Sv. Ivan M. Vianney

Nisam do sada objavljivao molitve, zato danas na 150. obljetnicu rođenja za nebo sv. župnika arškog donosim litanije njemu na čast koje je sastavio o. Mark (Vultus Christi). Vidimo da je nedavno neke zaboljelo Papino citiranje sv. Ivana Vianneya u pismu uz proglašenje Svećeničke godine: "Bez sakramenta reda ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio u svetohranište? Svećenik. Tko je primio vašu dušu pri dolasku na svijet? Svećenik. Tko je hrani da ima snage dovršiti svoje hodočašće? Svećenik. Tko će je pripraviti da se pojavi pred Gospodinom, perući je zadnji put u Krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik..." Papin je postupak proglašen "antimodernizmom XIX. stoljeća". Budući da je za nekoliko dana i blagdan sv. Filomene koju je sv. Ivan Marija Vianney posebno štovao donosim i litanije koje je on sam sastavio njoj na čast.

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas
Sveta Marijo, odvjetnice svećenika,
Sveta Marijo, majko Crkve,

Sv. Ivane Vianneyu,
Sv. Ivane Vianneyu, kojega je Bog obdario milostima od djetinjstva,
Sv. Ivane Vianneyu, blagoslove svojim roditeljima i obitelji,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si se hranio Tijelom i Krvlju Kristovom,
Sv. Ivane Vianneyu, najdraži sine Marije Bezgrješne,
Sv. Ivane Vianneyu, siromašan duhom,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si suze lio nad okorjelošću srca grješnika,
Sv. Ivane Vianneyu, krotka i ponizna srca,
Sv. Ivane Vianneyu, milosrdan i spreman na opraštanje,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si zračio čistoćom srca svoga,
Sv. Ivane Vianneyu, mirotvorče i pomiritelju zavađenih,
Sv. Ivane Vianneyu, progonjen zbog pravednosti,
Sv. Ivane Vianneyu, soli zemlje i sjajna svjetiljko Crkve,
Sv. Ivane Vianneyu, nagrađen od Oca koji vidi u tajnosti,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si nam pokazao uska vrata koja vode spasenju,
Sv. Ivane Vianneyu, liječniče bolesnih duša,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si hrlio grješnicima,
Sv. Ivane Vianneyu, ozdravitelju od nemoći i bolesti,
Sv. Ivane Vianneyu, kojemu je Otac otkrio otajstva Kraljevstva,
Sv. Ivane Vianneyu, nježan sa slomljenom trskom i tinjajućim stijenjom,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si se odrekao sebe, uzeo križ svoj i pošao za Isusom,
Sv. Ivane Vianneyu, izabran da prinosiš svetu žrtvu,
Sv. Ivane Vianneyu, obogaćen sedmerim darovima Duha Svetoga,
Sv. Ivane Vianneyu, revan za ljepotu doma Gospodnjega,
Sv. Ivane Vianneyu, ispunjen pobožnošću kod oltara,
Sv. Ivane Vianneyu, blagi oče siromaha,
Sv. Ivane Vianneyu, koji razumiješ naše slaboće,
Sv. Ivane Vianneyu, neustrašiv u propovijedanju istine,
Sv. Ivane Vianneyu, hranitelju duša čistim duhovnim mlijekom,
Sv. Ivane Vianneyu, obdaren darom proroštva,
Sv. Ivane Vianneyu, propovjedniče Riječi u zgodno i nezgodno vrijeme,
Sv. Ivane Vianneyu, neustrašiv da uvjeriš, ukoriš i opomeneš,
Sv. Ivane Vianneyu, vjerni djelitelju božanskih otajstava,
Sv. Ivane Vianneyu, ustrajan u molitvi noću i danju,
Sv. Ivane Vianneyu, vjerni klanjatelju Presvetom Sakramentu,
Sv. Ivane Vianneyu, povlašteni prijatelju svete Filomene, djevice i mučenice,
Sv. Ivane Vianneyu, prožet strahom od Božjega suda,
Sv. Ivane Vianneyu, koga je đavao okrutno mučio,
Sv. Ivane Vianneyu, sjajna sliko svećeničke svetosti,
Sv. Ivane Vianneyu, ražaren svećeničkom revnošću,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si suosjećao s bolesnima,
Sv. Ivane Vianneyu, vjeroučitelju djece i učitelju cijele svoje župe,
Sv. Ivane Vianneyu, mudri i razboriti oče duša,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si dnevice provodio sate u ispovijedaonici,
Sv. Ivane Vianneyu, prosvijetljen Duhom Svetim,
Sv. Ivane Vianneyu, strašni neprijatelju Sotonina carstva,
Sv. Ivane Vianneyu, meka srca na svaku patnju,
Sv. Ivane Vianneyu, providnosti siromašne siročadi,
Sv. Ivane Vianneyu, povlašten karizmom čudesa,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si mnoštvo grešnika s Bogom pomirio,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si pomogao bezbrojnim dušama na putu svetosti,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si okusio božansku slatkoću na čas smrti,
Sv. Ivane Vianneyu, koji se raduješ u slavi nebeskoj,
Sv. Ivane Vianneyu, koji veseliš sve koji te zazivaju,
Sv. Ivane Vianneyu, zagovorniče sjemeništaraca u borbama,
Sv. Ivane Vianneyu, zaštitniče župnika,
Sv. Ivane Vianneyu, tješitelju biskupa,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Moli za nas sv. Ivane Marijo Vianneyu,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih

Pomolimo se.

Svemogući i milosrdni Bože koji si učinio sv. Ivana Mariju Vianneya čudesnim u njegovu pastirskom radu, daj, molimo, da po njegovu primjeru i zagovoru pridobijemo svoju braću i sestre za Tebe u ljubavi Kristovoj, i s njima postignemo vječnu slavu. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Vultus Christi
Slika: Vultus Christi


Litanije svete Filomene

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Kraljice djevica, moli za nas
Sveta Filomeno,
Sveta Filomeno, ispunjena preobiljem milosti već od rođenja,
Sveta Filomeno, vjerna nasljedovateljice Marijina,
Sveta Filomeno, uzoru djevičanstva,
Sveta Filomeno, hrame najsavršenije poniznosti,
Sveta Filomeno, gorljiva revnošću za slavu Božju,
Sveta Filomeno, žrtvo ljubavi prema Isusu,
Sveta Filomeno, primjeru snage i ustrajnosti,
Sveta Filomeno, nepobjediva prvakinjo u djevičanstvu,
Sveta Filomeno, zrcalo najjunačkijih krjeposti,
Sveta Filomeno, čvrsta i neustrašiva pred mukama,
Sveta Filomeno, bičevana poput svoga Božanskoga Zaručnika,
Sveta Filomeno, ranjena kišom strijela,
Sveta Filomeno, u verigama po Majci Božjoj utješena,
Sveta Filomeno, čudotvorno ozdravljena u zatvoru,
Sveta Filomeno, u mukama od anđela ohrabrena,
Sveta Filomeno, koja si pretpostavila muku i smrt sjaju prijestolja,
Sveta Filomeno, koja si obratila svjedoke svojega mučeništva,
Sveta Filomeno, koja si podnijela bijes svojih pogubitelja,
Sveta Filomeno, zaštito nevinih,
Sveta Filomeno, zaštitnice mladeži,
Sveta Filomeno, utočište nesretnih,
Sveta Filomeno, zdravlje bolesnih i slabih,
Sveta Filomeno, novo svjetlo vojujuće Crkve,
Sveta Filomeno, koja zbunjuješ bezbožnost svijeta,
Sveta Filomeno, koja potičeš vjeru i hrabrost vjernika,
Sveta Filomeno, čije je ime slavno u nebu i zastrašujuće u paklu,
Sveta Filomeno, postala glasovita po najizvanrednijim čudesima,
Sveta Filomeno, svemoćna u Bogu,
Sveta Filomeno, koja vladaš u slavi,

