Na blagdan sv. Augustina upoznat ćemo se s jednim njegovim duhovnim sinom čija je proročka poruka vrlo aktualna i u naše vrijeme. Riječ je o svetom Ezekijelu od Djevice od Ružarija (Morenu y Díazu), biskupu iz Reda augustinaca rekolekata (OAR). Spomendan mu je 19. kolovoza.
Rođen je 1848. u Alfaru (La Rioja) u Španjolskoj kao treće od šestero djece u obitelji pobožnog krojača Feliksa Morena i Josipe Díaz. Pučku je školu pohađao u rodnom gradu gdje je bio član crkvenog zbora i ministrant u crkvi dominikanskih koludrica. Kasnije se s radošću sjećao kako je s ocem sudjelovao na pobožnosti krunice u zoru (rosario de la aurora).
Augustincima rekolektima, koji su tada još bili autonomna kongregacija unutar Reda pustinjaka sv. Augustina, pristupio je najprije njegov brat Eustahije. Ezekijel je ima lijep glas koji je zadržao cijelog života. Na jednoj ga je svečanosti čuo biskup Kuzma Marrodán i ponudio mu da će mu platiti školovanje ako uđe u dijecezansko sjemenište, no on je odgovorio da želi biti augustinac rekolekt kao i njegov brat. S cijelom je obitelji bio 1. listopada 1861. na bratovu oblačenju i tada je u njemu još više usplamtjela želja da poput brata postane misionar.
Sljedeće je tri godine učio latinski kako bi se pripremio za ulazak u misijski novicijat rekolekata u Monteagudu. Habit je primio 21. rujna 1864. te uzeo ime fra Ezekijel od Djevice od Ružarija. Sljedeće je godine na blagdan svetog Tome iz Vilanueve položio privremene zavjete. Slijedio je studij filozofije i teologije, a za svećenika je zaređen na Filipinima u Manili, 3. lipnja 1871. Nakon ređenja bio je s bratom na otoku Mindoru i na drugim otocima (Palawan, Luzon). U Španjolsku se vratio 1885. kako bi preuzeo službu priora novicijata u Monteagudu. U Kolumbiju odlazi 1888. gdje je radio na obnovi stare provincije augustinaca rekolekata- još je postojala mala skupina eksklaustriranih rekolekata. Obnovio je misijsku djelatnost na području Casanarea, a kad je Sveta Stolica uspostavila na tom području apostolski vikarijat, fra Ezekijel je postao upravitelj i to s dostojanstvom biskupa. Kao i na Filipinima i tu je širio vjeru među poganima. Prekoniziran je za biskupa Pasta 2. prosinca 1895.
Osim što je katehizirao, širio kult Srca Isusova, posjećivao bolnice i zatvore..., njegovu će biskupsku službu obilježiti borba protiv agresivnog liberalizma koji je nastojao potpuno odstraniti Crkvu iz života. No, u biskupu Morenu liberali su pronašli neugodnog protivnika koji im je mrsio račune. Prema biskupu: "Različiti stupnjevi liberalizma samo su različiti načini, manje ili više naglašeni, da se odstrane prava Isusa Krista u društvu, a apsolutni liberalizam je apsolutno ukidanje njegovih prava." (fundacionspeiro.org)
Razlog je to što je oštro šibao i tzv. mlake katolike koji omogućuju da protivnici donose zakone protiv Crkve: "Ti tolerantni, ljubazni, meki, slatki katolici, do krajnosti ljubazni prema masonima i bijesnim neprijateljima Isukrstovim, sve svoje neraspoloženje čuvaju za one koji kliču 'živjela religija' i koji je brane pod neprestanim naporima izlažući svoj život." (Die auswärtigen Missionen)
Neprijatelji Crkve su se prikazivali kao branitelji slobode, jednakosti, bratstva..., ali Moreno je upozoravao da za njih "'sloboda' na znači ništa drugo doli kvarenja ćudoređa, 'jednakost' ne znači ništa drugo nego potpuno odbacivanje svakog auktoriteta. Pod imenom 'bratstva' prolivene su rijeke ljudske krvi." Pokazalo se da "'prosvjećivanje' znači biti bez Boga, religije, ikakve savjesti, dužnosti ili ikakvoga srama, a da 'napredak' znači poistovjetiti se sa životinjom- ne misliti ni na što drugo, nego kako što više zadovoljavati porive, svu sreću tražiti u materijalnom užitku i odbaciti svaku ideju o duhovnome." (Die auswärtigen Missionen)
Naravno da je zbog svega toga bio meta političara i medija, ali zbog toga se nije kolebao: "Zabluda je i teški zločin protiv Crkve i duša popuštati i izlaziti ususret neprijateljima Kristovim. To kukavištvo prikriveno kao mudrost i umjerenost, uzrokovalo je veće opustošenje u Crkvi Božjoj, nego povici i napadi neprijatelja vjere." (Die auswärtigen Missionen)
Godine 1905. ustanovljen mu je zloćudni tumor u nosu od čega je bio pod stalnim bolovima. Usprkos tomu, svakodnevni mu se život nije promijenio i nije zapostavljao uobičajene poslove. "Predao sam se u volju Božju. Neka bude po Njegovoj svetoj volji."
