Jubilejsku godinu Reda Presvetog Trojstva sam već spomenuo, ali u današnjem prilogu neće biti riječi o svetim velikanima čije se višestruke stoljetnice slave, nego o prvoj blaženici i mučenici toga reda, svetoj koludrici Franciski od Utjelovljenja. Tradicionalno su se u Redu kao mučenice častile sveta Laura Carigradska i njene 52 susestre u mučeništvu koje su ubili Turci kad je pao Carigrad. Danas nisu u trinitarskom kalendaru jer smatraju da u to vrijeme nije moglo biti koludrica Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova tako daleko na istoku. Sličnost između ove skupine mučenica i blažene Franciske, koju je blaženom 2007. proglasio papa Benedikt XVI., u tomu je što su sve umrle također braneći svetu čistoću. Blažena Franciska pripadala je staroj grani reda tzv. obuvenim trinitarkama. Nakon zadnjega koncila, tri grane kontemplativnih trinitarki (obuvene, bosonoge i rekolektkinje) prihvatile su 1967. zajednički habit, a 1972. i zajedničke konstitucije.
Tekst o blaženici je iz knjige "Među palmama i maslinama. Trinitarski mučenici Jaéna i Cuence" (Cordoba-Madrid, 2007.), generalnog savjetnika Reda Presvetog Trojstva o. P. Aliage Asensija u kojoj iznosi povijest trinitarskih mučenika XX. st. koji su stigli do slave oltara. Ukupno dvadeset redovnika i tri klauzurne redovnice ovoga reda ubijeni su u Španjolskoj između 1936. i 1937. godine.
"- U Martosu
Grad Martos (Jaén) u pokrajini Andaluziji mješavina je herojskih priča iz vremena rekonkviste i beskrajnih polja maslina (općina s najviše maslina na svijetu), nad kojim dominira legendarna i nazubljena Peña de Martos s dvorcem. Martos je bio rimska 'Colonia Augusta Gemella Tuccitana' u kojoj je uskoro procvjetala važna kršćanska zajednica. Od nje nam potječe slavni starokršćanski sarkofag iz IV. st., pronađen krajem XIX. st. tijekom iskapanja. Znamo da je od 300. god. biskupsko sjedište; na koncilu u Elviri bili su nazočni biskup Camerino i svećenik Leon iz Tuccija.
Tijekom VI. i VII. st., nazočnost tuccitanskih biskupa konstanta je na nacionalnim hispanskim koncilima u Toledu. U vrijeme muslimanske vladavine i u drugoj polovici IX. st., opat Sansón napisao je 'Apologético' u Martosu, a tuccitanski svećenik sv. Amador (zaštitnik grada) osvojio mučeništvo u Córdobi, 30. travnja 855., kako svjedoči Eulogio. Ferdinand III. osvojio je Martos 1219. i dao ga Redu Calatrava. Tako je Martos postao jednim od najvažnijih kršćanskih bastiona na granici s Kraljevstvom Granade. Njegove crkve, eremitoriji i samostani daju sliku o njegovoj pobožnosti koja posebno dolazi do izražaja u pobožnosti prema zaštitnicima grada (Gospi od Ville, 'la Labradori', svetoj Marti i svetom Amadoru), a njegovi mlinovi šire po beskrajnim padinama miris ulja, tipičan za Martos. Ovdje su se rodili jedan od najvećih pisaca španjolskog Zlatnog doba, Francisco Delicado koji je napisao djelo 'La Lozana Andaluza', i Antonio Álvarez Alonso, auktor najemocionalnijeg pasodoblea španjolskog repertoara, 'Suspiros de España'. U Martosu postoji stari samostan klauzurnih trinitarki, utemeljen 1595., smješten u ulici Real de San Fernando uz Plaza Alta. Utemeljila ga je doña Aldonza de Rivas koja je u tu svrhu darovala svoju kuću, a prve sestre koje su ga nastanjivale došle su iz Andújara. U tom je samostanu živjela svoj redovnički život jedna jednostavna žena koja je po tajni Providnosti postala prvom trinitarskom koludricom u osam stoljeća povijesti ove redovničke obitelji koja se uspela na čast oltara; blažena Franciska od Utjelovljenja.
