Za obnovu u Kristu

Blaženi Alojzije Stepinac bi još ove godine mogao biti kanoniziran, pa je danas možda zadnji njegov spomendan o kojem ga oslovljavamo kao blaženog. Neosporna su njegova sveta djela, a govori mu odišu evanđeoskom jasnoćom kojom se borio protiv duha svog vremena. 

Danas je objavljen jedan takav govor nadbiskupa čije smo obraćanje na Sinodi iz 2005. mogli čitati i ovdje. Monsinjor je član Kongregacije marijanskih otaca Bezgrješne koju je utemeljio bl. Stanislav od Isusa i Marije.

"Osobno sam poznavao mnogo svećenika koji su bili u staljinističkim zatvorima i logorima te su usprkos tomu ostali vjerni Crkvi. Za vrijeme progona su bili ljubavlju proželi svoju svećeničku dužnost u propovijedanju Kristova nauka, provodeći tako dostojan život u nasljedovanju Krista, svoga nebeskog Učitelja.

Svećeničke studije sam završio u podzemnom sjemeništu u Sovjetskom Savezu. Za svećenika me potajno noću zaredio jedan pobožni biskup koji je i sâm trpio zbog vjere. Prve sam godine svećeništva doživio da me KGB prognao iz Tadžikistana. 

Nakon toga sam za tridesetogodišnjeg boravka u Kazahstanu služio deset godina kao svećenik, brinući za vjernike na osamdeset i jednom mjestu. Kao biskup sam služio dvadeset godina. Najprije kao biskup pet država Središnje Azije koje su obuhvaćale prostor od oko četiri milijuna kvadratnih kilometara.

U biskupskoj sam službi kontaktirao sa sv. Ivanom Pavlom II., s mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima iz različitih zemalja i u različitim uvjetima. Bio sam član nekih skupina Biskupske sinode u Vatikanu koje su pokrivale teme kao što su 'Azija' i 'Euharistija'. 

To i druga iskustva dala su mi podlogu da mogu izraziti mišljenje o trenutačnoj krizi u Katoličkoj Crkvi. To su moja uvjerenja i diktirana su mojom ljubavlju prema Crkvi i željom za njenom autentičnom obnovom u Kristu. Prisiljen sam pribjeći ovakvom javnom načinu izražavanja jer se bojim da bi bilo koja druga metoda naišla na zid šutnje i ignoriranja. 

Svjestan sam mogućih reakcija na moje otvoreno pismo, no istodobno mi glas moje savjesti ne dopušta da ostanem nijem dok se razara djelo Božje. Isus Krist je ustanovio Katoličku Crkvu te nam riječju i djelom pokazao kako treba ispunjavati volju Božju. Apostoli koje je obdario auktoritetom, ispunili su gorljivošću povjerenu im dužnost, pateći zbog istine koju treba naviještati jer su se 'više pokoravali Bogu, nego ljudima'. 

Na nesreću, u naše dane postaje sve očitije da je Vatikan preko Državnog tajništva preuzeo smjer političke korektnosti. Neki su nunciji postali propagatori liberalizma i modernizma. Ovladali su vještinom načela 'sub secreto Pontificio', kojim se manipulira i ušutkava usta biskupâ, tako da se čini da je ono što im nunciji kažu gotovo sigurno Papina želja. Takvim metodama se biskupim međusobno razjedinjuju, dotle da biskupi jedne zemlje više ne mogu govoriti jednim glasom u duhu Krista i Njegove Crkve u obrani vjere i morala. To znači da neki biskupi kako ne bi pali u nemilost nuncija, prihvaćaju te preporuke koje su ponekad utemeljene ni na čemu drugom osim na njihovim riječima. Umjesto revnoga širenja vjere, propovijedajući hrabro Kristov nauk i čvrsto stojeći u obrani istine i morala, sastanci biskupskih konferencija tematiziraju pitanja strana naravi dužnosti nasljednika apostola. 

Na svim se crkvenim razinama može zamijetiti očito opadanje 'sacruma'. 'Duh svijeta' hrani pastire. Grješnici Crkvi daju instrukcije kako im ona treba služiti. U svojoj zbunjenosti pastiri šute o tekućim problemima i napuštaju ovce dok one same pasu. Svijet napastuje đavao i protivi se Kristovu nauku. Pa ipak, pastiri su obvezni poučavati cijeloj istini o Bogu i čovjeku, 'bilo zgodno ili nezgodno'.

Međutim, tijekom vladavine zadnjih svetih papa, u Crkvi se može zamijetiti preveliki nered u pogledu nauka i svetosti liturgije u kojoj se Isusu Kristu ne odaje vidljiva čast koja mu se duguje. U nemalo biskupskih konferencija su najbolji biskupi 'persona non grata'. Gdje su apologeti naših dana koji bi ljudima na jasan i shvatljiv način naviještali opasnost od gubitka vjere i spasenja? 

U naše dane glas većine biskupa podsjeća na mûk janjadi pred bijesnim vukovima, vjernici su napušteni poput ovce koju nitko ne brani. Krista su ljudi prepoznali kao onoga koji je govorio i djelovao, kao onoga tko je imao moć, i tom je moći obdario svoje apostole. U današnjem se svijetu biskupi moraju osloboditi svih svjetovnih spona- nakon što su obavili pokoru- obratiti se Kristu tako da osnaženi Duhom Svetim mogu naviještati Krista kao jednog jedinog Spasitelja. Naposljetku, Bogu treba dati račun za sve što je učinjeno i što nije učinjeno. 

