U Mletcima

Ime Prevedre Mletačke Republike nenadano se pojavilo uoči Sinode o obitelji u svezi sa slučajem koji navodno ide u prilog kasperovcima.

Nije se dugo čekao odgovor R. de Matteija koji u svom članku objavljenom 7. listopada 2014. u Il Fogliu, demistificira navodno veliko otkriće.

"Započeta Sinoda neće ući u povijest po svojim dokumentima, nego po značenju koje se pridaje samom događaju: 'rascjepa' u tradicionalnom moralu obuhvaćenog u formuli prednosti pastoralne prakse nad naukom.

Tezu podupiru povijesni i teologijski prilozi koji namjerno vode u zabludu, poput članka isusovca G. Panija koji se pojavio uoči Sinode u časopisu 'Civiltà Cattolica' pod naslovom 'Brak i drugi brak na Tridentskom koncilu' (sv. br. 3943 od 4. listopada 2014.). Auktor u radu izvješćuje o 'jednom od najinovativnijih dekreta Tridentskoga koncila: onom o braku nazvanom 'Tametsi', tvrdeći da Crkva dok osuđuje nauk Luthera i reformatora, u sedmom kanonu dokumenta 'ostavlja nedirnutima tradicije Grka koji u konkretnom slučaju toleriraju novi brak'.

Koncilski su oci zapravo ublažili tekst sprječavajući izdavanje anateme protiv prakse na snazi u nekim venecijanskim kolonijama, u kojima se u slučaju preljuba dopuštala mogućnost razvoda i novog braka prema prevladavajućem običaju u raskolničkoj Grčkoj crkvi.

Otac Pani koji opravdava tu praksu, piše da se i kršćaninu 'može dogoditi da padne u svom braku i da prijeđe u novo zajedništvo; taj grijeh, kao i svaki, nije isključen od Božjeg milosrđa i Crkva je imala i tvrdila da ima vlast odriješiti ga. Radi se o primjeni milosrđa i pastoralnog obzira koji vodi računa o ljudskoj slaboći i grješnosti. Takvo je milosrđe ostalo u istočnoj tradiciji pod imenom 'oikonomia'; dok priznaje nerazrješivost braka koju je proglasio Gospodin, kao sliku zajedništva Krista s Crkvom, svojom zaručnicom, pastoralna praksa izlazi ususret problemima supružnika koji žive u nezacjeljivim bračnim situacijama. Nakon biskupova ispitivanja i jedne pokore, vjernici se mogu pomiriti [ispovjediti] i novi se brak može proglasiti valjanim te ponovo dopustiti pričest'.

To je za o. Panija lekcija milosrđa koja dolazi od Tridentskog koncila. Zaključuje: 'Danas se čini izvanrednim da se na koncilu na kojem je bila potvrđena nerazrješivost braka, nije osudio novi brak za katolike istočne tradicije. To kaže povijest: jedna stranica evanđeoskog milosrđa za one kršćane koji pate zbog propale bračne sveze koja se ne može ponovo sastaviti; no i povijesni slučaj koji očito ima ekumenske implikacije.'

Ali što je tu istina? Tridentski je koncil, kako je poznato, sazvan kako bi reagirao na protestantizam. Luther i Calvin su bili zanijekali ili ispraznili od njihova značenja crkvene sakramente, među njima i ženidbu. Koncil je, dakle, htio opet i na toj točki svečano potvrditi ispravan nauk. Na XXIV. sjednici, 11. studenoga 1563., promulgiran je dekret o sakramentu ženidbe ['Matrimonii perpetuum'] koji obuhvaća dvanaest kanona. Tekst sedmog kanona glasi kako slijedi:

'Ako netko kaže da je Crkva u krivu kada je učila i uči da se prema nauku evanđelja i apostolâ ženidbena sveza ne može razriješiti zbog preljuba jednoga od supružnika, i da nijedno od njih, niti nevini koji nije uzrokovao preljuba, ne može sklopiti drugi brak tako dugo dok drugi supružnik živi; i da je kriv zbog preljuba onaj koji otjeravši preljubnicu oženi drugu, kao i ona koja ostavi preljubnika i uda se za drugoga, neka bude izopćen.'

Poslanici Venecije su molili i dobili od koncilskih otaca da kanon iako potvrđuje neraskidivost braka, izbjegava izričito izopćiti one koji kažu da se brak može razriješiti zbog preljuba drugog supružnika.

Molba je nastala iz zabrinutosti da se ne stvaraju podjele na 'Serenissimi' podvrgnutim grčkim otocima, gdje su mnogi kršćani slijedili istočne obrede iako su njima upravljali latinski biskupi. Značenje toga kanona u njegovoj konačnoj formulaciji ipak ne ostavlja nikakve sumnje. Predstavlja dogmatsku definiciju nerazrješivosti braka.

