Protiv mitova

Od R. de Matteija nam uvijek dolaze zanimljiva zapažanja. U zadnjem intervjuu je govorio o novijim zbivanjima koja smo zadnjih mjeseci pratili sa zanimanjem, i o nekim preživjelim mitovima i frazama te ideologijama koje iza njih stoje.

"- 1. Počnimo s Vašim otpuštanjem s Radio Marije koje je ravnatelj L. Fanzaga opravdao Vašom sve naglašenijom kritičnom pozicijom prema pontifikatu pape Franje. Predbačeno Vam je da svoju veliku kulturalnu spremu niste stavili u službu Nasljednika Petrova (iako ste napisali čak knjigu o Papi, 'Namjesnik Kristov', koju je izdala 'Fede&Cultura'). Vaše je isključenje konačno objašnjeno Vašom nespojivošću s ciljevima Radio Marije, koji od suradnika ne zahtijevaju samo priznanje crkvenog Učiteljstva, već i potporu Papinim pastoralnim akcijama. Drugim riječima, čita li se doslovno to obrazloženje strogog tona, čini se da Vas ravnatelj Radio Marije nije zadržao zbog upitnosti Vašeg pristajanja uz crkveno Učiteljstvo. Zbog toga što Vam nedostaje 'sentire cum Ecclesia'. S istim su obrazloženjem prije nekoliko mjeseci s Radio Marije otpušteni novinar A. Gnocchi i u međuvremenu preminuli A. Palmaro. Kako tumačite takve mjere?

Surađivao sam s Radio Marijom četiri godine na poziv o. Livija. U tom sam razdoblju vodio mjesečnu emisiju 'Kršćanski korijeni'. Više no jedanput sam zbog nje bio ciljem napada svjetovnih medija, ali sam uvijek imao potporu o. Livija. Nikada nisam u svojoj emisiji kritizirao Papu i, kako ste spomenuli, auktor sam jedne knjige o papinstvu s naslovom 'Namjesnik Kristov. Papinstvo između normalnosti i izuzetka', u kojoj sam izrazio svoju bezuvjetnu odanost instituciji papinstva. Tako da su mi i nadalje zagonetni razlozi moga udaljavanja s Radio Marije, koji se temelje na navodnom kritiziranju Pape. 

Možda se neke moje inicijative, kao prikupljanje potpisa u korist franjevaca Bezgrješne, nisu svidjele izvjesnim crkvenim krugovima koji su od o. Livija nakon Gnocchijeve i Palmarove, tražili i moju glavu, jer su nas držali previše 'neovisnima' prema novom crkvenom kursu. No, mišljenja sam da smo kao kršćani dužni izraziti, s dužnim poštovanjem, sve naše nedoumice, sumnje i pitanja koja u nama bude određene odluke crkvenih auktoriteta. Poslušnost ima točno određene granice i ne smije se zamijeniti servilnošću. Upravo je papa Franjo, 4. srpnja 2013. u propovijedi u Sv. Marti rekao, da kad bi postojala osobna iskaznica kršćanina, sloboda bi bila jamačno jedna od odlučujućih njenih karakteristika.

- 2. Zanimljivo je zamijetiti kako postoji spremnost da se onima koji se izjašnjavaju za Tradiciju, i time za očuvanje tradicionalne mise, smjesta oduzima katoličko pravo građanstva, kao kakvim subverzivnim elementima, smutljivcima ili čak krivovjercima. Za takve nema nikakve milosti. Dokaz je za to, primjerice, ono što se dogodilo jednom od najplodnijih redova Katoličke crkve i u usponu, franjevcima Bezgrješne, koji su danas pali u nemilost samo zato što su svoju duhovnost htjeli usmjeriti prema starom obredu i zauzeti kritičnu poziciju prema II. vatikanskom. Što mislite o tomu?

Takvo je ponašanje značajka novog smjera Crkve nakon II. vatikanskog koncila. S jedne se strane u ime milosrđa i dijaloga s odijeljenom braćom propovijeda kraj ere osuđivanja i anatema. No, istovremeno se željeznom šakom postupa prema neodijeljenoj braći koja ne žele ostaviti nepromjenjivu Tradiciju Crkve. Nad slučajem franjevaca Bezgrješne se valja zamisliti. U tragičnom poslijekoncilskom vremenu prazne se svećenička sjemeništa i redovničke kuće, napuštaju i prodaju samostani, zvanja propadaju, a ipak se ne poduzimaju konkretne mjere. Međutim, zato se snažno udara na redovničku ustanovu koja njegujući tradicionalnu teologiju, duhovnost i liturgiju, umnoži broj ulazaka u red kao i broj samostana i kuća. Kongregacija za redovnike hoće uništiti franjevce Bezgrješne jer je red koji cvjeta zbog svoje vjernosti Tradiciji, progresivcima nepodnošljiv skandal.

