O opsjenarima

Mnogi su ovih dana ostali začuđeni razinom nasrtljivosti i još više besramnosti predstavnika upravo dijabolične dezorijentacije koji svoje prevratničke ideje prikazuju kao nešto sasvim normalno, kao da su ih ispovijedali katolici svih stoljeća.

Pokojni filozof prava M. Palmaro je za Kasperov govor na prošlom Konzistoriju, u svom zadnjem članku bio napisao da je od onog materijala od kojeg se prave bijele zastave bezuvjetne kapitulacije- i to bezuvjetne kapitulacije pred duhom vremena ovoga svijeta.

Ali, hoće li se svi predati? Članak R. de Matteija završava tim pitanjem i prikazom drame savjesti pred kojom se nalaze mnogi pastiri?

"Poništen osjećaj za grijeh; ukinuta ideja dobra i zla; zapriječeno naravno pravo; arhivirana svaka pozitivna referencija na vrijednosti poput djevičanstva i čistoće. Izvještajem koji je 13. rujna 2014. na Sinodi o obitelji predstavio P. kard. Erdő, seksualna je revolucija službeno prodrla u Crkvu, s devastirajućim posljedicama za duše i društvo.

'Relatio post disceptationem' koju je redigirao kard. Erdő, sažeti je izvještaj prvog tjedna djelatnosti Sinode i takav prema kojem se ravnaju zaključci. Prvi dio dokumenta jezikom najgoreg '68.-aškog žargona nastoji nametnuti 'antropologijsko-kulturalni preokret' društva kao 'izazov' za Crkvu. Pred tom slikom koja od afričke poligamije i 'braka u etapama' stiže do 'prakse suložništva' zapadnog društva, 'Relatio' pronalazi postojanje 'rasprostranjene želje za obitelji'. Ne nalazi se nikakav element moralnoga vrjednovanja. Prijetnji individualizma i individualističnoga egoizma, tekst suprotstavlja pozitivni aspekt 'odnosa' ['relazionalità'] koji se promatra kao nešto dobro po sebi, pogotovo kad stremi preobrazbi u stabilan odnos (br. 9-10). 

Crkva se odriče izricanja vrjednosnih sudova da se ograniči samo na to da 'kaže smislenu riječ nade' (br. 11). Time se potvrđuje novo začuđujuće moralno načelo; 'zakon stupnjevitosti' koji dopušta uočiti pozitivne elemente u svim situacijama koje je Crkva ranije definirala grješnima. Zlo i grijeh uopće više ne postoje. Postoje samo 'nepotpuni oblici dobra' (br. 18), prema doktrini 'stupnjeva zajedništva' koja se pripisuje II. vatikanskom koncilu. "Shvaćajući, dakle, potrebu duhovnoga razlučivanja glede suložništva i civilnih brakova te razvedenih i ponovo vjenčanih, na Crkvu spada da uvidi sjeme Riječi koje je bačeno izvan njenih vidljivih i sakramentalnih granica' (br. 20).

Problem razvedenih koji su ponovo civilno vjenčani je izgovor da se provuče načelo koje narušava dvije tisuće godina morala i katoličke vjere. Slijedeći 'Gaudium et spes', 'Crkva se s poštovanjem okreće onima koji udjeluju u njezinu životu na nepotpun i nesavršen način, cijeneći pozitivne vrijednosti koje oni u sebi nose, radije nego njihova ograničenja i nedostatke' (br. 20). To znači da otpada svaka vrsta moralne osude, jer svaki grijeh predstavlja jedan nesavršeni oblik dobra, nesavršeni način udjelovanja u životu Crkve'. 'U tom smislu, jedna nova dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u prihvaćanju realnosti civilnog braka te, s nužnim razlikama, također suložništva' (br. 22). I to posebno 'kada zajednica dosegne zamjetnu stabilnost preko javne sveze i odlikuje se dubokom afekcijom, odgovornošću prema potomstvu i sposobnošću da izdrži kušnje' (br. 22). Time se preokreće nauk Crkve prema kojem stabilizacija grijeha po civilnom braku predstavlja teži grijeh od povremenog i prolaznog spolnog sjedinjenja, zato što se iz potonjega lakše ponovo vrati na pravi put. 'Nova senzibilnost u današnjem pastoralu sastoji se uzimanju pozitivne stvarnosti civilnih brakova i, uz nužne razlike, suložništva' (br. 36). Novi pastoral, dakle, nameće šutnju o grijehu, odreknuće od obraćenja grješnika i prihvaćanje 'statusa quo' kao ireverzibilnoga. To je ono što taj izvještaj zove 'hrabrim pastoralnim odlukama' (br. 40). Čini se da se hrabrost ne sastoji u suprotstavljanju zlu, nego u prilagodbi njemu. Odlomci o prihvaćanju homoseksualnih osoba su oni koji se čine najskandaloznijima, ali su logički koherentni s načelima do sada izloženima. Čak i čovjek s ulice shvaća: ako onaj koji je razveden i ponovo vjenčan može pristupiti sakramentima, sve je dopušteno, pa o istospolni pseudo-brak.

