Može i gore

Nedavni susret rimskih auktoriteta s Piovim bratstvom podsjetio nas je na proces koji je doživio brodolom 2012. godine. Razgovori su se odvijali u srdačnom ozračju, no pitanje koje postavlja Katholisches.info je: "Može li isti papa koji franjevce Bezgrješne podvrgava komesarskom kažnjavanju, uopće htjeti razgovore s Piovim bratstvom?" (katholisches.info)

Čini se da su piovci vrlo oprezni: "Ne žele po drugi put doživjeti iznenađenje iz lipnja 2012.; vjerovati da je nešto dogovoreno, a da im onda predlože nešto posve drugo. Mogu personalna prelatura ili 'Ecclesia Dei' ne podlijegati Kongregaciji za redovnike, no čini se da je Piovu bratstvu sigurniji službeno nepriznati kanonski status, ali takav koji Rim tolerira. Ustanovi bez službenog kanonskog statusa ne mogu poslati nikakvog komesara.

Pitanje je kako Rim, bolje rečeno Kongregacija za redovnike, reagira na ponovno pokretanje razgovora s Piovim bratstvom. Može se s velikom vjerojatnošću računati da je biskup Fellay izravno ili neizravno dao razumjeti da u Piovu bratstvu nemaju ni najmanje u vidu namjeru završiti kao franjevci Bezgrješne." (Isto)

Prema mišljenju komentatora G. Nardija, crkveni krugovi koji ne drže do drevne mise i crkvene tradicije, naučili su živjeti s tim da u Crkvi postoji jedan izolirani mali vrt koji čine tzv. tradicionalisti pod budnom kontrolom nerijetko progresivnih hijerarha. "Neoprostivi 'grijeh' franjevaca Bezgrješne sastoji se upravo u tomu što oni nikad nisu bili dio tog vrta, nego su 1990. bili priznati kao posve 'normalan' red novog obreda. Red je u postupnom procesu sazrijevanja pod papom Benediktom XVI. otkrio tradicionalni obred i usvojio ga. Tako je urastao u Tradiciju. Konačno, taj je red u dušobrižništvu bio potpuno biritualan i svaki ga je biskup nakon motuproprija 'Summorum Pontificum' mogao uzeti za dušobrižništvo svojih župa. Takva mogućnost zajednicama 'Ecclesije Dei' ostaje nedostupna. Fratri su dosljedno nastavili služiti novu misu, ali su dodali i drevnu misu. Time se, naravno, promijenilo cijelo dušobrižništvo, a da izvana nije nastao vidljivi lom. Red je interno posve usvojio tradicionalni obred. Franjevci Bezgrješne su time od zajednice novog obreda postali zajednicom s tradicionalnim obredom, a da nisu gurnuti u 'mali vrt' i time bili marginalizirani u biskupijama." (Isto)

"Posve suprotno- upravo po zamjetnom rastu članova i svojoj privlačnoj snazi, koje je nemalo dugovao svojoj strogoći i vjernosti tradicionalnom nauku Crkve te drevnom obredu, razvili su se- neciljano- u jedan potpuno novi model za crkvene redove novog obreda. Mnogi redovi pate zbog duhovne slabosti zapadno orijentiranog duhovnog vodstva i uzdišu zbog nedostatka podmlatka. S franjevcima Bezgrješne nastao je odjednom novi uzor jedne novoredne redovničke zajednice koja je usred europske redovničke suše, doživjela procvat preko ponovnog otkrivanja Tradicije i tradicionalnog obreda, kako kod muške tako i kod ženske grane. Mladi redovnici drugih redova su se počeli zanimati za taj model. Opasnost od 'zaraze' drugih redova novog obreda tim modelom nije bilo teško prepoznati i izazvala je nervozu kod drugih redova i same Kongregacije za redovnike. [...]" (Isto)

"K tomu, franjevci Bezgrješne, navikli na ophođenje u okviru zajednica novog obreda, i dalje su aktivno sudjelovali u unutarcrkvenoj diskusiji, samo u međuvremenu s posve drugačijim usmjerenjem. Dok su zajednice 'Ecclesije Dei' djelovale prema unutra i jedva bile vidljive prema van, te se nisu u publikacijama, na konferencijama i crkvenim gremijima bavile novijom crkvenom poviješću, niti posezale za diskusijom o hermeneutici II. vatikanskog koncila, niti bile publicistički djelatne glede crkvene krize, sve su to činili franjevci Bezgrješne, izazvali su pozornost te postali iritantni ne samo progresivnim prelatima. Naime, začuđujućom su se, upravo vjerničkom, djetinjom naivnošću, usudili dirnuti u tabu prvog reda: odvažili su se na kritiku II. vatikanskog koncila i to u nekim točkama vrlo temeljitu. Niti su imali kakvu 'brnjicu' niti su bili pod nadzorom kao zajednice iz 'Ecclesije Dei'. Prije svega, uživali su blagonaklonost pape Benedikta XVI.