Moli za nas, sv. Filomeno,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Molimo Te Gospodine po zagovoru svete Filomene, djevice i mučenice, koja je uvijek bila ugodna pred Tvojim očima svojom uzornom čistoćom i izvršavanjem svih krjeposti, oprosti nam naše grijehe i daj nam milosti za koje molimo ___. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: HOLY PRAYERS AND DEVOTIONS
Slika: Catholic Tradition

Tabernaculum Dei

Od sutra u američkoj biskupiji Fort Wayne-West Bend stupaju na snagu pravila koja propisuju smještaj tabernakula u središte svetišta crkve, što bolje odgovara našoj vjeri u stvarnu prisutnost Kristovu u euharistiji. Preuzeo sam i preveo odlomke koje su odabrali na njemačkom portalu summorum-pontificum.de, a originalni tekst normi se nalazi ovdje. Njemački komentator preporučuje da se pročita cijeli dokument koji na uzoran način povezuje uživljenost u tradiciju s poslušnošću sadašnjem crkvenom zakonodavstvu. Biskup D´Arcy spominje izjavu pape Pija XII. o bitnom jedinstvu oltara i svetohraništa te preuzimanju toga u nacrt Biskupske sinode 2005. Za razliku od vremena Pija XII., kada su i svećenik i puk bili okrenuti i oltaru i tabernakulu, to jedinstvo više nije vidljivo, jer i ovakav razmještaj koji predlaže spomenuti biskup vodi tomu da je svećenik za vrijeme mise okrenut leđima svetohraništu, što zamagljuje spomenuto jedinstvo. Komentator glavnu prepreku vidi u celebraciji "ad populum" odnosno tzv. "pučkom oltaru" na koji ne obvezuje ni jedan koncilski ni neki drugi dokument.

"Svećenicima, đakonima, redovnicima i svim vjernicima

Prisutnost Isus Krista u Presvetom Sakramentu je u središtu naše vjere i molitvenog života našega katoličkog puka.

Proteklih je godina smještaj svetohraništa u našim crkvama bio izvor kontroverzije, a ne treba biti. Kad govorimo o Euharistiji- bilo kao slavlju ili o mjestu njezina čuvanja- ona treba uvijek voditi jedinstvu i zajedništvu, a ne razilaženjima.

Mjesto svetohraništa u našim crkvama treba odgovarati našoj vjeri u stvarnu prisutnost Kristovu i uvijek slijediti crkvene dokumente.

Prema mojem iskustvu, naš je puk vođen svojim vjerskim osjećajem uvijek zahtijevao da svetohranište bude centralno i vidljivo. Iritantno je kada tabernakul nije vidljiv i po mogućnosti u središtu.

Zbog moje odgovornosti da promičem molitveni život našega naroda i da ga održavam zdravim, zamolio sam naš ured za bogoštovlje da izradi norme za smještaj i dizajn svetohraništa u našoj dijecezi. Te su se norme prodiskutirale na Svećeničkom vijeću, Liturgijskom povjerenstvu i Odboru za umjetnost i dizajn, što je donijelo preciziranja i poboljšanja.

Te norme će biti objavljene u dijecezi Fort Wayne-South Bend, 14. lipnja, na svetkovinu Corpus Christi, Tijela i Krvi Gospodinove. Na snagu stupaju 4. kolovoza, na blagdan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika svećenika, na čiju je čast Sveti Otac proglasio tekuću Svećeničku godinu.

Od svih svećenika očekujem da potpuno i pažljivo slijede ove norme i prije svega promiču štovanje Presvetoga Sakramenta.