- 3. Usprkos velikim očekivanjima i nadama, vrijeme koje je uslijedilo nakon Koncila nije za Crkvu bilo 'proljeće', kako su to spoznali sam papa Pavao VI., a i njegovi nasljednici, nego vrijeme krize i teškoća. Pa ipak, poslijekoncilska Crkva ga drži kao nedodirljivu dogmu, kao da bi Crkva otada bila na početku jedne nove ere, novog života. Svojom ste knjigom 'Drugi vatikanski koncil- nenapisana povijest', izložili točnu rekonstrukciju toga velikoga crkvenog događaja. Što je, ukratko, pravi ključ za čitanje onoga što se dogodilo u Crkvi s II. vatikanskim?

Prinos koji sam htio dati knjigom 'Drugi vatikanski koncil- nenapisana povijest', nije prilog teologa, nego povjesničara. Želim reći da me kao povjesničara ne zanima hermeneutička debata o II. vatikanskom. Sud o kontinuitetu ili lomu koncilskih tekstova prema Tradiciji, ostavljam teolozima. Kakav god bio sud o koncilskim dokumentima, temeljni problem nije njihova interpretacija, nego shvaćanje naravi toga povijesnog događaja koji je obilježio XX., a i ovo stoljeće.  S povijesnoga gledišta, Drugi vatikanski koncil predstavlja cjelinu koja se sastoji od svoga duha i svojih dokumenata. To znači od svega onoga što se događalo u koncilskoj auli, ali i od kulturalne i medijske atmosfere u kojima su se odvijale diskusije. Time su uključeni njegovi korijeni i njegove posljedice, njegove nakane i njegovi rezultati. Drugi vatikanski je povijesni događaj. Koncil tekstova se ne može odijeliti od onoga njegove povijesti niti Koncil povijesti od poslijekoncilskog vremena, koje predstavlja njegovu primjenu. Nastojanje da se Koncil odvoji od poslijekoncilskog vremena, jednako je neodrživo kao i nastojanje da se koncilski tekstovi odvoje od pastoralnog konteksta u kojem su nastali.

Danas postoji tendencija da se od II. vaticanuma napravi 'superdogma', kako se izrazio tadašnji kardinal Ratzinger. U Italiji je to otprilike usporedivo s onim što se zbivalo '70.-ih godina oko mita otpora protiv fašizma i nacionalsocijalizma. Augusto Del Noce je napisao: 'Otpor je prestao biti element povijesti da bi se pretvorio u mjeru za vrjednovanje povijesti.' To što je jučer na političkoj razini bio Otpor, danas je II. vatikanski koncil; događaj koji više nije element crkvene povijesti, nego mjerilo za vrjednovanje crkvene povijesti. Moramo raditi na tome da taj mit padne.

- 4. Danas vlada uvjerenje da se može ostati katolikom bez obzira na to što pojedinac misli ili čini. Ne uzima se u obzir objektivni moral, nikakva istina koja stoji iznad čovjeka, već se sve čini subjektivnim i relativnim i svatko, da tako kažem, shvaća slobodu kao moć da radi što hoće. Za katolika koji živi okružen takvom vizijom života, postalo je još teže svjedočiti istinu u gluhom društvu koje je udarilo putem dijametralno suprotnim onom Deset zapovijedi. Kako se može konkretno voditi život kršćanskog svjedočenja? Koja se zadaća danas traži od jednog pravog katolika?

Značajna je rečenica kojom francuski pisac P. Bourget završava svoj roman 'Le Démon de midi': 'Mora se živjeti kako se misli, ako se neće završiti time da se misli kako se živi'. Ta rečenica sadrži duboku istinu. Ako se život ne suobličuje misli, misao se suobličuje životu. No, da se dobro živi, treba prvenstveno dobro misliti. Život treba biti koherentan s idejama, ali ideje sa svoje strane moraju opet biti usklađene s velikim metafizičkim i moralnim načelima koja ravnaju čovjekov život. Stoga, treba biti čovjek načela jer se svijet temelji na načelima. Načela i zakoni na kojima se temelji svijet, svoje središte i temelj imaju u Bogu kao vrhovnom načelu i prvom uzroku svega što postoji. Ono što vrijedi za pojedince, vrijedi za ljudsko društvo i za ljudsko-božansko društvo koje je Crkva. Tijekom povijesti se događalo da se kršćani u osobnom životu udalje od istine i crkvenih propisa. To su bile epohe dekadencije koje su tražile temeljitu obnovu, to znači povratak obdržavanju načelâ od kojih se udaljilo. Ne dogodi li se to, postoji napast da se nemoralna ponašanja preoblikuju u načela protivna kršćanskim istinama. Ta je kušnja danas prodrla u Crkvu preko formule 'pastoralne prakse'. Znakovite su u tom smislu zadnje izjave kardinala W. Kaspera o bračnom moralu. Zato što se 'između nauka Crkve o braku i obitelji te življenih uvjerenja mnogih kršćana stvorio jaz', morali bi se, prema kardinalu, crkveni nauk i stega prilagoditi činjeničnoj stvarnosti u kojoj mnogi kršćani žive, počevši s rastavljenima koji su ponovo vjenčani. Načela se, dakle, trebaju prilagoditi ponašanju kršćana, a ne njihovo ponašanje načelima. Mora se misliti onako kako se živi, a ne živjeti kako se misli. Zadnji kriterij istine postala je sociologijska stvarnost. Kršćanski se nauk u praksi raspušta.