Prema mojem mišljenju, slab glas mnogih biskupa je posljedica činjenice da se u procesu imenovanja novih biskupa, kandidate nedostatno ispituje s obzirom na njihovu nesumnjivu postojanost i neustrašivost u obrani vjere, s obzirom na njihovu vjernost prema stoljetnoj crkvenoj predaji i njihovoj osobnoj pobožnosti. Glede pitanja imenovanja novih biskupa, pa i kardinala, sve očitije je da se katkad prednost daje onim kandidatima koji zastupaju određenu ideologiju ili onima koje su preporučile Crkvi strane skupine. Nadalje, čini se da se katkad u razmatranje uzima i naklonost masovnih medija koji obično izrugaju svete kandidate negativno ih oslikavajući, dočim se kandidati kod kojih je manje duha Kristova hvale kao otvoreni i moderni. S druge se, pak, strane kandidate koji se odlikuju apostolskom gorljivošću, koji imaju hrabrosti u naviještanju nauka Kristova i pokazuju ljubav prema svemu što je sveto i posvećeno, namjerno eliminira.

Jedan mi je nuncij rekao: 'Šteta što papa [Ivan Pavao II.] nije sudjelovao osobno u imenovanju biskupâ. Papa je pokušao nešto promijeniti u Rimskoj kuriji, no nije uspio. Postao je stariji i stvari su opet pošle uobičajenim tijekom'. 

Na početku pontifikata pape Benedikta XVI. napisao sam mu pismo u kojem sam ga zamolio da imenuje svete biskupe. Prenio sam mu priču o njemačkom laiku koji je u svom kraju pred degradacijom Crkve nakon II. vatikanskog koncila, ostao vjeran Kristu i okupljao mlade na klanjanje i molitvu. Taj je čovjek bio na samrti kad je doznao da je izabran novi papa i rekao je: 'Ako papa Benedikt bude iskoristio svoj pontifikat samo u svrhu da postavlja dostojne, dobre i vjerne biskupe, ispunio bi svoju zadaću'.

Na nesreću, bjelodano je da papa Benedikt XVI. u tomu često nije uspio. Teško je vjerovati da se on slobodno odrekao svoje službe nasljedika Petrova. Papa Benedikt XVI. bio je poglavar Crkve, no njegova okolina jedva da je prenijela njegove pouke u život, često ih šutke zaobilazeći ili opstruirajući njegove inicijative za autentičnom obnovom Crkve, liturgije, načina podjele svete pričesti. Pred takvom velikom konspirativnošću u Vatikanu, mnogim je biskupima realno bilo nemoguće pomoći papi u njegovoj dužnosti glave i upravitelja cijele Crkve. 

Neće biti naodmet podsjetiti moju braću u biskupstvu o izjavi talijanske masonske lože iz 1820.: 'Naš posao je posao od sto godina. Okanimo se staraca i idimo mladima. Sjemeništarci će postati svećenici s našim liberalnim idejama. Ne utvarajmo si. Ne možemo od pape napraviti framasona. No, liberalni biskupi koji će raditi u njegovu okruženju predlagat će mu u službi upravljanja Crkvom takve misli i ideje koje su za nas probitačne, a papa će ih implementirati u život'. Ta se namjera framasona sve otvorenije provodi, ne samo zahvaljujući otvorenim neprijateljima Crkve, nego i zahvaljujući prešutnom pristanku lažnih svjedoka koji zauzimaju neke visoke dužnosti u Crkvi. Nije bez razloga bl. Pavao VI. rekao: 'Sotonin duh je kroz neku pukotinu prodro u Crkvu'. Mislim da je ta pukotina u naše dane postala prilično široka, a đavao koristi sve snage da uruši Crkvu Kristovu. Da se to spriječi, nužno se vratiti preciznom i jasnom naviještanju evanđelja na svim razinama crkvenih služba, jer Crkva posjeduje svu moć i milost koju joj je Krist dao: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode [...] i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio' (Mt 28, 18-20), 'istina će vas osloboditi' (IV 8, 32) i 'vaša riječ neka bude: 'Da, da- ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je' (Mt 5, 37). Crkva se ne može prilagoditi duhu ovoga svijeta, nego mora svijet preobraziti prema duhu Kristovu. 

Očita je tendencija u Vatikanu da sve više i više popušta šumu medijâ. Nije rijetko da se u ime neshvatljivog mira i tišine žrtvuje najbolje sinove i sluge s ciljem da se dopadne masovnim medijima. Neprijatelji Crkve, međutim, ne izručuju svoje vjerne sluge, čak i kad im je ono što čine očito loše.

Ako želimo ostati vjerni Kristu u riječi i djelu, On će sam pronaći sredstva da probrazi srca i duše ljudi, a time će se promijeniti i cijeli svijet.

U vremena crkvenih kriza Bog je često za pravu obnovu Crkve tražio žrtve, suze i molitve one djece i slugu Crkve koji su u očima svijeta i crkvene birokracije smatrani beznačajnima, ili su bili progonjeni i marginalizirani zbog svoje vjernosti Kristu. Uvjeren sam da će se i u našim teškim vremenima ispuniti taj Kristov zakon i da će se Crkva obnoviti. No, to zahtijeva našu vlastitu, istinsku, nutarnju obnovu i obraćenje.

1. siječnja 2015., na svetkovinu Blažene Djevice Marije Bogorodice

+ J. P. Lenga, MIC"

Izvor: PCh24.pl, RORATE CÆLI
Slika: catholic-kazakhstan.org