Nikada, zaista nikada, naglašava M. Politi u 'Il Fattu' od 14. listopada 2014., nije se mogla u službenom dokumentu koji je producirala crkvena hijerarhija, pročitati ovakva rečenica: 'Homoseksualne osobe imaju darove i kvalitete za ponuditi kršćanskoj zajednici'. Nakon koje slijedi pitanje biskupima cijelog svijeta: 'jesmo li u stanju prihvatiti te ljude, osiguravajući im prostor bratstva u našim zajednicama?' (br. 50). Premda ne izjednačujući zajednica istospolnih osoba s brakom između muškarca i žene, Crkva nudi 'elaboraciju realističnih puteva afektivnog rasta i ljudske i evanđeoske zrelosti uključujući seksualnu dimenziju (br. 51). 'Ne niječući moralne probleme povezane s homoseksualnim zajednicama, uzima se na znanje da postoje slučajevi u kojima je međusobna pomoć do točke žrtvovanja dragocjena potpora u životu partnera' (br. 52). 

Nikakva načelna prigovora protiv usvajanja djece za homoseksualne parove. Samo se kaže da 'Crkva posebnu pozornost prodaje djeci koja žive s istospolnim parovima, naglašavajući da se potrebama i pravima malenih uvijek mora dati prioritet' (br. 52). Na tiskovnoj konferenciji na kojoj je 'Relatio' predstavljena, msgr. B. Forte je išao tako daleko da je izrazio želju za 'kodifikacijom prava koja bi mogla biti jamstvo osobama koje žive u homoseksualnim zajednicama'.

Stroge riječi sv. Pavla prema kojima 'ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekopoutnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega' (1 Kor 6, 9-10), gube značenje za opsjenare novog panseksualnog morala. Prema njima se mora shvatiti pozitivna realnost onoga što je bilo grijeh koji u nebo vapije za osvetom (Katekizam sv. Pija X.). 'Moral zabrana' se treba nadomjestiti dijalogom i milosrđem, a '68.-aški slogan 'zabraniti zabranjivanje' posadašnjen je u pastoralnu formulu: 'ništa se ne smije osuditi'. Ne padaju samo dvije zapovijedi, šesta i deveta, koje zabranjuju nečiste misli i djela izvan braka, već nestaje i ideja objektivnog naravnog i božanskog reda koja je sažeta u Deset zapovijedi Božjih. Ne postoje čini koji su u sebi nedopušteni, niti istine ni moralne vrijednosti za koje treba biti spreman položiti vlastiti život (br. 51 i 94), kako ih definira enciklika 'Veritatis Splendor'. Na optuženičkoj klupi ne sjedi samo 'Veritatis Splendor' i novije izjave Kongregacije za nauk vjere o spolnom moralu, nego također Tridentski koncil koji je dogmatski formulirao narav sedam sakramenata, počevši s euharistijom i brakom. 

Sve je počelo u listopadu 2013. kad je papa Franjo, nakon što je najavio sazivanje dviju sinoda o obitelji, redovite i izvanredne, odaslao biskupima svijeta 'Upitnik'. 

Tajanstvena uporaba anketa i upitnika je dobro poznata. Javno mnijenje vjeruje da neka stvar mora biti dobra ako to tako vidi većina ljudi. Upitnici većini pripisuju mišljenje koje su oni koji manipuliraju konsenzusom već unaprijed odredili. 'Upitnik' koji je papa Franjo želio bavio se gorućim temama- od kontracepcije do pričesti za rastavljenje koji su se ponovo civilno vjenčali, od divljih brakova do braka među homoseksualcima- više s orijentacijskom svrhom, nego informativnom.

Prvi odgovor javno objavljen bio je, ne slučajno, onaj od 3. veljače 2014., Njemačke biskupske konferencije ('Il Regno Documenti', 5 (2014.), str. 162-172), s jasnom namjerom da uvjetuje pripremu Sinode i prvenstveno da kardinalu Kasperu dade sociologijsku podlogu koju je trebao za svoje izlaganje na Konzistoriju koje mu je povjerio papa Franjo. Ono što je proizašlo bilo je zapravo da njemački katolici izričito odbacuju 'crkvene izjave o predbračnim spolnim odnosima, homoseksualnosti, rastavljenima koji su se ponovo vjenčali i o kontroli rađanja (str. 163). I dalje: 'Odgovori iz biskupija jasno pokazuju kako je velika razlika između vjernika i službenog nauka, prvenstveno glede predbračnog suložništva, rastavljenih koji su se ponovo vjenčali, reguliranja začeća i homoseksualnosti' (str. 172).

