Izvori zabluda

Gomilaju se najraznovrsnija očekivanja od toliko najavljivane Biskupske sinode o obitelji koja je počela prije nekoliko dana. Čini se da je i nezamislivo moguće. 

Najistaknutija osoba proteklih mjeseci koja nije propuštala isticati da govori u ime Svetog Oca, svakako je kard. Kasper. Njegove su nebuloze (npr. 1, 2) izazvale nemalo čuđenja, a još više činjenica da ga Papa često ističe kao poseban uzor. No, koja je pozadina njegove misli? O tomu doznajemo iz članka R. de Matteija od 1. listopada 2014.u Il Fogliu koji otkriva filozofijske izvore bergoglijanskih zabluda.

"Nadolazećoj Biskupskoj sinodi prethodi medijska halabuka koja joj pridaje veći povijesni značaj, nego što joj to u Crkvi pripada kao pukoj savjetodavnoj skupštini. Neki se tuže na teologijski rat koji Sinoda navješćuje, no povijest svih biskupskih skupština (to je etimologijsko značenje pojma 'sinoda' i njena sinonima 'koncil') sastoji se od teologijskih konflikata i žestokih rasprava o zabludama i podjelama koje su od samog početka prijetile kršćanskoj zajednici.

Danas je tema pričesti za razvedene koji su se ponovo vjenčali samo vektor diskusije koja se tiče daleko kompleksnijih doktrinarnih predodžaba kao što su ljudska narav i naravno pravo. Čini se da ta rasprava na antropologijsku razinu prenosi trinitarne i kristologijske spekulacije koje su potresale Crkvu od Nicejskog (325.) do Kalcedonskog koncila (451.). Tada se raspravljalo kako bi se utvrdila narav Presvetoga Trojstva koje je samo jedan Bog u tri Osobe, i u Isusu Kristu definirala Osoba Riječi u dvije naravi; božanskoj i ljudskoj. Usvajanje na Nicejskom koncilu grčkog pojma 'homoousios' koji je na latinski preveden s 'consubstantialis' i- nakon Kalcedonskog koncila- riječi 'iste naravi' božanske supstancije, da bi se izrazila savršena jednakost Riječi i Oca, označava datum za pamćenje u povijesti kršćanstva i okončava epohu dezorijentacije, konfuzije i drame savjesti analogne ovoj u kojoj se nalazimo. Crkva je onda bila podijeljena između 'desnice' sv. Atanazija i 'ljevice' Arijevih sljedbenika (ta definicija potječe od crkvenog povjesničara K. J. von Hefelea). Između ta dva pola kolebala se treća stranka- poluarijanaca koji su i samo bili podijeljeni na više frakcija. Nicejskom pojmu 'homoousios', koji znači 'istobitan', suprotstavljen je pojam 'homoiousios', koji znači 'sličnobitan'. Nije se radilo o sitnici. Razlika, naizgled neznatna, između tih dviju riječi, skriva provaliju: s jedne strane je jednakost s Bogom, a s druge određena analogija ili sličnost koja od Isusa Krista čini jednostavnog čovjeka.

Najbolja povijesna rekonstrukcija ona je kardinala J. H. Newmana u knjizi 'Arijanci IV. stoljeća' (tal. pr. Jaca Book, Milano, 1981.), duboka studija osvjetljuje odgovornost klera i hrabrost 'malog naroda' u očuvanju pravovjerja. Junak pravovjerja, đakon Atanazije, koji je bio izabran za biskupa, bio je prisiljen pet puta napustiti svoju dijecezu i bježati u izbjeglištvo. Papa Liberije ga je izopćio 357., a dvije godine nakon toga, koncili iz Riminija i Seleucije, koji su bili neka vrsta velikog ekumenskog koncila predstavnika Zapada i Istoka, napustili su nicejski termin 'konsupstancijalan' i uveli dvosmisleni srednji put između svetog Atanazija i arijanaca. Tada je sveti Jeronim skovao izraz prema kojem je svijet 's čuđenjem ustanovio da je postao arijanski'.

Atanazije i branitelji pravovjerja bili su optuženi da se inate oko riječi te da su svadljivi i nesnošljivi. To su iste optužbe koje se podižu danas protiv onih koji unutar i izvan sinodalne aule žele podignuti glas beskompromisne čvrstoće u obranu crkvenog nauka o kršćanskom braku, poput petorice kardinala (Burkea, Brandmüllera, Caffarre, De Paolisa i Müllera), koji su, nakon što su se pojedinačno izjasnili, sakupili svoje intervente u knjizi koja je sada postala manifestom, 'Permanere nella verità di Cristo: Matrimonio e Comunione nella Chiesa cattolica' ['Ostati u istini Kristovoj. Brak i pričest u Katoličkoj Crkvi'], koju je upravo objavila izdavačka kuća 'Cantagalli di Siena'. Isti izdavač je objavio još jednu temeljnu knjigu, isusovca H. Crouzela: 'Divorziati 'risposati'. La prassi della Chiesa primitive' [L‘Eglise primitive face au divorce].

