"Draga braćo i sestre, velika je milost što je u životu Crkve Gospodin pobudio tako snažnu, bogatu i složenu osobu kakva je bila sveti Petar Damiani, a uobičajeno se ne nailazi na tako oštroumna i živa teološka i duhovna djela kakva su ona isposnika iz Fonte Avellane. Bio je istinski redovnik uz neke oblike strogosti koji bi nam se danas mogli učiniti čak i pretjeranima. No, na taj je način od redovničkoga života učinio rječito svjedočanstvo Božjega primata i podsjetnik svima da idu prema svetosti, slobodni od svakoga kompromisa sa zlom. On se istrošio, izvrsnom dosljednošću i velikom strogošću za reformu Crkve svoga doba. Darovao je sve svoje duhovne i fizičke snage Kristu i Crkvi, no ostajući uvijek – kako se volio nazivati - Petrus ultimus monachorum servus, Petar, posljednji sluga redovnikâ." (papa Benedikt XVI.)
Cijela kateheza pape Benedikta XVI. o sv. Petru Damjanovu, crkvenom naučitelju, nalazi se na navedenoj poveznici. Povodom 1000. obljetnice svetčeva rođenja, papa Benedikt je 2007. uputio pismo Redu kamaldulaca. Za naše vrijeme u kojem se širi iskrivljeno shvaćanje milosrđa i suđenja, kad se naučava da duhovno miješanje u osobni život nije moguće, kad se kao prvo pravilo ističe ono živi i pusti druge neka žive, posebno je aktualna naučiteljeva istinoljubivost, hrabrost pred lažnim duhom svijeta i jasno ukazivanje na posljedice protunaravnih grijeha, kako piše R. de Mattei u uvodu novom izdanju svetčeve najpoznatije knjige Liber Gomorrhianus. Tijelo sv. Petra Damjanova nalazi se u katedrali u Faenzi.
ORATIO.
Concede nos, quaesumus, omnipotens Deus: beati Petri Confessoris tui atque Pontificis monita et exempla sectari; ut per terrestrium rerum contemptum aeterna gaudia consequamur. Per Dominum nostrum.
MOLITVA
Podaj nam, molimo te, vsemogi Bože: blaženago Petra, Ispovědnika tvojego i Arhijerěja, naukam i obrazom poslědovati; da zemnih većij uničiženjem věčnije radosti postignem. Gospodem našim.
MOLITVA
Daj nam molimo te, svemogući Bože, da slijedimo opomene i primjere blaženoga Petra tvoga priznavatelja i biskupa da preziranjem zemaljskih stvari postignemo vječne radosti. Po Gospodinu.
Slike: Wikipedia, IDLE SPECULATIONS, Maria Regina
Sjajan govor o svecu pape Benedikta XVI.!
OdgovoriIzbriši"O ljubljena pustinjo, prepuna ljiljana i šarena cvijeća, odmorište Kristovih siromaha, prebivalište onih koji ljube Krista. O čista i sveta samoćo, dugo željkovana i konačno nađena, tko mi te je ukrao, ljubljena?" Taj vapaj Ivana iz Fecampa opisivao je čežnju mnogih monaha koji su željeli obnoviti monaški život onoga vremena. Jedan od prvih koji će u to doba usmjeriti svoje težnje u tome pravcu jest sveti Romuald od Ravenne (+ 1027.). Njegov životopis je sastavio sv. Petar Damiani.
