Svećeničke i redovničke zajednice donedavnoga Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei i nakon svog apela, nalaze se u istoj nezavidnoj situaciji. Po svemu sudeći, nije izgledno da će se uskoro nešto promijeniti nabolje. Naprotiv...
"Još smo u lipnju, na temelju glasina koje su kružile, mogli poprilično točno predstaviti sadržaj motuproprija Čuvari predaje.
Pitanja o budućnosti zajednica bivšeg Povjerenstva Ecclesia Dei tada su uglavnom ostavljena u magli, a nisu spomenuta ni u motupropriju - bjelodano, ni sami akteri još nisu bili načisto sa svojim planovima u tom smislu. Čini se da se to u međuvremenu promijenilo. Nespecificirani "informirani krugovi" očekuju još ove godine uvođenje mjera koje te svećeničke zajednice trebaju "povratiti k jedinom načinu celebriranja rimskog obreda", kako se to lijepo kaže u neoorvelovskom izričaju. Stvari se čine žurnima otkako je u krugu začetnika motuproprija prevladalo mišljenje da bi se provedbene smjernice o motupropriju, koje se već dulje očekuju, mogle formulirati i staviti na snagu tek onda kada se barem u osnovi "riješi problem" svećeničkih zajednica.
Prema našim informacijama, trenutačno se ne očekuje o tomu poseban zakon. Čini se da su u Rimu nazora kako status zajednica kao "družbi papinskog prava" otvara izravne mogućnosti pristupa. U tu bi se svrhu mogli postaviti "papinski delegati" koji ne bi, poput povjerenika koje imenuje Kongregacija za redovnike, zamijenili postojeće poglavare, ali bi im bili nadređeni. Oni bi poglavare upućivali na poduzimanje svih potrebnih mjera da bi svoje zajednice "pomirili s duhom Koncila" i, kao prvi korak u tom smjeru, naložili općenito celebriranje reformirane liturgije. Na toj bi zatim osnovi, u suradnji s mjesnim biskupima, bili razvijeni planovi za njihovo uključivanje u dušobrižništvo.
Ako smo ispravno shvatili naše izvore, za javno celebriranje tradicionalne liturgije svećenici tih zajednica ne bi dolazili u obzir, tu bi zadaću, koju treba snositi iz pastoralnog milosrđa na određeno vrijeme, morale preuzeti na sebe u koncilskoj vjernosti dokazane snage dijecezanskoga klera. Nadalje, glede tih zajednica, bilo je govora o mogućnosti davanja 'izuzeća'svećenicima ili pojedinim svećenicima dotičnih zajednica, barem u prijelaznom razdoblju, da interno ili barem ne javno celebriraju prema misalu iz 1962., strogo regulirano i uz pretpostavku ostaloga dobrog vladanja. Podjela sakramenata na pretkoncilski način, po svoj prilici, nije predviđena niti u kojem slučaju.
Zadaća 'papinskih delegata' ni na koji način ne bi bila da sa zajednicama ili njihovim poglavarima pregovaraju o temeljnoj odluci prelaska na 'novus ordo'. Zapravo, izočnost ikakvog dijaloga između Pape i zajednica koje su njegovi predšasnici uspostavili za gajenje predajne liturgije - ili njihovih zagovornika poput kardinala Burkea, Brandmüllera, Zena ili Müllera - najuočljivija je značajka čitavoga procesa koji se odvija u auktoritarnom, čak diktatorskom obliku za koji i u dugoj papinskoj povijesti prijašnjih epoha jedva da ima primjera.
Zaista, upravo u tom obliku proces odgovara kako neobuzdanom i despotskom Franjinu karakteru tako i nedostatku ideja i argumenata poslijekoncilske teologije i liturgije, koje su izvjesnu snagu uvjerljivosti mogle postići samo tamo gdje se ionako pod modernističkim i sekularističkim utjecajem nastojalo emancipirati od bitnih sadržaja tradicionalnoga apostolskog nauka.
Ovo polazište za kratkoročni i dugoročni razvoj otvara krajnje neugodne perspektive. Zamislivo je da će 'papinski delegati' privesti barem dijelove, a vjerojatno i većinu vodstva nekih zajednica k tomu da se podvrgnu njihovu izopačenom shvaćanju poslušnosti. Jedva je zamislivo da će ih u tomu slijediti svi ili čak velika većina članova - zajednice će se raspasti što bi moglo biti sasvim u smislu papinske strategije. Rascjep će se još snažnije odraziti na tradicijske vjerničke zajednice. Sasvim obični ljudi u crkvenim klupama sasvim su siti toga što moraju gledati kako nevjerni biskupi u raznim regijama i rimski kurijalni službenici upali u maniju moderniziranja preinačuju njihovu ljubljenu Katoličku Crkvu u lijevozelenu agenturu duha vremena.
Produbit će se već postojeći rascjep između sekularističko-univerzalističkog i 'jednostavno katoličkog' tabora u Crkvi, a taj seže još puno dalje od pristalica tradicionalne liturgije. Može se sasvim dobro zamisliti da će Franjo - kako mu je u jednom rijetkom trenutku jasnoće i istine izletjelo - 'ući u povijest kao papa koji je raskolio Crkvu' (izvor).
Branitelji apostolske tradicije ne bi mu to trebali olakšavati time da sada sa svoje strane postavljaju zamjetno raskolničke čine. Prema Mateju (10,16), Gospodin potiče svoje učenike da budu 'mudri kao zmije, ali bezazleni kao golubovi'. Nije to lako povezati, ali upravo je to zadaća."
Izvor: Summorum-pontificum.de
Slika: WIKIMEDIA COMMONS
.png){kind=link}
Nema komentara:
Objavi komentar