Monika Sva Isusova

Ne smije proteći ova godina, a da vas ne upoznam s jednom službenicom Božjom čija je 50. obljetnica smrti obilježena u lipnju, a ubrajaju je među velike mistike XX. stoljeća.

Potpisivala se kao Monika Sva Isusova. Krsno joj je ime bilo Bazilija (Cornago Zapater), a rodila se 17. svibnja 1889. u Monteagudu u Navarri, u pobožnoj obitelji.

Monteagudo je grad čija je zaštitnica Gospa od Puta kraj koje je htio umrijeti veliki misionar sv. Ezekijel od Djevice od Ružarija. Sestra Monika je kao djevojčica bila sa sestrom na svetčevu sprovodu i vidjela njegov poznati natpis Liberalizam je grijeh. Gospin kip iz XII. stoljeća kanonski je okrunjen 1954. Ove godine je proslavljeno šezdeset godina od krunidbe i devet stoljeća od ukazanja. U istom se gradu nalazi i važno sjemenište augustinaca rekolekata. Naime, u vrijeme Mendizabalove deamortizacije ukinuti su svi španjolski muški i ženski samostani i kolegiji osim nekih za koje su vlasti procijenile da su im korisni zbog dobrotvorne djelatnosti, te triju misijskih sjemeništa u Monteagudu (augustinaca rekolekata), Valladolidu (obuvenih augustinaca) i Ocañi (dominikanaca) jer se kandidati tu nisu školovali za svećenike u Španjolskoj, već za misije na Filipinima.

Malu su Baziliju krstili istoga dana kad je rođena. Kasnije je jako držala do tog dana jer je tada "prestala biti poganka". O tom svjedoči njena sestra Sacramento koja je također bila augustinka rekolektkinja: "Nakon Španjolskoga građanskog rata, bila sam sa svojom sestrom u našoj župnoj crkvi u Monteagudu gdje smo nakon što smo molile pred svetištem, otišle ka krsnom zdencu.

Moja je sestra na koljenim poljubila tlo i zdenac [...]". Oponašajući svoju sestru to je učinila i sestra Sacramento jer je i ona tu postala kršćanka.

Svetu je potvrdu primila prije nego što je napunila jednu godinu, zajedno s još pedeset i šestero djece u istoj župnoj crkvi. Od desetero djece iz obitelji Cornago Zapater, troje su postali augustinci rekolekti: sestra Monika, sestra Sacramento i njihov brat Tomás. Sestra Sacramento kaže o svojim roditeljima: "Moji su roditelji bili kršćani do srži i odgojili su nas sve na istoj liniji ljubavi prema Bogu i u prakticiranju kršćanskih krjeposti". Također, nećakinja Dolores pripadala je istom redu u samostanu Utjelovljenja u Madridu, a njena braća Roque i Benjamin Bolničkom redu sv. Ivana od Boga (1, 2, 3).

Monika je bila bistro dijete i s lakoćom je shvaćala školsko gradivo. Bila je vedrog karaktera i rado se igrala s vršnjacima. U prijašnjim je postovima o sv. Ivanu od Boga i o sv. Kamilu Lelijskom spomenuta metafora Ide Friederike Görres o svetcima "od lošeg drveta". Monika, pak, spada pod suprotnu kategoriju jer su se od djetinjstva u njenom životu primjećivale neke pojave koje su naznačavale njen kasniji dobar svršetak.

Tako časna majka Margarita Bustamante, priorica madridskog samostana, pripovijeda da joj je Monikina majka rekla kako se djevojčica kad je imala "tri ili četiri godine, bacila pred otrgnutog konja" koji se u zadnji čas zaustavio. Kad ju je majka prekorila, rekla je da se bacila zato što je jahač išao ususret smrti, a bio je u smrtnom grijehu, dakle, u opasnosti da zauvijek propadne.