Grad Martos (Jaén) u pokrajini Andaluziji mješavina je herojskih priča iz vremena rekonkviste i beskrajnih polja maslina (općina s najviše maslina na svijetu), nad kojim dominira legendarna i nazubljena Peña de Martos s dvorcem. Martos je bio rimska 'Colonia Augusta Gemella Tuccitana' u kojoj je uskoro procvjetala važna kršćanska zajednica. Od nje nam potječe slavni starokršćanski sarkofag iz IV. st., pronađen krajem XIX. st. tijekom iskapanja. Znamo da je od 300. god. biskupsko sjedište; na koncilu u Elviri bili su nazočni biskup Camerino i svećenik Leon iz Tuccija.
Tijekom VI. i VII. st., nazočnost tuccitanskih biskupa konstanta je na nacionalnim hispanskim koncilima u Toledu. U vrijeme muslimanske vladavine i u drugoj polovici IX. st., opat Sansón napisao je 'Apologético' u Martosu, a tuccitanski svećenik sv. Amador (zaštitnik grada) osvojio mučeništvo u Córdobi, 30. travnja 855., kako svjedoči Eulogio. Ferdinand III. osvojio je Martos 1219. i dao ga Redu Calatrava. Tako je Martos postao jednim od najvažnijih kršćanskih bastiona na granici s Kraljevstvom Granade. Njegove crkve, eremitoriji i samostani daju sliku o njegovoj pobožnosti koja posebno dolazi do izražaja u pobožnosti prema zaštitnicima grada (Gospi od Ville, 'la Labradori', svetoj Marti i svetom Amadoru), a njegovi mlinovi šire po beskrajnim padinama miris ulja, tipičan za Martos. Ovdje su se rodili jedan od najvećih pisaca španjolskog Zlatnog doba, Francisco Delicado koji je napisao djelo 'La Lozana Andaluza', i Antonio Álvarez Alonso, auktor najemocionalnijeg pasodoblea španjolskog repertoara, 'Suspiros de España'. U Martosu postoji stari samostan klauzurnih trinitarki, utemeljen 1595., smješten u ulici Real de San Fernando uz Plaza Alta. Utemeljila ga je doña Aldonza de Rivas koja je u tu svrhu darovala svoju kuću, a prve sestre koje su ga nastanjivale došle su iz Andújara. U tom je samostanu živjela svoj redovnički život jedna jednostavna žena koja je po tajni Providnosti postala prvom trinitarskom koludricom u osam stoljeća povijesti ove redovničke obitelji koja se uspela na čast oltara; blažena Franciska od Utjelovljenja.
- Sestra Franciska od Utjelovljenja
Marija Franciska Espejo Martos rodila se 2. veljače 1873. u gradu Martosu (Jaén). Vrlo brzo umrla joj je majka; njezin brat Ramón poslan je u Valenciu da radi kao dostavljač Redovnica za napuštene sv. Josipa de la Montaña, a Mariju Francisku uzeli su kao gojenicu u samostan trinitarki gdje je imala tetu, sestru svoje majke, koja se zvala Marija del Rosario Martos Cuestra. Kad je ušla u adolescenciju, Franciska je otkrila zvanje za trinitarku i povjerila teti, a onda i zajednici da želi postati koludrica.
Habit je obukla 2. srpnja 1893., a svečane zavjete položila 5. srpnja 1894. Uzela je ime Franciska od Utjelovljenja [de la Encarnación] u zahvalu svojoj kumi, markizi od Blanco Hermosa koja je dala miraz kako bi mogla postati korska koludrica.
Nedugo zatim, 1901. godine, doživjele su svoju posebnu reformu koju je naredio biskup don Viktorijan Guisasola. Napustile su način života kakvim su živjele do tada, prema kojem je svaka redovnica živjela posebno, kako bi se sve integrirale u jedan zajednički ritam.
Marija Franciska Espejo Martos rodila se 2. veljače 1873. u gradu Martosu (Jaén). Vrlo brzo umrla joj je majka; njezin brat Ramón poslan je u Valenciu da radi kao dostavljač Redovnica za napuštene sv. Josipa de la Montaña, a Mariju Francisku uzeli su kao gojenicu u samostan trinitarki gdje je imala tetu, sestru svoje majke, koja se zvala Marija del Rosario Martos Cuestra. Kad je ušla u adolescenciju, Franciska je otkrila zvanje za trinitarku i povjerila teti, a onda i zajednici da želi postati koludrica.
