Bl. Stanislav od Isusa i Marije Papczyński rodio se na današnji dan 1631. u južnoj Poljskoj. Utemeljitelj je Kongregacije marijanskih otaca od Bezgrješnog Začeća koji su do 1910. bili jedan od svega nekoliko redova regularnih klerika.
Rođen je u obitelji seoskog kovača i premda početci njegova školovanja to nisu nagovješćivali, utječući se Bezgrješnoj Djevici i posteći subotom postao je izvrstan đak. Pobožnost prema Presvetoj Djevici urodila je u njemu i posebnom ljubavlju prema svetoj čistoći, tako da je zbog očuvanja te krjeposti kao dvanaestogodišnjak sam preplovio divlju rijeku da se makne od izopačenog učitelja. Nakon bolesti i nedaća, s dvadeset i tri godine je završio filozofijske studije na isusovačkom kolegiju u Rawi što mu je otvorilo vrata raznim službama u gradovima i na aristokratskim dvorovima. Obitelj mu je pronašla i djevojku za brak, no on je imao u vidu uzvišeniji poziv. Kao osamnaestogodišnjak je jedno vrijeme bio studirao kod pijarista ili skolopa, Reda siromašnih klerika Majke Božje od Pobožnih Škola. Usprkos tom kratkom vremenu provedenom kod ovih redovnika, oni su ostavili dubok dojam na današnjeg blaženika zbog svog siromaštva, pobožnosti i predanosti apostolatu, pa ih nije zaboravio niti nakon četverogodišnjeg školovanja kod isusovaca. Ušao je u pijaristički novicijat 2. srpnja 1654. i dotadašnji je Ivan na zavjetima primio habit i ime Stanislav od Isusa i Marije. Već je tada krjepostima nadilazio mnoge koji su godinama bili redovnici. Sljedeće godine su protestantski Šveđani napali Poljsku te osvojili glavni grad u kojem je Stanislav trebao nastaviti vrijeme probacije i studirati teologiju. Iz tog se vremena u njegovu životopisu ističe susret s neprijateljskim švedskim vojnikom koji je naišao na Stanislava i jednog njegova subrata te izvukao mač. Kolega mu je pobjegao, a Stanislav, mučenik željom, nije htio propustiti priliku da prolije svoju krv za sv. vjeru. Kleknuo je, ogolio vrat i spremio se na udarac. Vojnik je triput velikom snagom zamahnuo i udario po vratu što je bratu Stanislavu prouzročilo veliku bol, međutim, po Božjoj providnosti, nije zadobio nikakvu ranu. Ratovi, izbjeglištvo, širenje bolesti obilježilo je razdoblje njegova studija. Kao podđakon preuzeo je predavanja iz retorike i napisao priručnik za tu disciplinu. Zaređen je za svećenika 1661. Bio je profesor, propovjednik i traženi ispovjednik. Među njegovim su pokornicima bili nuncij A. Pignatelli, koji je postao papa Inocent XII., i kasniji slavni poljski kralj Ivan III. Sobjeski, osloboditelj Beča. Objavio je više knjiga i govora i bile su mu povjerene razne odgovorne dužnosti. No, postupno su rasle napetosti između njega i ostalih u poljskoj pijarističkoj redodržavi jer se Stanislav zalagao za pridržavanje izvornih konstitucija svog reda, prema zamisli sv. Josipa Kalasancija, osobito što se tiče ideala "potpunog siromaštva". Ta mu je aktivnost donijela prisilan boravak u njemačkoj provinciji i napokon, nepunih deset godina nakon što je postao pijarist, morao je zbog dobra svoje duše zatražiti razrješenje od zavjetâ. Na intervenciju krakovskog biskupa pušten je iz samostanskog zatvora u Slovačkoj u kojem je proveo gotovo tri mjeseca i u travnju 1670. vratio se u Krakov. Crkveni je sud presudio da je o. Stanislav "bio i jest potpuno nevin". Razriješen je zavjetâ 24. listopada 1670., što je postalo službeno kad mu je to viceprovincijal službeno priopćio u prosincu 1670.