Kad je imala oko pet godina u jednoj su joj kući dali da pojede malo sira. Kad je doznala da je sir ukraden, razboljela se. Sljedeći je dan išla na ispovijed. Ni roditelji ni ispovjednik je nisu mogli razuvjeriti ni utješiti zbog grijeha za koji je bila uvjerena da ga je počinila.

Često je znala provoditi noći u crkvi. Kad bi primijetili da je nema, majka je znala gdje je treba potražiti i tako prije svitanja odlazila po nju u crkvu.

Prvu pričest imala je na Uzašašće, 16. svibnja 1901. i od tada se pričešćivala svakog mjeseca, zatim tjedno, a svakodnevno otkad je to dopustio sv. Pio X.

Na dan prve pričesti je vidjela Malog Isusa u hostiji, a tog je dana vidjela i svog anđela čuvara, no nije ništa rekla jer je mislila da svatko vidi svoga.

Njen ispovjednik o. Eugen prenosi da ju je neki mladić Miguelón htio dirnuti kad je imala 13 godina, no ona je zgrabila kamen i bacila mu ga u lice tako da mu je potekla krv.

Od trinaeste je godine pomagala u kućanstvu svoje nećakinje, od šesnaeste do osamnaeste njegovala nemoćnu baku i istodobno pomagala roditeljima koju su nedaleko stanovali. Zimi je sa sestrom Baltasarom i još nekim prijateljicama za jednu tvornicu izrađivala pletene šalove. Kad joj se razboljela prijateljica, znajući da ima samo majku i malu sestru, njegovala ju je sedam dana i noći dok sve dok nije preminula. 

Na sprovodu sv. Ezekijela Morena "kako joj ne bi ništa promaknulo, popela se s ostalom mladeži na propovjedaonicu".

O svom molitvenom životu u to doba svjedoči o. Eugenu: "Pobožnosti koje sam obavljala u svom gradu bile su: križni put i svakodnevna molitva krunice; vrlo često sedam nedjelja sv. Josipu; svaki dan anđelu čuvaru [...]; pohod Gospi od Puta; s mentalnom molitvom sam formalno započela s trinaest godina kad mi je teta Ursula poklonila knjižicu 'Pohodi Presvetom i Djevici' od sv. Alfonza de Liguorija [...]".

Prije nego što je ušla u samostan u Baezi, molila je za ulazak u više samostana, no nije primila pozitivan odgovor. Čini se da je jedna sličica sestre Enriquete M. od Križa, koludrice iz Baeze umrle na glasu svetosti 1888., bila odlučujuća da se raspita i u tom samostanu i bude primljena. Ta joj se sveta redovnica bila ukazala jedanput u samostanu i izliječila je od jakih bolova.

Kad je odlazila u samostan neke su žene prale rublje na rijeci. Kad su je ugledale, doviknule su joj: "'Bazilija, odlaziš? Kako se činiš smirena!' A ona je odgovorila: 'Zbogom, do Jozafatske doline!'". Do Tulebrasa ju je otpratilo mnogo naroda, posebno rođaka od kojih su je neki pratili do Tudele, a odatle ju je o. E. Azcona doveo do samostana u Baezi.

Ušla je u samostan 14. kolovoza 1908. kad joj je bilo 19 godina. Samostan je imao 28 koludrica.

Jednostavne je zavjete položila 6. siječnja 1910. Na profesiji je izabrala za zaštitnicu svetu Moniku, majku svetog Augustina. Dakle, zvala se Bazilija od Svete Monike, no kako je već bila druga koludrica koja se zvala Bazilija (Bazilija od Svetog Josipa), kako bi ih razlikovali, nju su jednostavno počeli zvati sestra Monika. I ona je svoja pisma potpisivala kao sestra Monika od Isusa, a kasnije kao Monika Sva Isusova. Prvo pismo koje je tako potpisala napisano je 9. prosinca 1916.