Sv. Romuald je imao vlastitu zamisao o ustrojstvu samostana, no nije ostavio napisano pravilo i konstitucije. U njegovim samostanima nastojalo se objediniti Regulu sv. Benedikta iz Nursije i pustinjački ideal istočnih monaha. Želio je u okviru jedne monaške zajednice spojiti ljubav prema samotnjaštvu, nužnost zajedničkoga života i apostolski, misionarski žar. Okosnica oko koje se oblikovao monaški ideal u Romualdovoj misli bila je postupnost duhovnoga razvoja monaha i stupnjevitost ostvarivanja ideala. Početnik najprije kreće od cenobitskoga života u zajednici i usmjeruje se prema eremitskome u pustinji. Buduć da je taj put veoma različit i osoban, kamaldolijanci nisu imali jednako pravilo za sve. Sv. Romuald je jedan od rijetkih utemeljitelja koji je uspio ostvariti ozračje pluralizma. Među kamaldolijancima se poštivala raznovrsnost, koji put čak do proturječja. Prema Romualdovim načelima, sve upravlja i objedinjuje poglavar samostana koji je uvijek bio jedan od eremita. On ga naziva ,,pater animarum", no, za razliku od benediktinaca, on se naziva prior, a ne opat. Razlog tome bile su vjerojatno prelatske časti koje su se povezivale sa službom opata, primjerice nošenje mitre i štapa, od kojih su strogi asketi zazirali.
Monasi su bili slobodni u izboru cenobitskoga ili eremitskoga života. U svakom slučaju, eremita je u Romualdovim zajednicama uvijek bilo manje, otprilike deset eremita na stotinu cenobita. U okviru eremitskoga života ostavljena je mogućnost za zatvornički život. Kamaldolijanci su jedini red do danas koji omogućava svojim članovima ili privatnim osobama da u okviru samostanske zajednice zatvornički žive. Svaka druga zajednica obvezuje svakoga člana na poštivanje samostanskoga pravila i dnevnoga reda te je stoga zatvornički život isključen kao mogućnost. Oni kamaldolijanci koji su provodili eremitski život, uz Pravilo sv. oca Benedikta morali su opservirati još tri zahtjeva: lex jeiuniendi, lex silendi i lex manendi, odnosno morali su više postiti, šutjeti i ostati u svojoj ćeliji.
Prvi kamaldolijanci su se vratili strogu isposničkome životu, postili su i molili dnevno cijeli psaltir, a u Korizmi dva psaltira dnevno. Četvrti prior Kamaldolija, Rudolf, sagradio je pokraj prvotnoga gostinjca, na mjestu zvanom Fontebuono, samostan za monahe cenobite. Širenju kamaldolijanaca u našim krajevima doprinio je sv. Gaudencije Osorski, biskup. On se susreo sa svetim Romualdom vjerojatno za vrijeme njegova boravka u Istri. Nakon toga živio je kao njegov učenik u pećini ponad Osora na otoku Cresu. Kasnije je izabran za biskupa Osora te je promicao monaški život i osnovao više samostana. Godine 1042. povukao se u samoću S. Maria di Portonuovo kod Ancone, gdje je i prešao u blaženu vječnost. Monasima sv. Romualda pripadao je, dakako, i sv. Petar Damiani, prior samostana Fonte Avelana, a koji je prvi monah na Zapadu koji je sastavio teologiju pustinjačkoga života.
Sveti Romuald, sv. Petar i kamaldolijanci su doista specifičan dragulj u Tijari svete Rimske Crkve koji je neobična sjaja. Šteta je što monaštvo danas nije dovoljno prepoznato i vrednovano novim i gorljivim primjerima koje će povući mnoge mladiće i djevojke na tabor samoće i ljubavi: čije će molitve i isposništvo dublje ganuti Gospodina kako bi nam darovao nezasluženu milost povratka Europe svojim katoličkim korjenima, te nastavili gdje su drevni monasi stali u vremenu i prešli u zasluženu Gospodnju vječnost.
Hvaljen Isus i Marija!+
Ima li tko pojma kako da postanem eremit u Hrvatskoj? Pretpostavljam prvo do župnika, pa biskupa itd. ali sumnjam da je netko otvoren za takvo što, vjerojatno bi me bacili u neki samostan ili župni dvor da živim s drugom braćom..
OdgovoriIzbrišiknezmikula@gmail.com