Nastavlja se tragedija iračkih kršćana. Noć sa 6. na 7. kolovoza bila je osobito strašna. Kaldejski katolički patrijarh piše o križnom putu i egzodusu koji pješice prolazi 100 000, a prema najnovijim informacijama već 200 000 kršćana- među kojima djeca, trudnice, stari i nemoćni- koji nastoje stići do privremeno sigurnijih kurdskih gradova. Patrijarh traži vojnu intervenciju budući da službena vlada nije u stanju nametnuti zakon i red. Situacija ide iz zla na gore, a nikomu od onih koji bi mogli pomoći, po svemu sudeći, nije stalo.
Ured za tisak Svete Stolice dao je izjavu prema kojoj Papa s dubokom zabrinutošću prati dramatične vijesti koje stižu sa sjevera Iraka i da su posebno pogođene kršćanske zajednice. Ponovio je Papinu izjavu od 20. srpnja (!) te njegove izraze bliskosti svima onima koji pate i poziv na neprestanu molitvu, vapijući Duhu Svetom da pošalje dar mira. Papa žurno poziva međunarodnu zajednicu da pritekne upomoć svima koji su pogođeni nasiljem. S obzirom na razmjere progona, nadamo se i osobnom obraćanju Svetog Oca.
Slijedi članak koji je 1. kolovoza 2014. objavio poznati vatikanist S. Magister.
"Čudna šutnja govorljivog Pape
Na dan svete majke Ane, zaštitnice Caserte, papa Franjo je posjetio taj grad u južnoj Kampaniji. Sve u redu? Ne. Samo dva dana zatim papa Bergoglio se vratio u Casertu kako bi posjetio svog talijanskog prijatelja G. Traettina, pastora mjesne evangelikalne crkve koje je upoznao u Buenos Airesu.
Točnije, Papina je nakana početno bila posjetiti samo njega dok je biskupa Caserte potpuno zaobišao. Trebalo je uvjeriti Papu da udvostruči svoj program posjeta kako ne bi zanemario ovce iz vlastitog stada.
Kod Franje se u kolegijalnost u upravljanju više zaklinje, nego što se prakticira. Ima stil isusovačkog generala koji na koncu o svemu sam odlučuje. To jasno proizlazi iz njegovih gesta, njegovih riječi i iz njegove šutnje.
Primjerice, Bergoglio je proveo tjedne iza kulisa gradeći odnose s vođama moćnih 'evanđeoskih' zajednica u SAD-u. U svojoj je rezidenciji u Svetoj Marti sate i sate proveo u njihovu društvu. Pozvao ih je na ručak. U jednom od tih društvenih trenutaka dao se ovjekovječiti kako s pastorom J. Robinsonom, jednim od najuspješnijih američkih televizijskih propovjednika, daje 'pet'.
Dok još nitko o tom nije ništa znao, Franjo je bio taj koji je najprije njima navijestio svoju namjeru da posjeti u Caserti svog talijanskog kolegu i razjasnio motiv: 'da se u ime Katoličke Crkve ispriča za štetu koju im je učinila time što je priječila njihov rast'.
Kao Argentinac, Bergoglio zna iz prve ruke za nadmoćnu ekspanziju evangelikalnih i pentekostnih pokreta u Latinskoj Americi koje Katoličkoj Crkvi nastavljaju oduzimati enormne mase vjernika. Pa ipak, tako je odlučio: ne boriti se protiv njihovih lidera, nego ih učiniti prijateljima.
To je ista linija koju slijedi prema islamskom svijetu: molitva, poziv za mir, općenita osuda onoga što ne valja, ali brižno pazeći da ne imenuje nikakve konkretne događaje i osobe, bilo žrtve bilo krvnike.
Čak i kad se cijeli svijet mobilizira u obranu određenih žrtava islamista i kad bi svi od njega očekivali neku izjavu, Franjo ne izlazi iz rezerve.
Nije rekao ni jednu riječ kad je mlada sudanska majka sa svojom malom djecom bila u zatvoru, osuđena na smrt samo zato što je kršćanka. Kad je zahvaljujući međunarodnom pritisku oslobođena, tad ju je primio.
Nije rekao ništa- osim jednog labavog tweeta- u korist stotina nigerijskih školarki koje su oteli islamisti Boko Harama jer su kršćanke, usprkos kampanji M. Obame sa sloganom 'Vratite nam naše djevojčice'.
Šuti o sudbini Asie Bibi, pakistanske katolkinje i majke petero djece, koja već pet godina sjedi u zatvoru, a prije četiri godine je osuđena na smrt te od tada čeka na svoj priziv protiv osude koju je dobila zbog optužbe da je uvrijedila islam.
Usto, sav se katolički svijet zauzeo za oslobođenje Asie Bibi i početkom godine objavljeno je njeno pismo Papi, na koje joj nije odgovorio.
Ta šutnja čudi to više što je prakticira jedan papa koji je poznat po svojoj spremnosti da piše, telefonira, pomaže, otvori vrata svakom tko kuca, bio siromašan ili bogat, dobar ili loš.
Ponešto kritike je izazvala njegova sporost da primi žrtve kleričkoga spolnog zlostavljanja. To je ipak stigao učiniti 7. srpnja, tako da je proveo čitav dan sa šest tih žrtava koje su bile pozvane u Rim iz triju europskih zemalja.
Istodobno je napredovao u reorganizaciji vatikanskih financija; promijenio je vodstvo i otpustio besprijekornog predsjednika IOR-a, Nijemca E. von Freyberga.
Neobjašnjivo, u šesnaest mjeseci pontifikata von Freybergu nije uspjelo dobiti audijenciju kod Pape.
Još je neobjašnjivija 'damnatio' koja je pogodila njegova prethodnika E. Gottija-Tedeschija kojeg su u svibnju 2012. otjerali iz službe nakon što je počeo čišćenje, i to nitko drugi, nego oni koji su skrivili nepoštenje.
Nikada nije dobio odgovor na svoje zahtjeve da ga papa Franjo primi i sasluša."
Izvor: chiesa.espresso.repubblica.it
Slika: RORATE CÆLI
Nema komentara:
Objavi komentar