Bič modernista

Današnji prilog je prijevod reakcije R. de Matteija od 26. kolovoza 2014. na članak o sv. Piju X. koji je povodom stoljetnice njegove smrti objavio Osservatore Romano. Iznio je više primjera iz kojih je vidljiv problem prihvaćanja sv. Pija X. u rasponu od omalovažavanja i odbacivanja pa do pokušaja da ga se krivotvori i pretvori u prethodnika kasnijih promjena.

"Stotinu godina nakon smrti, figura sv. Pija X. uzdiže se bolno i veličanstveno na svodu Crkve. Tuga koja na zadnjim fotografijama obavija pogled pape Sarta, ne otkriva samo predosjećaj katastrofalnih posljedica I. svjetskog rata koji je izbio tri tjedna prije njegove smrti. Ono što se čini da njegova duša sluti je daleko veća tragedija od ratova i revolucija XX. st.: apostazija nacija i samih crkvenih ljudi u stoljeću koje će se nastaviti.

Glavni neprijatelj kojem se sv. Pio X. morao usprotiviti imao je ime kojim ga je sâm nazvao: modernizam. Bespoštedna borba protiv modernizma neizbrisivo je obilježila njegov pontifikat i bila je temeljni element u njegovoj svetosti. 'Jasnoća i postojanost kojom je Pio X vodio svoj pobjednički boj protiv zabluda modernizma- izjavio je Pio XII. u svom govoru na kanonizaciji pape Sarta- svjedoče do kojeg je herojskog stupnja krjepost vjere gorjela u njegovu svetačkom srcu (...)'.

Modernizmu koji je nastupio kao 'univerzalna apostazija od vjere i crkvene stege', suprotstavio je sv. Pio X. autentičnu obnovu Crkve čiju je srž tvorilo očuvanje i daljnje prenošenje katoličke istine. Enciklika 'Pascendi Dominici gregis' (1907.), kojom je ošinuo po zabludama modernizma, najvažniji je teologijski i filozofijski dokument koji je iznijela Crkva u XX. st. Sveti Pio X. se nije ograničio samo na to da bori protiv zla u idejama, kao da one nisu povezane s ljudima u povijesti. Morao se boriti također protiv nositeljâ tih zabluda time što je nametnuo crkvene cenzure i nadgledanje sjemeništâ i papinskih sveučilišta te od svih svećenika zahtijevao polaganje Antimodernističke prisege.

Ta koherencija između papinskog nauka i prakse izazvala je žestoke napade iz 'kriptomodernističkih' krugova. Kad je Pio XII. provodio njegovu beatifikaciju (1951.) kao i kanonizaciju (1954.), papu Sarta su njegovi protivnici optužili da nije bio visini vremena te da je suzbijao modernizam brutalnim policijskim metodama. Pio XII. je bio zadužio msgr. F. Antonellija, budućeg kardinala, da sastavi povijesnu 'Disquisitio' na temelju svjedočanstava i dokumenata kako bi se opovrgnule optužbe protiv njegova predšasnika. Te se optužbe čak i danas pojavljuju u 'počasnom slovu' iz pera C. Fantappièa koje je 'Osservatore Romano' posvetio sv. Piju X. na samu stotu obljetnicu njegove smrti, 20. kolovoza 2014.

Profesor Fantappiè u nastojanju da se distancira od 'instrumentalizacije lefebvreovaca'- kako se nesretno izrazio, koristeći pojam bez teologijskoga značenja- u svojoj recenziji za dnevnik Svete Stolice knjige G. Romanata, Pio X. Alle origini del cattolicesimo contemporaneo (Pio X. na izvorima suvremenog katoličanstva), Lindau, Torino, 2014., ide tako daleko da se identificira sa stajalištem modernističkih povjesničara. Piju X. pripisuje 'autokratsko shvaćanje vođenja Crkve', povezano s 'u osnovi defanzivnim stavom prema establišmentu i nepovjerenjem prema svojim vlastitim suradnicima u čiju vjernost i poslušnost nije rijetko sumnjao'. To 'objašnjava i neograničenu tajnovitost pape ili njegovu sumnjičavost i njegovu tvrdoću protiv nekih kardinala, biskupa i klerika. Na temelju najnovijih istraživanja vatikanskih dokumenata, Romanato je konačno eliminirao one apologetske teze koje su odgovornost za policijske mjere umjesto izravno papi pokušavale pripisati njegovim bliskim suradnicima.' Radi se o istoj kritici koju je prije nekoliko godina iznio A. Melloni pod naslovom 'Pio X., bič modernista': 'dokumenti nam omogućuju da dokažemo godinu u kojoj je Pio X. bio svjesni i aktivni dio institucionalnog nasilja koje su provodili antimodernisti', (Corriere della Sera, 23. kolovoza 2006.).

