Per arduas vias

Današnji napuljski hotel San Francesco al Monte nekoć je bio samostan Svete Lucije al Monte. Ima lijep pogled na Napulj i Vezuv, a unutrašnjost je, premda modernizirana, zadržala bogatu baštinu u vidu fresaka i štukatura. Utemeljio ga je u XVI. st. fra Augustin iz Miglionica. Unutar brda si je napravio malu ćeliju iz koje je kasnije izrastao samostan. Poslije mu se pridružio brat laik fra Jeronim od Svete Agate, a zajednica se još povećala dolaskom više konventualaca koji su tražili savršeniji život. Poznati član ovog samostana obnovljenih konventualaca, zvanih barbanti zbog toga što su nosili brade,  bio je fra Apostolo iz Kalabrije, kasnije nazvan od Malog Isusa. Stara bilješka o njemu govori da je bio: "zavjetovani laik čudesne svetosti, vrlo pobožan Gospi i Malom Isusu. Herojski u svim krjepostima. Napuljci su ga prozvali 'il santo' zbog dara da jednim znakom križa čini čudesa."  Umro je 21. travnja 1615. 

Od obnovljenih konventualaca samostan je 1668. prešao u posjed bosonogih franjevaca alkantarinaca, nazvanih tako po svetom Petru Alkantarskom, ispovjedniku sv. Terezije Avilske, koji su tu živjeli od 1669. godine. Ta nam je franjevačka grana poznata po sv. Paškalu Bajlonskom, a ovdje smo spominjali alkantarinku sv. Francisku od Pet Rana u svezi s pobožnošću prema Gospi kao Majci Božanskog Pastira (1, 2, 3, 4). Ta je pobožnost bila karakteristična za alkantarince zbog jednog viđenja Gospe Pastirice koje je imao njihov pokretač. 

Svetac koji je najviše proslavio ovaj samostan bio je sv. Ivan Josip od Križa. Njegova se ćelija nalazi na trećem katu ovog hotela. Ove godine se navršilo 360 godina od njegova rođenja i 280 godina od njegove smrti.

Svjetlo dana je ugledao na Veliku Gospu, 15. VIII. 1654. u Ischiji, na istoimenom otoku poznatom po ljekovitim kupkama, u Kraljevstvu Dviju Sicilija. Obitelj mu je bila vrlo pobožna, postili su uoči blagdanâ o kruhu i vodi. Mali Karlo Kajetan, kako je bilo svečevo krsno ime, svakodnevno je odlazio na euharistijsko klanjanje, učinio odluku da se pričešćuje barem na sve svetkovine, molio Mali Gospin oficij, o kruhu i vodi postio sve subote na čast Presvete Djevice, a već s 10-12 godina se potajno bičevao i napravio si pokornički pojas. U obitelji se naučio ljubavi prema siromasima, a svoje vršnjake poučavao je katekizmu. S četrnaest je godina obavljao duga dnevna razmatranja.

Osjetio je želju da ode u neki strogi samostan, ali nije znao u koji. Zato je na tu nakanu obavio devetnicu. Tih su dana njegovu obitelj posjetila dvojica bosonogih franjevaca i on se oduševio njihovim načinom života. No, prije samog pristupanja tom redu još se posavjetovao s nekima u Napulju. Tako je s nepunih šesnaest godina ušao u samostan Svete Lucije al Monte. Na dan oblačenja je uzeo ime Ivan po svetom Ivanu Krstitelju, čiji je toga dana bio blagdan, i Josip na čast poočimu Isusovu te redovničko prezime od Križa. Habit od grube vune koji je tada obukao nije skidao sljedećih šezdeset i pet godina. Kako se trošio, on ga je održavao dodavanjem novih komada tkanine pa su ga zvali "otac od sto zakrpa". Nije se dao nagovoriti da ga promijeni; nazivao ga je svojim "svadbenim ruhom". Kad ga je neki knez pitao zašto hoda tako zaflekan, odgovorio je: "Svatko prema svom staležu. Vaša Svjetlost nosi vez od zlata i svile, a prosjakov su vez fleke." U životopisu dalje stoji: "No, njegova je čistoća bila bez ijedne mrlje, a njegova sabranost tako velika da nikad nije podizao očiju".

Kao novak je već nadilazio mnoge koji su bili u zajednici puno duže. Poseban su mu uzor bili sveti Franjo i sveti Petar Alkantarski. Nije pio vina niti jeo mesa, a prestao je jesti i ribu. K tomu, nikada nije dopustio da ga oštra pokora sprječava u opsluživanju poslušnosti i uobičajenih redovničkih vježba.

