Trapisti su od dana sv. Bernarda 2012. do istoga dana ove godine obilježavali 900. obljetnicu ulaska toga svetca u Cistercij. Iako nije utemeljitelj cistercita niti je kad bio njihov generalni opat, njegovim je ulaskom s još tridesetak rođaka započela slavna povijest bijelog reda, prvog u Crkvi posvećenog Blaženoj Djevici Mariji.
Spomenuta obljetnica je imala karakter godine u kojoj se molilo za nova zvanja u redu. Opat Mariawalda je u prvoj polovici ove godine dao dva intervjua u kojima doznajemo o stanju samostana četiri godine od početka postupne obnove.
U intervjuu koji sam odabrao na poseban je način istaknuo simbiozu Benediktova pravila i klasične rimske liturgije u kojoj jedno utječe na drugo. Trapistički život nije jednostavan pa su mnogi strahovali za budućnost opatije ipak:
"Bilo je više ulazaka, to je istina. No, nije dostatno za ulazak da netko bude ljubitelj izvanrednog rimskog obreda, odnosno posebnosti našeg cistercitskog obreda s njegovim malim liturgijskim posebnostima u kalendaru i katkad lagano modificiranim misnim obrascima. Treba prvenstveno imati pravo zvanje za koludarski život. Stoga je važno dobro odabrati kandidate, dobro ih prije upoznati. Zato prije postulature postoji proba od najmanje četiri tjedna. Ta faza međusobnog upoznavanja je vrlo bitna, da se zatim odluči o prihvatu. Bilo je jako mnogo onih koji se interesiraju za naš samostan. Od 2009. preko četrdeset. Godina 2012. bila je dobra s rijetkim događajem vječnih zavjeta. Osim toga, bilo je oblačenje jednog novaka. Trenutačno je, dakle, sve zadovoljavajuće. Pravi monaški život za mnoge zainteresirane predstavlja izvanredan izazov, jer bez žrtve se ne može biti koludar. Već redovito ustajanje usred noći nije tako jednostavno, i monasi su ljudi kao ostali, ali pod posebnim zahtjevom. Htio bih to još malo objasniti; i u ostalim zvanjima (željeznica, pekare, bolnice) noćne smjene spadaju u dužnost, ali mi ne moramo izvršavati nikakav poseban noćni rad kako bismo konkretno nekome pomogli, a ipak hoćemo ustajati u 2.30 sati. Nadovezujemo se na Krista koji je molio noću. Mislim i na sv. Pavla koji je noću u zatvoru molio, kao i na prve monahe koji su to posve svjesno činili upravo u vrijeme kad je dan još svjež, neopterećen, bezbrižan. Otada su ih slijedile tisuće. "Najprije Bog" doslovno je nastojanje u našem životu- sv. Benedikt kaže da se djelu Božjem ništa ne pretpostavlja. Tako i mi počinjemo molitvom za mnoge ljude u Crkvi i u svijetu već noću u tri sata, da tako razbijemo tminu koja nas često obavija i da tu već uzmemo nešto od svjetla Božjeg koje u tmini svijetli.
Spomenuta obljetnica je imala karakter godine u kojoj se molilo za nova zvanja u redu. Opat Mariawalda je u prvoj polovici ove godine dao dva intervjua u kojima doznajemo o stanju samostana četiri godine od početka postupne obnove.