Habit je obukla 2. srpnja 1893., a svečane zavjete položila 5. srpnja 1894. Uzela je ime Franciska od Utjelovljenja [de la Encarnación] u zahvalu svojoj kumi, markizi od Blanco Hermosa koja je dala miraz kako bi mogla postati korska koludrica.
Nedugo zatim, 1901. godine, doživjele su svoju posebnu reformu koju je naredio biskup don Viktorijan Guisasola. Napustile su način života kakvim su živjele do tada, prema kojem je svaka redovnica živjela posebno, kako bi se sve integrirale u jedan zajednički ritam.
Zajednica se tada sastojala od trideset i tri koludrice. Sestra Encarnación bila je mirna redovnica i potpuno posvećena ispunjavanju svojih redovničkih dužnosti, poslovima zajednice. Među zidovima trinitarskog samostana, njezin je život bio većim dijelom provedenih godina život jedne skrivene žene, posvećene molitvi, radu i pokori. Bila je bolničarka, sakristanka i vratarica koja je svoje poslove izvršavala karakterističnom jednostavnošću, u duhu služenja i posluha. Kad bi god imala koji slobodan trenutak išla bi u crkvu, posvećujući se molitvi pred svetohraništem. Bila je vrlo pobožna Gospi kojoj je na čast molila razne krunice, kao i sv. patrijarhu Josipu. Često bi tijekom posla ponavljala strjelovite molitvice, sestre bi čule kako govori: 'Oče moj, zaštiti me', 'Isuse moj, ljubim, Te', 'Majko moja, uzdam se u Te'.
Mnogo je prepatila od reume, pretrpjevši jednom prilikom napadaj koji ju je paralizirao tijekom više mjeseci. Podnosila je kušnju strpljivošću vrijednom divljenja. Jedna koludrica koja joj je tijekom sedam godina svakog jutra pomagala da se odjene, izjavila je da ju je mnogo puta čula kako govori: 'prikazujem Ti Gospodine ove boli za Crkvu, za grješnike, za svećenike i za duše u čistilištu'.
Međutim, njeno je svjetlo posebno zasjalo u skrbi za njenu tetu, sestru Rosario, vrlo dobru osobu, ali teškog karaktera. Imajmo na umu da je od ulaska u samostan kao gojenica, pa sve do 1936., kada su koludrice bile istjerane, sestra Franciska stalno živjela u jednom kutu ćelije svoje tete, pomažući joj u svemu. Teta je bila zahtjevna i krajnje teška, jednoglasne su izjave koludrica. O sestri Encarnacíon su govorile da ju je 'teta učinila svetom prije Crkve'. Pa ipak, redovnice su se čudile kako nikada nisu od nje čule ni riječ nestrpljivosti.
Mnogo je prepatila od reume, pretrpjevši jednom prilikom napadaj koji ju je paralizirao tijekom više mjeseci. Podnosila je kušnju strpljivošću vrijednom divljenja. Jedna koludrica koja joj je tijekom sedam godina svakog jutra pomagala da se odjene, izjavila je da ju je mnogo puta čula kako govori: 'prikazujem Ti Gospodine ove boli za Crkvu, za grješnike, za svećenike i za duše u čistilištu'.
Međutim, njeno je svjetlo posebno zasjalo u skrbi za njenu tetu, sestru Rosario, vrlo dobru osobu, ali teškog karaktera. Imajmo na umu da je od ulaska u samostan kao gojenica, pa sve do 1936., kada su koludrice bile istjerane, sestra Franciska stalno živjela u jednom kutu ćelije svoje tete, pomažući joj u svemu. Teta je bila zahtjevna i krajnje teška, jednoglasne su izjave koludrica. O sestri Encarnacíon su govorile da ju je 'teta učinila svetom prije Crkve'. Pa ipak, redovnice su se čudile kako nikada nisu od nje čule ni riječ nestrpljivosti.