Novinski komentatori 'Corriere della Sera' i 'La Repubblice' već su si poderali odjeću zbog aktualne 'teologijske svađe'. Sam je Papa 18. rujna novim biskupima preporučio da ne 'troše energiju na suprotstavljanje i sukobe', zaboravljajući da je sam preuzeo odgovornost za sraz kad je povjerio kard. Kasperu zadaću da otvori sinodalne igre. Kako je primijetio S. Magister, upravo je Kasper svojim izlaganjem 20. veljače 2014. koje je objavio 'Il Foglio', započeo neprijateljstvo i potpalio doktrinarnu debatu, postajući tako- neovisno o svojim namjerama- stjegonoša jedne stranke. Višekratno potvrđena formula njemačkog kardinala prema kojoj ne treba promijeniti nauk o nerazrješivosti braka, nego pastoralnu praksu prema razvedenima koji su ponovo vjenčani, već u sebi ima razornu snagu koja je izraz teologijskog koncepta koji je zaražen u svojim korijenima.

Da bismo shvatili Kasperovu misao, moramo se vratiti do jednoga od njegovih prvih djela, možda do glavnoga: 'Apsolut u povijesti. Filozofija i teologija povijesti u Schellingovoj kasnoj filozofiji' ['Das Absolute in der Geschichte. Philosophie und Theologie der Geschichte in der Spätphilosophie Schellings'] koje je objavljeno 1965., a talijanski je prijevod napravila kuća Jaca Book, 1986. [Herder ga je ponovo objavio 2010. u Kasperovim 'Sabranim djelima']. Kasper zapravo pripada onoj Tübingenskoj školi koja je, kako sam piše u tom radu, 'u susretu sa Schellingom i Hegelom pokrenula obnovu teologije i cijelog njemačkog katolicizma' (str. 53). Metafizika je ona F. Schellinga (1775.-1854.), kojega Kasper opisuje kao 'usamljenog giganta', od čijeg se gnostičkoga i panteističkoga karaktera njemački teolog pokušava uzalud osloboditi. U svom zadnjem djelu 'Philosophie der Offenbarung' iz 1854., Schelling dogmatskom kršćanstvu suprotstavlja povijesno. Schelling- komentira Kasper- ne shvaća, naime, odnos između naravnog i nadnaravnog statično, metafizički i nadvremeno, nego na dinamički i povijesni. Ono bitno kršćanske objave je upravo to što je ona povijest' (str. 206). 

Također i za Kaspera, kršćanstvo je prije nego doktrina, povijest ili 'praksa'. U svom najpoznatijem djelu, 'Isus Krist' (Queriniana, Brescia, 1974.), razvija kristologiju prema povijesnom ključu koja je izvedena iz filozofije objave njemačkog idealizma. Schellingov trinitarni koncept je onaj sabelijanskih i modalističkih krivovjeraca, prethodnika arijanizma. Tri božanske Osobe su reducirane na tri 'načina subzistencije' jedne jedine osobe- prirode (modalizam), dok se bit Trojstva realizira u njegovu manifestiranju svijetu. Krist nije posrednik između Boga i čovjeka, nego povijesna realizacija božanstva u trinitarnom procesu. 

S tom je kristologijom koherentna Kasperova ekleziologija. Crkva je prije svega 'pneuma', 'sakrament Duha', definicija koja za njemačkog kardinala 'ispravlja' juridičku Pija XII. iz 'Mystici Corporis' ('La Chiesa luogo dello spirito', Queriniana, Brescia, 1980., str. 91) ['Kirche, Ort des Geistes', Herder Verlag, Freiburg im Breisgau, 1976.]. Područje djelovanja Duha Svetoga zapravo ne koincidira- kako to hoće Tradicija- s Rimokatoličkom Crkvom, nego se proteže na puno širu ekumensku stvarnost, 'Crkvu Kristovu' čiji je dio Katolička Crkva. Prema Kasperu, dekret II. vatikanskog koncila o ekumenizmu vodi priznanju da se jedna Kristova crkva ne ograničava na Katoličku, nego je podijeljena na odijeljene crkve i crkvene zajednice (isto, str. 94). Katolička Crkva je prema Kasperu tamo gdje nema 'selektivnog' evanđelja, nego se sve širi u vremenu i prostoru na inkluzivan način ('Chiesa cattolica- Essenza, realtà, missione', Queriniana, Brescia 2012., str. 289). Misija je Crkve da 'izađe iz sebe same' kako bi zadobila dimenziju koja je čini doista univerzalnom. Eugenio Scalfari koji se- premda ništa ne zna o teologiji- izdaje za trećeg papu (nakon umirovljenog i vladajućeg), isti koncept pripisuje papi Franji tvrdeći da je za njega misijska Crkva ona koja 'mora izaći iz sebe i ići u svijet', ostvarujući kršćanstvo u povijesti ('La Repubblica', 21. rujna 2014.).

