Otac Hunwicke je u svom postu od prošlog mjeseca napisao da ne propuštamo članke R. de Matteija, i u svezi s njegovim novim prilogom podsjetio na riječi dogmatske konstitucije Pastor aeternus: "A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola" [Crkveni dokumenti].
"Među najljepše i najotajstvenije istine naše vjere spada blaženo gledanje [visio beata/visio beatifica] koje uživaju duše u nebu. To blaženo gledanje sastoji se u neposrednoj i intuitivnoj kontemplaciji Boga koja je pridržana dušama koje su u vječni život prešle u stanju milosti i potpuno očišćene od svake nesavršenosti. Ova vjerska istina koja je izložena u Svetom pismu i koju su potvrdila stoljeća Tradicije, nepromjenjiva je dogma Katoličke Crkve.
Potvrđuje ju novi katekizam u br. 1023: 'Oni koji umru u prijateljstvu s Bogom i koji su potpuno očišćeni, zauvijek žive s Kristom. Zauvijek su Bogu slični jer ga gledaju 'kakav jest' (1 Iv 3,2), 'licem u lice' (usp. 1 Kor 13,12).'
Početkom XIV. st. jedan je papa, Ivan XXII., osporio tu istinu u svom redovitom Učiteljstvu i pao u heterodoksiju. Najgorljiviji katolici toga vremena javno su ga ispravili. Ivan XXII.- napisao je bl. kardinal Schuster- 'natovario si je tešku odgovornost pred poviješću', jer je 'ponudio čitavoj Crkvi ponižavajući spektakl kneževa, klerika i sveučilišta koji su vraćali prvosvećenika na pravi put katoličke bogoslovne tradicije, te ga stavili u tešku situaciju da mora proturječiti samom sebi' (A. I. Schuster OSB, 'Gesù Cristo nella storia. Lezioni di storia ecclesiastica', Benedictina Editrice, Rim, 1996., str. 116-117).
Ivan XXII., u svijetu Jacques Duèze, na papinsko je prijestolje bio izabran u Lyonu, 7. kolovoza 1316. nakon dvogodišnje sedisvakancije, poslije smrti Klementa V. Suočio se s nemirnim razdobljem crkvene povijesti, između nakovnja francuskog kralja Filipa IV. Lijepog i čekića cara Ljudevita Bavarskog. Obojica su bila nenaklona rimskom prvenstvu. Kako bi reafirmirao supremaciju rimskog prvosvećenika protiv galikanskih i sekularističkih težnja, augustinski teolog Augustin Trijumf iz Jakina (1243.-1328.), po papinu je nalogu sastavio između 1324. i 1328. svoje djelo 'Summa de ecclesiastica potestate'. No, Ivan XXII. je ušao u konflikt s crkvenom Tradicijom na jednoj točki od primarne važnosti.
U tri govora koja je održao u avignonskoj katedrali između 1. studenoga 1331. i 5. siječnja 1332., zastupao je mišljenje da duše pravednika ne uživaju blaženo gledanje Boga niti nakon potpunoga očišćenja u čistilištu. Bog bi ih tek nakon uskrsnuća tijela i posljednjeg suda uzdigao do gledanja njegova božanstva. Smještene 'pod žrtvenikom' (Otk 6,9), duše svetih bi bile utješene i zaštićene čovještvom Kristovim, no blaženo gledanje bilo bi odgođeno do uskrsnuća tijela i posljednjeg suda (M. Dykmans u: 'Les sermons de Jean XXII sur la vision béatifique', Università Gregoriana, Rim, 1973., objavio je integralne govore koje je izgovorio Ivan XXII; usp. također: Ch. Trottman, 'La vision béatifique. Des disputes scolastiques à sa définition par Benoît XII', Ecole Française de Rome, Rim, 1995., str. 417-739).
Zabluda prema kojoj bi blaženo gledanje božanstva bilo dano dušama ne nakon prvoga suda, nego tek nakon uskrsnuća tijela, bila je vrlo stara. U XIII. ju je stoljeću konačno pobio sv. Toma Akvinski, posebno u 'De veritate' (q. 8 ad 1) i u 'Sumi teologije' (I, q. 12, a. 1). Kad je Ivan XXII. ponovio istu zabludu, otvoreno su ga kritizirali mnogi teolozi. Među onima koji su intervenirali u raspravu bili su Vilim Durand de Saint-Pourçain, biskup Meauxa (1270.-1334.), koji je optužio papu da ponavlja katarske hereze, zatim engleski dominikanac Toma Waleys (1318.-1249.) koji je zbog svog javnog otpora pretrpio proces i zatvor, također franjevac Nikola iz Lyre (1270.-1349.) i kardinal Jakov Fournier (1280.-1342.), papinski teolog i auktor traktata 'De statu animarum ante generale iudicium'.