U intervjuu koji sam odabrao na poseban je način istaknuo simbiozu Benediktova pravila i klasične rimske liturgije u kojoj jedno utječe na drugo. Trapistički život nije jednostavan pa su mnogi strahovali za budućnost opatije ipak:
"Bilo je više ulazaka, to je istina. No, nije dostatno za ulazak da netko bude ljubitelj izvanrednog rimskog obreda, odnosno posebnosti našeg cistercitskog obreda s njegovim malim liturgijskim posebnostima u kalendaru i katkad lagano modificiranim misnim obrascima. Treba prvenstveno imati pravo zvanje za koludarski život. Stoga je važno dobro odabrati kandidate, dobro ih prije upoznati. Zato prije postulature postoji proba od najmanje četiri tjedna. Ta faza međusobnog upoznavanja je vrlo bitna, da se zatim odluči o prihvatu. Bilo je jako mnogo onih koji se interesiraju za naš samostan. Od 2009. preko četrdeset. Godina 2012. bila je dobra s rijetkim događajem vječnih zavjeta. Osim toga, bilo je oblačenje jednog novaka. Trenutačno je, dakle, sve zadovoljavajuće. Pravi monaški život za mnoge zainteresirane predstavlja izvanredan izazov, jer bez žrtve se ne može biti koludar. Već redovito ustajanje usred noći nije tako jednostavno, i monasi su ljudi kao ostali, ali pod posebnim zahtjevom. Htio bih to još malo objasniti; i u ostalim zvanjima (željeznica, pekare, bolnice) noćne smjene spadaju u dužnost, ali mi ne moramo izvršavati nikakav poseban noćni rad kako bismo konkretno nekome pomogli, a ipak hoćemo ustajati u 2.30 sati. Nadovezujemo se na Krista koji je molio noću. Mislim i na sv. Pavla koji je noću u zatvoru molio, kao i na prve monahe koji su to posve svjesno činili upravo u vrijeme kad je dan još svjež, neopterećen, bezbrižan. Otada su ih slijedile tisuće. "Najprije Bog" doslovno je nastojanje u našem životu- sv. Benedikt kaže da se djelu Božjem ništa ne pretpostavlja. Tako i mi počinjemo molitvom za mnoge ljude u Crkvi i u svijetu već noću u tri sata, da tako razbijemo tminu koja nas često obavija i da tu već uzmemo nešto od svjetla Božjeg koje u tmini svijetli.
- Kakve ste reakcije doživjeli od vjernika koji vam dolaze na bogoslužje?
Reakcije su bile potpuno različite, ali protesti su, srećom, bili rijetki. Što se tiče vjernika koji su dolazili, bilo je osim onih koji su ostali i onih koji su svjesno otišli drugdje na bogoslužje- ali došli su neki drugi. Zamjetno je da nakon naše obnove opet ima mladih ljudi, što ranije zapravo nije bio slučaj. Povremeno čak iz slučajnoga posjeta nastane stalna veza. Moguće da se po klasičnom obliku liturgije modernom svijetu koji je blokiran tehnikom, kalkulacijom, financiranjem i užitkom, tu pokazuje nešto što mu nedostaje. Upravo mlađi ljudi naša bogoslužja otkrivaju kao mogućnost da potpuno diskretno nađu mir i zaista zajedno mole. Ovdje se ne mora neizbježno sudjelovati u organiziranom dijalogu i neprestano govoriti. Može se tiho smjestiti, prepustiti se zbivanju, slijediti ga i unijeti sve vlastite nakane. Sveta liturgija nudi prostor koji, srećom, izmiče našoj moći raspolaganja. Da, Bog dolazi ljudima kad se prepustimo liturgiji, Njemu koji ovdje stoji u središtu."
Na pitanje bi li ponovio taj put koji su prešli odgovara:
"U svakom slučaju, iako znam da to nije lak put i na njemu se ne stječu samo prijatelji. Na obnovu su neki gledali kao na napad na njihov vlastiti teren, kao napad na njihovo zamišljeno prvenstvo u interpretaciji. Papu oni, doduše drže za pogrješivoga, ali sebe same ne. Mi, pak, mislimo da je reforma važna. Tu se radi o važnim vrijednostima koje su na mnogim mjestima izgubljene, a opasnost je da se izgube i u koludarskom životu. I zapravo se gube. Naravno, ne može se apsolutno oponašati prošla vremena, ali treba opet izvući vrijedna blaga- tu spada i liturgija sa svojom jasnom usmjerenošću na Boga, što je važno za kontemplativni život. Radi se također- što mnogima nije jasno- o cjelovitoj vjeri, koja nije na raspolaganju našoj proizvoljnosti. Ona se mora poštovati i njegovati kao cjelina."