Pred svojim dotadašnjim viceprovincijalom je prikazao i posvetio "Bogu Ocu svemogućemu, Sinu i Duhu Svetom, kao i Majci Božjoj, vazda Djevici Mariji, bez grijeha začetoj, svoje srce, svoju dušu [...] tijelo, ne ostavljajući apsolutno ništa za sebe, tako da odsada budem rob Svemogućega i Preblažene Djevice Marije. Usto, zavjetujem se da im služim gorljivo, u čistoći do kraja života u Družbi marijanskih otaca od Bezgrješnog Začeća (koju milošću Božjom želim osnovati)." Dodao je zavjet poslušnosti i siromaštva, učinio ispovijest vjere te "zavjet krvi" kojim je obećao "i po cijenu vlastitog života" braniti čast Bezgrješne i širiti njeno štovanje. Iako je prešao među dijecezanski kler, ovom je oblacijom na duhovni način ostao vjeran redovničkim zavjetima.
Bijeli habit na čast Bezgrješne obukao je s dopuštenjem poznanskog biskupa u Luboczu blizu Noweg Miasta na Pilici u rujnu 1671. Taj se habit samo bojom razlikovao od pijarističkoga, a bijelu boju je izabrao jer ni jedna druga ne može bolje izraziti neokaljanost Gospina Začeća. U tom je mjestu dosta vremena provodio u molitvi, ostavio je među mještanima običaj zajedničke pjevane krunice, a oni su u njemu prepoznali, ne samo vrijednog svećenika, nego čak čudotvorca (ostajao je dugo vremena u molitvi uzdignut iznad zemlje). Napisao je pravila za svoju planiranu redovničku zajednicu i knjigu namijenjenu laicima, štivo o izbjegavanju grijeha i krjeposnom životu.
Kao godina početka marijanaca uzima se 1673. kad je biskup Swiecicki kanonski pohodio zajednicu u Puszczi Korabiewskoj gdje je bl. Stanislav s prvim drugovima živio pustinjačkim životom. Uvijek je imao nakanu da novi red ima apostolsku svrhu, tako da je i u toj pustinjačkoj fazi propovijedao. Kad je bio pozvan da na blagdan sv. Martina govori u istoimenoj crkvi u Chojnati, prije same propovijedi se zadržao u privatnoj molitvi i u ekstazi vidio pobjedu Ivana Sobjeskog nad Turcima kod Hotina te tu radosnu vijest podijelio s okupljenim vjernicima. Mala je pustinja privlačila sve veći broj vjernika koji su se obraćali utemeljitelju, ali također i novih članova što je zahtijevalo izgradnju veće crkve i kuće.
Već smo upoznali sv. Pompilija koji je imao posebnog osjećaja za duše u čistilištu. Takav je i bl. Stanislav. Kao vojni kapelan pratio je 1675. vojsku Ivana Sobjeskog koja je odbacila Turke s poljskih istočnih granica. U blizini vojničkog logora nalazili su se grobovi vojnika palih u prošlim ratovima s Osmanlijama. Tu je blaženik dnevice molio za njih. Ukazanje tih duša koje su od njega tražile da im ne prestaje pomagati, povećalo je njegovu predanost djelu njihova oslobođenja od čistilišnih patnja. Postoji više događaja u njegovu životu koji se tiču siromašnih duša. Za vrijeme svoje bolesti tražio je da ga odnesu u svetište BDM u Studziannu (1676.) Tu je pao u ekstazu za vrijeme koje je posjetio čistilište i trpio boli duša koje se u njemu nalaze. Budući da je izgledao beživotno, nazočni su čak pomislili da je umro. Po povratku u svoju pustinju, rekao je: "Molite braćo za duše u čistilištu jer neizdrživo trpe". Zatvorio se u ćeliju gdje je molio i bičevao se za "oslobođenje duša iz čistilišta". Sljedeće je godine među glavne ciljeve svoje kongregacije unio da redovnici moraju "najvećim marom, predanošću i gorljivošću" pomagati čistilišne duše, osobito one vojnika koji su poginuli u bitkama i žrtava pošasti i bolesti koje su bile brojne nakon ratova. Ivan III. Sobjeski, osloboditelj Beča, koji je bio poznat po tome što je posebno cijenio stroge redove, uzeo je marijanske klerike pod svoju posebnu zaštitu.
