Nakon šest godina

Jučer se navršilo šest godina slavnog dokumenta kojim je nekoć slavno vladajući papa Benedikt XVI. u život Crkve vratio klasičnu rimsku misu koja je "učinila plodonosnom ne samo vjeru i pobožnost, nego i kulturu mnogih naroda", i koja je "tijekom svih stoljeća kršćanstva jačala mnoštvo svetaca u duhovnome životu te [...] osnažila mnoge narode u krijeposti bogoštovlja i obdarila plodovima njihovu pobožnost". Zato je starom misalu "koji nikada nije bio ukinut" potrebno "zbog njegove časne i drevne uporabe [...] iskazivati dužno poštovanje" (Summorum Pontificum). Tako su novi naraštaji, usprkos nebrojenim zaprjekama, počeli otkrivati donedavno skriveno blago Crkve.

"O VI. obljetnici motuproprija Summorum Pontificum nema se što više dodati od onoga što se ovdje moglo pročitati prije godinu dana za V. obljetnicu objavljivanja te za V. godišnjicu stupanja na snagu motuproprija; uključujući veliku zahvalnost koju dugujemo papi Benediktu XVI. što je okončao razdoblje delegitimacije tradicionalne liturgije, no i izraze izvjesnog razočaranja zbog toga što je otuđenost Crkve od svoje Tradicije na mnogim mjestima tako duboka da susret s tom Tradicijom izaziva još samo nerazumijevanje i otpor.

Nisu se ispunila očekivanja da će puka ponovna vidljivost stare liturgije djelovati protiv vjerskog pada. Za to jednostavno ne postoje uvjeti, a osim toga trijumfalistički revolucionari od 1969. svojim silama se skrbe da previše i ne bude vidljivo. Međutim, nisu se ispunile ni njihove nade: ljubav prema tradicionalnoj liturgiji i onom što ona predstavlja, nije izumrla s generacijama čiji je duhovni život formiran prije promašene reforme. Mlađi i mladi dolaze na njihovo mjesto; krug onih koji su svoju vrijednost prepoznali i odlučno brane ne postaje manji, nego sve veći.

Polako, u Njemačkoj patnički sporo, raste krug pastira i zajednica koji se okreću od protestantizirajućih elemenata 'realne liturgijske reforme' i slave liturgiju- koliko ide- ne u duhu prekida, nego u kontinuitetu s Tradicijom Crkve. S druge strane, uistinu se čini da većom postaje i odlučnost onih koji potpuno svjesno promiču protestantizaciju: preko 'krugova dijaloga', memorandumskih skupina [1, 2] i župničkih inicijativa [3, 4, 5] smjeraju k jednoj pseudocrkvi bez apostolskog nasljeđa i bez punine sakramenata koje je Krist ustanovio.

Kad jednom uslijedi lom, crta razdvajanja neće prolaziti između onih koji slave stari i onih koji slave novi oblik rimskog obreda, nego između onih koji slave jedan (ili oba) oblika rimskog obreda u skladu s Tradicijom i u zajedništvu s Petrom, i onih koji si šezdeset i više godina za svoju novu (ne)vjeru sklapaju jednu novu (ne)liturgiju."

Izvor: summorum-pontificum.de