Burna godina

declaro me ministerio Episcopi Romae, Successoris Sancti Petri, [...] renuntiare

Tako je lani na jučerašnji dan Benedikt XVI. objavio svoju nakanu da se 28. veljače 2013. odrekne papinstva. Dok su se jedni kasnije javno radovali što se razišao smrad močvare jer sve je bolje od Ratzingera na Petrovu tronu, drugima je odreknuće bilo poput uboda nožem i izražavali su svoju zabrinutost.

U jednoj od zadnjih izjava msgr. Gänswein kaže: "Ljudski je jasno da je često bilo bolno vidjeti da ono što se o njegovu [Benediktovu] djelovanju pisalo, nije odgovaralo onomu što je doista učinjeno, no mjerilo za to djelovanje nije ono što o tomu pišu masovni mediji, nego da je to ispravno pred Gospodinom i pred savješću" (1). Benedikt ne gaji nikakve mržnje protiv svojih kritičara niti žali zbog svoje odluke o napuštanju papinske službe. Msgr. Gänswein je uvjeren da će sud povijesti o Benediktovu pontifikatu biti drugačiji od onog koji se često nameće u medijima.

Na odreknuće Benedikta XVI. i godinu koja je iza nas odnosi se i novi članak R. de Matteija.

"Jedanaesti veljače 2013. dan je koji je u međuvremenu ušao u povijest. Toga je dana Benedikt XVI. skupu zapanjenih kardinala priopćio svoju odluku da se odrekne pontifikata. Ta je najava prema riječima koje je kardinal dekan A. Sodano uputio papi, bila primljena 'kao grom iz vedra neba', a slika munje koja je još istog dana pogodila Petrovu baziliku, obišla je svijet.

Odreknuće je uslijedilo 28. veljače, no Benedikt XVI. je prije naznačio da želi ostati u Vatikanu kao papa u miru. Tako nešto se nikada nije dogodilo i bilo je još veće iznenađenje od odricanja od papinstva. U mjesecu između najave odreknuća i konklava koje su počele 12. ožujka, bio je pripremeljen izbor novog pape, iako se to svijetu činilo neočekivanim. Više od izbora izabranoga, Argentinca J. M. Bergoglia, začudio je izbor novog imena koje je sam izabrao, Franjo, kao da je htio predstavljati 'unicum', kao i njegovo prvo obraćanje u kojem se nakon kolokvijalnog 'buonasera', predstavio kao 'rimski biskup', naslovom koji pripada papi, ali tek nakon onih namjesnika Kristova i nasljednika Petrova koji su preduvjet.

Fotografija dvojice papa koji su 23. ožujka 2013. zajedno molili u Castelgandolfu, posredovala je sliku nove papinske 'diarhije', povećavajući konfuziju onih dana. No, to je bio samo početak. Uslijedio je intervju u zrakoplovu na povratku iz Rija de Janeira od 28. srpnja 2013. s riječima- 'tko sam ja da sudim!'- koje su se otada rabile za opravdanje svakog prijestupa. Uslijedili su intervjui pape Franje s urednikom časopisa 'Civiltà Cattolica', u rujnu, i s utemeljiteljem  dnevnika 'La Repubblica', u listopadu, koji su imali veći medijski utjecaj od njegove prve enciklike 'Lumen fidei'. Kaže se da se nije radilo o aktima Učiteljstva, no sve što se otada zbivalo u Crkvi proizašlo je prvenstveno iz tih intervjua koji su ako ne u načelu, onda barem 'de facto' imali Učiteljski karakter.

Konflikt između G. L. kard. Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, i nadbiskupa Tegucigalpe, O. kard. Rodrigueza Maradiage, koordinatora savjetnika za reformu pape Franje, doveo je konfuziju do vrhunca. Tradicionalni nauk, prema Maradiagi, nije dovoljan da ponudi 'odgovore za današnji svijet'. On će se zadržati, no postoje 'pastoralni izazovi' na koje se ne može odgovoriti 'autoritarizmom i moralizmom' jer to 'nije nova evangelizacija'.

Nakon Maradiaginih izjava uslijedili su rezultati ankete o obiteljskom pastoralu koju je pokrenuo Papa za Biskupsku sinodu koja će se održati od 5. do 19. listopada 2014. Informativna agencija SIR Talijanske biskupske konferencije objavila je sažetak prvih odgovora koji su pristigli iz Srednje Europe. Za belgijske, švicarske, luksemburške i njemačke biskupe, katolička je vjera prerigidna i ne odgovara potrebama vjernika. Crkva bi morala prihvatiti predbračni zajednički život, priznati homoseksualne brakove i zajednice, dopustiti kontrolu rađanja i kontracepciju, blagosloviti druge brakove rastavljenih i dopustiti im da primaju sakramente. Ako je to put kojim se hoće ići, onda je trenutak da se kaže kako se radi o putu u raskol i krivovjerje, jer bi se time zanijekala božanska i naravna vjera koja u svojim zapovijedima ne samo da potvrđuje nerazrješivost braka, nego i zabranjuje spolne čine izvan istoga, to više ako se čine protiv naravi. Crkva prihvaća sve koji se kaju zbog svojih zabluda i grijeha i koji su spremni prevladati svoje stanje moralnog nereda u kojem se nalaze, no ne može ni na koji način legitimirati status grješnika. Ne vrijedi ništa tvrditi da bi se promjena ticala samo pastoralne prakse, a ne nauka. Ako nema slaganja između nauka i prakse, znači da praksa postaje doktrina- kako je, nažalost, uostalom već slučaj od Drugoga vatikanskog koncila. 