Kler ga je prisiljavao da ide na liječenje pa se ponovo dao na put u domovinu u nadi da će ga u Barceloni operirati jedan poznati kirurg. Na putu kroz svoju biskupiju još je jedanput posjetio Gospino svetište Las Lajas i zaredio jednog đakona.
Kad je stigao u Madrid, stanje mu je bilo tako loše da mu subraća nisu dopustila daljnji napor puta u Barcelonu. Zbog komplikacija s tumorom 14. veljače su mu bez narkoze operirali nos i nepce. Pun predanja i hrabrosti izdržao je stašne muke. Ni drugi zahvat nije donio ozdravljenje kojem su se nadali. Usprkos svom teškom stanju, hrabrio je druge pacijente i pomagao im u bolima.
Pred skorim svršetkom, napustio je u svibnju 1906. Madrid kako bi se u Monteagudu pripravio na smrt. "Idem umrijeti kod moje Majke", rekao je misleći na tamošnju crkvu Gospe od Puta. Umro je 19. kolovoza 1906. u samostanu augustinaca rekolekata u Monteagudu gdje mu se čuva neraspadnuto tijelo. (Die auswärtigen Missionen)
Tako je završio zemaljski život revnog pastira koji je molitvi, i usmenoj i mislenoj, posvećivao pet do šest sati dnevno. Molio je trisagij, krunicu, obavljao vježbe mrtvljenja i odricanja, gajio nježnu pobožnost prema Presvetom Sakramentu i Presvetom Srcu Isusovu koje je bio stavio u svoj biskupski grb. Posebno mu je bilo stalo do sakramenta ispovijedi i duhovnog vodstva čemu je posvećivao dosta vremena. Njegov ideal redovničkog života je bila povezanost kontemplacije s apostolatom. U teškim je vremenima branio i druge redove- isusovce i salezijance. Godine 1898. otvorio je vrata svoje biskupije redovničkim zajednicama prognanim iz Ekvadora. Posebne je odnose imao s kapucinima i betlehemskim sestrama, no osobito su mu na srcu bile koludrice. Zbog njegove ljubavi prema bolesnicima utječu mu se oboljeli od raka, a u Kolumbiji postoji i zaklada nazvana po njemu koja djeluje u trideset gradova pomažući oboljelima. Na stranici libroscatolicos.org nalazi se životopis sv. Ezekijela s raznim svjedočanstvima o njegovu svetom životu, proroštvima, viđenjima Srca Isusova, ekstazama, daru čudesa...
Biskup je beatificiran 1975., a kanoniziran o petstotoj obljetnici otkrića i evangelizacije Amerike. O tomu F. J. Fernández de la Cigoña piše: "Papa Ivan Pavao II. kanonizirao je 11. listopada 1992. u Santo Domingu Španjolca fra Ezekijela Morena, biskupa Pasta (Kolumbija). Predložio ga je kao 'uzor pastirima, posebno latinskoameričkima koji pod vodstvom Duha Svetoga žele novim žarom, novim metodama i novim izrazom odgovoriti velikim izazovima s kojima se suočava latinskoamerička Crkva' (homilija na misi kanonizacije).
Međutim, ne čini se da je novi svetac model novosti, već tradicijâ. Njegov novi žar bio je stari apostolski žar. Njegove nove metode bile su molitva, žrtva, trajno predanje. Njegov novi izraz bio je vječni crkveni nauk s osobitim referencama na toliko kuđeni Silab Pija IX. [...]" (fundacionspeiro.org)
O tomu sigurno svjedoči i njegova oporuka, no prije nje jedna napomena. U tekstu se spominje Sloga protiv koje svetac govori. U Kolumbiji je od 1899. do 1902. trajao rat koji su izazvali radikalni liberali. Katolička konzervativna vlada koja je dobila rat, započela ja s politikom nazvanom Concordia nacional tj. Nacionalna sloga, toj se politici protivio biskup Moreno jer je u njoj vidio lažnu slogu.
"Živjeli Isus i Marija!
U ime svetoga i nerazdjeljivoga Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Ja, fra Ezekijel Moreno Díaz, iz Reda augustinskih pustinjaka rekolekata našega svetog oca Augustina, biskup Pasta [toga datuma], vjerujem i ispovijedam sve što naša Sveta Majka, Katolička Crkva, iznosi kao od Boga objavljeno; bilo po svečanom proglašavanju bilo po njenom općem redovitom Učiteljstvu.
Vjerujem i ispovijedam sve apostolske i crkvene tradicije, Sveto pismo u smislu kako ga tumači sveta Katolička Crkva, i svaku pojedinu izjavu koju su bili definirali i proglasili ekumenski koncili, posebno Tridentski i [Prvi] vatikanski, i osobito vrhovno i nezabludivo Učiteljstvo pape kojeg priznajem kao namjesnika Kristova na zemlji te pastira i učitelja cijele Katoličke Crkve.
Osuđujem sve zablude, bilo da su ih osudili ekumenski koncili ili pape, posebno one zablude koje se svode pod ime liberalizma i sve koje su navedene u Silabu.