Iz dekreta:

1. Mjesto i izgled svetohraništa u kojem se čuva Presveti Sakrament, od ogromne je važnosti u dizajnu naših crkava, jer je crkva "privilegirano mjesto za čašćenje stvarne prisutnosti Kristove u Presvetom Sakramentu". Za poticanje liturgije i molitvenog života "prikladno mjesto nije nevažno za pravu molitvu"(KKC 2691)

3. Crkva poučava da tabernakul treba biti smješten na najčasnijem mjestu s najvećim štovanjem (KKC 1183). Papa Benedikt XVI. naglašava te misli u svojoj apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis: "Ispravan smještaj svetohraništa pridonosi tomu da se prepozna stvarna prisutnost Kristova u Presvetom Sakramentu. Stoga, treba mjesto, na kojem se čuvaju euharistijske prilike, biti istaknuto vječnim svjetlom i svakomu tko stupa u crkvu lako vidljivo."

4. U dijecezi Fort Wayne-South Bend, biskup je odlučio da svetohranište u pravilu bude postavljeno u svetištu crkve u središnjoj osi iza glavnog oltara. Pri tomu treba svetohranište biti na povišenom, otvorenom mjestu u apsidi ili na drugom središnjem mjestu u svetištu koje je jednako primjetno. Gdje je ostao sačuvan veliki oltar sa svetohraništem, prikladno je da ga se dalje koristi za čuvanje Presvetog Sakramenta.

5. Ovih se propisa treba pridržavati u svim budućim građevinskim ili restauracijskim zahvatima u dijecezi, uključujući sve crkve, oratorije i privatne kapele. Izuzeci trebaju biskupovo dopuštenje i moraju biti prepoznatljivi kao dostojne alternative, koje naglašavaju sakramentalnu narav crkvenih prostora i pridonose molitvenom životu i pobožnosti zajednice.

6. U bogoštovnim prostorima u kojima je svetohranište trenutačno smješteno na nekom drugom mjestu u svetištu ili crkvenom prostoru, treba se savjetovati s vjernicima i dijecezom o mogućnostima za premještaj svetohraništa na središnje mjesto u svetištu. Osobito tamo gdje je tabernakul prvotno bio na centralnoj poziciji, a kasnije premješten drugdje, treba biti vraćen na izvorno mjesto.

9. Kako je uvodno navedeno, crkva je "privilegirano mjesto za klanjanje" Isusu Kristu u Svetoj Euharistiji i uređenje mjesta "za pravu molitvu nije nebitno". Dakle, propisi o središnjem smještaju svetohraništa utemeljeni su u duhovnoj stvarnosti.

Crkva je oboje, "kuća Božja na zemlji" (domus Dei) i kuća za molitvu svetih (domus Ecclesiae),ima i sakramentalnu dimenziju. [...] Iz tih razloga definirao je papa Pavao VI. prisutnost Gospodinovu u svetohraništu kao "živo srce svake naše crkve."

10. Nadalje, naše sakramentalno bogoslužje mora uvijek težiti da oslikava nebesku savršenost, premda sada živimo u nesavršenom i grijehom okaljanom svijetu. Općenito govoreći vrijedi: Red i simetrija u dizajnu svetih mjesta i predmeta, upravo ima zadaću da odražava Božju savršenost, i smještaj svetohraništa u centralnoj osi pridonosi da se postigne taj cilj.

11. Dok je istina da svetu misnu žrtvu ne treba pomiješati s euharistijom koja se čuva izvan liturgije, zasigurno se međusobno ne isključuju.

Papa Pio XII. je rekao o odnosu oltara i svetohraništa: "Svijest o njihovu jedinstvu je važnija od uvida u njihovu razliku. Jedan je i isti Gospodin koji se na oltaru žrtvuje i u tabernakulu časti, i čiji blagoslov se iz tabernakula izlijeva." Te misli nalaze svoj odjek u nacrtu Biskupske sinode o Euharistiji 2005.: "Nema protivnosti u znakovima između svetohraništa i oltara euharistijskog slavlja."