Sestra Encarnación bila je vrlo sramežljiva i plaha, povučena karaktera, introvertirana; toliko da se starije sestre sjećaju kako je preplašena bukom pucnjave na svetkovinu Presvetog Trojstva, pobjegla u kor crkve. Međutim, ono što je prevladavalo u njoj bila je dobrota. Sestra Natividad, koja ju je dobro poznavala, rekla je: 'Bila je vrlo dobra, vrlo dobra; sve što se kaže je malo'. Bila je poznata po svojoj šutnji, posebnoj krjeposti osobe tijelom i dušom povećene kontemplativnom životu, vrlo karakterističnom za trinitarsko pravilo sv. Ivana iz Mate. U svojoj je službi vratarice bila osobito nježna i milosrdna prema svima koji su dolazili prositi na vrata koludrica. Zajednica je imala običaj samostanskoj služavki koja je bila vrlo siromašna, a imala jedanaestero članova u obitelji, dati pola kile kruha i juhe. U vrijeme kad je vratarica bila sestra Franciska, uvijek se obrok uspio povećati.
- Konzumirale su sve hostije
Kad je počeo građanski rat, u noći s 18. na 19. srpnja vatra je poharala crkve Gospe od Ville i Sv. Amadora. Ako su se koludrice pred požarom bojale kako samo možemo zamisliti, sestra Franciska, zbog svoje naravi, provela je tu noć mrtva od straha. Sljedećega jutra, kad je obavljala službu vratarice, novosti koje su stizale bile su udarac za udarcem. Među njima i vijest o uhićenju njenog brata koji je napredovao u poslu. Priorica je mudro odlučila da je razriješi službe na porti i da odredi drugu koludricu. U noći s 19. na 20. srpnja mnoge su koludrice prešle u vrt susjedne kuće; čini se da je s njima bila i sestra Encarnación. U četiri ujutro vratile su se u samostan. Sljedeće noći to se ponovilo. U deset ujutro, 21. srpnja, u samostan su došli milicajci s naredbom da se koludrice isele. Dok su muškarci sačuvali poštovanje, žene s njima su uz povike i smijeh obilazile prostorije. Jedna od njih se sukobila s redovnicama vičući: 'Gdje ste sakrile oružje?'.Jedna od koludrica, sestra Natividad, hrabro je pokazala raspelo i odgovorila: 'Ovo je moje oružje'. Ostale su koludrice učinile isto. Milicajci su bili posramljeni i zatim naredili redovnicama da napuste samostan. Priorica, sestra Inés od Sv. Leandra, tražila je malo vremena da sestre skinu habite i obuku svjetovnu odjeću i da konzumiraju svete prilike iz svetohraništa, s čim su se okupatori složili. U jednoj dvorani okruženoj milicajcima koludrice su kleknule na pod, a priorica bi im davala svete prilike kako bi konzumirale Presveti Sakrament. Bilo je mnogo hostija, koludrice su plakale... jedan milicajac, možda ganut, dao im je bokal vode da mogu završiti. Napustile su samostan uz uzdahe poput: 'kako Bog želi', 'budi volja Tvoja'.
Izlazeći iz samostana mogle su vidjeti Paquita, sina one služavke i sakristana, zakovana na zid nasuprot samostanu, raširenih ruku, kao da su ga razapeli; držali su ga tako satima izložena žezi sunca tukući ga. Sestra Franciska sa svojom tetom sestrom Rosario i s još jednom redovnicom, sestrom Dolores, našla je utočište u kući svoga brata Ramóna. Kao odaje su dobile veliki stan na gornjem katu kuće. Sestra Dolores je ubrzo otišla u Jaén svojoj majci. Ostale su teta i nećakinja. Odjevene u crno s tamnim rupcem na glavi i ne izlazeći nipošto iz kuće. U tom su stanu slijedile samostanski život, s istim horarijem molitava i rada. Tu su ih viđale druge koludrice koje su katkad bile u prolazu ili bi došle da vide kako su. Bavile su se kućanskim poslovima tako da su bile od velike pomoći obitelji. Brata Ramona su naposljetku pustili na slobodu i vratio se svojoj obitelji.