Te se teze reflektiraju u Kasperovoj moralnoj teologiji prema kojoj iskustvo susreta s Kristom ukida zakon, ili bolje rečeno; zakon je zaprjeka koje se čovjek mora osloboditi da bi susreo milosrđe Kristovo. Schelling u svojoj panteističkoj filozofiji apsorbira zlo u Boga. Kasper apsorbira zlo u otajstvo križa u kojem vidi negaciju tradicionalne metafizike i naravnog zakona koji iz te proizlazi. 'Prijelaz iz negativne filozofije k pozitivnoj, za Schellinga je u isto vrijeme prijelaz od zakona k evanđelju' ('L'assoluto nella storia, str. 178), piše njemački kardinal koji sa svoje strane vidi prijelaz od zakona k evanđelju u primatu pastoralne prakse nad apstraktnom doktrinom.

Pod tim je aspektom moralni nauk kard. Kaspera barem implicitno antinomistički. Antinomizam je termin koji je Luther skovao protiv svog oponenta s lijeva, Ivana Agricole (1494.-1566.), no seže do antičkih i srednjovjekovnih krivovjerja da naznači odbacivanje Starog zavjeta i njegova zakona, smatranog kao ograničavanje i sputavanje u antitezi prema Novom zavjetu i time novoj ekonomiji milosti i slobode. Općenitije se antinomizmom smatra odbacivanje naravnoga zakona i morala što ima svoje korijene u odbacivanju ideje naravi. Za kršćanske antinomiste nema zakona jer nema jedne objektivne i univerzalne ljudske naravi. Posljedica je nestajanje osjećaja za grijeh, nijekanje apsolutne moralnosti i seksualna revolucija u Crkvi.

Iz te je perspektive jasno zašto kard. Kasper u svojoj novoj knjizi koja se na njemačkom pojavila 2012. i kasnije prevedena na talijanski kod Queriniane 2013., 'Misericordia. Concetto fondamentale del vangelo - Chiave della vita' ['Barmherzigkeit: Grundbegriff des Evangeliums. Schlüssel christlichen Lebens'], predlaže prekid s tradicionalnom ravnotežom između pravde i milosrđa, čineći od ove posljednje, protiv Tradicije, glavni Božji atribut. No, kako je primijetio o. S. Lanzetta u izvrsnoj analizi te knjige, objavljenoj na 'Chiesa Espresso': 'milosrđe usavršava i kompletira pravdu, no ne ukida je; pretpostavlja je, inače ne bi imalo razloga za postojanje'. Nestanak pravde i zakona čini neshvatljivim koncept grijeha i tajnu zla, osim ako se ponovo ne integrira pod teozofijskom i gnostičkom perspektivom.

Tu zabludu nalazimo u luteranskom postulatu 'sola misericordia'. Nakon što je ukinuo posredovanje razuma i naravi, Lutheru je jedini put da dospije do Boga samo 'fides fiducialis' koja svoju preambulu nema u metafizičkom temelju, od kojeg mora biti sasvim oslobođena, nego u osjećaju dubokog očaja koji sa svoje strane ima svoj objekt u 'milosrđu' Božjem umjesto u istinama koje je objavio. Taj princip, kako je dokazala Silvana Seidel-Menchi u svojoj knjizi 'Erasmo in Italia 1520-1580' (Bollati Boringhieri, Torino, 1987.), razvijen je u krivovjernoj literaturi XVI. st. zahvaljujući također utjecaju Erazmova traktata 'De immensa Dei misericordia' (1524.), koji je vrata nebeska otvorio 'ljudima dobre volje' (Isto, str. 143-167). U sektama erazmovskog i lutherovskog podrijetla koje predstavljaju krajnju ljevicu protestantske reforme, cvatu opet i antitrinitarske hereze četvrtoga stoljeća; arijanizam, modalizam, sabelijanizam, koji počivaju na odbacivanju ili iskrivljavanju ideje naravi.

