Privid

U Treviškoj su biskupiji smatrali prikadnom iskoristiti 100. godišnjicu smrti sv. Pija X. kako bi tražili njegov zagovor, "da nadolazeća izvanredna sinoda o obitelji (5.-19. listopada 2014.) donese Crkvi 'posadašnjenje' i izađe ususret 'svim potrebama svih parova'." Tako su bili odredili pet crkava, među kojima onu iz Riesea, rodnog mjesta sv. Pija X., i samostansku crkvu koludrica Pohoda BDM koje čuvaju relikviju srca sv. Franje Saleškog, za cjelonoćno bdijenje i klanjanje na tu nakanu. U treviškim novinama od 19. kolovoza 2014. pod naslovom Revolucija Bergoglio: Kurija [dijecezanska] otvara vrata razvedenima, stoji: "Na dan stote obljetnice smrti sv. Pija X.- umro je u noći 20. kolovoza 1914.- treviška crkva prvi put otvara ruke svim parovima, vjenčanima ili nevjenčanima. Na molitvu poziva sve bez razlike: kršćanske obitelji, vjenčane parove, zaručnike, samo civilno vjenčane, suložnike, one koji žive odvojeno ili su rastavljeni. Nitko nije isključen." Kancelar kaže da su sve pozvali da taj trenutak molitve prožive "svaki [...] u znaku svoje vlastite ljubavi".  (katholisches.info)

Kardinal Maradiaga je već u siječanjskom intervjuu objasnio da smo "na početku nove ere. Kao prije pedeset godina kad je Ivan XXIII. otvorio prozore Crkve da pusti svježeg zraka." Uzoriti je pitao Papu čemu nova sinoda o obitelji kad je već održana jedna 1980. i imamo lijep dokument sv. Ivana Pavla II., Familiaris consortio. Novinar je upitao: "Što je Papa rekao?" Maradiaga odgovara: "To je bilo prije 30 godina. Za većinu ljudi tip obitelji koju smo tada imali više ne postoji. I to je istina: postoje razvedeni, 'patchwork' obitelji, samohrani roditelji, pojave kao što su surogat majke, brakovi bez djece. Ne treba zaboraviti istospolna partnerstva. To nije bilo ni na horizontu '80.-ih. Sve to zahtijeva odgovore za današnji svijet. Nije dovoljno reći: 'Imamo tradicionalni nauk'. Naravno, tradicionalni će nauk nastaviti postojati, ali pastoralni izazovi zahtijevaju suvremene odgovore. A ti odgovori ne dolaze od autoritarizma i moralizma. To nije 'nova evangelizacija', ne, ne!" (catholicchurchreform.com, ksta.de)

Nauk ostaje, ali... Upravo je to tema srpanjskog članka A. Gnocchija iz Il Foglia koji je nastao kao reakcija na Papin intervju Repubblici. Auktor smatra da se varaju svi koji očekuju veliki preokret, dokumente o promjeni dosadašnjeg nauka koje će moći napadati tradicionalnim naukom. Takvi imaju, metaforički govoreći, zastarjelo oružje, dok moćnici, naprotiv, imaju u vidu drugu taktiku, a to je inovativni ili obrnuti gattopardizam. 

"Bogu hvala, postoji još pokoji dobar kršćanin koji na oku drži lakoumnika koji će mu prije ili kasnije pokušati pred nosom promijeniti vjeru. Naoružan praćkom, naukom i evanđeljem, čuči na oprezu iza zida nadolazeće sinode o obitelji da bi doznao hoće li homoseksualni odnosi, suložništva, dvaput vjenčani i ostala posvjetovljenja, postati moneta u optjecaju u dokumentima Svete Rimske Crkve. Ili se, pak, prikriva u pustim egzistencijalnim periferijama očekujući da secira koju stranicu Učiteljstva na kojoj crno na bijelo piše da se sve definitivno promijenilo. No, osim što je naoružan zastarjelim i nerazumljivim oružjem, on i vreba na krivom mjestu.

U međuvremenu, mjesta na kojima se bori za vjeru i nauk nisu više ona ista koja su tradicionalno bila za to predviđena. Obnovljeni i posvjetovljeni katolici točno znaju da je tajna moći skrivena u onoj rečenici romana 'Il Gattopardo' koju izgovara Tancredi Falconeri: 'Ako hoćemo da sve ostane kako jest, mora se sve promijeniti'. No, oni- podrugljivo klerikalni- preokrenuli su je na nevjerojatan način: 'Ako hoćemo da se sve promijeni, sve mora ostati kako jest'. Tamo gdje ne može dogmatika, u igru ulazi pastoral tako da praksa guta teoriju dok istodobno nitko ne bi tu imao nešto prigovoriti: sve se mijenja dok se sve istodobno čini nepromijenjenim.