Iako je oltar ritualno i simbolički za vrijeme slavlja euharistije na prvom mjestu (GIRM 274), smještaj svetohraništa u svetište ne treba shvaćati kao skretanje pozornosti s misnog slavlja. Doista, postoji mogućnost da Presveti Sakrament ako se čuva na udaljenosti od mjesta na kojem se uobičajeno slavi liturgija, postupno iščezne iz svijesti župe ili zajednice i da ga samo rijetki privatno potraže.

[Sljedeći odlomci 12-23 daju upute za dizajn svetohraništa i upućuju na materijale od kojih se trebaju izrađivati. Pri tomu biskup D´Arcy poseže duboko u tradiciju.]

17. Prethodnik euharistijskoga svetohraništa u Starom je zavjetu bio kovčeg Saveza i "Shekinah", koji je predstavljao istinsku prisutnost Božju kod Izraelaca. Kovčeg je bio obložen i urešen čistim zlatom i okružen kerubinima. Druga predslika euharistije bili su "prinosni kruhovi" koji su se morali čuvati na stolu od čistoga zlata. Gospodin je zapovijedio Izraelu da kovčeg i kruhove uvijek čuvaju u jednom šatoru kao svetištu zajedno sa "svjećnjakom od čistoga zlata", na kojemu treba gorjeti vječni plamen.

Tu prepoznajemo židovski izvor naše tradicije "vječnoga svjetla", koje "neprekidno goreći označuje i časti Kristovu prisutnost" (GIRM 316, CAN c 940). Ali, još je važnije da iz toga vidimo da su Izraelci Božju prisutnost držali u tolikoj časti, da su koristili svoje najskupocjenije materijale kako bi božanskome u svojoj sredini načinili prikladan stan. Kako je onda neopisiva naša odgovornost da sakramentalnom ispunjenju tih predslika iz starine damo dostojan stan. Istinska i živa Božja prisutnost koja je osjenjivala Kovčeg zavjetni u svetištu, stanuje sada u svetištima naših crkava. Dizajn tabernakula se prema tome treba temeljiti na najdubljem razumijevanju biti crkvene umjetnosti.

[Sljedeći odlomci 24-27 tiču se odnosa prema tabernakulu i katehezi. Odatle dvije točke:]

24. Naša se skrb ne odnosi samo na svetohranište. Moramo se pobrinuti da vjernici prime ispravnu pouku i naputak za primjereno ponašanje pred Presvetim Sakramentom. Danas je mnogo starih i mladih, koji uopće ne znaju kada se nakloniti ili pokleknuti.

Treba paziti na to da se vjernici pouče kako je prigibanje koljena primjeren znak štovanja u nazočnosti Presvetog sakramenta, "neovisno o tomu je li u tabernakulu ili je izložen na štovanje" (Ecclesia de Eucharistia 49). Prije ili nakon mise uvijek trebaju pokleknuti prema svetohraništu ako ga vide negdje u crkvi. Oni koji prignu koljena i onda kada nema svetohraništa ili se Presveti Sakrament ne čuva u njemu, kao za vrijeme Velikog trodnevlja, čine to iz pohvalnoga pobožnog običaja, ali u tom se slučaju treba radije nakloniti u smjeru oltara.

25. Svaka se crkva treba pobrinuti da svetohranište bude dostupno za klanjanje tijekom dana i stvoriti okružje koje je povoljno za pobožne pohode."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika: Lawrence OP

Pitanja i odgovori

U pismu od 18. srpnja 2009., novi tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, msgr. Guido Pozzo, odgovorio je na niz pitanja jednog brazilskoga katolika, koja se odnose na provođenje motuproprija Summorum Pontificum."1. Je li nakon stupanja na snagu motuproprija Summorum Pontificum, nužno dobiti dopuštenje dijecezanskog biskupa da bi neki svećenik mogao slaviti gregorijansku misu?

