je to iz Pavlove poslanice Rimljanima i prvih kršćanskih književnih djela, npr. Prva poslanica sv. Klementa, Hermin Pastir i Justinovi spisi.
U prva dva stoljeća bilo je nekoliko papa s grčkim imenima, a i grobni natpisi sastavljani su na grčkom. U to vrijeme je grčki također bio jezik rimske liturgije. Prijelaz na latinski se nije dogodio u Rimu, nego u Sjevernoj Africi, gdje je obraćenicima uglavnom latinski bio materinski jezik, a ne grčki kao imigrantima. Taj je prijelaz sredinom trećega stoljeća još napredovao: članovi rimskoga klera su pisali Ciprijanu u Kartagu na latinskom; Novacijan je na latinskom sastavio De Trinitate i druga djela, citirajući postojeću latinsku verziju Biblije. Ne spominjem ovdje tzv. Apostolsku tradiciju, pripisanu Hipolitu Rimskom, zbog nesigurnosti datuma, podrijetla i auktorstva.
U drugoj polovici trećega stoljeća nema više priljeva imigranata s Istoka u Rim. Tom demografskom promjenom je u Rimu porastao utjecaj onih kojima je latinski bio materinski jezik. Usprkos tomu, grčki se i dalje rabio u rimskoj liturgiji na određenoj razini, najmanje do druge polovice četvrtoga stoljeća; to je očito iz grčkih citata euharistijske molitve latinskoga auktora Marija Viktorina iz 360. god.
Međutim, u tom razdoblju je prijelaz na latinski bio u odmakloj fazi; to posvjedočuje najbolje, inače nepoznat, auktor koji je pisao između 374. i 382., kod kojega stoji da euharistijska molitva u Rimu o Melkisedeku govori kao o velikom svećeniku («summus sacerdos»)- naslov koji nam je blizak iz kasnijega misnog kanona.
Najvažnije vrelo za povijest prve latinske liturgije je Ambrozije Milanski. U svojoj seriji kateheza pisanih za novokrštenike iz oko 390. god., De sacramentis, točno citira euharistijsku molitvu korištenu u to doba u Milanu. Citirani odlomci su najstariji oblik molitava Quam oblationem, Qui pridie, Unde et memores, Supra que i Supplices te rogamus rimskoga kanona. Na drugom mjestu u De sacramentis, Ambrozije naglašava svoju želju da u svemu slijedi običaje Rimske crkve; zato možemo biti sigurni da je ta euharistijska molitva rimskoga podrijetla. Također u govoru biskupa veronskoga, Zenona (362.-372.), postoje tragovi koju potvrđuju zemljopisnu proširenost ovoga izvornoga oblika rimskoga kanona.
Literarna formulacija molitve koju navodi Ambrozije, nije uvijek istovjetna kanonu koji je promulgirao Grgur Veliki krajem IV. st., a došla je do nas s nekoliko manjih izmjena neznatne važnosti uzevši u obzir najstarije liturgijske knjige, osobito stari Gelazijev sakramentar koji se datira u sredinu VIII. st., ali zadržava odjek puno starije liturgijske uporabe. U svakom slučaju su razlike između dva teksta daleko manje, nego li njihove sličnosti, s obzirom da su gotovo tri stoljeća koja ih dijele bila razdoblje intenzivnoga liturgijskoga razvoja.
Prijelaz s grčkog na latinski u rimskoj liturgiji je bio postupan, a dovršen je za pontifikata Damaza I. (366.-384.). Od tada se liturgija u Rimu slavila na latinskom, izuzevši nekoliko podsjetnika na stariju uporabu, Kyrie eleison i čitanja na grčkom na papinskim misama. Prema Oktavijanu iz Mileve, koji je pisao oko 360., u Rimu je bilo više od četrdeset crkava prije Konstantinova edikta. Ukoliko je ta informacija točna, razumno je pomisliti da je bila i neka zajednica koja je govorila latinskim jezikom u III. st., ako ne ranije, koja je slavila liturgiju na latinskom, posebno čitanja Svetoga pisma.
