U Il Fogliu je 12. srpnja 2014. objavljen članak R. de Matteija o hermeneutici II. vatikanskog, posebno nakon odreknuća Benedikta XVI., i o sve očitijem procesu dedogmatizacije u vrijeme sadašnjega pontifikata.
"Je li II. vatikanski koncil bio 'izdani' koncil? I tko ga je izdao? Pitanje se nameće od objave vatikanskog dokumenta 'Instrumentum laboris', koji će biti temelj za diskusiju na nadolazećoj Biskupskoj sinodi o obitelji. Tekstovi citirani u tom dokumentu potječu isključivo s Koncila i iz poslijekoncilskog vremena, kao da je o toj tako krucijalnoj temi kao što je obitelj, od '60.-ih godina u crkvenom Učiteljstvu nastao radikalni zaokret.
Bolonjska škola nema nikakvih sumnja. Taj se teologijski i pastoralni zaokret dogodio, ali mu je udarnu snagu prigušio Pavao VI. Cjelokupno usmjerenje 'Povijesti II. vatikanskog koncila' Giuseppea Alberiga, temelji se na proturječju između 'proroka' Ivana XXIII. koji je u Crkvi pokrenuo 'nove Duhove' i hladnog birokrata G. B. Montinija koji ih je zatomio. Iza toga načina povijesnoga čitanja II. vatikanskog koncila, koji danas zastupaju Alberigovi epigoni kao što su A. Melloni, G. Ruggieri i M. Faggioli, stoji 'nova teologija' D.-M. Chenua, Y. Congara i prvenstveno K. Rahnera. Njemački je isusovac od jedne konferencije iz 1965., naslovljene 'Koncil: Početak jednog početka', predstavljao II. vatikanski kao početak jedne nove epohe u povijesti Crkve, određene da obnovi zajednicu vjernika na analogan način onomu nakon prvog koncila u Jeruzalemu. Pavao VI. je izdao Koncil 'Notom praeviom' iz 1964., kojom je htio ograničiti značenje kolegijalnosti koju je uveo 'Lumen gentium', i dakako 'represivnom' enciklikom 'Humanae vitae' iz 1968.
- Enciklika 'Humanae vitae' izazvala je prvi lom među koncilskim teolozima
Kontroverzije koje su slijedile nakon 'Humanae vitae', vodile su prema prvom velikom hermeneutičkom lomu između aktera II. vaticanuma. Godine 1972. osnovali su J. Ratzinger, H. U. v. Balthasar i H. de Lubac časopis 'Communio' koji se kontrapozicionirao časopisu 'Concilium' u kojem su objavljivali K. Rahner, Y. Congar i E. Schillebeeckx. De Lubac je bio taj koji je skovao izraz 'Parakoncil' kako bi osudio ozračje grozničave agitacije koja je nakon II. vaticanuma mnoge teologe dovela dotle da nameću svoje zaključke. U jednom dugom intervjuu koji je 1985. dao A. Scoli ('Viaggio nel Concilio', dodatak br. 10 (1985), '30 giorni', str. 6-30), opisao je de Lubac 'Parakoncil' kao pokret medijskog pritiska koji je imao nakanu utjecati na Koncil i na poslijekoncilsko vrijeme o temama kao što su papinski primat i odnos Crkve prema svijetu. Iste je godine H. U. v. Balthasar, koji je 1952. u jednoj svojoj knjizi pozivao na 'Rušenje bastiona' (tal. pr. Borla, Torino, 2008), također u intervjuu za '30 giorni' ('Viaggio nel postconcilio', ur. A. Scola, Edit, Milano, 1985.), ustvrdio da su sva očekivanja vezana uz Koncil nestala 'u jednom američkom optimizmu'.
- 'Dijalog' se pokazao kao 'himera'
Internetska stranica 'Papalepapale', nedavno je ponovo objavila intervju koji je v. Balthasar dao V. Messoriju, u kojem je taj švicarski teolog zastupao stajalište da se dijalog pokazao kao 'himera' i potvrdio nužnost povratka ispravnoj doktrini i 'tridentskom modelu' sjemeništa. Intervju je kao i oni navedeni iz 1985. godine, kada je objavljena knjiga razgovora s kard. Ratzingerom o 'Stanju vjere' [tal. Rapporto sulla fede, hrv. Razgovor o vjeri - Jasni odgovori na suvremene dvojbe] u kojoj je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere proklamirao nužnost 'povratka autentičnim tekstovima autentičnog II. vatikanskog'. Kad je postao Bendiktom XVI., više je puta suprotstavio hermeneutiku tekstova onoj 'duha'. Njegova pozicija se jasno pokazala od njegova slavnog govora Rimskoj kuriji od 22. prosinca 2005. do njegova zadnjeg, ništa manje značajnog, govora rimskom kleru od 14. veljače 2013. Benedikt XVI. je ponovio tezu prema kojoj je virtualni koncil, koji su nametnula sredstva komunikacije, izdao pravi Koncil koji do izražaja dolazi u zaključnim dokumentima II. vatikanskog. Kako bi se opet otkrila istina Koncila, treba se vratiti tim tekstovima napuštajući zlorabljujuću poslijekoncilsku praksu zanemarivanja istih. Monsinjor A. Marchettto za kojeg je papa Franjo rekao da je 'najbolji hermeneutičar' II. vatikanskog, kreće se na toj liniji koja svakim danom sve više pokazuje svoje slabosti. Koncil medija, naime, nije bio manje stvaran od onoga koncilskih otaca, tako da bi se mogla zastupati teza da je zapravo virtualni koncil bio onaj 16 službenih koncilskih dokumenata koji su ostali u zbirci tekstova Svete Stolice, ali nikada nisu našli prolaza do konkretne povijesne stvarnosti.
- Nije Koncil izdao Pavao VI., nego Ivan XXIII.
Djelo povijesne i teologijske revizije koje je nastalo zadnjih godina benediktovskog pontifikata, ipak je otvorilo jedan novi povijesno-hermeneutički put. Drugi vatikanski prema tom gledištu nije izdao Pavao VI. niti mediji, nego Ivan XXIII. koji ga je sazvao i vodio do svoje smrti 3. lipnja 1963., između prvog i drugoga zasjedanja. Čini se da činjenice to potvrđuju. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora na Petrovu stolicu, 25. siječnja 1959., najavio je sazivanje II. vatikanskog koncila. Iznenađenje je bilo ogromno, ali priprema Koncila trajala je dobre tri godine: pretpripremna faza trajala je jednu godinu, a pripremna dvije godine.
U proljeće 1960. sakupljena su 'consilia et vota', tj. 2150 odgovora biskupa iz cijeloga svijeta, koji su bili upitani o predstojećem crkvenom skupu. Sav prikupljeni materijal zatim je dostavljen deseterim povjerenstvima koje je imenovao papa kako bi sastavile 'sheme' koje su trebale biti podnesene Koncilu. Povjerenstva su radila pod nadzorom kard. Ottavianija koji je do lipnja 1962. bio prefekt Svetog uficija. Zamjetan rad sakupljen je u 16 svezaka koji su sadržavali sheme za 54 dekreta i 15 dogmatskih konstitucija. Ivan XXIII. je 13. srpnja, tri mjeseca prije otvaranja crkvenog skupa, odredio da se prvih sedam shema za konstitucije koje je odobrio proslijede svim koncilskim ocima kao podloga za diskusiju na generalnim kongregacijama. Te su se ticale: izvora objave; očuvanja čistim pologa vjere; kršćanskog moralnog reda; čistoće, braka, obitelji i djevičanstva; svete liturgije; komunikacijskih sredstava i konačno, jedinstva Crkve s istočnim crkvama. Ti dokumenti na kojima je tri godine bilo radilo deset povjerenstava, sadržavali su najbolje što je iznijela teologija XX. stoljeća. Bili su to sadržajni i artikulirani tekstovi koji su jasnim i uvjerljivim jezikom prodirali izravno u srž aktualnih problema. Ivan XXIII. ih je pozorno studirao i opskrbio ih vlastoručnim komentarima. Na svim su se shemama- po sjećanju msgr. V. Fagiola- nalazili često ponavljani izrazi: 'bene', 'optime' [dobro, izvrsno]. 'Samo o jednoj shemi, onoj o liturgiji koja se u svesku pojavljuje na petom mjestu na stranicama od 157 do 199, napisao je papa tu i tamo upitnik u smislu čuđenja i neodobravanja'. Kad je u srpnju 1962. msgr. Pericle Felici, tajnik Koncila, papi prezentirao koncilske sheme koje je Sveti Otac sam pregledao i odobrio, papa Roncalli je oduševljeno prokomentirao: 'Koncil je gotov. Do Božić možemo završiti!'. Zapravo, do Božića te godine su sve sheme Koncila već bile bačene u more, osim one 'De Liturgia', koja se Ivanu XXIII. najmanje sviđala, ali jedinoj koja je zadovoljavala progresiste. K tomu, Koncil nije potrajao tri mjeseca, nego tri godine.
- Progresivci preuzimaju Koncil
Što se dogodilo? U lipnju 1962. novi je nadbiskup Malinesa i Bruxellesa u Belgijskom kolegiju u Rimu okupio jednu skupinu kardinala da prodiskutira 'plan' za nadolazeći koncil. Prema samom Suenensu, on je s njima raspravljao o 'povjerljivom' dokumentu u kojem je kritizirao pripremljene sheme pripremnih povjerenstava i sugerirao papi da 'za osobnu i privatnu uporabu' kreira jedno ograničeno povjerenstvo, jednu vrstu 'brain trusta', da se odgovori na velike, aktualne pastoralne probleme. Papi je u kolovozu stigla odgovarajuća zamolba kanadskog kardinala P.-E. Légera, nadbiskupa Montreala. Potpisali su je kardinali Lienart, Döpfner, Alfrink, König i Suenens. Dokument je otvoreno kritizirao prvih sedam shema o kojima je crkveni skup trebao raspravljati. Potpisnici su tvrdili da sheme nisu spojive sa smjerom koji je Ivan XXIII. trebao dati Koncilu.
Drugi vatikanski koncil je otvoren 11. listopada 1962. Prva generalna kongregacija bila je 13. listopada, no već je na početku došlo do incidenta. Dnevni je red predviđao izbor predstavnika koncilskih otaca u deset povjerenstava, koja su trebala ispitati sheme koje je uredilo pripremno povjerenstvo. Kardinal Liénart, uz potporu kardinalâ Döpfnera, Fringsa i Königa, protestirao je zbog izostanka konzultacija s biskupskim konferencijama te zahtijevao njihovo sazivanje prije glasovanja o povjerenstvima. Sve su noć prije u francuskom sjemeništu Svete Klare organizirali eksponenti nove teologije [nouvelle théologie]. Kardinal Tisserant, predsjednik skupa, dopustio je odgodu i konzultacije biskupskih konferencija, koje su bile pozvane da daju liste s novim imenima za povjerenstva. Uloga biskupskih konferencija koja nije bila predviđena pravilima, time je službeno priznata. Tako je na svjetlo izašlo postojanje jedne organizirane partije, 'europske alijanse', koja si je osigurala gotovo sva mjesta u povjerenstvima. Biskupskim su konferencijama upravljali manje biskupi, a više njihovi eksperti, teolozi- mnoge od njih osudio je Pio XII., a sada su se pripremali odigrati odlučujuću ulogu na Koncilu. Budući da je među svim biskupskim konferencijama najorganiziranija bila njemačka, tako je njemačkim teolozima pripala odlučujuća uloga. Među njemačkim teolozima se osobito isticao isusovac K. Rahner čiji je utjecaj na Koncilu bio odlučujući.
- K. Rahner dominirao je njemačkim biskupima, oni 'alijansom', a ona Koncilom
Otac R. Wiltgen rječito je sažeo tu situaciju u svom glavnom djelu 'The Rhine flows into the Tiber' (New York, 1967.) ovako: 'Budući da je poziciju biskupa njemačkog jezika redovito preuzimala europska alijansa i budući da je sa svoje strane poziciju alijanse Koncil generalno prihvaćao, bilo je dovoljno da jednom teologu uspije da njegove ideje preuzmu biskupi njemačkog jezika da bi ih zatim Koncil učinio svojima. Postojao je taj teolog: bio je to o. K. Rahner iz Družbe Isusove.' Od toga se trenutka povijest Koncila drugačije pisala.
- Novija literatura o Koncilu
Tko ovo želi produbiti, preporučujem osim moje knjige Il Concilio Vaticano II. Una storia mai scritta (Lindau, Torino, 2011., 632 stranice), lektiru nekih novijih knjiga koje nude dragocjene uvide vrijedne razmatranja: Il Concilio parallelo. L’inizio anomalo del Vaticano II (Fede e Cultura, Verona, 2014., 125 stranica) i jednu opsežniju studiju, Unam Sanctam. Studio sulle deviazioni dottrinali nella Chiesa cattolica del XXI secolo (Solfanelli, Chieti, 2014., 438 stranica). Pitanje izdaje koja se dogodila prvih dana nakon otvaranja Koncila, eksplicitno postavlja P. Pasqualucci koji je uvaženi profesor filozofije prava i predavao je na raznim talijanskim sveučilištima. Kao pravnik se posebno bavio brojnim pravnim nelegalnostima koje su skrenule Koncil s njegova naravnog puta, učinile da propadne pripremni rad i otvorile put zagovornicima 'nove teologije' [nouvelle théologie]. 'Rijetko kada je- spominje- jedan ekumenski koncil bio pripreman većom brižljivošću, savjesnošću i poštovanjem prava i mišljenja svih. Slijedila se praksa I. vatikanskog i još poboljšala' (str. 13). Odbacivanje shema bilo je pravo 'proceduralno razbojništvo', koje Pasqualucci identificira u sljedećim točkama: 'sabotaži izbora šesnaestorice kompetentnih članova Koncila; inverziji dnevnog reda i odgodi izbora članova povjerenstava; zaustavljanju diskusije u auli o shemi o izvorima objave i zatim stvaranju mješovitog povjerenstva za njeno ponovno formuliranje, kojim je dominirao kard. Bea. Shema je od glave do pete formulirana u potpuno novom duhu i kroju.
- Koncil ne može drugo, nego se podvrgnuti mjerilu Tradicije
Daljnji je važan prinos dao jedan mladi, ali već priznati teolog, o. S. Lanzetta, franjevac Bezgrješne, u svojoj knjizi Il Vaticano II. Un concilio pastorale. Ermeneutica delle dottrine conciliari (Cantagalli, Siena 2014, 490 stranica). Otac Lanzetta je koristio do sada neobjavljenje izvore koji prvenstveno potječu iz vatikanskog Tajnog arhiva, ocrtavajući tako vrlo pozorno put koji je vodio do odbacivanja pripremnih shema. Prvenstveno se bavi promjenom od sheme 'Aeternus Unigeniti' prema 'Lumen gentium' i od 'De fontibus revelationis' do 'Dei verbum'; dviju konstitucija koje čine noseće stupove koncilskog učiteljstva i sadržavaju upitne i dvosmislene elemente. Da bi razjasnio te probleme, Lanzetta slijedi metodu ispitivanja samog Koncila, želeći prvenstveno otkriti njegovu 'mens' koja je pokretala koncilske oce i koja je odredila njihove izbore i odluke. Horizont unutar kojeg se teolog kreće onaj je klasične distinkcije između dogmatike, koja se tiče doktrine, i pastorala, koji o dogmatici ovisi i kojom se mora voditi. Otac Lanzetta pokazuje kako je pastoralni aspekt bio toliko predominantan da je diktirao agendu i usmjerenje cijele debate, no ne čineći od njega teologijsko načelo. Za ovog franjevačkog teologa, doktrinarni aspekt II. vaticanuma treba čitati u svjetlu trajne Tradicije Crkve, i Koncil ne može drugačije, nego se uvrstiti u neprekinutu Tradiciju (str. 37). 'Jedini putokaz za razumijevanje II. vatikanskog može biti samo ukupna Tradicija Crkve: Drugi vatikanski nije ni jedini ni zadnji crkveni koncil, nego trenutak u njenoj povijesti' (str. 74-75). 'Trajna Tradicija Crkve je otuda prvo hermeneutičko mjerilo Drugog vatikanskog' (str.75).
- Držanje katolika koje koči diskusiju
Ono što koči raspravu je držanje puno strahopoštovanja koje svaki katolik ispravno gaji prema vrhovnom crkvenom auktoritetu. No, taj respekt i to strahopoštovanje ne smiju ići tako daleko da deformiraju povijesnu i teologijsku istinu. Pod tim aspektom, pontifikat pape Franje olakšava diskusiju. Težina hermeneutike Benedikta XVI. koja je pretezala u debati tijekom njegova pontifikata, odjednom je nakon njegova odreknuća izgubila na težini. Nakon odricanja od papinstva iz povijesti je nestao Benediktov Koncil, a ostao Koncil njegova protivnika kardinala Kaspera: Koncil koji se ostvaruje u pastoralnoj praksi i koji nakon pedeset godina pastoralne prakse navješćuje već nastalu likvidaciju katoličkog morala. Nadolazeća bi Sinoda biskupâ trebala samo konstatirati tu činjenicu. Glavna tema dokumenta 'Instrumentum laboris', kao i govora kard. Kaspera na izvanrednom Konzistoriju 20. veljače 2014., ogromni je jaz između crkvenog nauka o braku i obitelji te suvremene katoličke prakse. U tom dokumentu je sociologija postala mjerilo doktrine, praksa je doktrinu preokrenula na glavu, Crkva se strmoglavila. To je naslov knjige E. M. Radaellija koja se upravo pojavila, La Chiesa ribaltata. Indagine estetica sulla teologia, sulla forma e sul linguaggio del magistero di Papa Francesco [Crkva naglavce. Estetičko istraživanje o teologiji, formi i jeziku učiteljstva pape Franje] (Gondolin, Milano, 2014., 314 stranica), s predgovorom msgr. A. Livija.
- Vrhunac dedogmatizacije s enciklikom 'Lumen Fidei'
Radaelli, učenik R. Ameria [1, 2], pažljivi je promatrač procesa 'dedogmatizacije' koja je počela s II. vatikanskim koncilom i koja je, čini se, svoj vrhunac doživjela s papom Franjom. Promjena jezika Crkve odrazila se zadnjih pedeset godina na sadržaje, mijenjajući čak doktrinarni depozit. Analizirajući 'Lumen fidei' pape Franje, Radaelli je ustanovio da je u jednoj enciklici usredotočenoj na vjeru upadljiv potpuni nedostatak jasne i precizne definicije krjeposti vjere (str. 68). Još više čudi potpuna izočnost riječi 'dogma', već pedeset godina proskribiranog pojma.
'Čemu koristi enciklika o vjeri koja ne prokazuje zablude i krivovjerja koja danas bjesne u Crkvi, koja zablude niti imenuje niti osuđuje?' (str. 257)- pita se milanski filozof. Za Radaellija koji strogo kritizira 'event-teologiju', 'teologiju susreta' i 'iskustva', 'obvezujući i dogmatski jezik Crkve trebao bi ponovo biti naravno priznat kao prvi i vodeći jezik Crkve, koji određuje svaki drugi jezik Crkve' (str. 73). U uvodu djelu, msgr. A. Livi, iako ne dijeli neke auktorove pozicije, brani njegovo pravo da ih očituje kao što je branio članke A. Gnocchija i M. Palmara u 'Il Fogliu', jer je svakom katoliku slobodno iznositi svoje mišljenje o onim teologijskim i pastoralnim odlukama koje se ne tiču dogme, nego su otvorene za raspravu.
- Zašto u vrijeme dedogmatizacije dogmatizirati Koncil?
Nalazimo se u situaciji u kojoj Crkva niti definira niti osuđuje, već dopušta slobodu rasprave. Iz knjižara, sjemeništa, katoličkih sveučilišta bjesne teze ultraprogresivnih auktora koji čak niječu postojanje 'pravovjerja', kao što je slučaj u zadnjem broju časopisa 'Concilium'. No, zašto u epohi dedogmatizacije dogmatizirati II. vaticanum? Danas prioritet pripada praksi, proživljenom iskustvu iz kojeg bi istina trebala postati vidljivom. Ako je tomu tako, zašto onda ne poslušati glasove onih koji zastupaju kršćanstvo življeno kroz Tradiciju, koje ne niječe primat doktrine, koje ne stvara nanovo istinu, nego se poziva na nepromjenjivu Istinu i njoj se suobličuje?"
Izvor: katholisches.info, riscossacristiana.it
Vrlo dobro da si to preveo, hvala.
OdgovoriIzbriši