Poznanski biskup Wierzbowski koji je potvrdio marijance kao ustanovu dijecezanskog prava i branio ih od napada, umro je 1687. Na smrtnoj je postelji rekao o. Stanislavu: "Vama marijancima ostavljam jednu stvar: Božansku providnost". Blaženik je otada svakog dana na čast Božanske providnosti dvaput dnevno molio Očenaš i Zdravomariju i htio da njegova družba nastavi s tom pobožnošću.
Nakon smrti Wierzbowskog, neprijatelji marijanaca htjeli su iskoristiti situaciju za njihovo ukidanje. Od toga su bili pošteđeni, ali su uvidjeli nesigurnost svoga položaja te su u papinskom priznanju vidjeli jamstvo napretka svog reda. Zato se utemeljitelj, sada već šezdesetogodišnjak, uputio 1690. pješice u Rim, gdje je stigao u vrijeme sedisvakancije. Na grobu Inocenta XI. koji je 1681. marijancima dao razne oproste i dopustio im da u svojim crkvama osnivaju bratovštine Bezgrješnog Začeća za pomoć dušama u čistilištu, primio je nutarnju objavu da će za novog papu (nakon Aleksandra VIII.) biti izabran kardinal koji je kao nuncij u Varšavi bio njegov pokornik, A. Pignatelli koji je uzeo ime Inocent XII. Međutim, s prvim vrućinama se njegovo zdravlje pogoršalo i morao je teška srca napustiti Rim. Papinsko će priznanje pričekati još nekoliko godina.
Godine 1699. poslao je kao opunomoćenog poslanika o. Joakima od Sv. Ane Kozłowskog koji je trebao pokušati dobiti papinsko priznanje na temelju utemeljiteljeve Norme života, no morao je prihvatiti jedno već postojeće pravilo. Prihvatio je od franjevaca Pravilo deset krjeposti BDM koje su do tada opsluživale anuncijatkinje sv. Ivane de Valois i tako su se povezali s Redom manje braće. Papa Inocent XII. je 24. studenog 1699. isto potvrdio i marijanci su dobili papinsku potvrdu i postali red sa svečanim zavjetima. Ova bratska i pravna povezanost s franjevcima potrajat će do 10. ožujka 1786. Blaženi Stanislav prihvatio je ovo pravilo i zavjetovao se 6. lipnja 1701. na ruke apostolskog nuncija F. Pignatellija, a zatim je sam 5. srpnja primio zavjete ostalih marijanaca. Tako je nastao prvi poljski muški red i prvi muški red na svijetu pod imenom Bezgrješne i do danas jedini muški red koji je opsluživao Pravilo deset krjeposti BDM (do 1910.) koje još uvijek obdržavaju spomenute koludrice od Navještenja.
U kolovozu 1701. o. Stanislav je onemoćao. Približavao mu se smrtni čas. U osobito teškim bolima ponavljao je: "Uvećaj Gospodine moje patnje da umanjiš kazne duša u čistilištu". Nakon ispovijedi i poputbine, okupljenu je braću 17. rujna 1701. zadnji put blagoslovio, potaknuo na vjernost Pravilu i Konstitucijama te da budu revni u pomaganju čistilišnim dušama. Poljubio je križ i istoga dana preminuo s riječima: "U ruke tvoje Gospodine predajem duh svoj".