Četrdesetih godina prethodnoga stoljeća je E. Buonaiuti, prvak modernista, već iznio tu teoriju: 'Sve do sada se htjelo reformirati Rim bez Rima, ili čak protiv Rima. Rim treba reformirati Rimom tako da se reforma provodi kroz ruke onih koji trebaju biti reformirani. To je stvarna, nepogrješiva, ali i teška metoda. [...] Vanjski će kult kao i hijerarhija nastaviti postojati, ali Crkva kao učiteljica sakramenata i svoga poretka, promijenit će hijerarhiju i kult u skladu s vremenom: učinit će ih jednostavnijima i liberalnijima, i tako duhovnijima. Na taj će način ona postupno postati jedan protestantizam; no ortodoksni protestantizam, a ne nasilni, agresivni, revolucionarni, neposlušni.'

I sada, kad je operacija provedena na gotovo nepovratan način, dobri se kršćani naoružani praćkom, naukom i evanđeljem osjećaju dezorijentirani i idu u lov na protivnika tamo gdje se on nikada neće dati uloviti. Uvjereni su da bi se kao u doba dragih starih hereza, doktrinu moralo braniti na razini doktrine, načela na razini načela, dogme na razini dogma; zato što i dalje primjenjuju misaone kategorije i metode koje su prešutno bačene u more već od Drugoga vatikanskog koncila. 

To, međutim, nije još ništa jer je u međuvremenu prošlo i vrijeme legendarnog Koncila. Nijedan ga još papa nije tako rijetko citirao kao Franjo kojemu hermeneutika loma gotovo uopće nije važna, a ona reforme u kontinuitetu još i manje. Katolički se svijet već nalazi usred Trećega vatikanskog koji je sazvan preko medija i preko njih se slavi. Rimska je lokacija nadomještena globalnom aulom, što bi nemalo uznemirilo Marshalla McLuhana koji je bio u stanju kneza ovog svijeta opisati kao velikog inženjera elektronike. Pripremne su sheme redigirane i proširene preko medija, a diskusija je otvorena i za najslabiju svjetovnu struju. Korak po korak će se redigirati oni kanoni od kojih je ustukno II. vatikanski još od straha pred modernošću. Prema direktivama klerikalno-inovatorskog gattopardizma, promjena će biti maskirana velikom iluzijom da će sve uvijek ostati isto. Iz tog razloga svijet će biti taj koji će komunicirati tu promjenu koja se dogodila u Crkvi, što ona službeno neće potvrditi. 

Prije pedeset godina, u geologijskoj eri II. vatikanskog, još se mislilo da bi 'anathema sit' trebala u malobrojnim, kratkim, jasnim retcima konkretizirati munju protiv zablude i krivovjerja koja se baca iz citadele u ime Božje i za Boga. Iz toga su se razloga koncilski oci držali podalje od toga: primirje sa svijetom tražilo je nesigurnost, sumnju, dvoznačnost- prikladno tumačive u smislu dijaloga i popustljivosti- ali zasigurno ne jasnu izjavu.

Budući da je sada zagrljaj s modernošću, utjelovljen u pontifikatu pape Franje, javan i hvaljen unutar i izvan Crkve, više nema oklijevanja. 'Anathema sit' opet dolazi u modu, no sada u ime svijeta i za svijet; i prema naravi medija u kojima događanje prima svoju supstanciju, ne nalazi se više na kraju konstitucija i dekreta, nego na naslovnicama novina. Od 'tko sam ja da sudim?', izrečeno o homoseksualnosti i o čemu se na 'Googleu' u 0,21 sekundi dobiva 360 000 rezultata, do izopćenja 'mafiosa' u Sibariju- anatema od 412 000 rezultata u 0,35 sekunda- lako je predočiti koje će kanone svijet destilirati iz Papine naracije.

No, lako je predvidjeti da će se bojno polje uskoro premjestiti 'intra muros' i prvi koji će pasti, kao mnogi papinski zuavi na Porti Piji, bit će dobri kršćani naoružani praćkom, naukom i evanđeljem na braniku vjere. Dakle, da bismo znali jesmo li još katolici, trebat će svakoga svetog dana čitati prvu stranicu 'Repubblice'."

Izvor: Chiesa e post concilio, katholisches.info