Od samog ulaska u samostan očitovali su se razni izvanredni fenomeni. Sve je to izazivalo kritike tako da su je premjestili u samostan u Martosu- grad za koji znamo iz dviju drugih priča (4, 5). U Martosu je imala vječne zavjete, ali ne znamo datum zbog toga što su knjige nestale za vrijeme građanskog rata. U Baezu se vratila 1914. i imala sreću što je susrela učenog o. E. Canteru, rekolekta koji je živio u Monachilu (Granada) i koji joj je postao duhovni voditelj tijekom četrdeset godina- od 1914. do 1955. kad je umro. Bio je doktor kanonskog prava, doktor filozofije, imao licencijat iz teologije i obavljao razne dužnosti u svom redu. Monika mu je napisala 582 pisma. On joj je bio od velike pomoći jer se glavarice nisu snalazile s iznenađujućim fenomenima koji su pratili sestru Moniku.

Njen su koludrički život obilježavale molitva, pokora, đavolski napadi, ukazanja čistilišnih duša, stigme, viđenja udaljenih događaja...

Otac Cantera je zapisao da u samostanu "svaki dan ima jednu 'disciplinu' [pokorničku vježbu], a srijedom i subotom tri, petkom i subotom ne pije vodu za ručkom; cilicij svakog dana tijekom pet sati; moli svakodnevno sedam pokorničkih psalama, mali Gospin oficij i onaj Srca Isusova, svetu krunicu (nekih dana sva tri dijela) i 33 'Misereres' [...] Molitve koje najviše voli su Očenaš i Zdravomarija".

Sestra M. Bustamante za službenicu Božju kaže da je bila "pravi živi tabernakul". Išla je u pohod Euharistijskom Gospodinu koliko je mogla češće. Dana 14. srpnja 1914. zapisala je: "Koja sreća, oče moj, moja su prsa tabernakul, a u svetohraništu nije ništa drugo, nego Isus! Koja je to sreća! Kako ne umrijeti od ljubavi!.. Želim ga mnogo ljubiti na zemlji da ga još više ljubim u nebu. Kakva sreća, oče moj, primati Isusa sve dane!" 

Vrijeme Španjolskoga građanskog rata bilo je preteško posebno za Bogu posvećene osobe. Crvene milicije su palile crkve i ubijale svećenike i redovnike. K njima su stigli 22. srpnja 1936. i dvadesetak njih je ušlo u crkvu, neki su se popeli na krov i odatle bi ispalili hice kad bi vidjeli da se neka sestra pojavila na samostanskom prozoru ili u dvorištu. Dirljivi prizor priorice koja je naredila koludricama da se okupe u donjem koru kako bi iz ciborija podijelila sestrama hostije i tako spriječila oskvrnuće, podsjeća na isti događaj u Martosu, u postu o blaženoj trinitarki Franciski od Utjelovljenja. Sve su koludrice plakale od ganuća. Sljedećeg dana, 23. srpnja, u 23 sata, sve su morale napustiti samostan. Dočekali su ih susjedi i poznanici koji su ih udomili u svojim kućama. Ukupno ih je bilo 29 i jedna dvadesetogodišnja Argentinka.

Usprkos izvanrednim doživljajima, Monika nije dopuštala da je to odvlači od njenih dužnosti u samostanu. Poglavarica majka od Duha Svetoga kaže da je nikada nije vidjela besposlenu. Često je izrađivala krunice i za djecu škapulare i tzv. detentose...

Budući da smo u Božićnom vremenu, treba reći da joj se znao ukazivati sv. Josip s Isusom i Marijom, a jednog je Božića na rukama držala Malog Isusa. Posebnu je pobožnost imala prema augustinskim svetcima i prema sv. Mariji Magdaleni. Sestra Sacramento se sjeća da je Monika svakom dana obdržavala posebnu pobožnost: ponedjeljkom za duše u čistilištu, utorkom na čast sv. Augustinu i sv. Monici, srijedom na čast sv. Josipu, četvrtkom na čast sv. Euharistiji, petkom muci Isusovoj, subotom Blaženoj Djevici Mariji, a nedjeljom Presvetom Trojstvu i svetim anđelima. 

Često su joj se obraćale čistilišne duše da je zamole za pomoć. Znala ih je vidjeti kad su ulazile u nebo i prije toga joj dolazile zahvaliti za pomoć. Prepoznala je neke dvije milosrdnice koje je vidjela u vrijeme rata, dok za neke nije znala tko su. Gospođa J. Fernández Centeno čija je obitelj ugostila s. Moniku u vrijeme građanskog rata izjavila je: "Prošla je godina dana, više-manje, od smrti moga oca, sestra Monika je pozvala moju majku preko samostanskog kapelana jer joj je imala reći nešto vrlo važno. Majka je stigla praćena mojim bratom Eliseom, a sestra Monika joj je rekla da je toga istog dana Uznesenja Djevičina dok je bila u molitvi, vidjela dušu moga oca kako proslavljena ulazi u nebo."

Slično je vidjela duše roditelja svojih susestara. Imala je dar proroštva. Sestra Sacramento kaže: "Navijestila je mojoj majci dvije ili tri godine prije nego što će se to dogoditi, da će moji roditelji umrijeti uz malu vremensku udaljenost, još joj je rekla da kad jedno primi zadnje sakramente da će ih primiti i drugo. Majka joj je umrla 25. veljače 1945., a sljedeće jutro joj je umro otac". Majka Dolores je pisala ocu Canteri: "Bezbroj puta mi je rekla stvari koje se tiču mog duha koje ne bi mogla znati bez božanske objave". 

Majka Margarita tvrdi da sestra Monika nije vršila samo duhovna djela milosrđa, nego i tjelesna. Bila je u samostanu, a istodobno je u Madridu pohodila neraskajanog utamničenika osuđena na smrt koji se odbijao pomiriti s Crkvom. Zahvaljujući apostolskom radu sestre Monika, obratio se, ispovjedio i umro tražeći oproštenje. Dar bilokacije joj je omogućio da u Meksiku tješi zatovrenike tijekom Callesove vladavine i hrabri španjolske vojnike u Maroku.

U knjizi fra A. Peñe sa stranice libroscatolicos.org (vidi pod María y los Santos)  prema kojoj sam napravio ovaj sažetak, nalaze se i drugi čudesni događaji. Primjerice ukazanja Isusova, viđenja Male Gospe čiji lik drži na ovoj fotografiji... Bila je posebno pobožna anđelu čuvaru i htjela je da sestre djeci često govore o njihovu anđelu čuvaru. Pobožnost prema njemu pomaže da se izbjegnu mnogi grijesi, posebno protiv čistoće. Ona je duboko živjela tu pobožnost i širila je preko sličica i medaljica. Svom bratiću Benjaminu koji je bio redovnik Bolničkog reda sv. Ivana od Boga preporučivala je da sluša nadahnuća anđela čuvara i: "Mnogo voli svog anđela čuvara koji je uvijek uza te".

Sestra Monika je samo dvije godine mlađa od sv. Pija iz Pietrelcine i poput njega je nosila Spasiteljeve rane i sudjelovala u Njegovim patnjama svakog petka, a posebno u Velikom tjednu kad je živjela u stalnoj ekstazi. Njen anđeo čuvar radio je umjesto nje i pomagao joj da ne privlači previše pozornosti. Toliko joj je silno tekla krv iz glave kao da je sama imala trnovu krunu pa je više puta morala mijenjati veo. Krv joj je navirala na prsima i na nogama, ali normalno nije imala rane na rukama jer je htjela biti nezamijećena. Pio i Monika su tako Božji znaci podignuti u vrijeme konfuzije koju su širili raznih reformatori sredinom prošlog stoljeća. Ostaju to i danas u vrijeme reprize tadašnjeg prevrata. Monika je bila "sestra bijelog vela", dakle nije bila korska sestra, nego- kako se govorilo- "sestra od poslušnosti". Imala je jednostavne dužnosti u samostanu. Kad su zbog obnove ukinute razlike među sestrama, Monika Sva Isusova je zatražila da smije ponovo nositi svoj bijeli veo.

