Nova oaza

Glasnik sestara Oaze Isusa Svećenika blizu Barcelone nedavno je prenio vijest o otvaranju novog samostana o kojem je bilo riječi u prethodnom postu o ovim klauzurnim redovnicama.

Nova fundacija nosi ime Oaza sv. Josipa, a nalazi se u Villaviciosi kod Córdobe u Španjolskoj. Otac utemeljitelj služio je svetu misu u Gospinoj kapelici, 26. studenog 2013. čime je započeo život u novom samostanu. Iz matične kuće je pet sestara došlo u novi dom. Po jedna Španjolka, Meksikanka, Kolumbijka, Argentinka i Francuskinja.

Glede muške grane Oaze, u biltenu 148 iz 2012. stoji da je prvi novak obukao kleričku sutanu 22. travnja 2012. U intervjuu iz iste godine odgovorio je na nekoliko pitanja o sebi za internetsku stranicu svoje zajednice. Brat Ljudevit, kako mu je sada ime, školovao se kod salezijanaca i oduvijek je osjećao želju da postane svećenikom. Potječe iz seoske kolumbijske obitelji koja je zajedno s drugima pretrpjela veliku nesreću zbog gerilaca koji su im zaplijenili svu zemlju, stoku i uništili posao. Bili su na rubu smrti i "spasili se čudom, zahvaljujući molitvama koje smo neprestano, danju i noću, uzdizali Bogu i Djevici". U kontakt s Oazom Isusa Svećenika došao je preko sunarodnjaka kard. Castrillóna Hoyosa. Tu je pronašao što je tražio: molitvu, mir, pobožnost Djevici Mariji, ljubav prema papi. Ono što ga se posebno dojmilo bili su obredi Velikog tjedna prema klasičnom rimskom obredu.

Te godine je on bio prvi, a očekivali su dolazak još trojice Španjolaca koji su zatražili ulazak u ovu novu redovničku zajednicu.

Slike: Acción Litúrgica, proeis

Zaštitnik i uzor obiju grana Oaze je sv. Franjo Saleški čiji je danas blagdan po starom kalendaru. O jednoj njegovoj relikviji nedavno je objavljen članak povjesničara R. de Matteija.

"Sveti Franjo Saleški poznat je u cijelom svijetu, a osobito dobro u Italiji, zahvaljujući uvelike sv. Ivanu Boscu koji je osnivajući salezijance htio očuvati njegovu uspomenu i duh. Malobrojni znaju da tijelo sv. Franje Saleškog počiva u Annecyju, no njegovo čitavo i neraspadnuto srce čuva se u Italiji, u gradiću Trevisu. Vrijedi prisjetiti se toga burnog putovanja.

Veliki savojski svetac umro je od moždanog udara, 28. prosinca 1622. u Lyonu u dobi od tek 54 godine. Kad se vijest proširila, slili su se vjernici kako bi počastili njegovo tijelo. Vjerni puk nije ga više htio pustiti iz grada. Tek su nakon dugoga trvenja posmrtni ostatci vraćeni u Annecy gdje je rezidirao kao biskup kalvinističke Ženeve, i gdje je zajedno sa sv. Ivanom de Chantal osnovao Red Pohoda Marijina. Srce za koje je u vrijeme balzamiranja tijela ustanovljeno da je bilo 'veliko, zdravo i cjelovito', ostalo je u Lyonu kod sestara vizitatinki koje su ga ugostile u njegovim zadnjim danima. 

Taj lyonski samostan osnovan 1615. zvao se Sv. Marije de Bellecour. Nadbiskup toga grada, msgr. D.-S. de Marquemont, odbacio je izvornu ideju sv. Franje Saleškog da osnuje žensku kongregaciju aktivnog života, bez klauzure.

U svom pokoravanju Providnosti, koja karakterizira njegovu duhovnost, svetac je prihvatio promjenu izvornih pravila vizitatinki. Sestre Pohoda Marijina postale su 1618. red sa svečanim zavjetima i s papinskom klauzurom. 

Sada kontemplativan red, zbog svog je izvanrednog procvata bio određen da u XVII. i XVIII. st. na kontemplativnoj razini provodi službu kakvu su u isto vrijeme na odgojnoj i kulturalnoj razini provodili isusovci. 

Koludricama iz Lyona, 'drugog' samostana Pohoda nakon onog u Annecyju, pripala je čast da čuvaju srce svog utemeljitelja u jednom raskošnom zlatnom relikvijaru koju je darovao francuski kralj Ljudevit XIII.

Kad je 1658. poslanik pape Aleksandra VII. pregledao relikviju, našao je srce neraspadnutim, u izvanrednom stanju, a odisalo je slatkim, intenzivnim mirisom. Upravo isti otajstveni miomiris dolazio je iz njegovih posmrtnih ostataka u Annecyju, pa i od svih stvari koje su pripadale svetcu, poput njegova klobuka koji se čuva u Beču ili njegova Brevijara koji se čuva u Neversu. 