Kad je papa pokušao nametnuti svoj krivi nauk pariškom bogoslovnom fakultetu, francuski kralj Filip VI. Valezijski zabranio je da se on naučava. Prema navodima kasnijeg kancelara Sorbonne, Ivana Gersona, kralj je išao tako daleko da je Ivanu XXII. zaprijetio lomačom ako to ne povuče. Propovijedi Ivana XXII. 'totus mundum christianum turbaverunt' (uznemiravale su čitav kršćanski svijet), kazao je meštar pustinjaka sv. Augustina Toma iz Strasbourga (u: Dykmans, idem, str. 10).
Uoči same smrti, Ivan XXII. je izjavio da je govorio jednostavno kao privatni teolog, ne pridajući tomu svoj učiteljski auktoritet. Ivan Villani u svojoj kronici izvješćuje da je papa opozvao svoje teze 3. prosinca 1334., dan prije svoje smrti, na nagovor kardinala Du Pougeta, svoga nećaka, te ostalih rođaka. Za novog papu bio je 20. prosinca 1334. izabran kardinal Fournier koji je uzeo ime Benedikt XII. (1335.-1342.).
On je htio okončati to pitanje dogmatskom definicijom. U konstituciji 'Benedictus Deus' od 29. siječnja 1336. kaže: 'Našom apostolskom vlašću definiramo da su po općoj Božjoj odredbi duše sviju svetih [...] još prije uskrsnuća svojih tijela i posljednjega suda bile, jesu i bit će u nebu [...] i te duše su gledale i gledaju božansku bit intuitivnim gledanjem i licem u lice, bez posredovanja kakva stvorenja' (Denz-H, br. 1000). Taj je članak vjere 6. srpnja 1439. preuzeo Firentinski koncil u buli 'Laetentur coeli' (Denz-H, br. 1305).
Nakon tih doktrinarnih odluka, tezu koju je podržavao Ivan XXII. treba i formalno smatrati krivovjernom iako u to vrijeme, kad ju je papa zastupao, nije bila definirana kao vjerska dogma. Sveti Robert Belarmin koji se opsežno bavio tim slučajem u 'De Romano Pontifice' (Opera omnia, Venetiis 1599, Lib. IV, cap. 14, coll. 841-844), piše da je Ivan XXII. zastupao krivovjernu tezu s namjerom da je nametne vjernicima kao istinu, međutim umro je prije nego što ju je mogao definirati kao dogmu, dakle ne naškodivši svojim ponašanjem načelu papinske nezabludivosti.
Heterodoksni nauk Ivana XXII. zasigurno je bio čin redovitoga Učiteljstva koji se ticao vjere Crkve, ali ne nezabludiv jer je bio lišen definirajućeg karaktera. Da smo morali doslovno upotrijebiti naputak 'Donum Veritatis' Kongregacije za nauk vjere od 24. svibnja 1990., to autentično učenje, ako i nije nezabludivo, trebalo bi prema nekima prihvatiti kao nauk koji je objavljen od pastira koji su u apostolskom nasljeđu 'primili karizmu istine' ('Dei Verbum' br. 9), 'naoružani Kristovim autoritetom' (Lumen gentum br. 25) i 'svjetlom Duha Svetoga' (isto). Njegova bi teza zahtijevala stupanj prihvaćanja nazvan 'vjerski posluh volje i razuma', 'ukorijenjeno na pouzdanju u božansku prisutnost koja je dana Učiteljstvu' i time 'u logici i pod impulsom vjerničke poslušnosti' (msgr. Ocariz, 'Osservatore Romano', 2. prosinca 2011. [hrvatski]).
Branitelji katoličkog pravovjerja su se prema tomu, umjesto što su se otvoreno suprotstavili papinim krivovjernim doktrinama, bili trebali pokloniti pred njegovim 'živim Učiteljstvom', a Benedikt XII. ne bi smio Učiteljstvu svog predšasnika suprotstaviti vjersku dogmu koja nas čini sigurnima da nakon smrti duše pravednih uživaju božansku bit intuitivnim i izravnim gledanjem. No, Bogu hvala, neki dobri teolozi i prelati toga vremena, pokretani svojim 'sensusom fidei', javno su odbili pristanak vrhovnom auktoritetu. Tako je važna istina naše vjere mogla biti očuvana, dalje prenesena i definirana."
Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS
Zanima me jesi li pridjev "Valezijski" već negdje našao, ili je to bio tvoj vlastiti filološki poduhvat (svaka čast, i u jednom i u drugom slučaju).
OdgovoriIzbrišiMože biti da stvarno negdje piše "Valezijski", ali nisam to nigdje vidio. Mislim da kako prezimena drugih povijesnih obitelji koji imaju "de", "von" i sl. prilagođavamo na ovaj način, da bih smio i ovo "de Valois" koje je u takvom obliku nespretno za sklanjanje na hrvatskom. Već mi je to smetalo u postovima o sv. Feliksu de Valoisu i o sv. Ivani de Valois.
OdgovoriIzbrišiStavio sam poveznicu i na ime tog kralja da ne bi bilo neke zabune :)
Nisam mislio na posvojni pridjev, od je posve u duhu hrvatskog (Zrinski, Jelačić Bužimski, Zakmardi Dijankovečki), nego na sam kraj Valois.
IzbrišiZa zainteresirane, to je Val-d-Oise, dolina rijeke Oise, sjeverno od Pariza. Nakon malo pretraživanja našao sam da se rijeka latinski zvala Esia i da je u srednjem vijeku zbilja postojao toponim Valesia (u Misalu iz 1962. piše za blagdan sv. Feliksa: S. Felicis de Valois).
Sv. Feliks nije bio iz kraljevske loze nego je samo potjecao od tamo, dok je sv. Ivana bila potomak gorespomenutog Filipa VI., kći Ljudevita XI. "Pauka" (kao dijete udana za svog rođaka u muškoj liniji, budućeg Ljudevita XII. koji je naslijedio Ivaninog brata Karla VIII.; poništenje njihovog braka je posebna priča, ali papa je tada bio "pragmatični" Aleksandar VI., a Ljudevit XII. od Boga za kaznu nije imao muškog nasljednika).
Svi se mi, dakako, pribojavamo što nas sve iščekuje ove godine. Kako je samo katolicima bilo lijepo mirno spavati tijekom pontifikata Lava XIII., sv.Pija X. ili Pija XII.
OdgovoriIzbrišiOd Ivana XXIII. nesigurnost, dvojbe, propitivanja i skrupule nasrnule su na katolički svijet.
Ivan Pavao II. nas je izluđivao: Asiz I., II. III., IV.,...susreti s animistima, šamanima, hinduističkim svećenicama i primanje njihovih blagoslova, posjeti džamijama, sinagogama, protestantskim bogomoljama...(I samo jedna poznata ekskomunikacija: Tradicije, dakako).
Kada bi se samo nešto kritiziralo, svi su te vjernike držali luđacima koje treba na lomaču. Naš je narod bio toliko opijen, u nekakvom rušilačkom entuzijazmu, s opsesijom o obnovi koja je bila čista destrukcija.
Ovaj pontifikat koji toliko zastrašuje katolike, možda je s jedne strane i prst Božji koji pokazuje zablude i posljedice zabluda, a Crkvi ponavlja koliko je pravovjerje bitno, koliko su dogme conditio sine qua non mira i napretka u Crkvi.
Jesu li se katolici u širim krugovima počeli zbilja pitati u granicama papinstva - koje inače nisu tradicionalistička, lefebvrovska izmišljotina, nego nauk svete Majke Crkve - te o važnosti i nepromjenjivosti crkvenog nauka i o važnosti Tradicije?! Mislim da je vrijeme da dođe do temeljnog obrata. Ne znam kako se sada može više govoriti o živom Učiteljstvu, razvoju Tradicije i proširenju poklada vjere, a da se to ne čini u skladu s Tradicijom?! Rezultati su toliko vidljivi - Sinoda je bolna sjenka koja prati neokonzerve i polumoderniste.
Kada se ugasi svijeća koja se zove Tradicija, više se ne može čitati iz knjige zakona Božjega. To je samo nepovezano lupanje poludjelih segmenata knjige koja je otvorena, no kako je u mraku, kao da je zatvorena.
Gospodine, daj nam da progledamo!
Kikii