Iako je bila puno mlađa od svetog biskupa Ezekijela, možemo je nazvati njegovom duhovnom kćeri zbog duhovnosti koju su dijelili. Moreno je bio blizak betlehemskim sestrama koje su od svoje utemeljiteljice bl. Encarnación primile pobožnost prema nutarnjim patnjama Srca Isusova. Biskup je sâm promicao Svetu ligu žrtava Srca Isusova i u njoj sudjelovao. Crkva augustinki rekolektkinja bila je prva u pokrajini Jaén u kojoj se davao javni kult Srcu Isusovu. Tako je i Monika po nadahnuću Isusovu, 1917. osnovala jednu skupinu duša žrtava posvećenih Božanskom Srcu da ga prate u Njegovim nutarnjim bolima. Pravila Monikinoj skupini napisao je o. Cantera, njen ispovjednik.

Ova sveta koludrica koja je gajila veliku pobožnost i ljubav prema Presvetom Trojstvu i molitvi svetog trisagija, umrla je u nedjelju, 14. lipnja 1964. u 16. sati. Ugodan miris ispunio je ne samo dio za bolesne sestre, nego cijelu kuću zajedno s radošću i mirom. Cijela je zajednica osjećala da je sestra Monika otišla u nebo. Čim se proširila vijest o njenoj smrti, nagrnuli su ljudi koji su se slijevali bez prestanka kako bi vidjeli njeno tijelo. Naginjali su se kroz korsku rešetku i čudili se što vide nasmijano lice za koje se činilo da sniva. Činila se mnogo mlađom. Pružali su krunice i sličice da im ih dotaknu o sestru Moniku, no svećenik to nije dopustio.

Glas o njenoj svetosti nije se izgubio. Moći su joj prenesene 7. listopada 1967. i postavljen je natpis: "Ovdje počiva sestra Monika Sva Isusova koja je od 19. do 75. godine života u ovom samostanu, cvala krjepostima i zaslugama kao ponizna sestra od poslušnosti. Njena ljubav- Isus, njena strast- duše. Širila je pobožnost prema anđelu čuvaru čiju je nazočnost često uživala. Rođena u Monteagudu 17. V. 1889. Umrla u Baezi 14. VI. 1964."

U samostanu u kojem joj se čuva neraspadnuto tijelo, uređena je dvorana otvorena javnosti u kojoj se mogu pogledati njena pisma, cilicij, lik Malog Isusa kojeg je posebno voljela, Gospin kip, slika Gospe od Puta, anđela čuvara, krunica, zadnji habit koji je nosila... Vjernici se na pobožnost okupljaju 14. lipnja, ali i svakog 14. u mjesecu. O njenom životu postoji više blogova, internetska stranica i više knjiga, te još više svjedočanstava o velikim milostima koje su vjernici dobili po njenom zagovoru.

Petnaest godina nakon smrti, 8. prosinca 1979. u katedrali u Baezi otvoren je postupak za njenu beatifikaciju. Samo dvadeset i osam godina nakon njene smrti, 14. lipnja 1992., papa Ivan Pavao II. potpisao je dekret kojim potvrđuje njene krjeposti.

Ovaj kratki prikaz njenog života zaključujem molitvom za njenu beatifikaciju:

Svemogući Gospodine koji uzvisuješ ponizne, a ponizuješ ohole; zbog slave svojega svetog Imena, udijeli nam milost da na zemlji vidimo proslavljenu Tvoju prevjernu službenicu sestru Moniku, koja je jedino živjela za Tebe i za spasenje duša, te milost (molba) koju te s vjerom prosimo. Po Isukrstu Gospodinu našemu. Amen. 

(Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu)

Majko moja, čuvaj me kao što si čuvala svoga božanskoga Sina!

Sveti anđele čuvaru, brani me!

(Izvor: Udruga prijatelja sestre Monike)

Sastavljeno prema: A. Peña, Sestra Monika. Velika mistikinja XX. stoljeća, Lima, 2010.
Slike: Las diez vírgenes sensatas, Quién es Sor Mónica