Srce sv. Franje Saleškog postalo je Lyoncima jednim od najdragocjenijih predmeta čašćenja. Svake se godine zadnjih dana siječnja javno izlagalo na četiri susljedna dana i pohađale su ga rijeke vjernika.

- U revolucionarnoj oluji

Tko bi sredinom  XVIII. st. slutio da će 'najkršćanskije' Francusko kraljevstvo udariti putem revolta i raskršćanjenja? 'Prvorođena kći Crkve' sazvala je 5. svibnja 1789. svoje Generalne staleže još u sakralnoj klimi, no nakon nekoliko mjeseci obznanili su svijetu ukidanje crkvenih redova, nacionalizaciju crkvenih dobara i civilni ustav klera te tako otišli otvorenim smjerom konfrontacije s Rimom. 

Nakon 10. kolovoza 1792. i za vizitatinke je stanje postalo nepodnošljivim. Koludrice su bile izložene svim vrstama preslušavanja i šikaniranja te konačno prisiljene na razdvajanje i na bijeg. 

Od danas do sutra morale su ostaviti sve, no ne i svoje najveće blago, relikviju svoga utemeljitelja koja im je postala pratiteljicom na njihovu hodočašću. Prvih mjeseci 1793. kad je kralj Ljudevit XVI. odveden na stratište i u katoličkoj Vendeji izbio oružani ustanak, sestre su podijeljene na manje skupine bez putovnica i pisma zaštite prelazile Francuskom, a onda Švicarskom dok konačno nisu dospjele u Mantovu gdje im je car Svetog Rimskog Carstva omogućio da otvore samostan.

Dobrodošlica je bila srdačna, no kratko je trajala. Početkom travnja 1796. general Bonaparte prešao je Alpe i prodro u dolinu rijeke Po. Pod pritiskom francuske vojske sestre su bile prisiljene na novo 'hodočašće', pri čemu su stalno sa sobom nosile Salezijevo srce. Put ih je odveo u Krumau u Bohemiji [Češkoj], zatim u Beč i konačno 1801. u Veneciju. 

Srce sv. Franje Saleškog i njegove koludrice našli su novi dom u samostanu Sv. Josipa di Castello u Veneciji, u kojem su osnovale obrazovnu ustanovu koju su uskoro gotovo jedno stoljeće pohađale najbolje venecijanske obitelji. Iz tog plemstva po krvi i duhu potjecale su u XIX. st. vodeće glavarice vizitatinki kao G. G. Thiene, T. C. Michiel i G. A. Monico.

Na koncu stoljeća počeo je puhati vjetar laicizma i antiklerikalizma. U Italiji je ciljao na redovnička dobra i među njima na samostan Sv. Josipa, koji je po ondašnjim zakonima postao državnom imovinom.

Pio X. koji ih je štitio još kao kardinal, potaknuo ih je na gradnju novog samostana u Trevisu, na lokaciji Le Corti, nedaleko od Riesea gdje je rođen i proveo djetinjstvo.

Svetac privlači svetca. Na dan naslovnika Reda, 2. srpnja 1913., msgr. G. Longhin, biskup Trevisa za kojeg je pokrenut postupak za beatifikaciju, prihvatio je novi samostan u svom gradu. Do svoje smrti 1936. ostao je neumorni pokrovitelj samostana.

- 'Ostavljam vam svoj duh i svoje srce'

Nakon tri stoljeća uzbudljive povijesti čini se da je putujuće srce sv. Franje Saleškog pronašlo smiraj u aristokratskom i mirnom venecijanskom gradiću. Baštinice lyonskog samostana koji je preživio u Trevisu, žive u kontemplaciji, u molitvi i tišini oko srca svog utemeljitelja koji je kratko pred smrt svojim kćerima rekao: 'Ostavljam vam svoj duh i svoje srce'. 

Tko želi kušati dubine tog duha, treba crpiti s izvora. Brojna su ponovo tiskana djela velikog pisca i zaštitnika novinara, među njima 'Trattenimenti' i 'Esortazioni' (Città Nuova) njegovim sestrama vizitatinkama, očaravajuća pisma ('Lettere') sv. I. de Chantal (Rusconi), ratoborne 'Controversie' (Morcelliana) i naravno, dva glavna djela: Filotea i Rasprava o Božjoj ljubavi (Paoline).

Sveti Franjo Saleški, poznat kao svetac osjećaja i slatkoće, pritom se čini kao čovjek nepokolebljiv u obrani vjere i u ljubavi isključivo prema Bogu i Njegovoj pravdi. 'Ja sam'- pisao je- najnježniji čovjek na svijetu, pa ipak ne ljubim- vjerujem- apsolutno ništa osim Boga i sve duše zbog Boga'."

Izvor i slike: riscossacristiana.it, defidecatholica