Pravi problem ne bi bila 'metoda kojom je suzbijan modernizam, nego korisnost i vrijednost njegove osude'. Povijest 'je nadišla' viziju sv. Pija X., jer on nije shvatio razvoj teologije i ekleziologije u XX. st. Njegov je lik zapravo imao dijalektičku ulogu antiteze s obzirom na tezu 'teologijske modernosti'. Fantappiè iz toga zaključuje da bi uloga Pija X. bila 'prevesti katolicizam iz struktura i mentaliteta restauracionizma k institucionalnoj, pravnoj i pastoralnoj modernosti.'

Kako bismo pronašli izlaz iz ove konfuzije, možemo posegnuti za drugom knjigom, onom C. Siccardi koja je upravo objavljena u nakladi 'San Paolo' pod naslovom, San Pio X. Vita del Papa che a ordinato e riformato la Chiesa (Sveti Pio X. Život pape koji je uredio i obnovio Crkvu), s dragocjenim predgovorom Njegove Uzoritosti R. kard. Burkea, prefekta Vrhovnog sudišta Apostolske signature.

Kardinal podsjeća da je sv. Pio X. već u svojoj prvoj enciklici, 'E supremi apostolatus' od 4. listopada 1903., objavio program svog pontifikata koji se suočio sa stanjem konfuzije u svijetu i zabludama o vjeri te unutar Crkve gubitkom vjere među mnogima. Toj je apostaziji suprotstavio riječi svetog Pavla: 'Instaurare omnia in Christo', obnoviti sve u Kristu. 'Instaurare omnia in Christo'- piše kard. Burke- 'suma je pontifikata sv. Pija X., sve je bilo usmjereno k rekristijanizaciji društva napadnutog liberalnim relativizmom koji je gazio prava Božja u ime 'znanosti' razriješene svakog odnosa sa Stvoriteljem' (str. 9).

Iz te perspektive treba promatrati obnoviteljsko djelo sv. Pija X. koje je prije svega bilo katehetsko djelo, jer je prepoznao potrebu da se proširenim zabludama suprotstavi sve dublje poznavanje vjere, također među najjednostavnijim ljudima, počevši s djecom. Krajem 1912. ostvarila se njegova želja objavom katekizma pod njegovim imenom koji je izvorno bio namijenjen za Rimsku biskupiju, no onda se proširio u sve dijeceze Italije i svijeta.

Kolosalno reformno i restauracijsko djelo sv. Pija X. nije bilo shvaćeno ni među samim crkvenim krugovima. 'Sveti Pio X. nije tražio konsenzus Rimske kurije, svećenika, biskupa, kardinala, vjernika, a osobito ne konsenzus svijeta, već uvijek i samo konsenzus Božji, i po cijenu da to našteti njegovoj slici u javnosti. Nesumnjivo je da si je takvim načinom postupanja stvorio mnogo neprijatelja, i za života, a još više nakon smrti' (str. 25).

Danas možemo reći da njegovi najgori neprijatelji nisu oni koji ga otvoreno napadaju, nego oni koji pokušavaju umanjiti važnost njegova djela, čineći ga prethodnikom koncilskih i poslijekoncilskih reforma. 

Dnevne novine 'La Tribuna di Treviso' informiraju nas da prigodom stoljetnice smrti sv. Pija X., 'Treviška biskupija otvara svoja vrata rastavljenim parovima i suložnicima', pozivajući ih u pet crkava među kojima onu u Rieseu, rodnom mjestu pape Sarta, kako bi molili za dobar ishod na listopadskoj Sinodi o obitelji, za koju je kard. Kasper položio smjernice svojim referatom na Konzistoriju, 20. veljače 2014. godine.

Htjeti od sv. Pija X. učiniti prethodnika kard. Kaspera uvreda je prema kojoj prijezirna Mellonijeva definicija 'bič modernista' postaje kompliment.

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI, Katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Chiesa e post concilio, IDLE SPECULATIONS