Kad je počeo građanski rat, u noći s 18. na 19. srpnja vatra je poharala crkve Gospe od Ville i Sv. Amadora. Ako su se koludrice pred požarom bojale kako samo možemo zamisliti, sestra Franciska, zbog svoje naravi, provela je tu noć mrtva od straha. Sljedećega jutra, kad je obavljala službu vratarice, novosti koje su stizale bile su udarac za udarcem. Među njima i vijest o uhićenju njenog brata koji je napredovao u poslu. Priorica je mudro odlučila da je razriješi službe na porti i da odredi drugu koludricu. U noći s 19. na 20. srpnja mnoge su koludrice prešle u vrt susjedne kuće; čini se da je s njima bila i sestra Encarnación. U četiri ujutro vratile su se u samostan. Sljedeće noći to se ponovilo. U deset ujutro, 21. srpnja, u samostan su došli milicajci s naredbom da se koludrice isele. Dok su muškarci sačuvali poštovanje, žene s njima su uz povike i smijeh obilazile prostorije. Jedna od njih se sukobila s redovnicama vičući: 'Gdje ste sakrile oružje?'.Jedna od koludrica, sestra Natividad, hrabro je pokazala raspelo i odgovorila: 'Ovo je moje oružje'. Ostale su koludrice učinile isto. Milicajci su bili posramljeni i zatim naredili redovnicama da napuste samostan. Priorica, sestra Inés od Sv. Leandra, tražila je malo vremena da sestre skinu habite i obuku svjetovnu odjeću i da konzumiraju svete prilike iz svetohraništa, s čim su se okupatori složili. U jednoj dvorani okruženoj milicajcima koludrice su kleknule na pod, a priorica bi im davala svete prilike kako bi konzumirale Presveti Sakrament. Bilo je mnogo hostija, koludrice su plakale... jedan milicajac, možda ganut, dao im je bokal vode da mogu završiti. Napustile su samostan uz uzdahe poput: 'kako Bog želi', 'budi volja Tvoja'.
Izlazeći iz samostana mogle su vidjeti Paquita, sina one služavke i sakristana, zakovana na zid nasuprot samostanu, raširenih ruku, kao da su ga razapeli; držali su ga tako satima izložena žezi sunca tukući ga. Sestra Franciska sa svojom tetom sestrom Rosario i s još jednom redovnicom, sestrom Dolores, našla je utočište u kući svoga brata Ramóna. Kao odaje su dobile veliki stan na gornjem katu kuće. Sestra Dolores je ubrzo otišla u Jaén svojoj majci. Ostale su teta i nećakinja. Odjevene u crno s tamnim rupcem na glavi i ne izlazeći nipošto iz kuće. U tom su stanu slijedile samostanski život, s istim horarijem molitava i rada. Tu su ih viđale druge koludrice koje su katkad bile u prolazu ili bi došle da vide kako su. Bavile su se kućanskim poslovima tako da su bile od velike pomoći obitelji. Brata Ramona su naposljetku pustili na slobodu i vratio se svojoj obitelji.
- 12. siječnja 1937.
Hladnoga 12. siječnja 1937. pojavili su se milicajci u obiteljskoj kući i rekli da su došli uhititi koludrice. Ne dopuštajući im da bilo što ponesu sa sobom, odvukli su iz kuće sestru Francisku i njenu staru tetu, sestru Rosario. Idući ruku pod ruku, mogle su samo s ljubavlju i zahvalnošću gledati Ramóna i njegovu obitelj koji su ih s beskrajnom tugom gledali s vrata, nemoćni da nešto učine. Odlazile su odjevene u crno s rupcima na glavi. Bile su to dvije bespomoćne starice. Sestra Franciska s gotovo 64 godine, a sestra Rosario imala je preko 80 godina. Prethodnoga dana, 11. siječnja, frankističko je zrakoplovstvo bombardiralo područje; za osvetu je milicija odlučila strijeljati pedeset osoba okarakteriziranih da su desnih političkih ideja ili vjerskog karaktera. Osobito su označili glavarice triju ženskih redovničkih zajednica iz Martosa; nitko ne zna zašto, no mislili su da je sestra Franciska priorica. Očito su pomiješali osobe.
Kad su stigle na trg, jedna se djevojka, sestra jedne trinitarske koludrice, obratila milicajcima govoreći: 'Što to radite? Mislite da ćete eliminiranjem ovog elementa [pokazujući na sestru Rosario] dobiti rat?'. Milicajci su pogledali uhićenu staru koludricu natečenih nogu i konačno naredili da se vrati u kuću svog nećaka. Zagrlile su se plačući. Nakon toliko zajedničkog života, teta i nećakinja su se rastale, zauvijek.
Majka Franciska bila je zatočena u tamnici gradske vijećnice koja je graničila s njenim samostanom. S njom je bila glavarica kolegija Božanske Pastirice i jedna redovnica trinitarka Marija od Anđelâ koja je preživjela događaje. Ona kaže: 'Njeno ponašanje u zatvoru u tih nekoliko sati u društvu jedne služavke, gospođe s kojom sam ja bila i glavarice Kolegija Božanske Pastirice, bilo je izgrađujuće; znajući da smo bile uhićene zato da nas noćas odvedu, usprkos smrtnom strahu, hrabrile smo jedna drugu misleći da ćemo uskoro otići u nebo. Naši su razgovori podsjećali na mučenike katakomba. Molile smo svetu krunicu da nas Presveta Djevica uzdrži u nadolazećoj borbi, a na kraju krunice rekla mi je: 'Vidjet će ti krunicu'- a ja sam odvažno rekla: 'Omotat ću je u vezice, ne vjerujem da će je ondje naći.'
Hladnoga 12. siječnja 1937. pojavili su se milicajci u obiteljskoj kući i rekli da su došli uhititi koludrice. Ne dopuštajući im da bilo što ponesu sa sobom, odvukli su iz kuće sestru Francisku i njenu staru tetu, sestru Rosario. Idući ruku pod ruku, mogle su samo s ljubavlju i zahvalnošću gledati Ramóna i njegovu obitelj koji su ih s beskrajnom tugom gledali s vrata, nemoćni da nešto učine. Odlazile su odjevene u crno s rupcima na glavi. Bile su to dvije bespomoćne starice. Sestra Franciska s gotovo 64 godine, a sestra Rosario imala je preko 80 godina. Prethodnoga dana, 11. siječnja, frankističko je zrakoplovstvo bombardiralo područje; za osvetu je milicija odlučila strijeljati pedeset osoba okarakteriziranih da su desnih političkih ideja ili vjerskog karaktera. Osobito su označili glavarice triju ženskih redovničkih zajednica iz Martosa; nitko ne zna zašto, no mislili su da je sestra Franciska priorica. Očito su pomiješali osobe.
Kad su stigle na trg, jedna se djevojka, sestra jedne trinitarske koludrice, obratila milicajcima govoreći: 'Što to radite? Mislite da ćete eliminiranjem ovog elementa [pokazujući na sestru Rosario] dobiti rat?'. Milicajci su pogledali uhićenu staru koludricu natečenih nogu i konačno naredili da se vrati u kuću svog nećaka. Zagrlile su se plačući. Nakon toliko zajedničkog života, teta i nećakinja su se rastale, zauvijek.
Majka Franciska bila je zatočena u tamnici gradske vijećnice koja je graničila s njenim samostanom. S njom je bila glavarica kolegija Božanske Pastirice i jedna redovnica trinitarka Marija od Anđelâ koja je preživjela događaje. Ona kaže: 'Njeno ponašanje u zatvoru u tih nekoliko sati u društvu jedne služavke, gospođe s kojom sam ja bila i glavarice Kolegija Božanske Pastirice, bilo je izgrađujuće; znajući da smo bile uhićene zato da nas noćas odvedu, usprkos smrtnom strahu, hrabrile smo jedna drugu misleći da ćemo uskoro otići u nebo. Naši su razgovori podsjećali na mučenike katakomba. Molile smo svetu krunicu da nas Presveta Djevica uzdrži u nadolazećoj borbi, a na kraju krunice rekla mi je: 'Vidjet će ti krunicu'- a ja sam odvažno rekla: 'Omotat ću je u vezice, ne vjerujem da će je ondje naći.'
Te noći, s 12. na 13. siječnja 1937., uzeli su na kamione pedeset zatvorenika. Sve muškarce osim triju redovnica: sestre Franciske, sestre Viktorije (glavarice redovnica Božanske Pastirice [vidi i 1, 2]) i majke Izabele, opatice klarisa. Odveli su ih u selo Casillas de Martos, i na tamošnjem groblju strijeljali zatvorenike. Od triju redovnica, dvije su odveli do ulaza na groblje pokušavajući ih silovati; one su se opirale držeći se za vratnice pa su ih tu strijeljali. Sestru Franciscu je jedan milicajac odveo do obližnje udoline kako bi je silovao, bez uspjeha, jer ona se branila svim snagama izazivajući bijes agresora koji ju je ubio udarcima kundaka puške u glavu, kako se moglo utvrditi kod iskapanja tijela. Kad su je ubili odvukli su je do jedne od triju jama koje su iskopali na groblju i u koje su bacili strijeljane. Okrutna pripovijest o ubijanjima potječe od izravnog svjedoka.