U to vrijeme neprijatelj protiv kojeg se trebalo boriti nisu bili Grci, nego protestanti, a Koncil je anatemizirao tvrdnje protestanata koji su nijekali intrinzičnu nerazrješivost braka. Okolnost da se izričito ne osuđuje praksa istočnjaka, ni na koji način ne znači da se prihvaća njihova rastava. Tridentski kanon iako izravno anatemizira samo protestante, jer optužuju Crkvu da je u zabludi, neizravno je osudio i one koji su se protivili na razini ponašanja.

Osim toga, koncilski su oci u Tridentu vjerovali da Grci razvrgavaju brak samo u slučaju preljuba, dok se više od stoljeća ta praksa razvoda sve više proširivala. Još prije pada Carigrada (1453.), Sinoda patrijarhata je dopustila razvod iz sljedećih razloga: 1.) ozbiljna bolest jedne od strana, 2.) potpuna nepodudarnost karaktera, 3.) izočnost jedne od strana tijekom tri godine, pa i manje, 4.) delikt jedne od strana čija osuda znači veliku sramotu, 5.) međusobna suglasnost u posebnim slučajevima koje potvrđuje patrijarh iz razloga za koje se on proglašava jedinim sudcem.

Brak je, dakle, bio izgubio karakter nerazrješivosti i mogao se razvrgnuti po volji, kako se i danas još događa. Velik dio slučajeva koje su Grci prakticirali pada izravno pod anatemu petog kanona Tridentskog koncila koji određuje: 'Ako netko kaže da se ženidbena sveza može razriješiti zbog krivovjerja, zbog nespojivosti karaktera ili zbog namjerne izočnosti jednog od supružnika, neka bude izopćen'. Ostali slučajevi izravno padaju pod navedeno.

Treba se na koncu prisjetiti da se grčka praksa prije promulgacije tridentskoga dekreta mogla ispričati, no nakon Koncila se smatrala teškim grijehom koji su osudile brojne izjave Crkve. Papa Klement VIII. (1592.-1605.) izdao je 1593. naputak o italogrčkim obredima u kojem je izričito ustanovio da biskupi ni iz kojeg razloga ne mogu tolerirati razvod, i ako je koji već potvrđen, treba biti proglašen ništavnim i nevažećim. 

Urban VIII. (1623.-1644.) sastavio je profesiju vjere za članove raskolničke Grčke crkve koji se primaju u Katoličku. Taj dokument sadrži jednu izjavu u kojoj stoji da preljub, doduše, može opravdati separaciju, ali apsolutno ne dopušta sklapanje novog braka. Benedikt XIV. (1740.-1758.) u svom naputku za Italogrke (1742.) od riječi do riječi ponavlja dekret Klementa VIII. Suočen s padom ćudoređa koji se širio glede braka među Poljacima, isti je Benedikt XIV. dekretom 'Dei miseratione' od 3. studenog 1741. naredio da se u svakoj dijecezi imenuje jedan 'defensor vinculi', čija zadaća treba biti osporavati svaki zahtjev za poništenjem braka; a u slučaju da se dekret o poništenju udijeli, uložiti priziv na viši sud. 

To načelo da je brak poništen tek onda kad dva suda dođu do iste presude, ušlo je u 'Codex Iuris Canonici' iz 1917. kao i u apostolsku konstituciju Ivana Pavla II., 'Sacrae disciplinae leges' od 25. siječnja 1983., no to danas osporava kasperovska partija.

Pisac članka za časopis 'Civiltà Cattolica' zanemaruje činjenicu da su se upravo unutar Družbe Isusove kanonisti poput o. F. X. Wernza (1842.-1914.) i o. P. Vidala (1867.-1938.), zatim teologa kao što je o. G. Perrone (1794.-1876.), već bavili pitanjem za koje on drži da je novo, dokazujući da brakovi 'more graeco' padaju pod osudu Crkve. Otac Perrone, jedan od najsjajnijih predstavnika rimske škole teologije XIX. st., raspravljajući 'de Graecorum more ac praxi' u svom temeljnom djelu o braku, tumači kako grčka zabluda dolazi iz prakse, a ne iz doktrine, iako zbog toga nije manje teška i da Tridentski koncil ni na koji način ne tolerira niti može tolerirati ('nullo modo tolerat imo nec tolerare potest') praksu suprotnu nauku Crkve ('De matrimonio cristiano', Dessain, Leodii, 1861., sv. III, str. 359-361).

Pozicija onih koji niječu nerazrješivost braka formalno je krivovjerna. Poziciju onih koji, doduše, u teoriji priznaju nerazrješivost braka, ali u praksi dopuštaju njegovu razrješivost, o. Perrone definira kao 'blisku krivovjerju'. To je prosudba prema najpouzdanijim teolozima i kanonistima koja pada na poziciju kardinala Kaspera i onih koji je dijele."

Izvor: CORRSIPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS