Anadiploza

Dok se još lome koplja oko novog Papina intervjua, odjednom je na vatikanskoj internetskoj stranici izronio stari koji je bio uklonjen zbog vrlo čudnih ideja koje se u njemu iznose. U kritici tog uratka su se osobito bili istaknuli A. Gnocchi i pokojni M. Palmaro koji su zbog svog članka izbačeni s Radio Marije. Ne treba zaboraviti da je Papa bio nazvao pokojnog Palmara i izrazio svoje razumijevanje za njegovu kritiku. U nastavku je prošlogodišnji članak spomenutog dvojca iz Il Foglia.

"Ne znamo koliko je koštala impozantna izložba siromaštva čiji je glavni protagonist 4. listopada [2013.] bio papa Franjo. Sigurno je da treba reći da u vremenima u kojima je skromnost toliko u modi, taj povijesni dan nije bio vrlo franjevački. Dobro sastavljena i interpretirana partitura, ali bez onoga nečega što duh svetog Franje čini tako jedinstvenim: iznenađenja koje zapanjuje svijet. Papa Franjo koji grli bolesnike, kupa se u masi, zbija šale, spontano govori, ulazi u Fiatovu Pandu, koji ostavlja kardinale za ručkom kako bi požurio za stol siromaha- što je bilo najmanje što se od njega moglo očekivati i što se točno dogodilo. Naravno, sve s velikom suradnjom katoličkog i parakatoličkog tiska koji je hvalio poniznost geste, uz uzdah olakšanja što je ovaj put Papa govorio o susretu s Kristom. Dakako, i uz suradnju svjetovnih medija koji se ne umaraju ponavljajući da sad konačno Crkva pokušava držati korak s vremenom. Sve dobra roba za naslovnice srednjeg kalibra kako bi se što prije završio posao, a sutra će se već vidjeti za dalje.  

Nije bilo čak ni iznenađenja dramatične geste. No, i ta bi bila neznatna prema onomu što je papa Bergoglio učinio u samo pola godine svog pontifikata, a što je kulminiralo u namigivanju E. Scalfariju i u intervjuu za časopis 'Civiltà Cattolica'. 

Jedini koji su se u tom slučaju našli iznenađeni bili su 'normalisti', oni katolici koji na patetičan način pokušavaju uvjeriti bližnje, i još patetičnije same sebe, kako se ništa nije promijenilo. Da je sve normalno i kao i uvijek. Krivi su samo mediji koji izvrću ono što Papa kaže; a on samo na 'drugačiji' način govori isto čemu su poučavali njegovi predšasnici.

Kako je novinarstvo jedan od najstarijih zanata na svijetu, teško je povjerovati u tu tezu. Primjerice, ateist Scalfari pita u svom intervjuu: 'Svetosti, postoji li jedinstvena vizija dobra? I tko je utvrđuje?' Papa odgovara: 'Svaki od nas ima vlastitu viziju dobra i također zla. Moramo svakog ohrabriti da postupa prema onom što smatra da je dobro.' Scalfari jezuitski ustraje jer jedva može vjerovati svojim ušima: 'To ste Vi, Svetosti, već napisali u pismu koje ste mi poslali. Savjest je autonomna, rekli ste, svatko se mora pokoravati vlastitoj savjesti. Mislim da je to jedna od najhrabrijih izjava jednog pape.' [I premda mu ateist tako očito servira svoje ateističko oduševljenje,] Papa to potvrđuje govoreći: 'I ovdje to ponavljam. Svatko ima svoju predodžbu dobra i zla te mora odabrati da slijedi dobro i da se bori protiv zla, onako kako on to shvaća. To bi trebalo dostajati da se svijet poboljša.'

Kad je II. vatikanski već davno završio, a poslijekoncilsko se vrijeme već naširoko razvilo, Ivan Pavao II. je pisao u 32. poglavlju enciklike 'Veritatis splendor' osporavajući 'neke struje modernoga mišljenja' koje 'individualnoj savjesti pridaju prerogative vrhovne instance moralne prosudbe koja kategorički i nepogrješivo odlučuje o dobru i o zlu (...) tako da se dospijeva do radikalno subjektivističke koncepcije moralnoga prosuđivanja.' I najmaštovitijem 'normalistu' teško bi bilo pomiriti Bergoglia 2013. s Wojtyłom 1993.

Naočigled takve inverzije, novine samo rade častan i predvidiv posao: uzimaju rečenice pape Franje koje su u evidentnom proturječju s onim što su pape i Crkva uvijek poučavali i pretvaraju ih u naslove za prvu stranicu. One time, naravno, na koncentriran način pojačavaju njegove izjave, ali ih ne izmišljaju. 'Normalist', međutim, koji uvijek i posvuda kaže ono što 'Osservatore Romano' misli, tu u igru uvodi surječje. Prema tomu bi te rečenice bile istrgnute iz blaženog surječja i ne bi odražavale misao onoga tko ih je izgovorio. No, određene rečenice, kako uči povijest Crkve, imaju zaokruženu misao i time same imaju smisla i može ih se kao takve suditi. Kad bi tko u kakvom intervjuu izustio da je 'Hitler bio dobrotvor čovječanstva', teško bi se pred svijetom opravdao pozivajući se na surječje u kojem je izgovorio rečenicu. Ako Papa u tom intervjuu kaže: 'Vjerujem u Boga, no ne u katoličkog Boga', onda je šteta već počinjena neovisno o kontekstu. Crkva već dvije tisuće godina sudi doktrinarne tvrdnje izolirano od njihova konteksta. I to s razlogom. Klement XI. je 1713. objavio konstituciju 'Unigenitus Dei Filius', u kojoj je odbacio 101 tezu teologa P. Quesnela. Pio IX. je 1864. objavio 'Syllabus', popis krivih teza koje je osudio. Papa Pio X. je 1907. svojoj enciklici 'Pascendi Dominici gregis' dodao 65 izjava koje je odbacio jer su nespojive s katoličkom vjerom. To su samo neki primjeri da se pokaže kako se zabluda kad se pojavi, može prepoznati golim okom. Mali pogled u 'Denzingera' ne bi škodio.

Neovisno o tomu, u slučaju Bergogliova intervjua, analiza surječja bi još pogoršala stvari. Primjerice, kad papa Franjo kaže Scalfariju: 'Prozelitizam je velika glupost ['solenne sciocchezza']', 'normalist' odmah objašnjava da je tu riječ o agresivnom prozelitizmu južnoameričkih sekta. Nažalost, Bergoglio u intervjuu Scalfariju kaže: 'Ne želim Vas obratiti.' Iz toga kao autentična interpretacija slijedi da je označivši prozelitizam 'velikom glupošću', mislio zapravo na rad koji provodi Katolička crkva da bi obratila duše na katoličku vjeru. Bilo bi teško drugačije protumačiti, u svjetlu vjenčanja evanđelja i svijeta koje je Franjo blagoslovio u intervjuu za časopis 'Civiltà Cattolica'. 'Drugi vatikanski koncil'- tumači Papa- 'bio je novo čitanje evanđelja u svjetlu moderne kulture. Iznio je pokret obnove koji proizlazi iz samog evanđelja. Plodovi su enormni. Dovoljno je podsjetiti na liturgiju. Rad na liturgijskoj reformi bio je rad za puk kao ponovno čitanje evanđelja polazeći od konkretne povijesne situacije. Da, postoje hermeneutičke linije kontinuiteta i diskontinuiteta, no jedna je stvar sigurna: dinamika čitanja evanđelja u današnjici koja je bila vlastita Koncilu, apsolutno je nepovratna.' Točno tako, kaže Papa: ne oblikuje se više svijet u svjetlu evanđelja, nego se evanđelje deformira u svjetlu svijeta i moderne kulture. I tko zna koliko će se puta to ponoviti; svaki put kad dođe do kulturalnog preokreta, odbacit će se prethodni način čitanja. To nije ništa drugo, nego ideja permanentnog koncila koju je razvio isusovac C. M. Martini.

Na toj stazi se ocrtava na horizontu ideja jedne nove crkve, 'poljske bolnice' o kojoj je papa Franjo govorio za časopis 'Civiltà Cattolica', u kojoj su liječnici do sada, kako se čini, loše obavljali svoj posao. 'Mislim, također, na situaciju neke žene koja iza sebe ima propali brak u kojem je čak pobacila'- nastavlja Papa- 'onda se ponovo udala i sada je sretna s petero djece. Pobačaj teško pritišće njenu savjest i ona se iskreno kaje. Želi nastaviti kršćanskim životom. Što čini ispovjednik?' Diskurs je lukavo konstruiran kako bi završio upitom. Onda se argument mijenja kao da je Crkva nesposobna odgovoriti na pitanje. To je mjesto to više uznemirujuće kad se pomisli da je Crkva na to pitanje odgovorila pravilom koje omogućuje odrješenje grijeha, tako već dvije tisuće godina, no pod uvjetom da se osoba kaje i obvezuje se da neće ostati u stanju grijeha. Međutim, zaskočeni Bergogliovom ekstrovertiranom osobnošću, legije su katolika progutale bajku o problemu koji zapravo ne postoji. Svi su sad tu s osjećajem loše savjesti u koju ih je uvjerio vlastiti papa zbog 2000 godina navodnih povreda protiv jadnih grješnika, i zahvaljuju biskupu koji je došao 's kraja svijeta', ne zato što bi riješio kakav problem, već zato što ga je izmislio.

Zabrinjavajući aspekt koji se krije iza takvih izjava je ideja nepomirljive alternative između zahtjeva nauka te milosrđa: ili jedno ili drugo. Međutim, Crkva poučava i živi oduvijek suprotno. Svijest o grijehu i kajanje zbog njega, zajedno s odlukom da ga ubuduće izbjegavamo, ono je što omogućuje Božje oproštenje. Isus spašava brakolomku, oprašta joj, ali otpušta je riječima: 'Idi i ne griješi više.' Ne kaže: 'Idi i budi mirna jer se moja Crkva neće duhovno miješati u tvoj osobni život.'

Pred skoro jednodušnim konsenzusom katoličkog puka i zaljubljenosti svijeta, pred čim evanđelje upozorava, može se reći da šest mjeseci pod papom Franjom znači promjenu epohe. A zapravo svjedočimo fenomenu vođe koji masi kaže ono što ona od njega želi čuti. Neporecivo je da se to zbiva s velikim talentom i mnogo umješnosti. Komunikacija s narodom koji je postao narodom Božjim, pri čemu 'de facto' nema razlikovanja između vjernika i nevjernika, samo je manjim dijelom izravna i spontana. Čak i kupanje u masi na Trgu sv. Petra, za Svjetskog dana mladih, na Lampedusi ili u Asizu, filtriraju masovni mediji koji skupa s događajima nude i njihovu interpretaciju.

Fenomen Franje ne odstupa od glavnih pravila medijske igre, nego se štoviše služi njima, kao da su dio njegove biti. Taj je mehanizam početkom '80.-ih godina na učinkovit način opisao M. Alighiero Manacorda u svojoj knjizi vrijednoj čitanja, naslovljenoj: 'Jezik televizije ili luda anadiploza'. Anadiploza je retorička figura koja- kao u ovom retku- omogućuje da se rečenica započne zadnjom riječju prethodne rečenice. Ta retorička umjetnost, kaže Manacorda, postala je jezgrom medijskoga jezika. 'Ti potpuno formalni načini, suvišni, nepotrebni i nerazumljivi u usporedbi sa supstancijom, zavode slušatelja da slijedi formalni dio, a zaboravi na supstancijalni.' 

Vremenom je masovnim komunikacijama uspjelo potpuno nadomjestiti supstancijalni dio formalnim dijelom, i time istinu prividom. To je uspjelo prvenstveno zahvaljujući retoričkim figurama sinegdohe i metonimije, kojima se dio predstavlja za cjelinu. Sve vrtoglaviji tempo informacija nameće zapostavljanje cjeline i vodi fokusiranju na nešto partikularno, vješto odabrano preko čega onda treba tumačiti kompleksni fenomen. Novine, televizija i internet sve češće sažimaju velike događaje u jednom detalju.