Početkom srpnja 1939. ekshumirana su tijela strijeljanih u noći s 12. na 13. siječnja 1937. Na ekshumaciji na groblju Casillasa de Martosa bila je i sestra Karmen, trinitarka, u pratnji više osoba nadajući se da će pronaći sestru Francisku. Snažno ih je pogodio pronalazak tijela djeteta od 14 godina koje je strijeljano skupa s ostalima osuđenim te kobne noći, bilo je u klečećem položaju i prekriženih ruku u stavu molitve. Posljednje je tijelo bilo sestre Franciske, savršeno prepoznatljivo. Preneseno je u samostan u koji su se vratile koludrice. Tri je dana bilo u crkvi izloženo štovanju vjernika koji su neprestano prolazili da bi je počastili i dotaknuli pobožnim predmetima. Sprovod je bio velik i posjećen, a sahranili su je u istoj crkvi. Prepoznavanje ostataka izvršeno je i 13. siječnja 1986. god. Iznenađenje svih je bilo veliko; vidjeli su da je sestra Franciska neraspadnuta. Tako je bilo i 19. srpnja 2006. kad je ponovo zbog beatifikacije bilo prepoznavanje.
Početkom srpnja 1939. ekshumirana su tijela strijeljanih u noći s 12. na 13. siječnja 1937. Na ekshumaciji na groblju Casillasa de Martosa bila je i sestra Karmen, trinitarka, u pratnji više osoba nadajući se da će pronaći sestru Francisku. Snažno ih je pogodio pronalazak tijela djeteta od 14 godina koje je strijeljano skupa s ostalima osuđenim te kobne noći, bilo je u klečećem položaju i prekriženih ruku u stavu molitve. Posljednje je tijelo bilo sestre Franciske, savršeno prepoznatljivo. Preneseno je u samostan u koji su se vratile koludrice. Tri je dana bilo u crkvi izloženo štovanju vjernika koji su neprestano prolazili da bi je počastili i dotaknuli pobožnim predmetima. Sprovod je bio velik i posjećen, a sahranili su je u istoj crkvi. Prepoznavanje ostataka izvršeno je i 13. siječnja 1986. god. Iznenađenje svih je bilo veliko; vidjeli su da je sestra Franciska neraspadnuta. Tako je bilo i 19. srpnja 2006. kad je ponovo zbog beatifikacije bilo prepoznavanje.
Nema boljeg komentara za svršetak priče o povijesti mučeništva sestre Franciske od ovih riječi nekoga tko ju je dobro poznavao: 'Čula sam svog oca kad je saznao da su je ubili, bilo mu je žao jer je ubijena nevina osoba. Odmalena je bila zatvorena u samostanu i osim svoje obitelji nije praktički nikoga u mjestu poznavala. Ubili su je samo zato što je bila redovnica.'
U Martosu je na veliku glasu njena svetost i mučeništvo, kao i među trinitarskom obitelji, i mnoge joj se osobe preporučuju u svojim potrebama."
O, blažena Francisko od Utjelovljenja!
Ti koja si po kontemplativnom trinitarskom životu Gospodinu predala svoj život i prinijela ga kao najvišu žrtvu prolijevajući svoju krv u mučeništvu, opraštajući svojim krvnicima; zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom da i mi primimo milost prave ljubavi i snagu da oprostimo onima koji nas vrijeđaju. Zadobij nam također milosti i dobročinstva za koja s pouzdanjem molimo po tvom zagovoru. (Izvor)
Ti koja si po kontemplativnom trinitarskom životu Gospodinu predala svoj život i prinijela ga kao najvišu žrtvu prolijevajući svoju krv u mučeništvu, opraštajući svojim krvnicima; zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom da i mi primimo milost prave ljubavi i snagu da oprostimo onima koji nas vrijeđaju. Zadobij nam također milosti i dobročinstva za koja s pouzdanjem molimo po tvom zagovoru. (Izvor)
Nema komentara:
Objavi komentar