2. Moraju li vjernici vladati latinskim jezikom da bi mogli nazočiti gregorijanskoj misi ili je za sudjelovanje dostatan dvojezični listić misala (latinski-portugalski)?

3. Je li mala, premda stabilna, skupina vjernika (npr. osam osoba) nedovoljno velika za slavlje mise u izvanrednom obliku?

4. Mora li surađivati dijecezanski biskup da bi zahtjev za gregorijanskom misom za stabilnu skupinu bio ispunjen?

5. Mogu li gregorijanskoj misi nazočiti i vjernici koji nisu dio stabilne skupine?

6. Mogu li se brakovi sklapati u izvanrednom obliku rimskog obreda?

7. Je li papa Benedikt XVI. želio objavom motuprioprija Summorum Pontificum da grgurovska misa bude dostupnija u biskupijama?

8. Želi li Sveti Otac da se poučavanje latinskog vrati u kurikulume sjemeništa kako bi budući svećenici mogli slaviti mise na latinskom?

9. Moraju li dijecezanski biskupi slijediti smjernice Papinske komisije Ecclesia Dei o provođenju motuproprija Summorum Pontificum čak i kada bi apostolski nuncij u Brazilu, pretpostavimo, dao suprotno mišljenje?"

Slijede odgovori:

"Protokol 97/09
Vatikan, 18. srpnja 2009.
Gospodine ...,

Na pitanja iz Vašega pisma od 29. travnja 2009., prema motupropriju Summorum Pontificum, odgovaramo sljedeće:

1. Papinski dokument ne predviđa posebno dopuštenje dijecezanskog biskupa, tako da svaki svećenik može slaviti svetu misu u izvanrednom obliku. (čl. 2.);

2. Ne traži se od vjernika veliko znanje latinskoga jezika, dovoljan je dvojezični misal ili neki listić;

3. Broj vjernika u stabilnoj skupini ovisi o lokalnim okolnostima, koje utječu može li se i hoće li se svećenik, unatoč svojim pastoralnim dužnostima, zauzeti za relativno malu skupinu;

4. Dijecezanski biskup mora slijediti smjernice utvrđene u papinskom dokumentu (čl. 5 § 1; i CIC c.392); i drugo, provjeriti kako ih učinkovito provoditi u suglasju s odredbama motuproprija;

5. Naravno da i vjernici koji nisu dio stabilne skupine mogu sudjelovati na svetoj misi u izvanrednom obliku;

6. Brakovi u izvanrednom obliku su mogući uz odobrenje župnika ( čl. 9, § 1);

7. Što se tiče šire primjene papinskoga dokumenta u biskupiji, nužno je slijediti indikacije samoga dokumenta;

8. O poučavanju latinskog u sjemeništima zamijetite pravilo koje i dalje vrijedi u trenutačnom Zakoniku kanonskog prava, c. 249: Institutionis sacerdotalis Ratione provideatur ut alumni non tantum accurate linguam patriam edoceantur, sed etiam linguam latinam bene calleant necnon congruam habeant cognitionem alienarum linguarum, quarum scientia ad eorum formationem aut ad ministerium pastorale exercendum necessaria vel utilis videatur.

U svim ostalim pitanjima, uvijek će se navesti papinski dokument, jer je Sveti Otac vrhovni crkveni auktoritet, za koji smo, zbog božanskog ustanovljenja, vezani ljubavlju, poštovanjem i posluhom.

Msgr. Guido Pozzo
Tajnik"

Izvor, slika: WDTPRS

Samo dva načina

Danas donosim prijevod intervjua don Nicole Buxa o ispravnom načinu pričešćivanja. Poznat je kao liturgičar i promicatelj liturgijske obnove koju želi papa Benedikt XVI. Ovdje se nalazi i predgovor njegovoj knjizi prefekta Kongregacije za bogoštovlje.
Kad monsinjor u ovom intervjuu kaže da nema takvog teksta u Tradiciji koji opravdava pričest na ruku, netko će se sjetiti sv. Ćirila Jeruzalemskog, zato je dobro pročitati i ovo.