S te se točke gledišta papa Franjo upravo čini kao stvoren za masovne medije, i oni za njega. Za primjer je dovoljno podsjetiti na epizodu čovjeka odjevena u bijelo na stubama zrakoplova koji nosi staru crnu aktovku: savršena uporaba sinegdohe i metonimije zajedno. Crna aktovka je apsorbirala Papinu figuru; sakralna, stoljećima posredovana slika anulirana je da je zamjeni potpuno nova i svjetovna: papa, novi papa, sav je u tom detalju koji ističe siromaštvo, poniznost, predanost, rad, suvremenost, svakodnevicu, blizinu svemu što se može predočiti samo kao zemaljsko.

Krajnji učinak toga procesa vodi smještanju u drugi plan impersonalnog koncepta papinstva i istodobnom stavljanju u središte osobe koja je utjelovljuje. Učinak je to više uznemirujuć ako se promotri da primatelj poruke prima upravo suprotno značenje: kliču velikoj poniznosti čovjeka i misle da to donosi sjaj papinstvu. [Stvar je usporediva s 'nesporazumom' u Papinu dijalogu sa Scalfarijem. Ateist poruku ne shvaća kao poticaj da se približi Crkvi, nego kao približavanje Crkve ateizmu.] 

Po učinku sinegdohe i metonimije, sljedeći se korak sastoji u poistovjećivanju osobe jednog pape s papinstvom; dio za cjelinu i tako Šimun svrgnu Petra. Taj fenomen vodi k tomu da se Bergoglio izdaje samo za privatnog učitelja, ali 'de facto' svaka njegova gesta i riječ se pretvaraju u čin Učiteljstva. Kad se još pomisli da je čak i veliki dio katolika uvjeren kako je sve što Papa kaže uvijek nepogrješivo, igra je gotova. Kolikogod se ukazivalo da je jedno pismo Scalfariju ili intervju s bilo kim čak manje od mišljenja privatnog učitelja, u vrijeme masovnih medija učinak koji će proizvesti je mnogostruko veći od bilo kakvoga svečanoga proglasa. Još i više, što je gesta ili izjava manje formalna, to će njen učinak biti veći i smatrat će se nedodirljivijom i nediskutabilnijom.

Ne sastoji se slučajno simbolika na kojoj taj fenomen počiva od malih, svakodnevnih stvari. Crna kožna torba koju je nosio u ruci je školski primjer. Ali i kad je riječ o prsnom križu, prstenu, oltaru, svetom posuđu ili paramentima, govori se o materijalu od kojeg je to načinjeno, a ne više o tomu što to predstavlja: bezoblična materija uzela je prednost pred formom. Nema Isusa na križu kojeg Papa nosi jer su ljudi navedeni da gledaju metal od kojeg je predmet napravljen. I opet je dio progutao Cjelinu, u ovom slučaju s velikim 'C'. I 'tijelo Kristovo' se drugdje traži i svatko završava time da identificira gdje hoće 'žrtvu' koja mu više odgovara. Ovih dana na Lampedusi, sutra tko zna gdje?

Ishod je da se mudrost svijeta, koju sv. Pavao prezire kao ludost, danas koristi kako bi se ponovo čitalo evanđelje očima televizije. No, već je 1969. M. McLuhan pisao J. Maritainu da je 'iluzija' svijeta koju su stvorili mediji 'kao razumskog faksimila mističnog tijela, jedna zaglušujuća manifestacija Antikrista. Konačno, knez ovoga svijeta je jedan veliki inženjer elektronike.'

Prije ili kasnije treba se probuditi iz toga velikog sna masovnih medija i ogledati se sa stvarnošću. Bit će potrebno naučiti se pravoj poniznosti koja se sastoji u podlaganju Nekomu tko je puno veći, koji se manifestira u nepromjenjivim zakonima, također za Kristova namjesnika. Trebat će ponovo pronaći snagu kazati da se katolik može osjećati izgubljenim samo pred dijalogom u kojem se svakoga, u ime navodne autonomije savjesti, ohrabruje da postupa prema svojoj vlastitoj viziji dobra i zla. Krist ne može biti samo jedna opcija među mnogima. Najmanje za Njegova namjesnika."

Izvor: Messainlatino.it, katholisches.info