Ono što je franjevcima Bezgrješne pod Benediktom XVI. bila jaka strana- to da nisu marginalizirani u 'Ecclesiji Dei', nego da su unutar Crkve pod Kongregacijom za redovnike- postalo im je u vrijeme pape Franje prokletstvo. Zajednice iz 'Ecclesije Dei' su unutar 'malog vrta' izolirane, ali zaštićene. Franjevci Bezgrješne, pod sasvim drugim predznakom, nisu imali zaštitu 'Ecclesije Dei', nego su odjednom bili bez zaštite izručeni kazni Kongregacije za redovnike. Nakon brzog uspjeha, slijedio je nagli pad ili drugačije rečeno, školski primjer kako razoriti jedan cvatući red.

Kongregaciji za redovnike nisu toliko bili trn u peti franjevci Bezgrješne ili stari obred sam po sebi, nego njihov 'model'. Svojom su cvatućom opstojnošću svima drugim redovima držali zrcalo, zrcalo redovničke krize i krize zvanja te im istodobno pokazivali izlaz iz krize. Otvoreno rečeno: budući da se u starim redovima ništa ne želi promijeniti, treba razbiti zrcalo. To pod Benediktom XVI. nije bilo moguće. No, jedva što je bio izabran papa Franjo, priskočili su mu 'razoritelji' s gotovim katalogom kaznenih mjera i dobili njegov 'blagoslov'." (Isto)

Komentator nastavlja da papa Franjo po svojim izjavama i gestama pripada krugu '68.-aških prelata za koje je drevni obred stara moda koju su odbacili u oduševljenom zanosu za novim Duhovima. Nove generacije koje su, neshvatljivo, prihvatile Tradiciju i redove poput franjevaca Bezgrješne u takvom se mentalnom sklopu iz '60.-ih godina doživljava kao prijetnju za vlastitu sliku o svijetu i Crkvi. 

Redovničke se zajednice iz Ecclesije Dei uspjelo "'dovoljno stisnuti, tako da nisu bile u stanju prouzročiti u biskupijama i u općoj Crkvi promjenu smjera." Uvijek im mogu zaprijetiti izgonom iz svojih dijeceza i to ostvariti: "Kufer u izvjesnoj mjeri, uz rijetke izuzetke među biskupijama, uvijek mora biti spreman." (Isto)

"Tek je u vrijeme pape Benedikta XVI. stvar postala akutnija jer mu je motuproprijem 'Summorum Pontificum' uspjelo u zatvorenim novoobrednim krugovima pobuditi interes za dotad tabu-temu. Time potaknuto približavanje drevnom obredu nije pogodilo samo franjevce Bezgrješne. Međutim, pontifikat Benedikta XVI. bio je prekratak (a neki su imali puno interesa da ga učine što kraćim) da se započeti evolucijski proces zaista razvije. Pogotovo u novom pontifikatu on ne nalazi nikakav nastavak." (Isto)

"Papa Franjo može živjeti s 'malim vrtom'. To mu daje i mogućnost da pokaže toleranciju. Drevni obred i Tradicija mogu živjeti, ali u jasno ograđenom prostoru, po mogućnosti dalje od centara zbivanja. Usporedba s indijanskim rezervatom ili nekom vrstom južnoafričkog 'Homelanda' nije posve promašena. Piovo je bratstvo poput neke legije prognane iz Rima koja sada s one strane limesa u 'barbarskoj zemlji' čeka na povratak u domaju. Stari je Rim bio ovisno o interesima vrlo darežljiv glede osiguranja ugovora i dodjele zemlje za nastanjenje svojim federatima za zatvorene naseobine. Nudi li Rim sada ugovor s federatima?" (Isto)

Iako bi sa sređenim kanonskim stanjem piovci bili izuzeti od mogućnosti da dobiju kakvog Volpija, sudbina franjevaca Bezgrješne "generalnom poglavaru Bratstva daje u ruke vrlo plastičan argument nasuprot Rimu da lijepo odbije ponuđeni zagrljaj. Ukazivanje na brutalnu smjenu utemeljitelja i poglavara o. Manellija i pustošenje apostolskog povjerenika Volpija, sigurno dovodi u neugodu rimske pregovarače s Fellayem. 'Dođite da vas sasiječemo' sigurno ne funkcionira. [...] Konačno, od Volpija i tajnika Kongregacije za redovnike, Carballa, čuli smo da franjevce Bezgrješne drže za 'kriptolefebvreovce'. Kako bi se onda ponašali prema pravim 'lefebvreovcima'?" (Isto)