Ta 'distanca' nije bila predstavljena kao udaljavanje katolika od Učiteljstva Crkve, nego kao nesposobnost Crkve da shvati i prati tijek vremena. Kardinal Kasper je u svom izlaganju na Konzistoriju 20. veljače 2014. tu distancu definirao kao 'ponor' koji Crkva treba ispuniti tako da se prilagodi praksi nemoralnosti.

Prema jednom od Kasperovih sljedbenika, đenovskom svećeniku G. Ceretiju, poznatom po tendencioznoj studiji o razvodu u Pracrkvi, Papa je htio 'Upitnik' kako bi spriječio da se debata odvija 'iza zatvorenih vrata' ('Il Regno-Attualità', 6 (2014), str. 158). Ako je tomu tako da je Papa htio transparentnu diskusiju, teško je shvatiti zašto se izvanredni Konzistorij, a sada i Sinoda u listopadu, odvijaju iza zatvorenih vrata. Jedini tekst do kojeg smo došli zahvaljujući 'Il Fogliu', bio je govor kard. Kaspera. A o samom odvijanju- samo veo šutnje.

U svom osobnom koncilskom dnevniku o. Chenu je 10. studenoga 1962. zapisao sljedeću rečenicu don G. Dossettija, jednoga od glavnih stratega progresivnoga fronta: 'Učinkovita bitka se odigrava oko procedure. Na tom sam putu uvijek dobivao'. Na skupštinama odlučujući proces ne pripada većini, nego manjini koja kontrolira proceduru. U političkom društvu nema demokracije, još manje u vjerskom. Kako je primijetio filozof Marcel De Corte, crkveni je cezarizam gori od svih režima. Na procesu Sinode u tijeku postojanje toga crkvenog cezarizma dade se dokazati teškom klimom cenzure koja ga do danas opterećuje.

Najpozorniji vatikanisti poput S. Magistera i M. Tosattija, upozorili su na to da za razliku od prijašnjih sinoda, interventi crkvenih otaca potpadaju pod zabranu objavljivanja. Magister je podsjećajući na razlikovanje Benedikta XVI. između 'pravog' II. vatikanskog koncila i 'virtualnog' koji se s njim preklapao, pisao o 'podvojenosti između prave sinode i virtualne sinode, potonje koju konstruiraju mediji sustavnim naglašavanjem stvari koje su važne duhu vremena'. No, ovdje su samo tekstovi sa Sinode ti koji si razornom snagom probijaju put, bez mogućnosti da ih izobliče mediji koji su i sami bili zaprepašteni eksplozivnim potencijalom izvještaja kard. Erdőa.

Naravno, ta 'Relatio' nema nikakvu učiteljsku vrijednost. Također je dopušteno sumnjati da ona odražava pravu misao sinodalnih otaca. Međutim, ona prefigurira 'Relatio Synodi', zaključni dokument toga skupa biskupa.

Pravi problem koji će se sada postaviti je onaj otpora koji je bila navijestila knjiga 'Ostati u Istini Kristovoj', kardinala Brandmüllera, Burkea, Caffarre, De Paolisa i Müllera (Cantagalli, 2014.). Kardinal Burke je u svom intervjuu A. Gnocchiju ('Il Foglio', 14. listopada 2014.) potvrdio da bi eventualna Papina promjena vjerskog nauka ili prakse Crkve bila neprihvatljiva, 'jer je Papa Namjesnik Kristov na zemlji i time prvi sluga istine vjere. Znajući nauk Kristov, ne vidim kako bi se moglo odstupiti od tog nauka nekom doktrinarnom izjavom ili pastoralnom praksom koja ignorira istinu'. 

Biskupi i kardinali, još više od jednostavnih vjernika, nalaze se pred strašnom dramom savjesti, daleko težom od one u kojoj su se bili našli u XVI. st. engleski mučenici. Tada se radilo o neposluhu vrhovnoj svjetovnoj vlasti, kralju Henriku VIII., koji je zbog jednog razvoda odveo englesku Crkvu u raskol s Rimskom Crkvom, dok se danas otpor mora suprotstaviti vrhovnom vjerskom auktoritetu u slučaju ako bi on odstupio od trajnog nauka Crkve.

Onaj tko je pozvan na otpor nisu neposlušni katolici ili takvi koji se protive nauku Crkve, nego upravo oni koji najviše časte instituciju papinstva. U ono je vrijeme onaj tko se usprotivio bio predan svjetovnoj vlasti koja bi mu odrubila glavu ili ga raščetvorila. Suvremena svjetovna ruka primjenjuje moralni linč preko psihološkog pritiska pomoću masovnih medija na javno mnijenje. 

Ishod je često psihički i fizički slom žrtve, kriza identiteta, gubitak zvanja i vjere, osim ako nije u stanju s pomoću milosti izvršavati herojsku krjeposti postojanosti. Oduprijeti se na koncu znači potvrditi potpuni sklad vlastitoga života s nepromjenjivom istinom Isusa Krista, odbacivanjem teza onih koji žele rastopiti vječnost Istine u prolaznosti življenoga iskustva."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info