Ne pišem nikakvu oporuku jer sam redovnik i ne posjedujem ništa. Ipak, želim dati neke upute kako bi bilo jasnije onomu koji će nakon moje smrti rješavati moje poslove. Ta jasnoća treba proizlaziti iz dvaju načela koja priznaju svi teolozi i crkveni pravnici:
1. što redovnik stekne, pripada njegovu samostanu ili njegovu redu.
2. što stekne nakon što bude prekoniziran, pripada njegovoj biskupiji
Sve što navodim do točke jedanaest, dano mi je izravno prije moga stupanja na dužnost i samo zbog njenog obnašanja. [slijedi nabrajanje stvari koje je imao prije nego što je došao u Pasto]
[...] Imam dvije siromašne mlađe sestre. Nisam ih pomagao tijekom svoga biskupovanja u Pastu jer nisam ništa imao da im pomognem. Davao sam sav novac mjesnoj sirotinji osim onoga što sam trebao za hranu, kao i za nešto odjeće jer sam već bio ponio nešto odjeće sa sobom iz Bogote.
U dokumentu koji prilažem ovomu naveo sam nekoliko bilježaka koje se mogu dodati mojim 'Uputama', kako se odnositi prema liberalima.
Ponovo ispovijedam da je liberalizam grijeh, fatalni neprijatelj Crkve i Kraljevstva Isukrstova te propast naroda i država. Budući da to želim naučavati i poslije svoje smrti, želim da u prostoriji u kojoj će biti položeno moje tijelo i u crkvi tijekom sprovoda, bude izložena velika ploča koju svatko može vidjeti s natpisom: 'Liberalizam je grijeh. Ovo tu stoji da se ispuni želja pokojnog biskupa.'
Želim i molim da me se pokopa u mojem svetom habitu kao sina moga svetog oca Augustina u kapeli Presvetog Sakramenta u katedrali. Sve ostalo treba biti provedeno u skladu s onim što propisuje Crkva u Pontifikalu za pokop biskupa. Nemam ništa protiv tih svečanosti jer ih je tako odredila Crkva.
Molim oproštenje za promašaje u izvršavanju svoje pastoralne službe; prvo, Boga; drugo, svoj ljubljeni kleri; treće, sve vjerike biskupije te sve koje sam u životu uvrijedio ili im kako nanio štetu, bilo djelom bilo propustom. Sve molim za to da vapiju Bogu za moju siromašnu dušu.
Zaključujem govoreći da s velikim bolom silazim u grob gledajući da se Pasto pokušava dekatolizirati i da dovoljno onih koji se nazivaju katolicima već imaju mnogo od liberala, te da su oni ti koji puno pridonose da zabluda napreduje, dospjevši do takve sljepoće da ne vide svjetlo katoličke istine koja osuđuje takav način djelovanja. Jadni slijepci, vode druge slijepce i svi će pasti u duboke ponore zablude.
'Sloga', tako kako se shvaćala i prakticirala do sada, bila je strašna nesreća za vjeru tog naroda. [...] Bez čuda prvog reda nije moguće da vukovi i ovce idu pomiješani, a da to ne našteti ovcama. Vjerujem da je jedan od najaktivnijih i najučinkovitijih otrova s kojima pakao računa, mješavina istine i zablude, dobra i zla. To je otrov koji mnogi piju i daju ga piti drugima [...] s neizrecivom štetom za katolicizam.
Uvijek sam upozoravao pred tim zlom iako sam zbog toga morao trpjeti. Ne žalim što sam upozoravao. Ako na toj točki imam zbog čega žaliti, onda je to samo zato što nisam više upozoravao.
Vjera se sve više gubi; liberalizam je postigao neizrecivo, i ta strašna stvarnost objavljuje, s prežalosnom očitošću, još potpuniji neuspjeh navodne sloge između onih koji ljube oltar i onih koji se gnušaju oltara- između katolikâ i liberalâ.
Ne može biti takve sloge bez štete za katolicizam. Doći će uskoro vrijeme da će nestati ta očita alijansa, i vrijeme za sramotu i kaznu katolika koji su se dali zavesti. [...]
Sve navedeno potpisuje u Pastu, 6. listopada 1905.
† fra Ezekijel
biskup Pasta"
Izvor: Die auswärtigen Missionen, Omne genu flectatur
Slike: Facebook, Die auswärtigen Missionen
Molitva sv. Ezekijelu Morenu
Zahvaljujemo Ti Oče i Gospodine naš što si se dostojao dati nam u sv. Ezekijelu Morenu potpuni uzor vjernosti evanđelju, savršenog i gorljivog radnika u Tvom vinogradu i pastira po Srcu Tvoga Sina. Udijeli nam, molimo Te, po njegovu zagovoru, da s radošću živimo naše kršćansko svjedočanstvo te da iznad svega nasljedujemo njegovu žarku ljubav prema Tebi i njegovu spremnost u službi Crkve i ljudi. Amen.
Izvor: oremosjuntos.com
Slika: oremosjuntos.com
Nema komentara:
Objavi komentar