"U Rimu dobro znaju da nije moguće istovremeno iz 'Palazzo delle Congregazioni' komesarski udarati po franjevcima Bezgrješne, a u 'Palazzo del Sant'Uffizio' raspravljati s Piovim bratstvom." (Isto)

Komentator svoje razmišljanje završava potrebom pronalaženja rješenja za izoliranost tradicijskih zajednica, kako bi mogle razviti apostolat i misiju jednako prema vjernicima koji ne poznaju Tradiciju i prema onima koji ne vjeruju. 

Predviđanje da bi smrtonosni stisak oko vrata franjevaca Bezgrješne mogao popustiti zbog napretka u razgovorima s Piovim bratstvom, nije se obistinio. Naprotiv, danas smo doznali za još strašnije postupke apostolskog povjerenika. 

"Aktualni slučaj franjevaca Bezgrješne došao je do točke da apostolski povjerenik, odgovoran za tu katastrofu, divljački udara poput kiklopa Polifema ne mareći za Kanonski zakon, zdrav razum, jednostavno milosrđe pa i ljudsku logiku. 'Rorate' doznaje da su odlukom povjerenika Volpija suspendirana 'a divinis' šestorica fratara (čija imena ne navodimo zbog njihove zaštite) pod skrbi biskupâ izvan Italije, koji su ih primili i očekuju od Kongregacije za redovnike njihovo razrješenje od redovničkih zavjeta.

Uzrok te nevjerojatno žestoke crkvene cenzure je zapravo njihova odluka da napuste svoju redovničku zajednicu. Stvar je nevjerojatna zato što je opće pravilo, potvrđeno vrlo dugom crkvenopravnom tradicijom, da je suspenzija 'a divinis' kazneni čin koji se izriče samo za teške prijestupe, i to nakon normalne procedure koja uključuje pravo na obranu te nakon dviju izrečenih opomena u određenom razdoblju. Naprotiv, povjerenik je fratrima opomenu i suspenziju priopćio u isto vrijeme, šaljući istodobno tri pisma te tako kršeći formalnu usklađenost s normama koja se očekuje u tim situacijama. Počinjeni 'zločin' je činjenica da se ti fratri nalaze izvan svojih samostana, čin kojim su izmaknuli Volpijevoj jurisdikciji i time čin neposluha prema Papi. Prema njima se postupilo kao da su raskolnici...!

Istodobno su pogaženi zdrav razum i kanonsko pravo. Razlog zašto su ti i mnogi drugi fratri napustili svoje samostane kako bi prvenstveno našli utočište među razboritim i razumnim biskupima, taj je što je ozračje unutar njihove ustanove postalo nepodnošljivo i neizdrživo, s krajnje teškim posljedicama; fizičkim i psihičkima. Kako bi sačuvali svoje zvanje i uopće da ne izgube vjeru, odlučili su tražiti razrješenje od svojih redovničkih zavjeta koji ih vežu s komesarom, te kod raznih biskupa zatražiti da ih inkardiniraju u svoje dijeceze kao jednostavne svećenike. 

Izvjestan je broj biskupa u Europi, Aziji i Africi prihvatio te legitimne zahtjeve koji su normalna stvar; Kongregacija za redovnike svake godine daje na tisuće razrješenja od redovničkih zavjeta redovnicima i redovnicama koji zbog različitih razloga žele napustiti svoje redovničke ustanove. Franjevci Bezgrješne su prvi slučaj u kojem ih se činom uperenim protiv savjesti redovnika potpuno i kolektivno priječi od napuštanja njihove redovničke ustanove, prisiljavajući ih da žive u vrlo represivnom ozračju. Fratar koji je Volpijeva desnica i koji nastavlja upravljati tim operacijama s izvjesnim profesorom kao savjetnikom, izjavio je da prema Papinoj želji Kongregacija neće davati nikakva razrješenja tijekom trogodišnjeg razdoblja. Je li zaista moguće da je to ono što Franjo misli pod 'milosrđem'? Povjerenik i njegova desna ruka se trebaju zapitati zašto toliko fratara želi napustiti tu ustanovu. Svakodnevno raste broj fratara koji traže razrješenje od zavjeta kako bi napustili svoju kongregaciju. Može li ih se tamo silom zadržati? Čemu namjera da ih se prisili ili da ostanu ili da potpuno napuste redovništvo pa i svećeništvo? [...]"

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: laportelatine.org, Messainlatino.it