"'O Bonitas', to je bila jedina riječ koju se s vremena na vrijeme moglo čuti od toga šutećeg čovjeka. Bog je bio njegov 'Bonus' koji ga je najdublje ispunjavao i usrećivao. Istinska ljubav prema Njemu tako ga je iznutra zahvatila, da joj je također htio potpuno odgovoriti. A jer prava dubina i istinska ljubav nisu kratkotrajni trenutci, za sebe i svoje učenike je izabrao trajni način života u kojem je to bilo najbolje moguće. Zato su se sv. Bruno i njegovi drugovi htjeli sve više odricati, postajati sve praznijima, da sve bolje mogu primati Božju ljubav. To je bio razlog zašto su išli u osamu. Time su također zaista bili crkva u svijetu, ali ne od svijeta. Životopis svakog kartuzijanca je jedan duboki odnos ljubavi između Boga i vlastitoga srca. 'O Bonitas'- On je jedini i istinski bonitet u njegovu životu." (Izvor: J. kard. Meisner, dbk.de)
U Poljskoj je nastala nova zajednica tradicijskih pustinjakinja dijecezanskog prava pod imenom Zajednica sv. Brune Kölnskog, čiji smo uzdah O Dobroto upravo upoznali. Obitavalište su pronašle u selu Kocierzowy (općina Gomunice) blizu grada Radomskog u Lodzkom vojvodstvu. Pripadaju Częstochowskoj nadbiskupiji.
Pustinjakinje se ugledaju najprije na Krista u pustinji, a zatim na pustinjske oce i majke te osobito na sv. Brunu. Misa i brevijar koji određuju ritam života zajednice su ipak rimski, a ne kartuzijanski. Nose "odjeću djece sv. Brune"- habit, škapular, tradicionalni veo s vratnikom, a tijekom liturgije i bijeli plašt koji simbolizira njihovo životno hodočašće. Uzdržavaju se vlastitim radom i uz pomoć dobročinitelja.
Minimalna dob za ulazak u ovu pustinju je dvadeset i jedna godina. Osim djevica, primaju i udovice. Faze ulaska u zajednicu su sljedeće:
1.) aspirantura koja služi prvenstveno upoznavanju vlastitog poziva i priprema je za integraciju u zajednici.
2.) postulantura. Traje od tri do dvanaest mjeseci. U tom se razdoblju kandidatice uvode u posebnosti života i pustinjačke duhovnosti Zajednice sv. Brune.
3.) novicijat koji traje jednu do dvije godine i vrijeme je priprave na polaganje prvih zavjeta.
4.) privremeni zavjeti. Polažu se na razdoblje od tri do pet godina.
5.) vječni zavjeti.
Budući da je zgrada stare škole u kojoj žive vrlo trošna i neprikladna za pustinjački život, bile su nužne preinake. U tome im pomažu vjernici latinske tradicije iz Poljske koji preko posebne inicijative pomažu uređenje novog samostana, i izvješćuju o napretku radova.
Pustinjakinje, izgleda, nisu velike ljubiteljice fotografiranja pa se može naići samo na poneku njihovu fotografiju. Internetska stranica im navodi samo informacije za kontakt, ali se zato na Facebooku mogu pronaći i neke novosti iz njihova života.
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Facebook, unacum.pl
O, beata solitudo!
OdgovoriIzbrišiPrivlačan je pustinjački život. Zanimljivo je da kod nas nema pustinjaka i pustinjakinja svojevrsna monaško-cenobitskoga tipa: kao što su kartuzijanci, kamaldolijanci (grana kamaldolijanaca koji žive drugačiji život od kartuzijanaca - tip palestinske pustinjačke laure, gdje su pustinjačke kućice jedna pored druge razbacane unaokolo, u središtu je njihova crkva, a sve je okruženo jednim vanjskim zidom kao zaštitom od nepoželjnih utjecaja svjetovnoga) i neki novih, recimo monasi i monahinje od Betlehema. O anahoretskom pustinjaštvu ne vrijedi trošiti riječi.
Hrvati se toliko hvale katoličkom vjerom a nisu kadri barem u vremenima mira osnovati kartuziju, kamaldolski priorat, cenobij, pustinjačku zajednicu bilo koje vrste i prava. Čovjek bi gledajući sa strane došao na smiješnu pomisao da Hrvati kao narod uopće nisu skloni monaštvu i pustinjaštvu. Stvarnost je i u ovome tužna i tragična za nas.
Xavier
Čestitke, Splendor, na lijepo napisanom postu! Pogodili ste 'moju žicu' na 'glazbalu' pustinjačke i monaške duhovnosti. Jedan prijateljski prijedlog: Pošaljite pismo Priorici. Sklopite duhovno prijateljstvo s njima. Velika je stvar imati naklonost takvih prijatelja i prijateljica koji se osobno za Vas mole!
OdgovoriIzbrišiXavier