"Kako pričešćivati na dostojanstven način? Upitali smo teologa i uvaženog liturgičara msgr. Nicolu Buxa. Možda je slučajnost, ali modernizam i aljkavost pojedinih postkoncilskih tumačenja doveli su do obezvrjeđivanja toga sakramenta, tako da je danas sva sila načina kako mu ljudi pristupaju...

Don Bux, koji je način najkorektniji za pričest?

“Rekao bih da su dva načina. Jedan je kada primamo hostiju na jezik stojeći, a drugi je na koljenima. Ne vidim nikakav treći način.”

Govorimo o načinu kada se prima stojeći.

“Dobro, nemam ništa protiv toga načina. Važno je da je vjernik najdublje svjestan što prima, dakle da ne pristupa pričesti nehajno, što pokazuje nezrelost i potpunu odijeljenost od Boga.”

Pričest stojeći, ali koji je najbolji način?

“Gledajte, i primanje pričesti stojeći može biti s pobožnošću, skrušenošću... i osjećajem za sveto. Bilo bi jako dobro i prikladno, bez dvojbe, učiniti neki znak štovanja prije pričesti, čak i kad se prima stojeći, žene mogu pokriti glavu, znak križa ili lagani naklon u znak ljubavi.”

Ali, zašto ljudi pristupaju pričesti kao da se radi o nekom buffetu?

“Sviđa mi se taj izraz, dijelom je i točan. Mnogi mehanički ustaju, a da ne znaju niti mogu zamisliti što primaju. Misle kako sudjelovanje na misi automatski uključuje pričest, iako je činjenica da joj mogu pristupiti samo oni koji su zaista u milosti Božjoj.”

Na zadnjim misama su oni koje je papa Benedikt XVI. pričešćivao klečali.


“Da, u pravu je što tako čini. Vjerujem da klečanje za vrijeme pričesti pomaže da se saberemo i bolje shvatimo otajstvo. Kleknuti pred Tijelom Kristovim čin je ljubavi i poniznosti pred Bogom, pomaže nam da obnovimo osjećaj za sveto, danas zapostavljen i izgubljen ili barem prigušen.”

Sve u svemu, pričest na koljenima pomaže duhu?


“Da, svakako, pomaže pobožnosti i duhovnosti. Vjerujem da pričešćivanje na koljenima najviše odgovara osjećaju za otajstveno i sveto.”

A, primanje na ruku?


“Žao mi je, ali nema teksta u Tradiciji koji to opravdava. Čak ni uzmite i jedite svi; nema spomena ruke, ako želite, možemo reći da su apostoli bili svećenici i imali su pravo uzeti rukom. Istočnjaci to ne dopuštaju.”

U rimskoj crkvi nazvanoj Caravita, koju jako pohađa, osobito meksička katolička zajednica, isusovački svećenik [...] dijeli pričest na način da vjernici umaču hostije u kalež. To nije u redu?


“Tako je, to je najozbiljnija zloporaba koja se ne smije tolerirati, dobro ste učinili što ste me izvijestili, o tomu treba upozoriti biskupa, mora to doznati. U paragrafu 88 i 94 [Redemptionis Sacramentum] čvrsto stoji da nije dopušteno vjernicima da sami uzimaju hostije ili da kalež ide od osobe do osobe. Vjerujem da takva pričest nije valjana. Analizirat ću problem, radi se o nedopustivoj zloporabi koju moramo spriječiti, što prije to bolje.”"

Izvor: RORATE CÆLI
La Buhardilla de Jerónimo
Slike: 1 2 3 4

Molimo za Papu

Umnožimo molitve za Papu da se što prije oporavi od posljedica ove nezgode.

Slika: Santa Maria Reina

Decor Carmeli

Na blagdan Gospe Karmelske, nekoliko riječi o novoj monaškoj zajednici koja Blaženu Djevicu Mariju štuje pod tim naslovom.

