Toma nas poziva na devetnicu molitve krunice za nastavak svete mise po klasičnom rimskom obredu u Zagrebu i malo svjedočanstvo o njenom značenju u našem životu. Kao poticaj za molitvu svetog ružarija neka nam posluži primjer svetog imenjaka našega pokojnog misnika (1, 2).
Budući da je prekjučer bio spomendan sv. Stanislava Kostke, prenosim nekoliko slika stana u kojem je svetac živio od 1566. sa svojim bratom dok je pohađao isusovačku školu u Beču (1564.-1567.). U toj mu se sobi dok je bio bolestan ukazala sveta Barbara s dva anđela i donijela mu svetu pričest, a zatim i Presveta Djevica koja mu je u ruke stavila Malog Isusa i- budući da je tada još dvojio o izboru zvanja- rekla mu da je Spasiteljeva želja da pristupi k isusovcima (3, 4).
Oba su događaja prikazana na oltarnoj slici. Neka nam svetac izmoli bar još jednog Stanislava; možda ne imenom, ali svakako svećenika koji će nastaviti službu našega pokojnog duhovnika.
O ovom svetcu i krunici pisao je u jednoj knjižici patnik o. Manelli. U njoj stoji da bi sv. Stanislav dirnuo ljude koji su ga vidjeli kako klečeći moli krunicu te "nježnim načinom i punim vjere" zaziva svoju nebesku Majku kao da se stvarno nalazi pred njom i gleda je. (5)
Nešto dalje spominje da na samrti svetac više nije mogao moliti ružarij, ali je ipak držao krunicu u ruci.
Kad mu je netko od nazočnih predložio da je ostavi ako ne može moliti, odgovorio je da je to "predmet moje Gospe... tješi me i što je samo držim". Tako je i umro, a braća su mu je nakon smrti omotala oko ruku. (Isto)
Slike: splendor, ea
Nema komentara:
Objavi komentar