Jedini mogući pokornički put da se iskusi zagrljaj božanskog milosrđa je odbacivanje grijeha u koji smo uronjeni, i priznanje božanskog zakona koji treba opsluživati i ljubiti. Taj je zakon ukorijenjen u ljudskoj naravi i 'prstom samog Tvorca' (Rim 2, 14-15) urezan u srce svakog čovjeka. On čini najviši kriterij prosudbe za svaku akciju i ljudska zbivanja u cjelini tj. u povijesti. 

Pojam 'narav' nije apstrakt. Ljudska je narav bît čovjeka i time ono što dolazi još prije toga što je osoba. Čovjek je osoba, nositelj neotuđivih prava jer ima dušu. Ima dušu zato što za razliku od svih drugih živih bića ima razumsku narav. Naravno nije ono što dolazi od instikata i ljudskih želja, nego ono što odgovara pravilima razuma koji se sa svoje strane mora suobličiti objektivnom redu i nepromjenjivim načelima. Naravno je pravo racionalan i nepromjenjiv zakon, nepromjenjiv jer je duhovan, to je čovjekova narav. Sve individue iste naravi djeluju na isti način jer naravno pravo nije upisano u narav ovog ili onog čovjeka, nego u samu ljudsku narav, u njenoj trajnosti i stabilnosti.

Kardinal Kasper ne vjeruje u opstojnost univerzalnog i apsolutnog naravnog prava. U službenom vatikanskom dokumentu 'Instrumentum laboris' koji priprema osnovu za listopadsku Sinodu, to je odbacivanje naravnog prava sasvim uočljivo iako dolazi više sa sociologijskim, nego s teologijskim predznakom. 'U pretežitoj većini odgovora i primjedaba, koncept 'naravnoga prava' se danas u različitim kulturalnim kontekstima čini kao nešto vrlo problematično, ako ne i potpuno nerazumljivo' (br. 21), i dalje: 'Danas ne samo na Zapadu, nego sve više u svim dijelovima svijeta znanstvena istraživanja postavljaju ozbiljan izazov za koncept naravi. Kada se evolucija, biologija i neuroznanost suočavaju s tradicionalnom idejom naravnog prava, dolaze do zaključka da ono nije 'znanstveno'' (br. 22). Naravnom se pravu, prema kasperovskom programu, suprotstavlja duh evanđelja čije vrijednosti treba komunicirati 'na razumljiv način čovjeku današnjice'. Stoga je nužno 'da se puno više naglasi uloga riječi Božje kao privilegiranog instrumenta u koncepciji bračnog života i obitelji. Preporučuju se snažnije reference na biblijski svijet, njegov jezik i narativni oblik. S tim u svezi treba naglasiti priedlog da se tematizira i produbi biblijski inspiriran koncept 'reda stvaranja', kao mogućnost da se ponovo čita na egzistencijalno smisleniji način 'naravno pravo' (...) Preporučuje se i pozornost na svijet mladih koji i glede ovih tema treba uzeti kao izravnog sugovornika' (br. 30).

Neizbježne posljedice te nove koncepcije morala o kojoj trebaju diskutirati sinodalni oci, povukao je V. Mancuso u 'La Repubblici' od 18. rujna. Prirodno pravo je 'pretežak teret za nošenje'; treba otuda ciljati na 'temeljit put obnove na području spolne etike' koji treba voditi prema 'sljedećim nužnim otvaranjima: da kontracepciji; da predbračnim spolnim odnosima; da priznanju homoseksualnih parova'.

Možemo li se pred takvim katastrofalnim itinerarijem prema nemoralnosti čuditi da su petorica kardinala objavila knjigu u obranu tradicionalnog morala, i da su se drugi kardinali, biskupi i teolozi priključili toj poziciji? Protiv onih koji zazivaju novu doktrinarnu i pastoralnu stegu, piše kard. Pell, diže se 'nepremostiva barijera' koja se temelji na 'gotovo potpunoj jednodušnosti na toj točki, o čemu katolička povijest svjedoči dvije tisuće godina' (Predgovor knjizi J. Pereza-Sobe i S. Kampowskog: 'Oltre la proposta di Kasper', Cantagalli, Siena, 2014., str. 7).

Ostaje za nadati se da će sučeljavanje biti zaista slobodno i transparentno, bez nametanja odozgor pravila koja krivotvore igru. Ne radi se o pukoj raznolikosti mišljenja, nego o bistrenju misije Crkve. Treba se nadati da se prelati vjerni Tradiciji neće dati zastrašiti i da će biti u stanju strpljivo izdržati kako medijske napade tako i nepravedne i teške crkvene cenzure. 'Najljepša je pjesma i dalje naša' (str. 8), piše kard. Pell u svom predgovoru, a sv. Atanazije ostaje uzor za naše vrijeme i za sve one koji se ne povlače pred dobrom bitkom za obranu istine."

Izvor: katholisches.info, Messainlatino.it, RORATE CÆLI