Marijanski su se redovnici u XVIII. st. proširili sve do Portugala, no zbivanja krajem XVIII. i u XIX. st. te nesretni pad i podjela Poljske između Rusije, Pruske i Austrije nije im išla na ruku. Morali su 1798. napustiti Rim kad ga je osvojio Napoleon i protjerao sve strance, portugalska protucrkvena vlada uzrokovala je ukidanje i samostana marijanaca, ruska carska vlast zabranila je primanje kandidata za redovnički život i dopustila samo jedan samostan marijanaca u Litvi gdje su živjeli kao u nekom pritvoru. Godine 1908. preostao je još samo jedan član reda, o. Vinko Sękowski. Kad se činilo da su ruske vlasti uspjele, mladi je svećenik, profesor bogoslovije u St. Petersburgu te budući biskup i blaženik, Juraj Matulaitis-Matulevičius, zatražio u Rimu da uđe u ovaj red bez prolaska novicijata s nakanom sprječavanja nestanka ove ustanove. Zavjete je položio 1909. na ruke spomenutog o. Vinka, a prvi novak bio je iste godine Jurjev prijatelj Franjo Petar Bucys. Sve se zbog spomenutog režima događalo u tajnosti. Blaženi Juraj Matulaitis je napisao nove konstitucije zbog novih okolnosti za koje je 1910. dobio odobrenje sv. Pija X. Marijanci su prestali biti jedan od redova regularnih klerika i postali ustanova s jednostavnim zavjetima. Zadnji bijeli marijanski otac, V. Sękowski, živio je još pet mjeseci nakon uvođenja ove obnove. Otada marijanski oci nose crnu reverendu. Operacija preživljavanja uključivala je smještaj novicijata u Švicarsku kako bi se zaobišlo uplitanje ruskog carskog režima. Kad je bl. Juraj Matulaitis-Matulevičius 1927. umro, Kongregacija marijanskih otaca imala je već 300 članova.
Takva burna povijest bila je uzrokom što je o. Stanislav od Isusa i Marije beatificiran tek u vrijeme pape Benedikta XVI., 2007. godine. Najnovije vijesti govore o još jednom koraku prema kanonizaciji blaženog utemeljitelja o kojem postoji posebna internetska stranica na kojoj se može bolje upoznati život i brojna čudesa ovog blaženika, pročitati njegova djela i djela o njemu.
Dakle, širenje časti Bezgrješne te pomoć dušama u čistilištu i apostolat među (običnim) ljudima glavne su zadaće marijanskih otaca. Prikazuje ih slika priložena uz ove litanije (misa bl. Stanislava). Djelo je člana toga reda o. Ivana Niezabitowskog koji je umro 1804. Dvojica redovnika drže dva sakramentala propisana Pravilom deset evanđeoskih krjeposti BDM- škapular Bezgrješne i krunicu deset krjeposti Gospinih.
Litanije bl. Stanislava od Isusa i Marije
Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Sveta Marijo, Bezgrješna Majko i Kraljice Marijanskog reda, moli za nas
Ljubitelju križa Kristova,
Živa sliko Isusa patnika,
Spreman podnijeti mučeništvo za Krista i vjeru,
Štovatelju Presvetog Sakramenta,
Poučljiv nadahnućima Duha Svetoga,
Izabrani sine Bezgrješne Djevice Marije,
Širitelju otajstva Bezgrješnog Začeća,
Vjerni nasljedovatelju krjepostî Bezgrješne Majke Kristove,
Utemeljitelju marijanaca od Bezgrješnog Začeća,
Apostole ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
Čovječe velikog povjerenja,
Uzore čistoće, uboštva i posluha,
Gorljivi branitelju evanđeoskog siromaštva,
Uzore života trajnog obraćenja i pokore,
Slugo Božanskog milosrđa,
Gorljivi zagovorniče trpećih duša u čistilištu,
Prijatelju umirućih na bojnom polju,
Skrbni prijatelju ubogih,
Apostole razboritosti,
Mudri voditelju u pitanjima savjesti,
Učitelju molitve i duhovnog života,
Neumorni propovjedniče riječi Božje,
Učitelju vjerskih istina i puta k svetosti,
Zagovorniče mira i pomirenja,
Radosti i slavo poljske zemlje,
Branitelju života nerođenih,
Odvjetniče pred Bogom,
Sigurni vodiču u kuću Očevu,
Koji se s Kristom i Bezgrješnom Djevicom raduješ u nebu,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
℣. Evo vjernoga i razumnoga sluge.
℞. Kojega je Gospodin nagradio svojom slavom.
Pomolimo se.
Bože koji si pozvao blaženoga Stanislava od Isusa i Marije da širi čast Bezgrješne Majke Tvoga Sina, i da pomaže pokojnima koji podnose čišćenje; podaj, molimo Te, da po njegovu primjeru i po njegovu zagovoru težimo svetosti izvršavajući djela milosrđa i tako Te slavimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Sastavljeno prema raznim životopisima bl. Stanislava sa stranice padrimariani.org, a litanije prevedene sa stanislawpapczynski.org
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, padrimariani.org
Nema komentara:
Objavi komentar