Kao mladom fratru povjerena mu je izgradnja samostana na posjedu koji su dobili u Piedimonteu, Terri di Lavoro. Ivan Josip ga je sagradio prema propisima sv. Petra Alkantarskog- "svaka je ćelija bila sedam stopa duga, šest široka i osam visoka." Uz svoje je pokore obavljao teške građevinske radove. Tako si je navukao bolest u prsima da je počeo izbacivati krv. Držao je to u tajnosti, ali kako ne bi morao izbivati iz kora i kako bi mogao obavljati svoju službu, zamolio je Boga po Gospinu zagovoru za pomoć "i pluća su mu u trenutku tako ojačala da do kraja života nije više ni jedanput imao napadaj".

Gospodin ga je nagradio čudesnim znacima. Jedanput ga nisu mogli pronaći pa se cijeli samostan dao u potragu. Na koncu su "vidjeli svoga subrata u crkvi toliko uzdignuta da je glavom dodirivao krovne grede."

Svećenikom je postao samo zato što su to od njega tražili glavari. Bio je meštar novaka, gvardijan, jedanput definitor i provincijal. Kad je umro jedan od njegovih novaka, uhvatio ga je strah ne traži li od njih previše. Umirio se tek kad mu se umrli ukazao i zahvalio mu što ga je izvukao iz grijeha i pomogao da postigne vječno blaženstvo. Dok je bio gvardijan sam je obavljao obavljao kućne poslove, meo, okopavao vrt i sve drugo. Kad je jedanput podijelio sav kruh siromasima, po molitvi su čudesno dobili novi kruh. Drugom prilikom su našli kruh na porti, a u snijegu nisu mogli zamijetiti nikakve tragove onoga tko je donio košaru s kruhom. Usprkos ranama na nogama i dalje je putovao bosonog iako je pravilo dopuštalo sandale od konoplje.

Svetac nije volio časti niti odogvorne položaje. Zato je zatražio od Rima breve koji ga je osobodio svih služba i ponovnih izbora. Sada je još više pojačao svoje strogosti, ali budući da 24 godine nije jeo ništa toplo, prijetio mu je edem [Wassersucht]. Liječnik ga je izliječio, ali mu je propisao ljekovite kupke na njegovu rodnom otoku, zabranio mu da pije vodu i morao je svakodnevno jesti toplu juhu. Fra Ivan Josip se dosjetio sipati u juhu pelin i pepeo kako bi joj oduzeo okus. "Budući da mu je liječnik zabranio piti vodu, a ljubav prema siromaštvu mu je priječila piti vino, više uopće nije ništa pio do svoje smrti- sljedećih trideset godina."

Biskupi su ga pozivali da obnovi redovnički žar u ženskim samostanima, mnogi su mu se obraćali za savjet. Među njegovim su pokornicima i prijateljima bili sv. Alfonz de Liguori, crkveni naučitelj, i sv. Franjo de Geronimo. Bio je strog prema fratrima koji nisu opsluživali pravila govoreći da "smrde u samostanu". Nekog je svjetovnog trećoredca opomenuo: "Ostavite se sine svojih hirovitih pobožnosti i mrtvljenja i budite više poslušni. Više nego u pokorama, bolje se vježbajte u dužnostima svoga staleža." Strogo je korio bogataše koji su se mislili izvući kakvim prilogom samostanu, a nisu mjesecima podmirivali dugove prema onima u svojoj službi.

Bio je spreman pomoći kako u ozbiljnim tako i u malim stvarima. Jedan je trgovac imao trudnu ženu u smrtnoj opasnosti koja je poželjela marelice. No, gdje ih naći zimi? Obratio se svetcu, a ovaj je svom subratu Mihaelu koji mu je pomagao rekao da uzme 3 grane kestena koje su bile određene za loženje u kuhinji i da ih posadi u vazu kod njegove ćelije. Brat je upitao: "A kako će dati marelice kad su grane od kestena?" Svetac je odgovorio: "Ostavi to Providnosti." Sljedećeg su se jutra na granama kestena crvenjele tri mirisne marelice.

Nemoguće je izbrojiti sve slijepe, hrome, oboljele od raka koje je izliječio molitvom ili znakom križa. Posebno se u njegovoj biografiji ističe slučaj uskrišenja četverogodišnjeg markiza od Spade koji je umro od boginja. Majka je molila svetca da ga oživi iako joj je ovaj rekao da će joj sin biti sramota za obitelj. Fratar je, ipak, zapovjedio slugama da djetetu daju žličicu mane sv. Nikole, ali ovi mu nisu mogli otvoriti usta. Zatim mu je svetac zapovjedio: "Gennaro u ime svete poslušnosti otvori usta i uzmi manu". Gennaro se vratio u život, no kao odrastao je postao kockar, završio u zatvoru i umro kao prosjak, ali ipak pokazujući znakove kajanja kako je svetac i prorekao.