Psalmi su pjevani na latinskom, budući da je njihova stara verzija koja se koristila u liturgiji postigla auru svetosti, Jeronim ih je korigirao tek s velikim oprezom. Kasnije je preveo psaltir s hebrejskoga, ali, kako kaže, ne za liturgijsku uporabu, nego za učenjake i diskusiju. Christine Mohrmann sugerira da je krsna liturgija na latinski prevedena od II. stoljeća. To nije sigurno, ali jasno je kako je postojalo razdoblje tranzicije i da je bilo dugo.
Mohrmann uvodi korisnu distinkciju između, najprije, «molitvenih tekstova», gdje je jezik prije svega sredstvo izražavanja; zatim, tekstova koji su «određeni za čitanje, poslanica i evanđelje», i treće, «tekstovi ispovijesti», kao Vjerovanje. U molitvenim tekstovima prije svega uočavamo da su sredstvo izražavanja; a ostali su prije svega oblici komunikacije. Najnovija istraživanja o jeziku i obredu, kao što je djelo Catherine Bell, potvrđuju intuiciju Ch. Mohrmann da jezik ima različite funkcije u različitim dijelovima liturgije, koje nadilaze puku komunikaciju ili informaciju. Ova nam teoretska razmišljanja pomažu da shvatimo razvoj prve rimske liturgije: oni dijelovi liturgije u kojima element komunikacije ima prednost, kao što su svetopisamska čitanja, bili su prevedeni prvi, dok se euharistijska molitva i dalje molila na grčkom u puno dužem radoblju.
«Sociolingvistika»- relativno nova akademska disciplina- upozorava nas da izbor jednoga jezika obzirom na drugi, nikada nije neutralno ili transparentno pitanje. Važno je razmotriti prijelaz s grčkog na latinski u rimskoj liturgiji u povijesnom, sociološkom i kulturalnom kontekstu. Povijest antike je pokazala da je oblikovanje liturgijskoga latinskog bilo dio širega raspona u naporu kristijaniziranja kulture i rimske civilizacije.
U drugoj polovici IV. st. utjecajniji biskupi u Italiji, prije svih Damaz u Rimu i Ambrozije u Milanu, nastojali su oko kristijanizacije dominantne kulture svoga doba. U gradu Rimu je bila jaka poganska nazočnost, a osobito je aristokracija nastavljala sa starim običajima, iako su formalno bili kršćani. Rim nije više bio središte političke moći, ali njegova je kultura i dalje bila duboko u mentalitetu elita.
Četvrto stoljeće se sada smatra razdobljem literarnog preporoda, s obnovljenim interesom za klasike rimske poezije i proze. Carevi IV. st. njegovali su latinitas, a došlo je i do povratka latinskog na Istoku. S karakterističnom žilavošću, Rim je očuvao stare tradicije.
Imajući to u vidu, pape četvrtoga stoljeća su promicali projekt svjesnoga prihvaćanja simbola rimske civilizacije. Dio tih napora je bilo i preuzimanje javnih prostora impresivnim građevinskim pothvatima. Nakon što su carevi Konstantinove dinastije otvorili put monumentalnim bazilikama, Lateranskom i Sv. Petrom, kao i bazilikama na grobljima izvan gradskih zidina, pape su nastavili taj građevinski program koji je transformirao Rim u grad kojim dominiraju crkve.
Najprestižniji projekt je bila konstrukcija nove bazilike posvećene sv. Pavlu na Ostijskoj cesti, koja je nadomještala malu konstantinovsku građevinu novom crkvom, dimenzijama sličnom Sv. Petru. Drugi je važan čimbenik bio preuzimanje javnoga vremena ciklusom kršćanskih svetkovina kroz godinu umjesto poganskih slavlja (pogledaj Filokalijev kalendar iz godine 354.). Oblikovanje latinske liturgije je bilo dio toga sveobuhvatnog napora da se evangelizira klasična kultura.