Karmelićanin i pustinjak u Minnesoti, o. Danijel Marija od Isusa Raspetoga, uočio je da mladi teško ustrajavaju u eremitskom načinu života i da im je potrebna potpora drugih. Zato je odlučio ustanoviti samostan u kojem bi u svoj strogosti opsluživali pravilo reda, a kada pojedini monah dostigne duhovnu zrelost, mogao bi se odlučiti na pustinjački život.
Preselio se u Wyoming, na poziv tamošnjega biskupa, i s jednim bratom započeo novu zajednicu. Samostan je formalno utemeljen na blagdan sv. Terezije Velike, obnoviteljice Karmelskoga reda, 15. listopada 2003. To je početak Monaha Blažene Djevice Marije od Karmelske gore. Žive strogim, pokorničkim životom, ne jedu meso, a klauzuru napuštaju samo u velikoj potrebi. Zanimljivo je da se u misi služe karmelskim obredom koji se još naziva i obredom Sv. Groba. Njime su se koristili obuveni karmelićani sve do 1972.

Monasi ustaju oko 4 sata i od tada se izmjenjuju, molitva, šutnja, rad i rekreacija. Uzdržavaju se poljodjelstvom i prodajom kave. Zajednica koju su započela dva monaha, danas broji nešto više od deset, a do kraja godine pridružit će im se još osamnaest do dvadeset kandidata. Budući da im je sadašnji samostan postao premalen, žele izgraditi novi, s crkvom koja bi mogla primiti petstotinjak vjernika, kao i dio u kojem bi svi koji traže mir, mogli provesti neko vrijeme i tako iskusiti samostanski život. Na Gloria.tv možete pogledati intervju s utemeljiteljem ove monaške zajednice.

Sastavljeno prema: carmelitemonks.org, romancatholicvocations, catholicnewsagency.com
Slika: newliturgicalmovement.org

Ecclesiae Unitatem- tumačenje

Prenosim interpretaciju crkvenog pravnika G. Weishaupta o zadaćama restrukturiranog Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei: «Motuproprijem Ecclesiae Unitatem, Ecclesia Dei ujedinjena je s Kongregacijom za nauk vjere, i više nije samostalno povjerenstvo izravno podložno Papi. Ali, to ne znači da Ecclesia Dei gubi svoje nadležnosti. I dalje će biti odgovorna za provođenje motuproprija Summorum Pontificum. Nikakvo ograničenje njezine nadležnosti ne proizlazi niti iz motuproprija Summorum Pontificum, niti iz Ecclesiae Unitatem. Naprotiv, Summorum Pontificum govori o proširenju nadležnosti Povjerenstva. Samo glede dijaloga o nauku s Piovim bratstvom (u Ecclesiae Unitatem stoji pod br. 5: Quandoquidem questiones...ad doctrinam spectant...), Povjerenstvo će ubuduće uže surađivati s Kongregacijom za nauk vjere koja ima zadnju riječ. Taj prijenos nadležnosti jasno proizlazi iz broja 5 novog motuproprija Ecclesiae Unitatem: ut Commisionis Ecclesiae Dei structura denuo componatur, dum cum Congregatione pro Doctrina Fidei arte nectitur. Sve dok se taj dijalog odnosi na pitanja nauka, nadležnost je prenesena s Ecclesiae Dei na Kongregaciju za nauk vjere. Time zakonodavac, Sveti Otac, ukazuje da se dijalog s Piovim bratstvom ne bavi u prvom redu liturgijom, nego naukom. Sve ostale zadaće, koje se ne tiču toga dijaloga, i dalje su u rukama Povjerenstva, pri čemu se pitanja koja se izravno tiču liturgije mogu rješavati u suradnji s Kongregacijom za bogoštovlje i sakramentalnu stegu; na što upućuje imenovanje drugog tajnika te Kongregacije.»

Izvor: summorum-pontificum.de (11.07.2009.)