Čudesa su se očitovala i na njemu samomu, pomoću znaka križa jednostavno je ustao nakon što ga je pregazila jedna mula. Kad je jedanput u katedrali pokušao poljubiti ampulu sa zgrušanom krvi svetog Januarija koja ne blagdane toga svetca postaje tekuća, ispao mu je štap u gužvi hodočasnika koji su ga pritiskali sa svih strana i više ga nije mogao pronaći. Masa ga je gurnula pod propovijedaonicu, a on je zavapio: "Sveti moj Januarije, ne želim ići kočijom, ne želim ići kolicima, ne želim ići u nosiljci u hospicij u Chiaji, no kako ću bez štapa?" Jedva što je dovršio molitvu, štap mu je doletio preko glava zapanjene gomile ljudi.

Više su ga puta zatekli u ekstazi podignuta sa zemlje. To se događalo sve do kraja njegova života. Kad se 1728. u Napulju održavala procesija na čast bl. Ivana de Prada (+1631.), također alkantarinca, svetac je htio sudjelovati iako je jedva mogao hodati. Međutim, cijelo je vrijeme išao s drugima za kipom i to uzdignut od zemlje više od pedlja. Ima i primjera njegove bilokacije.

Do konca života je bio žedan duša i hitio je u pomoć grješnicima kako bi se ispovjedili, dok još ovi nisu ni po čemu slutili da su u neposrednoj blizini smrtnog časa. Ne samo to, na sebe je preuzimao i pokore onih koji nisu za to bili sposobni.

Uvijek je poticao na ljubav prema Gospi  i sam o njoj razmatrao. Prije nego što bi odgovorio onima koji su ga pitali za savjet, pogledao bi prema slici Presvete Djevice koja je visjela nad njegovim stolom. S te mu se slike Gospa više puta obratila i dala mu da nosi Malog Isusa. Svjetlo ukazanja je jedanput bilo tako blistavo da mu je jedna zjenica ostala spaljena. Čak i kad ga oči više nisu služile i kad su ga oslobodili od recitiranja brevijara, i dalje je vjerno molio Gospin oficij. 

Od djetinjstva se bičevao, nosio metalni križ koji je ranjavao tijelo, pokorničke pojase koje je izmjenjivao kako se tijelo ne bi priviknulo na isto trapljenje, uskraćivao si san, hranu i piće.

Životopisac piše: "Njegova pokora i njegovo mrtvljenje, ako nam i ne služe za nasljedovanje, sasvim sigurno služe da se posramimo svoje mekoputnosti i mlakosti".

Umro je od kapi, kako je prorekao, 5. ožujka 1734. Teatinac o. Mihael Capece pohitao je do njegove smrtne postelje sa štapom svetog Kajetana. Četiri ga je puta dodirnuo štapom po glavi i toliko je puta štap zavibrirao u njegovim rukama ispuštajući zvuk sličan onom zupčanika sata.

Umirući, već bez svijesti, na dodir relikvije svaki je put podigao prst prema nebu, kao da želi reći da se mora vratiti u domovinu. Na leđima su mu nakon smrti našli križ od perforiranog lima priljubljen na tijelu.

Prije pokopa su ga subraća morala triput presvući da bi zadovoljili zahtjeve pobožnog puka koji je htio komadić njegova habita kao relikviju. Pio VI. ga je proglasio blaženim 15. svibnja 1789., a Grgur XVI. svetim 26. svibnja 1839. Relikvije su mu se nalazile u crkvi Svete Lucije al Monte, a na rodni otok su prenesene 2003. godine.

Citati iz: heiligenlegenden.de i paginecattoliche.it

ORATIO/MOLITVA

DEUS, qui Beatum Joannem Josephum Confessorem tuum, per arduas paupertatis, humilitatis, et poenitentiae vias, coelesti gloria sublimasti: da nobis, quaesumus, ut carne mortificati, ejus imitemur exempla, et gaudiis perfruamur aeternis. Per Dominum.

BOŽE, koji si blaženoga Ivana Josipa teškim putevima siromaštva, poniznosti i pokore uzdigao do nebeske slave; podaj nam, molimo, da mrtveći tijelo nasljedujemo njegov primjer i uživamo vječne radosti. Po Gospodinu.

Slike: la, Facebook/San G. G. della Croce