Christine Mohrmann u tomu prepoznaje slučajan susret preporoda jezika, inspiriranog novinom objave i stilističkoga tradicionalizma duboko ukorijenjenoga u rimskom svijetu. Liturgijski latinski ima rimsko dostojanstvo (gravitas) i izbjegava kićeni molitveni stil istočnoga kršćanstva, koji se nalazi također u galikanskoj tradiciji. To nije bilo prihvaćanje «govornoga» jezika u liturgiju, s obzirom na činjenicu da latinski rimskoga kanona, kolekte i predslovlja mise, bio dalek idiomu običnih ljudi. Bio je to strogo stilizirani jezik koji je prosječan kršćanin u Rimu kasne antike mogao teško razumjeti, osobito uzevši u obzir da je stupanj edukacije bio vrlo nizak prema standardima današnjice. Povrh toga, razvoj kršćanske latinitas mogao je približiti liturgiju narodu Milana ili Rima, ali ne nužno onima čiji je jezik bio gotski, keltski, iberski ili punski.
Moguće je zamisliti Zapadnu crkvu s lokalnim jezicima u liturgiji, kao na Istoku, gdje su se grčkomu pridružili sirski, koptski, armenski, gruzijski i etiopski. Situacija je na Zapadu u svakom pogledu bila potpuno različita; ujedinjujuća snaga papinstva bila je takva da je latinski postao jedini liturgijski jezik. To je bio važan čimbenik u korist crkvene, kulturalne i političke kohezije.
Jezik latinske liturgije je otpočetka bio sveti jezik odijeljen od jezika puka, a razlika je postajala sve veća razvojem nacionalnih kultura i jezika u Europi, ne spominjući misijska područja. «Prva opozicija latinskom jeziku», piše Christine Mohrmann, «poklapa se s krajem srednjovjekovnog latinskog kao `drugog živog jezika´, koji je bio zamijenjen uistinu `mrtvim´ jezikom, latinskim humanistâ. Oporba naših dana liturgijskom latinskom ima nešto sa slabljenjem studija latinskog jezika, i s tendencijom prema `sekularizmu´» («The Ever-Recurring Problem of Language in the Church» in Études sur le latin des chrétiens, IV, Rome, 1977).
Drugi vatikanski koncil je želio riješiti pitanje proširujući uporabu narodnoga jezika u liturgiji, prvenstveno u čitanjima (Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, art. 36, n. 2). U isto vrijeme naglašava da «uporabu latinskoga jezika... treba sačuvati u latinskom obredu.» (Sacrosanctum Concilium, art. 36, n. 1; također art. 54 ). Koncilski oci nisu zamislili da se sveti jezik Zapadne crkve nadomjesti govornim.
Lingvistička fragmentacija katoličkoga bogoslužja u poslijekoncilskom razdoblju otišla je tako daleko da većina vjernika danas teško može zajedno izmoliti Pater noster, kao što se može primijetiti na međunarodnim okupljanjima u Rimu ili Lurdu. U epohi obilježenoj velikom mobilnošću i globalizacijom, zajednički liturgijski jezik može služiti kao spona jedinstva među narodima i kulturama, pored činjenice da je liturgijski latinski jedinstveno duhovno blago koje je hranilo život Crkve kroz mnoga stoljeća. Napokon, nužno je očuvati sveti karakter liturgijskoga jezika u prijevodima na narodne jezike, kako upućuje instrukcija Svete Stolice «Liturgiam authenticam» iz 2001. god."
Izvor:
RORATE CÆLI
"Papa Benedikt XVI. želi da se Svećeničkom bratstvu sv. Petra, pored slavlja svete mise u izvanrednom obliku, povjeri na što je više mjesta moguće puna pastoralna skrb- cura animarum. O tomu je izvijestio o. John Berg, generalni superior Svećeničkog bratstva sv. Petra, na godišnjem skupu udruge "Pro Missa Tridentina", koji je održan danas [19. rujna 2009., op. splendor] u Wiesbadenu. Papa je 6. srpnja primio u privatnu audijenciju o. J. Berga, za vrijeme koje je s njim mogao razgovarati petnaest minuta za svojim stolom u papinskoj knjižnici. Svetog Oca je osobito zanimalo može li Bratstvo obavljati svoj apostolat bez zapreka, kako je predviđeno. Raspitivao se mogu li svećenici doista, tamo gdje služe, pastoralno djelovati za duše."