Reakcije su bile potpuno različite, ali protesti su, srećom, bili rijetki. Što se tiče vjernika koji su dolazili, bilo je osim onih koji su ostali i onih koji su svjesno otišli drugdje na bogoslužje- ali došli su neki drugi. Zamjetno je da nakon naše obnove opet ima mladih ljudi, što ranije zapravo nije bio slučaj. Povremeno čak iz slučajnoga posjeta nastane stalna veza. Moguće da se po klasičnom obliku liturgije modernom svijetu koji je blokiran tehnikom, kalkulacijom, financiranjem i užitkom, tu pokazuje nešto što mu nedostaje. Upravo mlađi ljudi naša bogoslužja otkrivaju kao mogućnost da potpuno diskretno nađu mir i zaista zajedno mole. Ovdje se ne mora neizbježno sudjelovati u organiziranom dijalogu i neprestano govoriti. Može se tiho smjestiti, prepustiti se zbivanju, slijediti ga i unijeti sve vlastite nakane. Sveta liturgija nudi prostor koji, srećom, izmiče našoj moći raspolaganja. Da, Bog dolazi ljudima kad se prepustimo liturgiji, Njemu koji ovdje stoji u središtu."
Na pitanje bi li ponovio taj put koji su prešli odgovara:
"U svakom slučaju, iako znam da to nije lak put i na njemu se ne stječu samo prijatelji. Na obnovu su neki gledali kao na napad na njihov vlastiti teren, kao napad na njihovo zamišljeno prvenstvo u interpretaciji. Papu oni, doduše drže za pogrješivoga, ali sebe same ne. Mi, pak, mislimo da je reforma važna. Tu se radi o važnim vrijednostima koje su na mnogim mjestima izgubljene, a opasnost je da se izgube i u koludarskom životu. I zapravo se gube. Naravno, ne može se apsolutno oponašati prošla vremena, ali treba opet izvući vrijedna blaga- tu spada i liturgija sa svojom jasnom usmjerenošću na Boga, što je važno za kontemplativni život. Radi se također- što mnogima nije jasno- o cjelovitoj vjeri, koja nije na raspolaganju našoj proizvoljnosti. Ona se mora poštovati i njegovati kao cjelina."
Izvor: kloster-mariawald.de
Naš red znači:
Biti prezren,
poniznost, dragovoljno siromaštvo,
poslušnost, mir,
radost u Duhu Svetom.
Biti prezren,
poniznost, dragovoljno siromaštvo,
poslušnost, mir,
radost u Duhu Svetom.
Naš red znači:
biti pod jednim učiteljem,
pod jednim opatom,
pod jednim pravilom,
pod jednom stegom.
Naš red znači:
gorljivo se vježbati u šutnji,
vježbati se u postu, bdijenju,
molitvi i tjelesnom radu.
I iznad svega toga:
slijediti izvrsniji put;
ljubav.
I onda:
u svim tim stvarima
napredovati
iz dana u dan
i u tomu izdržati
do posljednjeg dana.
biti pod jednim učiteljem,
pod jednim opatom,
pod jednim pravilom,
pod jednom stegom.
Naš red znači:
gorljivo se vježbati u šutnji,
vježbati se u postu, bdijenju,
molitvi i tjelesnom radu.
I iznad svega toga:
slijediti izvrsniji put;
ljubav.
I onda:
u svim tim stvarima
napredovati
iz dana u dan
i u tomu izdržati
do posljednjeg dana.
(sv. Bernard iz Clairvauxa)
Izvor: et nunc
Nema komentara:
Objavi komentar