Naprotiv, naša je zadaća ispovijedati i živjeti istinu evanđelja, ljubeći i opslužujući zakon koji nam je Bog dao. Taj nam zakon nije stran, nego je urezan u našu savjest. U praksi i obrani božanskog i naravnog zakona očituje se naša ljubav prema Bogu i bližnjemu, te se naš život u potpunosti realizira.

- 5. Vrijednost i znanje povijesti kako bi se razumjela sadašnjost, gotovo je u potpunosti podcijenjeno i zanemareno. U tomu je opasnost da se sve što nam se predloži i izloži uzima zdravo za gotovo, ne zamarajući se provjeravanjem istinitosti. Bez pitanja, bez želje da se traži istina, bez truda istraživanja i informiranja postoji opasnost od velikih zabluda. Raste opasnost da svakom povjerujemo tko nam predlaže kao istinu ono što nije istina. Također u vjerskom području. Slažete li se s ovom analizom?

Prvenstveno katolici moraju shvatiti važnost studiranja povijesti. Katolička misao XX. st. ima velike teologe, velike filozofe, velike učitelje duhovnog života, velike teologe morala, ali niti jednog velikog povjesničara. Velikog u smislu da sa širinom znanosti i erudicije sjedinjuje puninu čiste vjere. Temeljni razlog toga nedostatka na crkveno-kulturalnom horizontu, prema mojem mišljenju, nalazi se u gubitku povijesnog osjećaja koji je shvaćanje ljudskih događaja, u njihovim uzrocima i posljedicama, s vrhunaravnog motrišta. U središtu povijesti ne stoje niti proizvodni odnosi, kako se dugo mislilo, niti geopolitička pitanja, nego slobodni čini čovjeka pod vodstvom božanske Providnosti. Katolički povjesničar zna da ništa u povijesti nije nepovratno, i prvenstveno da povijest ne stvara vrijednosti, nego im je podložna i po njima se prosuđuje. Katolička misao XX. st. usvojila je Hegelovu predodžbu o povijesti kao 'Weltgeistu', nužnom napredovanju 'svjetskog duha'. Povijest ide dalje i Crkva mora pratiti taj put. Stoga je važno da ona svoj jezik, svoj nauk i svoje vjerske prakse prilagodi svijetu za kojim zaostaje dva stoljeća. To je povijesna koncepcija koju je izrazio kardinal Martini kad je u svom zadnjem intervjuu za 'Corriere della Sera', izjavio da Crkva zaostaje dvjesto godina za svijetom. Vremensko razdoblje koje je dijeli od fundamentalnog događaja Francuske revolucije. Ta kardinalova izjava je tipično evolucionistička jer implicira filozofiju povijesti utemeljenu na neizbježnosti socijalnog progresa, dijelu šireg pokreta prema perfekcioniranju univerzuma.

- 6. Dakle, dolazimo do nauka o evoluciji. Danas je teško o tomu govoriti jer se on po školama i medijima naučava kao nedodoirljiva znanstveno dokazana dogma. No, gdje je istina?

Evolucionizam je točno uzevši, ništa. On je složen od jedne znanstvene teorije i jedne filozofijske teorije. Nijedna se ne može sama održati. Te dvije teorije upućene su jedna na drugu da mogu preživjeti i međusobno se podupiru. Znanstvena teorija se temelji na filozofijskom sustavu; filozofijska teorija, da se opravda, temelji se sa svoje strane na navodno znanstvenoj teoriji. Znanstvena teorija predstavlja kao 'činjenicu' nastanak i transformaciju svemira od primordijalne materije u sve složenije strukture, sve do ljudskog života. No, priroda nam pokazuje protivno. Filozofijska teorija, 'ideja', pretendira objasniti stvarnost svemira kao materiju u stalnoj transformaciji. Razum, ne vjera, i u tom nam slučaju pokazuje upravo suprotno. Budući da se ne može opravdati razumom, filozofijska teorija tvrdi da se oslanja na znanstvenu činjenicu, koja sa svoje strane opet pretpostavlja filozofijsku ideju prema kojoj svemir izvan materije nema drugog objašnjenja.

Na temelju čega je znanstvena teorija kao što je darvinizam, nastala u XIX. st., preživjela slom mitova XIX. st.? Prema mojem mišljenju, razlog je jednostavan: suvremeni relativizam, filozofija života prema kojoj ne postoje apsolutne vrijednosti, trajni zakoni, nego se sve mijenja, sve se transformira, ima svoj temelj u evolucionističkoj dogmi koja je znanstveni ili pseudoznanstveni izraz relativističkog materijalizma. Danas smo prešli od diktature proletarijata na diktaturu relativizma. Pada li evolucionizam, pada relativizam. Relativizam treba evolucionizam. Realni socijalizam je pao s Berlinskim zidom, prije više od dvadeset godina, ali njegova doktrinarna jezgra, ideologijsko srce komunizma, dijalektički materijalizam, preživio je i danas mu je ime evolucionizam."

Izvor: corsiadeiservi.it,  katholisches.info