Crkva mora dati nove odgovore 'na razini vremena'? Posve su se drugačije ponašali veliki obnovitelji u povijesti Crkve, poput sv. Petra Damjanskog i sv. Grgura VII., koji su onda u XI. st. trebali legitimirati simoniju i kleričko priležništvo nikolaita, kako ne bi Crkvu rastavili od realnosti svog vremena. No, oni su prokazivali te rane vatrenim riječima, provodeći obnovu morala i ponovnu uspostavu ispravnog nauka.

Nepopustljivi i beskompromisni duh svetaca ono je što danas tako dramatično nedostaje. Žurno bi trebala jedna 'acies ordinata', vojska postrojena za bitku koja će umirućem modernom svijetu oružjima evanđelja navješćivati riječ života umjesto što grli njegovo truplo. Isusovci su Crkvi od Tridentskog koncila do Francuske revolucije davali taj cvijet bojovnika. Oni danas trpe dekadenciju svojstvenu svim crkvenim redovima, a kad se među tima učini da neki obećava, toga se iz nerazumljivih razloga suzbija. Slučaj franjevaca Bezgrješne koji je izbio u srpnju, iznio je na svjetlo jasno protuslovlje između stalnih Papinih poticaja prema milosrđu i toljage dane povjereniku F. Volpiju da uništi jednu od malobrojnih danas plodnih redovničkih ustanova.

Paradoks tu ne završava. Nikad se više Crkva nije odricala jedne od svojih božanskih karakteristika, one pravednosti, da se svijetu predstavi milosrdna i blagoslivljajuća, nego prve godine ponitifikata pape Franje, ali nikada više nego ove godine nije bila ciljem nasilnih napada tog svijeta kojem pruža ruku.

Homoseksualni brak koji promiču sve velike međunarodne organizacije i gotovo sve zapadne vlade, izravno proturječi ne samo vjeri Crkve, nego također naravnom i božanskom zakonu koji je upisan u srce svakog čovjeka. Što je drugo masovno mobiliziranje koje je uslijedilo prvenstveno u Francuskoj s 'Manif por tous', ako ne reakcija savjesti jednog naroda protiv nepravednog i protunaravnog zakonodavstva? Ali nećudoredni lobiji se time ne zadovoljavaju. Ono što njih goni nije afirmacija navodnih homo-prava, nego nijekanje ljudskih prava kršćana. 

'Christianos esse non licet'- bogohulni uzvik cara Nerona i Voltairea odjekuje danas u svijetu dok istodobno svjetovni mediji J. M. Bergoglija biraju za osobu godine.

Događaji se izmjenjuju sve bržim tempom. Latinski izraz 'motus in fine velocior', općenito se rabi da označi ubrzani tempo na kraju jednog povijesnog razdoblja. Multiplikacija događaja zapravo skraćuje tijek vremena, koji ne postoji po sebi osim u stvarima koje teku. Aristotel kaže da je vrijeme mjerilo kretanja (Fizika, IV, 219 b). Preciznije ga definiramo kao trajanje promjenjivih stvari. Bog je vječan upravo zato što je nepromjenjiv: svaki pokret u Njemu ima svoj uzrok, ali u Njemu se ništa ne mijenja. Što se više udaljuje od Boga, više raste kaos koji proizlazi iz promjene.

Jedanaesti veljače je označio početak ubrzanja vremena koje je posljedica kretanja koje izaziva vrtoglavicu. Živimo u povijesnom času koji nije nužno kraj vremena, no sigurno je propast jedne civilizacije i kraj jedne epohe u životu Crkve. Ako na kraju te epohe kler i katolički laikat ne preuzmu svoju odgovornost do zadnje konzekvencije, neminovno će se ispuniti usud koji je fatimska vidjelica vidjela otkrivenim pred svojim očima:

'Vidjeli smo u jednom velikom svjetlu koje je Bog: 'nešto što izgleda kao osobe u zrcalu kad prolaze ispred' i jednog biskupa odjevenog u bijelo- 'imali smo osjećaj da je to bio Sveti Otac'. Razni drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice uspinjali su se na jednu strmu planinu, na vrhu koje se nalazio veliki križ od neobrađenih balvana, poput hrasta plutnjaka s korom. Prije nego što je tamo stigao, Sveti Otac je prolazio jednim velikim gradom koji je bio napola porušen i podrhtavajući, nestabilnim korakom, pritisnut boli i brigom, molio je za duše leševa na koje je nailazio na svom putu. Stigavši na vrh planine, kleknuo je podno velikog križa. Tu ga je ubila jedna skupina vojnika koji su ga strijeljali raznim vatrenim oružjem i strijelama. Na isti su način umirali jedan za drugim biskupi, svećenici, redovnici i razne svjetovne osobe, muškarci i žene različitih klasa i pozicija. Pod dva kraka križa bila su dva anđela, svaki je imao jednu kristalnu posudu za zalijevanje u ruci u koje su skupljali krv mučenika i njome zalijevali duše koje su se približavale Bogu.'

Dramatično viđenje od 13. svibnja 1917. trebalo bi biti više nego dovoljno da nas potakne na razmatranje, molitvu i djelovanje. Grad već leži u ruševinama i neprijateljski vojnici stoje pred vratima. Tko voli Crkvu taj je brani, da se ubrza trijumf Bezgrješnog Srca Marijina."

Izvor: corrispondenzaromana.it, katholisches.info

Slika: Messainlatino.it